Dubrovnik

Minijature

SVETI SPAS

Bio je dan Uzašašća Gospodinova, 17. svibnja 1520., bližile se jedanaeste ure kad je Grad iznenadila jaka trešnja. Nastradale su starije i loše utemeljene kuće, u katedrali je, u općoj pomutnji i usred mise, smrtno stradao jedan čovjek, a bilješke spominju i sedamnaestero ranjenih. Taj je potres podigao takav trepet straha da se Malo vijeće sastaje sljedećih dana i donosi odluku o gradnji zavjetne crkve.

Vlada je odredila nadstojnika da pronađe zgodno mjesto za gradnju crkve Sv. Spasa i uskoro je odlučeno da se "zida u dvorištu pored franjevačke crkve, pored zdenca, koji tu još postoji". Bilo je to za knezovanja Pera Božovog Sarake kad je Placa još nosila svoje neobične i lijepe balkone, gotičke se palače dičile raskošnim portalima, zidine držale obručem i onim strogim običajima što su ih provodili "domini di nocte" čitav Grad u stupici od Zdravomarije do zvona u jutarnjim satima.

Dubrovnik je inače bio poznat po svojim zavjetima! Koliko li se votivnih pločica, naslikanih karaka, srebrnih navicula pa oltarnih slika darivalo crkvama uz molitve i suho zlato da se blagostanje Republike nesmetano i zauvijek nastavlja!

Ovaj je potres na kratko vrijeme ujedinio sve građane. Više nije bilo toliko značajno bogatstvo, posjed kuća, ljetnikovaca i slave. Kad se tog jutra pomakla zemlja, svi su bili samo meso, nerv i strah i svi su se ujedinili željom, atavističkom i za bića prirodnom, da se za vijeke vjekova osiguraju protiv nove trešnje!

Dubrovačke priče kažu da su lijepu crkvu Sv. Spasa svojim nježnim, na rad nenaviklim rukama, gradile i dubrovačke vladike! One su prenosile onaj glatko isklesani kamen, pa sad, jesu li ga uistinu nosile i osjećale kako je taj teški kvadar ubilački opasan kad mu se izmakne oslonac, ili su simbolično polagale na njega ruke da bi se osigurale "suprotiv trešnji", nije toliko ni značajno za crkvu koja je iznikla iz želje da se kobni udes više nikada ne ponovi.

Unatoč Spasu Dubrovnik ni narednih godina nije bio pošteđen kobnih udesa. Proći će nešto više od stotinu godina, osvanut će 28. srpanj 1639., Grad će ključati uzavrelim životom, a tada će se između 19 i 20 sati, kao uvertira Velike trešnje zadrmale zidine. Puno će gradskih kuća biti porušeno pa u narednim godinama slabo popravljeno ili tek poduprto dok se ne iznađu sredstva za novu gradnju.

Treći je nalet dubrovačkog potresa uništio čitave seksterije, rasjekao kuće po Placi od vrha na dolje. Pod ruševinama je poginuo i knez u dvorskoj kapelici i zatrle se obitelji starog korijena, nastradale praunuke onih istih vladika što su u koloni, jedna do druge bile prenosile zavjetni kamen Sv. Spasa.

Nitko ne bi trebao pobijati tvrdnje ingenioznog povjesničara Artura Evansa koji je, obilazeći Konavle i Cavtat, tvrdio da Epidaurus nisu razorile horde, već da su mu i kuće i zidine na dno mora bacili katastrofalni potresi što naiđu nenadano, skokovito, u rana jutra ili maglovita predvečerja.

Pojedini su se dijelovi Grada srušili zbog loših temelja ili nasipa na kojima je dio gradskog tkiva nastao. Sveti je Spas pak u svojoj bijeloj, gotičko-renesansnoj vertikalici uz skute sv. Franje odolio iskušenjima i pokazao da su vjekovite molitve zaštitile njega, ali nisu poštedjele Grad i okolicu.

