Ne može se ni zamisliti, niti izvući iz konteksta da imam nešto protiv ili još manje da ne cijenim Banca, Novaka, Sbutegu, Martinovića i sve spomenute i nespomenute, kao povjesničare, književnike, svećenike, glumce... Naprotiv. Ali, i za njih i sve druge ne znači da se moram slagati ili da su u pravu u stvarima o kojima po meni ne znaju puno ili misle da znaju. Bogami se neću nikad naučiti, dok sam pri kakvoj-takvoj pameti, cijeniti mišljenja jednog Hitlera, Staljina i sličnih. Pogotovu što to nisu bila samo mišljenja, nego po nesreću mnogih i djela. Mišljenje dobrog glumca, povjesničara, književnika, slikara o kulturnoj ponudi, civilizacijama, vjerama, krvavoj povijesti držim jednako /bez/vrijednim i ravnopravnim drugim ljudima, uključujući tu i konobare. Biti sin ili kći dobrog glumca, ne znači biti dobar glumac ili glumica. A može biti da se tako nekome darovitome i stalo na put, ne leži vraže. Tko to može dokazati da dobar igrač mora biti i dobar trener, učen čovjek i dobar profesur, glumac i dobar povjesničar... Najčešće i nije tako i dobro je da nije tako.
Cijeli moj, ajmo rijeti "problem" je što nastojim propitati i dati neki skromni prijedlog kako bi ovaj naš lijepi Grad došao čim prije i do "čistog zraka" iz svijeta Thomasa Bernharda, koji se s tim suočavao u "lijepim" austrijskim gradovima poput Salzburga, Beča...Želim samo pronaći neku ravnotežu ili sklad između materijalnog i duhovnog, tržišnog i socijalnog, poželjnog i mogućeg. A to je najteža zadaća koja svakog čovjeka može zateći i od koje, manje ili više bježimo. A svakodnevno i meni sugeriraju, vjerujem dobronamjerno, da se okanim ćorava i posvetim svom poslu. Tamo gdje postoje takvi "ćoravi" poslovi, gdje jabuka ne pada daleko od stabla, gdje se "mora" cijeniti tuđe mišljenje, ma kakvo ono bilo po nečijem osobnom sudu, tamo imamo to što imamo.
Jako nas malo može biti povjesničarom, glumcem, svećenikom, književnikom, slikarom i sl. Puno ljudi u ovome našem Gradu je nezaposleno, puno je poroka, slabo se vide perspektive, preslabo koristimo prirodno, stvoreno i kulturno nasljeđe za bogat i sadržajan život. Eto i ja pokušavam pronaći uzroke i neke odgovore na ta pitanja, ali s ekonomske točke stajališta i realnog života. Potrebni su nam, poštovani gospar Miše i konobari, kuhari, čistaći, mehaničari, inženjeri, profesuri i to dobri, jer oni stvaraju ovaj Grad koji se ne suprotstavlja bilo čemu dobrom, naprednom, kulturnom. Uvijek je lijepo za vidjeti ljude koji znaju svoj posao, znajući da su jedino takvi i njima i nama potrebni.
A besmislice o podijeljenom Gradu, tisuću godišta krvi, moždana, pravog života, Rafu, KPJ-u, povijesti Turske i aga, civilizacijama, nasljedstvu prepuštam Vama i onima koje to zanima. Taman posla! Pa nisam ni ja, a rijetko ćete i naići na čovjeka da je s ovim svijetom ili zbiljom sretan, još manje po meni s istinom da je ljubav prolazna, a interesi stalni. Ali, za razliku od Vas, gospar Miše, nastojim pridonijeti poboljšanju stvari i u tome je cijeli smisao ove moje kolumne. Koliko to /ne/uspješno činim, procijenit će naši sugrađani. A neka oni i procijene koliko ste gospar Miše ovom /re/akcijom dali doprinos dubrovačkoj, hrvatskoj, europskoj, pa ako hoćete i kršćanskoj baštini i civilizaciji. Ako baš hoćete, ni ime ni Grad nisam birao i sretan sam da je tako. Sve nevolje ovoga svijeta posljedica su pogrešnog izbora na koji čovjek može utjecati. A tko sam, što sam i čemu sam, nećete nikada saznati, jer svaki čovjek je nepoznanica, jedinstven i neponovljiv. Čudno je da Vam je kao dobrom glumcu to promaklo. Zbog svega toga, Vi zapravo spavate, a iz sna nije moguće pozvati druge da idu spati. Ali, na neke opsjene treba biti i nije loše biti budan. Inače sam bio u strašnoj dvojbi reagirati ili ne. Učinio sam to samo zato jer ste ipak "poznata" osoba, a nipošto zbog onoga što ste rekli. Igru "ispod pasa" nisam naučio i tko mi je kriv. O meni niste ništa rekli, o temi još manje, ali o sebi ste rekli sve! Pa svakome na prosudbu.
14. rujna 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
