Društvo

Spektar - Društvo

Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.

Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.

Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.

BIBLIJSKI BOŽIĆ

Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost.

HRVATSKI BOŽIĆ

Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.

U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.

23. prosinca 2012.

www.hic.hr

Spektar - Društvo

Ljudi su nerazumni, nelogicni i egocentricni.
Ipak ih voli.
Ako cinis dobro, ljudi ce te optuziti da imas sebicne motive.
Ipak cini dobro.
Ako si uspjesan steci ces lazne prijatelje i prave neprijatelje.
Ipak treba uspjeti.
Dobro koje cinis, sutra ce biti zaboravljeno.
Ipak cini dobro.
Postenost i iskrenost ucinit cete ranjivim.
Ipak budi posten i iskren.
Ono sto godinama stvaramo, moze preko noci biti unisteno.
Ipak stvaraj.
Ljudima je stvarno potrebna pomoc ali bi te mogli napasti
ako im pomognes.
Ipak pomazi ljudima.
Ako das svijetu najbolje od sebe, zauzvrat ces dobiti mozda samo udarce.
Ipak daj svijetu najbolje od sebe.

17. prosinca 2009.

Majka Tereza

Spektar - Društvo

U rat oko autorskih prava na medijski sadržaj između Googlea i Ruperta Murdocha polako se upliću i ostali vodeći svjetski izdavači poput njemačkog Axela Springera i britanskog ITV-ja. Tako pritiske vodećih medijskih izdavača osjeća sve više vlada, jer su i njemačka kancelarka Angela Merkel i britanski premijer Gordon Brown odlučili stati iza želja vlasnika medija da se njihov novinski sadržaj naplaćuje. Dodatni poticaj medijskim mogulima stigao je od udruženja američkih izdavača, njih više od 1500, koji su dali izraditi studiju koliko se kradu njihovi tekstovi.

Iako je u medijima rezultat njihove analize nazvan potpunim porazom objavljeni podaci ipak pokazuju drugačije. Naime, izvješće je pokazalo kako se u prosjeku naslov svakog članka koji objave njihovi novinari i urednici pojavi negdje na internetu još četiri puta. Tako je zabilježeno 632.138 slučajeva preuzimanja autorskog teksta, a najčešće, u oko 56% slučajeva, tražilice ili portali, nude ipak samo naslov i(li) podnaslov teksta koji se često naplaćuje kako bi ga se cijelog (pro)čitalo. Ali naplata uključuje samo autorske radove u cijelosti.

U 26% slučajeva korisnici mogu vidjeti i izvadak iz teksta, dok je samo u 18% slučajeva riječ o cjelovitoj i potpunoj krađi. Ili bolje rečeno, netko je uzeo tuđi tekst i objavio ga u cijelosti. Gubitak prihoda zbog neovlaštenog preuzimanja tekstova procijenjen na 250 milijuna dolara.

U tim slučajevima radi se uglavnom o materijalima koje su 'stvorili' novinari istraživači, tj. potpuno su preneseni samo tekstovi koji su bili ekskluzivni. Tu se postavlja pitanje da li i tko ima pravo na 'copyright' na informaciju, jer kada bi se uistinu tako nešto omogućilo onda bi priče o aferama, primjerice u Hrvatskim autocestama, bile u isključivom vlasništvu novina koje su ih razotkrile. Pitanje općeg dobra tako odlazi u 'vjetar'.

Kako se dvije trećine pretraga interneta obavlja preko Googlea, napadi Murdochova News Corpa usmjereni su na tu tražilicu. Doduše, taj je internetski gigant napravio i jedan puno veći grijeh: skenirao je 20 milijuna knjiga iz američkih biblioteka koje planira ponuditi na internetu, i to besplatno. Zbog toga su američki autori i izdavači već podnijeli tužbu protiv Googlea, koji bi, radi kršenja autorskih prava, trebao platiti 125 milijuna dolara. U čitavoj situaciji u obzir su uzeti samo američki autori i izdavači. Oni iz drugih država nisu uopće predmet razmatranja tužbe, niti hajke protiv Googlea, no digitalizaciji se usprotivilo i Udruženje njemačkih knjižara.