Vlastelinima Malog vijeća zapravo je čak i na početku 16. st. bilo teško pronaći najbolje, najsigurnije mjesto, a da ono bude vidljivo s Place i da se postavi uz gradska vrata. To je zamjetno jer se Spas ugnijezdio u mali prostor uz crkvu i samostan franjevaca, tik ulaza prema gradskim zidinama, pored nekadašnje Kule od Pila u kojoj se, kako bilježi Consilium rogatorum, do tada držalo proso!

Od stare je kuće danas malo ostalo, jer kako navodi Lukša Beritić u "Utvrđenjima grada Dubrovnika", Austrija je u prvim godinama svoje okupacije Dubrovnika, da bi omogućila ulaz kolima kroz vrata od Pila, srušila tu veliku kulu, koja je prema kronikama bila prvobitno sagrađena već u 10. stoljeću. Od te kuće ostao je samo onaj dio koji sačinjava debljinu gradskog zida. U tom prostoru, odnosno ostatku stare kule, koja je imala prizemlje i tri kata, postoje i sada skladišta, u koja se ulazi po stepeništu, kojim se ulazi na gradske zidine u blizini crkvice Sv. Spasa".

Na njezinu se projektu pak iskazao jedan od najdarovitijih od braće Andrijića, tih korčulanskih klesara koji su u 15. i 16. vijeku već bili ostavili znatnog traga u arhitektonskom tonu Republike. Petar je bio najnadareniji, ali i najpoduzetniji među svojim rođacima i braćom, osnažen i samouvjeren nakon klesarskih radova na Divoni po projektu Paska Miličevića. Njemu je povjerena zavjetna crkvica, a malo je poznato da je u jeku njegovih klesarskih radova 1527. Gradom i okolicom harala kuga i da je jenjala tek nakon dvije godine.

Na primjeru Petra Andrijića može se pratiti i strogi ustroj Republike jer se sposobni graditelj zbog "akontacije koje je uzimao, našao u tamnicama Dvora". Zatvoren je 1526. pušten je na slobodu 26. V. 1528., kad se pročelje crkve već bilo podiglo i, sudeći po monumentalnom natpisu, dovršeno te iste godine.

Gledamo li danas malu crkvicu, imamo osjećaj da je njezina snažna i žilava struktura jednostavno umetnuta u procjep nekadašnje kule i u onaj, voltom označeni prolaz prema samostanu i ljekarni franjevaca. Ona tu priliježe potpuno točno, kao skupocjena kutijica s moćima, trobrodno profilirana kad se gleda s pročelja, osnažena pilastrima na uglovima, mirnog donjeg djela, koje se od timpanona opet razlaže pilastrima, vara nas trobrodnošću, naglašava jakost i osnaženu strukturu između koje se, u igri oblika, klesarskih minijatura, akanta, glava, hrskavih latica ruže na gornjem dijelu, zapravo krije najsnažnija, dugovjeka, zavjetom označena dubrovačka građevina.

Možemo godinama prolaziti pored nje i misliti da smo je zapamtili pa joj se opet vratiti i tek potom zamijetiti koliko je njezin graditelj za ljepotu onih davnih dama iz zlatnog Grada stvorio radosti, iznenadio i sebe i profinjene vladike što su morale pomno pratiti kako napreduje gradnja njihove crkve. Rozeta na Sv. Spasu je uistinu ruža! Ljepše od nje nećemo naći u Dubrovniku niti na Jadranu.

Onaj je zavjetni natpis uklesan čvrstim slovima, previsoko je postavljen za čitača naslonjenog na obrub Onofrijeve fontane. U punom svom natpisu glasi: AD AVERTENDAM COELESTEM IRAM IM MAXIMO TERRAE TREMORE HANC SACRAM AEDEM SE.RHA. VOVIT ANNO A CHRISTI NATALI DIE MDXX SUPRA M.XVI CAL. JUN. DAN. RHES. ET DAM.MIN. FACIENDUM CURARUNT ET PE. SEOR.

