Suvremena ekonomija, barem što se pravila, obrazaca i svrhe tiče, nije puno drukčija od prije stotinu, pa i više godina. Tu i tamo, nešto novo se i pojavljuje, ali tržište i profit nemaju zamjenu, ako se hoće bolje živjeti uopće. Naravno, uvijek je bilo, pa i bit će nepravde, bogatih i siromašnih, ali je važno sve te silne razlike smanjiti i zadržati motiviranim pokretne, voljne…
Evo, recimo turizam. Od čega mi ovdje, barem većina, može preživjeti, pa i pristojno živjeti, ako ne od turista, ovako ili onako? Bog nam je dao prirodu, stari kulturu, baštinu i začudo, svakim danom, bez naše volje, sve je to traženije na svjetskom turističkom tržištu. Na nama je da to čuvamo, skladno obnavljamo i razvijamo, uvijek imajući na umu da to radimo za daleka neka buduća pokoljenja. Tako se, nažalost često puta i ne ponašamo, zapravo suprotno. Turizam Dubrovčani zapravo nikada nisu prihvatili kao sudbinu, pokret, kulturu i način življenja. A tome je tako što su kratkoročni, profitni ciljevi nadvladali ono dugoročno, vrijednosno i što sa samim turizmom i turistima nikada nismo bili načisto. Zato i imamo to što imamo, djelomice i upropaštenu prirodu, kič, prosječnost i napokon – nekonkurentnost. Skupi smo, neinventivni, spori, neprilagodljivi…Sve bi zapravo trebalo biti obratno.
Nažalost, sam receptivni turizam nije, u usporedbi s drugim gospodarskim djelatnostima profitabilna djelatnost. Potrebna su golema ulaganja, od infrastrukture do recimo golf igrališta, koja se i objektivno, uz znane rizike, sporo vraćaju. Kapitalu i ulagačima to se ne čini privlačnim i prirodno je da sve čine kako bi jeftinije prošli u privatizaciji ili kupnji turističkih sadržaja ili se okreću drugdje. Na našim dubrovačkim prostorima još je i teže, s obzirom na prometnu odsječenost i zemljopisnu udaljenost od važnih emitivnih tržišta.
Na ovim malim proračunima procijenite jesam li u pravu. Ako hoćete ostvariti profitnu /ili povratnu/ stopu od 15%, s jednim dvosobnim apartmanom, u koji ste uložili 100.000 DEM, uz godišnje zauzeće 30% /110 dana/ i tekuće troškove 10.000 DEM, morate ostvarivati dnevni prihod po sobi od 228 DEM. Godišnje vam se vrati 15.000 DEM. Nije loše, ako nemate kredit, u suprotnom sve je teže. Tako kaže Hubbartov obrazac, pa izvolite. Ili jednostavnije, ako ulaganje u dvosobni apartman iznosi 100.000 DEM, tzv. fair return /normalna stopa povrata/ uz 70% zauzeće /255 dana!/ iznosi 100 DEM po danu, toliko bi trebalo uprihodovati po apartmanu. Reklo bi se, ljudi moji je li to moguće? Kako gdje i kako kada!
Kad se ovako stvar sagledava, čini se da je najbolje odustati, barem onima koji hoće od turizma živjeti. Ali “kvaka” je u tzv. multiplikativnim učincima receptivnog turizma. Dakle, financijskim i drugim koristima koje od te djelatnosti imaju i promet, trgovina, kultura, komunalije, poljodjelstvo, industrija, graditeljstvo itd. To kod nas u Hrvatskoj, unatoč naporima turističkih djelatnika, još uvijek nije shvaćeno. Ni u makroekonomskoj, ni prostornoj, ni u skoro svim drugim politikama. Druge su zemlje, primjerice Turska, Tunis, Grčka i sl. jasno uočile kako turizam može postati od prvorazredne važnosti za nacionalnu ekonomiju i zato su tu gdje jesu.
Multiplikativni učinci turističke potrošnje veći su u zemljama manje uvozne ovisnosti i obratno. Za Hrvatsku bi to značilo, koja je uvozno izrazito ovisna /štoviše aktualna makroekonomska politika potiče uvoznike/ okretanje vlastitoj proizvodnji, osobito poljoprivredno-prehrambenoj, ali i drugoj, jer turizam nije ništa drugo nego novo tržište, povećanje postojećeg tržišnog potencijala u vlastitoj zemlji ili nevidljivi izvoz. Tako bi se smanjila uvozna ovisnost i multiplikator bi bio veći, sa svim pozitivnim posljedicama na nacionalno gospodarstvo. Ali to sporo, presporo prodire do kreatora gospodarskog ozračja i političara. Druge su zemlje brže. Kad je Turska uprihodovala od turizma milijardu dolara, Hrvatska je dostigla tri. Danas ta ista Turska ima osam milijardi dolara turistički prihod, a Hrvatska još uvijek tri.
Kad se jednom prihvati da na svjetskoj tržišnoj utakmici imamo prigodu ponajviše u turizmu, tada će i sama ponuda biti kudikamo bolja od postojeće, pa i turistička potrošnja, iskorištenost kapaciteta itd. Ova hrvatska zemlja, sa svega 4.5 milijuna ljudi, s takvim prirodnim bogatstvima i kulturno-povijesnim nasljeđem, skoro da bi samo od turizma mogla dobro živjeti. Mi, ovdje, na krajnjem jugu pogotovu.
Onima koji kane ulagati u turizam, točnije smještajne sadržaje, preporučujemo da se “pozabave” predočenim proračunima na vlastitim idejama. Kada se dođe do zaključka da je gospodarski isplativo, kada se to i u životu /ili na terenu/ potvrdi, shvatit ćemo da se s turizmom nešto bitno novoga dogodilo, da smo na dobrom putu i da su umni i poduzetni ljudi, kakvima ne oskudijevamo, došli na svoje.