Murdoch je u svoj rat upleo i Microsoft, koji je prvo oportuno najavio kako ga zanima mogućnost objavljivanja novinskih materijala na svojoj tražilici Bing uz nadoplatu, čime bi prije svega ispromovirao svoj projekt, koji je po popularnosti među surferima svjetlosnim godinama iza Googlea. Nekoliko tjedana kasnije ipak su iz Microsofta priopćili kako od tog posla neće biti ništa.

Inače, Murdoch već mjesecima najavljuje kako će njegov News Corp sam izraditi 'neprobojni zid' za novinske sadržaje iz medija u svojem vlasništvu, poput britanskog tabloida The Sun, američkog The New York Posta i utjecajnog londonskog dnevnika The Times. Analitičari ipak tvrde kako bi, od svih izdanja u njegovom vlasništvu, to bilo moguće samo u The Wall Street Journalu, koji se po sadržaju znatno razlikuje od drugih News Corpovih izdanja. Uostalom, kritičari naplaćivanja su u pravu kada kažu da kompanija u čijem je vlasništvu televizija Fox News, koja je povećala gledanost na prilozima koji počinju riječima 'neki ljudi kažu...', ili 'neimenovani izvori bliski...', nema moralno pravo na traženje naplaćivanja tzv. ekskluzivnog sadržaja.

Kako bilo, ta bitka između slobode protoka informacija i osnovne paradigme kapitalizma da sve ima svoju cijenu, tek će se rasplamsati, tako da je trenutno puno interesantnije pratiti mehanizme pritisaka na internetske portale i tražilice, te na koji način se isti provode.

Za razliku od Sjedinjenih Država gdje su se strane u sukobu ukopale, novinski izdavači u Europi tvrde kako se bore za goli opstanak. Novi mediji i online izdanja novina u Njemačkoj su jaka konkurencija klasičnim, tiskanim dnevnim listovima čija je budućnost upitna jer mladi sve više koristi Internet.

Desetljećima je u Njemačkoj uobičajeni ritual bio, uz jutarnju kavu čitati i dnevne novine. No, sada je takvih prizora sve manje. Internet prijeti da u potpunosti uništi printane medije. Mladi ljudi, piše Deutsche Welle, ne samo da ne kupuju novine, oni, štoviše, izbjegavaju mjesta na kojima se novine prodaju. Dnevnu dozu informacija uzimaju s interneta i web stranica uz pomoć računala, čitajući isključivo ono što ih ineresira. Prema anketi koju je proveo njemački list Süddeutsche Zeitung, samo četiri posto Nijemaca u dobi od 20 godina i dalje čita novine.

Ono što dodatno pogoršava situaciju i stvarna je prijetnja tiskanim medijima je trenutna recesija koja je dovela do drastičnog pada u sektoru oglašavanja. Smanjen broj plaćenih oglasa doveo je do toga da izdavači raspolažu sa manjim proračunima zbog čega se i broj stranica u dnevnim listovima smanjuje, a posljedica je otpuštanje novinara, što na kraju dovodi do toga da dnevni list gubi na kvaliteti, te se publika okreće drugim izvorima informacija.

Stoga njemački izdavači tvrde kako su se našli u "bezizlaznoj" situaciji kojoj se moraju prilagoditi. Krajem srpnja ove godine, neke od najvećih njemačkih izdavačkih kuća kao što su Gruner&Jahr, te Axel Springer tvrde kako su bili primorani uvesti kraće radno vrijeme zaposlenim novinarima, dok su pojedina njemačka izdanja magazina, poput Vanity Faira, Amice, i Tomorrowa, zauvijek ugašeni. Također, najveći njemački regionalni list Westdeutsche Allgemeine Zeitung (WAZ) je nešto ranije ove godine  otpustio čak 250 radnika, te zatvoriti dva regionalna ureda.

Glavni urednik lista Financial Times Deutschland, Stefan Klusmann, proriče da će novinska industrija umrijeti. Dnevne listove će, prema njegovom mišljenju, za pet do deset godina razni izumi poput i-Phonea i sličnih modernih tehnologija u potpunosti uništiti.