Pa ipak je trolisno, polukružno pročelje već viđena scenografija! Crkva neodoljivo podsjeća na šibensku katedralu, što nije neobično jer je Petar putovao do Venecije, Osora, Zadra, boravio u gradu Jurja Dalmatinca. Kad je krojio apsidu, napravio ju je polukružnu, kakva se nalazi na Sv. Sebastijanu i Sv. Mariji od Kaštela. S bokova joj je otvorio gotičke prozore, prema franjevačkoj crkvi isklesao bočna vrata da bi se njima mogla podičiti i mnogo veća crkva.

Petar je, klešući kamenje, stvarao kaleidoskop školjki, akanta gibljivo savijenog, toliko je komponirao raskoš renesanse da je tim veseljem pobijedio sve nedaće svoga doba: pestilentiu s mora i istoka, vlastitu rastrošnost i midecu tamnica. Stvorio je napokon zavjetno mjesto koje je ostalo svjedokom jednog drugačijeg Dubrovnika.

Donatori Sv. Spasa bili su svi Dubrovčani, ali su ipak ostala zapisana imena nadstojnika Daniela Rhestia, sina Nikolina, Damiana Mincetića (Ivanova), Petra Sorkočevića (Judina), a zapamćeno je i onih 2500 dukata od čijeg se sjaja i sad svijetli crkveno čelo.

Kad je crkva posvećena, otkrilo se da je unutrašnjost, unatoč ukrasu s pročelja, tek jedna lađa. Na glavnom oltaru postavili su palu na kojoj se među simetrično oslikanim svecima nalazi i stojeći lik svetog Vlaha koji moli pod likom uskrslog Isusa. Naslikao ju je Pier Antonio Palmerini u tradiciji uribinskog slikarstva, a u Grad je došao 1526. i stvorio kompoziciju punu dramatične napetosti, onakvu kakva bi mogla, u grču molitve i zahvalnosti, najbolje odraziti raspoloženje dubrovačkih vjernika.

Danas je teško zamisliti da je Sv. Spas za francuske okupacije bio pretvoren u skladište soli! Zaslugom biskupa Jederlinića crkvi je vraćena sakralna funkcija, iako se u susjedstvu onaj zatvoreni, aristokratski nesretni samostan klarisa napokon otvorio, u njemu se izgasili svi podmetnuti požari, a mlade plemkinje od tada manje strahovale da će ih strogi očevi odijeliti od svijeta, pretvoriti u dumne - zatvorenice, a sve da ne bi dijelili imanje!

Ostao je sa svojim natpisima, maskeronima i šumetskom vodom Onofrio Jordanov della Cava, onaj miljenik dubrovačke vlastele i šum njegovih fontana, a ispod pločnika, u tajnim prolazima tragovi nogu, pa sjećanje na fratarske halje, pa mekani prepletaji ruku i prekinuti plač onog dubrovačkog sjemena kojemu nikad nije bilo suđeno izaći iz mraka na životno sunce.

Spas nikada nije nastradao u potresu! Njega su poškropili geleri, odbili se od tjeme Fontane, zarezali se u meso pročelja, ali mu vrata za ljetnih mjeseci nađemo otvorena da bi po zidovima izlegao Remetinove katedrale u geometrijskom nizu u apokaliptičnu, na školjku položenu sliku Grada iz snoviđenja umjetnika.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

KUZMA I DAMJAN NA TEMELJU SV. BARTOLA

Dubrovnik - Minijature

Poznato je što rade slikari s neuspjelim radovima. Platno premažu, čekaju tren nadahnuća pa slikaju na istoj podlozi. Tako su u graditeljstvu radili i stari Dubrovčani, svjesni da se ne mogu širiti predaleko, dovoljno mudri da se ne dižu nebu pod oblake, vjerni ustroju sklada i proporcije. Zato Grad i jest kompozicija bez asimetrije, izvrsna u cjelini, odmjerena u detaljima.

