Primjerica Njemačka. Kako sada stvari stoje, Kršćansko-demokratska unija /CDU/, koju predvodi "željezna" s njemačkog istoka Angela Merkel u koaliciji s Kršćansko-socijalnom unijom /CSU/ Edmunda Stoibera trebala bi, pomesti socijaldemokrate /SDP/ sadašnjeg kancelara Gerharda Schroedera i "zelene" Joshke Fischera. Ali, uslijedio je za njemačko biračko tijelo iznimno važan televizijski dvoboj, koji je Merkelova izgubila od velikog macha i šarmera Schroedera. A to može uvelike utjecati na konačni izborni ishod, a može dovesti i u pitanje skoro sigurnu pobjedu njemačkog desnog centra. Koju, usput sugerira hrvatskim biračima u Njemačkoj i naš premijer Sanader iako je za njih možda bolja "lijeva" pobjeda. Mudrije mu bi bilo, iz više razloga, da je ostao bar neutralan. Jer i s Nijemcima se nikad ne zna...Pa zašto je Bush pobijedio Kerryja. Jednostavno, ostavio je na većinu Amerikanaca odlučniji, čvršći i beskompomisan dojam, a to uvijek i svugdje "pali". A kakav je zapravo taj Bush i njegova administracija, razvidno je u posljedicama iračkog rata, a evo sad i s katastrofom New Orleansa.
Ni kod nas ovdje, u Gradu, pa sve dalje, ne može biti ništa drugačije. Najvažnije nam je kakav dojam kandidat ostavlja na nas, sve drugo je manje ili posve nevažno. Zato mi je tragikomično kad se vladajući političari, u nedostatku rješenja sve brojnijih problema na koje im se dobronamjerno ukazuje brane napadima da su ovi potonji izborni gubitnici, misleći da su eto tako riješili problem. Ustvari, odgodili su rješenje do slijedećih i tko zna kojih izbora. U tome i jest "problem" političke demokracije od koje nažalost nema boljeg rješenja. Naime, onaj koji je izabran po dojmu, predodžbi ili percepciji, a tako je više manje uvijek i na bilo kojoj razini, nipošto ne znači da će biti i učinkovit, djelotvoran, uspješan, kako hoćete... Na dosta mjesta upravo je suprotno i nije li to zapravo jedan, ako ne i najvažniji razlog zbog čega ova zemlja Hrvatska, skoro svugdje ne kroči brže i s većim udjelom u taj svijet globalizacije iz kojega ne možemo, sve i da hoćemo pobjeći.
Kad malo dublje promotrim profile dubrovačkih političara koji su vječni ili možda ipak privremeni gubitnici, tome nisu uzroci u području poštenja, morala, stručnosti, bez čega svega se i može uspjeti. Ali, ako su vas birači po nečemu obilježili i imaju negativnu predodžbu o vama, primjerice da ste arogantni, mlaki, "komunjare", lijevi, desni i sl. bez obzira na stvarne vrline i činjenice, koje su ustvari važne, "gotovi ste". Poštenje, moral, stručnost i brojne vrline, bar je to neko moje zapažanje na visokoj su cijeni sve do zaokruživanja glasačkog listića. A onda, kao da se nešto prelomi i ono racionalno kod birača nestane. Odnekud iznikne ona percepcija, predodžba ili dojam, možda uočeni na televiziji, u novinama ili negdje u nekom susretu što stvara posve drugu sliku, koju čini recimo odijelo, visina, kravata, gesta i glas ode nekome drugome. Kao da se probudi onaj vijekovima taloženi i teško promjenljivi narodni duh.
Još je Le Bon, makar i na posredan način utvrdio prevažnost stvaranja percepcije, predodžbe ili dojma kandidata kod izbornika, odnosno biračkog tijela. On tvrdi da biračko tijelo obilježava slaba pogodnost za razmatranje, odsutnost kritičkoga duha, razdražljivost, lakovjernost i jednostranost. U odlukama biračkog tijela zamjetan je utjecaj vođa, ali i tvrđenja, ponavljanja, prestiža i zaraze. Talent, genij, činjenice nisu pogodni za uspjeh. Kandidat mora imati prestiž, to jest da može bez diskusije imponirati i to je od najveće važnosti. Ali ni prestiž nije dovoljan. Le Bon tvrdi da se biračko tijelo drži onoga što "laska njegovim požudama i taštinama; treba ga obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je izbornik radnik, valja što više grditi i vrijeđati njegove poslodavce. Što se tiče protukandidata, valja ga ugušiti tvrđenjem, ponavljanjem i zaražljivošću da je on posljednji nitkov i da je svakomu poznato da je učinio više zločina. Ako protivnik slabo poznaje psihologiju izbornika, on će pokušati da se argumentima opere, umjesto da na tvrdnje odgovori drugim tvrdnjama i one neće imati šanse da pobijedi. Najznatnije reforme mogu se bez straha obećavati. Časovito polučuju ta pretjerivanja puno učinka, a za budućnost ne obvezuju. Redovito se opaža da biračko tijelo nikad ne mari da dozna do kojega se stupnja izabrani držao danih obećanja, koja su bila burno pozdravljena i na osnovi kojih je bio i izabran. Čarobna je moć riječi i parola, govornik koji ih umije rabiti može voditi ljude /izbornika/ kamo god mu se prohtije."
Bilo kako bilo, ako su izbori čisti i izabrani su odraz narodne volje, odnosno svaki narod ima vlast kako zaslužuje, makar u tome presudila percepcija, predodžba ili dojam. To je cijena, ali i upitno je li i objektivna vrijednost političke demokracije. Tko može tvrditi ili dokazati da neizabrani nisu bolji i ne bili nam možda bilo svima bolje da su upravo oni drugi izabrani? Ovdje dolazimo do pitanja duha naroda koji može biti tradicionalni, konzervativni, progresivni, otvoreni...A njemu najčešće odgovara i duh izabranoga. Taj zapravo i ne oblikuje svoje mišljenje, nego jednostavno slijedi taj narodni duh. Pa ako je taj duh u zabludi i vođa je u zabludi. Vrijedi i obratno, naravno. "Tko umije izbornika općiniti iluzijama, lako mu postaje gospodarom, a tko ga nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njegovom žrtvom" tvrdi Le Bon.
Povijesno gledano, kako su ustvrdili nebrojeni socijalni psiholozi uvijek je prividnost igrala važniju ulogu od realnosti, nerealno uvijek prevladavalo nad realnim, osjećajno nad razumnim. Dosta pesimistično za one koji imaju visoko mišljenje o sebi, možda i s nekim pokrićem ali eto "lopta" ih neće. Izbornika morate razumjeti, kao prodavač kupca. Ne očekujte obratno, da će vas razumjeti ili da ćete izborniku nešto moći nametnuti mimo njegove volje. Do daljnjega vrijedi tko, a ne što govori i radi, kakve je boje mačka, a ne lovi li miševe, kakvim vas doživljavaju, a ne ono što stvarno jeste...Možda je i to uzrokom usporenog hoda, ali takva je i mijena svakoga, pa i hrvatskog naroda.
7. rujna 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