Međutim, neki urednici se i dalje nadaju da internet neće u potpunosti istisnuti klasične, tiskane medije, te da će se pronaći način pomoću kojeg će opstati i jedni i drugi. Takvog mišljenja je i Bernard Ziesemer, urednik njemačkog lista Handelsblatt koji ima i svoje web izdanje.

Ziesemer ističe da ozbiljne novine ne smiju izgubiti svoj identitet, te da u ovim teškim vremenima moraju paziti na svoju reputaciju i težiti ka tome da je očuvaju. “Dobro napisan članak će uvijek imati svoju vrijednost u društvu – bilo da je objavljen online ili u novinama,” kazao je Ziesemer.

Treba spomenuti kako neki analitičari također tvrde da je iza napada na Google ustvari strah od opasnosti da tražilica zauzme tržišnu poziciju koju nitko neće moći zaobići, a europski povjerenici, zaduženi za konkurenciju i zaštitu autorskih prava, smatraju da su ta strahovanja neopravdana. Oni stoje iza najvećeg internet pretraživača jer vjeruju da će na taj način uštedjeti na digitalizaciji, a navode činjenicu da optužbu kako Google ima monopol trenutno ispituje američko ministarstvo pravosuđa.

04. prosinca 2009.

daniel patrick brčić – www.banka.hr

Spektar - Društvo

"...Sjećam se i profesora zemljopisa Pittionija, tog malenog, ćelavog, od glave do pete neuglednog čovjeka, koji se nalazio u središtu poruge svih mojih školskih prijatelja, ali i čitave gimnazije. Taj Pittioni bio je u vrijeme kad sam ja pohađao gimnaziju žrtva svačijeg ismijavanja i poruge, neiscrpan izvor ismijavanja i poruge. Arhitektov sin bogalj s jedne i Pittioni s druge strane bili su za mene dominantni likovi gimnazije, upravo oni na kojima se svakodnevno na najdepresivniji način pokazivala strahovitost jednog bezobzirnog društva kao školskog kolektiva. Na primjeru jednog i drugog svakodnevno sam u toj školi mogao studirati novu okrutnost društva kao školskog kolektiva, a u isti mah i bespomoćnost te dvojice trajnih, a s vremenom i katastrofalnih oštećenika, proces njihovog odmaklog razaranja i uništavanja, koje je svakog dana bilo sve strašnije. Svaka škola kao zajednica i kao društvo, dakle svaka škola ima svoje žrtve, a u moje vrijeme to su bila njih dvojica, arhitektov bogalj i profesor zemljopisa, sva niskost /društva/ i sasvim prirodna okrutnost i strahovitost bolesti tog društva prelamali su se preko njih. Društvo je njihove tegobe, ružnoće i tjelesne nesposobnosti ismijavalo iz dana u dan, učinivši ih predmetom sprdnje, kojom su se trajno zabavljali svi đaci i profesori, kad god bi se za to pružila prilika, tako da su i ovdje u gimnaziji, kao i svugdje gdje su ljudi na okupu u tako strahovitim masama kao u školi, patnje pojedinca ili patnje nekolicine pojedinaca kao što su bili arhitektov bogalj i profesor zemljopisa postali njihovom niskom zabavom i odbojnom perverznošću. Nije bilo nikoga tko ne bi sudjelovao u toj zabavi jer se u takvim zajednicama uvijek traži i pronalazi žrtva. Nije teško kod nekog čovjeka ustanoviti takozvani duševni ili tjelesni defekt i tog čovjeka upravo zbog toga staviti u središte zabave čitavog društva. Društvo kao zajednica neće se smiriti dok jedan među mnogobrojnima ili malobrojnima ne bude izabran za žrtvu, nakon čega će svatko i u svakoj prilici upirati kažiprstom u njega. Zajednica će, u svojstvu društva, uvijek pronaći najslabijeg i beskrupulozno ga izložiti ismijavanju i svojim uvijek novim i sve strahotnijim torturama zajedljivosti i poruge, jer ono je majstor u smišljanju uvijek novih i sve okrutnijih tortura te