Pa ipak nas pred vratima Pustijerne, tamo gdje su se zadržali temelji prvotnih kula, iznenadi jedna crkvica. Neskladna je u prostoru, skladna vlastitim tkivom. Lijep joj je portal u kojemu se očituje remek djelo domaćih klesara zrelog predromaničkog graditeljstva. Nekako djeluje poput podstanara uz južni bok Sorkočevićeve palače, neugledna je pred raskošnom katedralom, sićušna pred visokim palačama na uglu Restićeve i Ulice braće Andrijića. Možda joj najbolje društvo čine klobučine što se u gibljivoj kralježnici šeću niz ravninu i otvaraju svjetlost pred Gospom od Karmena.

Ovo je crkva Sv. Kuzme i Damjana, temelj joj je predromanički, uz nju je vezano 11.,13. i 15. stoljeće, a ispod opločenja na dubini od skoro dva metra nalazi joj se trag još jedne crkvice, najvjerojatnije one Sv. Bartola. Nju su rušili pa ponovo gradili i koristili u sudskim sporovima između lokrumskih benediktinaca i općinskih vlasti.

Pred njom se nalazi kamenom opločani trg. To je ono poznato teatarsko mjesto kojemu su dali ime Marina Držića, a gdje se ljeti iz predvorja Sorgove palače u nosiljkama pojavljuju smiješni, naši gospari u igri frančezarija.

Zapravo je mjesto u blizini male crkvice scenski prostor jednog dalekog vremena koje je bilo sklop vlasti: svjetovne i crkvene. Nedaleko joj je ulica kontroverznog dubrovačkog kneza Damjana Jude koji se nametnuo sugrađanima, a potom neoprezno pošao na Morosinijevu lađu pred Lokrumom i postao žrtva urote. Da nije bilo te prve žrtve jednog Dubrovčana pred Lokrumom, ne bi u gradsku luku ušli Mlečani i dominirali Gradom skoro puna dva stoljeća! Da nije prijepisa lokrumskih listina, tko zna da li bi se moglo pratiti kako se srednjovjekovni Dubrovnik širio i stoljećima balansirao između zahtjevnih svećeničkih kulisa koje su s malog otočića nedaleko Grada krojili vješti benediktinci.

Kad je svećenik Dominik svoju obiteljsku crkvicu ostavio redu benediktinaca koji dolaze iz Monte Cassina, začeo je dugogodišnji spor jer su dubrovačke vlasti baš tu crkvu preuzele i počele je koristiti za vijećnicu ili javnu sudnicu. Tek prior Petar Slaba vraća lokrumskim svećenicima njihov posjed, čime se svjedoči da je taj moćni red uz krilaticu “ora et lavora”, znao krojiti politiku prema svojim interesima. Njima je crkva bila potrebna iz više razloga: nalazila se sučelno katedrali gdje su imali pravo obnašati pontifikalnu misu na Cvijetnicu. Uostalom, lokrumski je opat tih vremena drugi po redu nakon dubrovačkog nadbiskupa.

Benediktinci su bili predstraža Dubrovniku, a usput posjedovali ključne samostane, zemlju, nekoliko kuća u Gradu i – Lokrumu. Njihov je opat imao pravo nositi mitru, štap i sandale, pozivao je dubrovačke oce o proslavi sv. Benedikta gdje su se uzvanici gostili ribom što su je tjedan dana prije proslave imali pravo loviti po Rijeci dubrovačkoj. Iz ove je crkvice opat lokrumski prelazio u katedralu, baš kao što je i knez iz Dvora to radio jednom godišnje, za festu sv. Vlaha.

U ovom kratkom hodu jednog svjetovnjaka i jednog svećenika bilo je više od simbolike: bilo je nadmetanja i moći. Između njih se sve do predaje Lokruma 1798. njegovala svojevrsna špijunaža i netrpeljivost. Ugasnula je najprije moć benediktinaca, a potom se raspala Republika i iz Dvora izašao posljednji dubrovački knez.

U razdiobi gradskog prostora ova je crkvica bila važna utoliko što je predstavljala jednu uporišnu točku od koje se Dubrovnik počeo širiti prema sjeveru. Ona se zapravo nalazi na starom gradskom bedemu, sjedi na kuli, a u podnožju krije ulomke tročlanog oltarnog zida prvotne crkvice. Do prednjeg portala nema stepenica, ali se zato prema centralnoj dubrovačkoj crkvi i danju i noću svijetli otvoreno oko njezine rozete. Šuplje je i prazno pa nam se ponekad nametne misao o uhodarskom motrenju kojim su benediktinci oduvijek gledali morsku pučinu i – Dubrovnik.

Njezin je portal s pleternom ornametikom jedan od najljepših na Jadranu i za ukupnu povijest ovog mjesta možda i nije važno da li je prenesen s porušene crkve Sv. Stjepana u Pustijerni kad je očito da je to djelo domaćih majstora 11. stoljeća.

Netko će pitati zašto je izmijenila titular i kako je moguće da je stariji Dubrovčani još uvijek prepoznaju pod nazivom Sv. Bartola, iako je crkveni indeks imenuje nazivom Sv. Kuzma i Damjan. Možda je tome razlog što se usmena predaja gotovo nikad ne zatire, čak ni onda kad nazive mijenjaju carevi iz nekih davnih vremena.

Ovu dvojicu svetaca iscjeliteljskih moći štovao je bizantski car Justinijan kad su mu još u ranoj mladosti spasili život. Uslugu im nikad nije zaboravio, zahvaljujući njihovom umijeću proširio je i ojačao svoju državu, a usput prenosio kult svetih blizanaca. Oni tako postaju među prvomučenicima katoličke vjere nagrađeni kultom i crkvama u središtu kopnenih i pomorskih putova.

U Gradu se malo zna o ovom svetištu. O njoj su pisali samo pojedini povjesničari, ne usuđujući se precizirati joj ubikaciju. Stoga je pisani trag o njoj dragocjen, a nalazi se sučelice bočnom ulazu gdje piše da je to “prastaro svetiše Kuzme i Damjana”. Da i nije toga natpisa postoji dokument kojim braća Sorkočevići traže od lokrumskih svećenika da im se dozvoli nasloniti kuću na crkvicu Kuzme i Damjana. Taj dokument datira iz godine 1767., kad se na ovom reprezentativnom mjestu u čitavoj svojoj raskoši podigla velebna Sorgova palača.

Ona je prigniječila malu crkvicu, na bočnoj joj strani podigla visoku lođu i zasjenila plemićkim grbom u akantovom lišću skromna pokrajnja vrata. Progutala joj je apsidu, izbrisala sjeverni zid, obezvrijedila glavni ulaz prema zapadu.

Vjerojatno će ljudi koji znaju da se crkve ne smiju skrnaviti niti ih razgrađivati, nadovezati na Kuzmu i Damjana i priču o lokrumskom prokletstvu jer se ono prenijelo i na njihove ostale posjede. Tako je s jednog prozora u Ulici Damjana Jude skočio i usmrtio se Luka Sorkočević pa je taj otvor zazidan. Sorkočevići su nestali, a nekad su bili jedna od najmoćnijih dubrovačkih plemićkih loza, ona koja je krojila politiku i nije ni prstom maknula kad su joj upućivani očajnički pozivi da ishoduje audijenciju kod moćnog Napoleona. Nije pomogla ni činjenica da im je kuća postala biskupski dvor kao da se time njezino bogatstvo dobro složenog kamenja izjednačilo s pustoši crkvice na njezinu boku.