vrste. Dovoljno je pogledati obitelji u kojima ćemo uvijek pronaći žrtve poruge i ismijavanj, gdje su trojica, jednoga će svakako ismijavati, a najveća zajednica u svojstvu društva bez takve žrtve uopće ne može opstati. Društvo u svojstvu zajednice zabavljat će se uvijek samo tegobama pojedinca ili nekolicine pojedinaca iz vlastite  sredine, to se može promatrati čitav život, a žrtve se iskorištavaju toliko dugo dok ih se potpuno ne uništi. Što se tiče arhitektova sina bogalja i profesora zemljopisa Pittionija, vidio sam do kojeg stupnja niskosti može sezati ismijavanje, poruga i uništavanja takvih žrtava društva i zajednice, uvijek do posljednjeg stupnja, a veoma često i niže, na način da se takva žrtva bez daljnjeg ubije. Sažaljenje nad takvom žrtvom je uvijek takozvano i nije ništa drugo negoli nečista savjest pojedinca zbog okrutnosti i postupaka ostalih, u kojima zapravo s jednakim intenzitetom sudjeluje i on sam, vlastitim okrutnim postupanjem. Uljepšavanje je nedopustivo. Primjera za okrutnost, niskost i bezobzirnost u svrhu zabavljanja društva u svojstvu zajednice takvim potpuno očajnim žrtvama ima bezbroj, kao što znamo, i to društvo u svojstvu zajednice ili obrnuto zaista će na njima isprobavati sve što postoji na području okrutnosti i niskosti, gotovo uvijek toliko dugo dok žrtva ne umre. Kao i uvijek, u prirodi je da se njeni oslabljeni dijelovi kao oslabljene supstancije najprije napadnu, izrabe, ubiju i unište. A ljudsko društvo u tom je pogledu najniže, jer je najrafiniranije. Stoljeća se u tome ništa nije promijenilo, naprotv, metode su se promijenile, postale su još strahotnije i besramnije. Takozvani zdravi će se u svojoj nutrini uvijek napasati bolesnima i bogaljima. Svaki Pittionijev jutarnji nastup u gimnaziji početak je rada mučiteljskog stroja, koji se bezobzirno stavlja u pogon čim se on pojavi, i pod tim mučiteljskim strojem čovjek je morao patiti čitavo prijepodne i pola popodneva, a kad bi napustio gimnaziju i otišao u Muellner Hauptstrasse, gdje je stanovao, za njega je to bio samo uzmak pred jednim mučiteljskim strojem koji se nazivao gimnazijom, ne bi li kod kuće ušao u novi mučiteljski stroj, jer i dom je, kao što znam, za Pittionija bio strahota, čovjek je bio oženjen, imao je troje ili četvero djece, i često se prisjećam slike kako je Pittioni, gurajući pred svojom ženom kolica s njihovim najmanjim i najmlađim djetetom, subotom ili nedjeljom popodne u dubokom očaju hodao kroz grad. Taj čovjek, kažnjen ružnoćom ni zbog čega za čitav život, što su ga njegovi roditelji izbacili pred bezobzirne oči društva u svojstvu zajednice da ga ismijava i sprda se s njim, rođen je da bi bio ništa drugo nego žrtva društva. Kao što sam jasno mogao vidjeti, on se već bio pomirio s tim da svojom ružnoćom i tegobama zabavlja društvo. On nije bio ništa drugo doli žrtva društva, kao što mnogi nisu ništa doli žrtve, samo što to ne priznajemo, pa licemjerno tvrdimo sasvim nešto drugo. Pittioni je bio izvanredan, zacijelo najizvanredniji učitelj zemljopisa što ga je gimnazija ikad imala, ako ne i najizvanredniji profesor koji je ikad predavao na toj školi, jer svi ostali upravo u svom bezgraničnom zdravlju nisu bili ništa drugo doli prosjek, ni po čemu ravni tom čovjeku. Veoma često mislim ili sanjam o poniženom Pittioniju, na kojem je zaista sve bilo smiješno, ali upravo je u toj njegovoj komičnosti ležala sasvim određena veličina koja je sve nadvisivala..."

29. studenoga 2009.

Thomas Bernhard – "Uzrok"