U Kuzmi i Damjanu nema više misa, nema ni zvona na nakrivljenom zvoniku. Bočna su joj vrata vezana žicom, skalini do glavnih ne postoje. Lođa nestalih Sorkočevića vjerojatno krije sjene umrlih gospara. Iz nje se ponekad čuje šum odlomljenog maltera, sličan koracima po bezbrojnim sobama. U lađi crkvice, u njezinom izduženom četverokutu, kao da spava tišina. U raskopanom podu bijele se ogradice prvotne crkvice i odozdo proviruje zub zidina s kojih su se nekad davno podizale visoke i zaštitničke kule.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

SVETI JAKOV PIPUNAR

Dubrovnik - Minijature

Evo priče o tome kako su Dubrovčani nekad slavili ljeto i – pipune! Na vrhu Zlatarske ulice nalazi se mala, skoro nezamjetna crkvica. Prolaznici je rijetko primijete, nema je na turističkim razglednicama, vrata joj se više ne otvaraju, zvono joj se nije oglasilo već čitavo desetljeće.

A nekad davno ona je mijenjala prostor Grada i za nju su se otimali dominikanci. Na jedan dan u godini, a on pada 25. srpnja zbog nje nijedna dubrovačka kuća nije propustila na trpezi ponuditi ukućanima žute, slatke fjelice pipuna.

Staneš li ispred nje na vrhu Zlatarske i Kovačke, pa u stilu radoznalih novinara zapitaš prolaznike kako se zove ta crkvica, većina će odgovoriti: “Pa zar je to crkva?” Tek će vam netko od starijih iz Grada čak zamjeriti odgovorom: “Bome da znam. To je Sveti Jakov Pipunar!”

Iza nje stoji duga priča i složena povijest prvotne gradnje na predjelu zvanom Peline. Iako je taj dio Grada bez strmih stijena Lausa bio nezaštićen, kasnije, kad se Republika obogatila, postaje gradilište i odušak skučenim i mnogoljudnim seksterijama zaštitničkih južnih kaštela.

Ta se romanička crkvica prvi put spominje 1225., znatno prije gradnje današnjih zidina. Ona je postojala prije izgradnje Dominikanskog samostana, u rasteru Grada koji je nekad drugačije izgledao.

Ferlati navodi iz zapisa Monumentae congregacione sancti Domini de Ragusio da je 1226. ustupljena prvim dominikancima crkvica Sv. Jakova jer im je te iste godine jedan od plemića iz roda Palmotića darovao crkvu Marijina Navještena, kuću i vrt da bi na tome mjestu mogli kasnije izgraditi svoj velebni samostan. Taj se prostor sretno nalazio u susjedstvu Pipunara koji ni sam nije bio zatvoren zidinama.

Jedino zaklonište dominikancima pružala je baš ta crkvica i neke kuće u njezinoj blizini. Danas je, naravno, slika potpuno drugačija. Gdje je nekad Sv. Jakov dominirao prostorom, puno kuća nije ni bilo. Uokolo se prosipao pelin, rastao je po čitavom prostoru, pa je po njemu kraj i dobio naziv Peline. To je tad bila lijepa zemlja, tekla je ukoso prema današnjoj Placi i izazivala Dubrovčane, stiješnjene na Lavi da je uobliče u splet ulica, da je raskrižaju kao fjelice ljetnih pipuna.

Zašto je onda u kasnim stoljećima crkva postala gotovo nezamjetna kad se vidi da je građena u romaničkom slogu sa slijepim arkadama s južne i sjeverne strane, ulaza okrenuta zapadu, začelja istoku?

Od nje nekadašnje ostalo je tako malo. Južna strana je bočni zid, profiliran onim istim ukrasom kamena koji obilježava romaniku. Sjeverna strana se ne vidi. Zapadna ne postoji. Spojen je Jakov Pipunar pročeljem sa susjednom kućom koja je u njegovo tkivo ušla, slijepila se s ulazom i izbrisala ga potpuno. Na istoku je zid prema dominikancima. Sv. Jakov nalikuje na ljudski torzo. Tu su grudi i ramena, tu je glava u lijepom čipkastom zvoniku. Tu je i zvono. Ostalih dijelova nema, iako joj je, da bi živjela, ostavljena utroba.

Može se puno naučiti listajući Beretićeva “Utvrđenja grada Dubrovnika” i iz zabilješki koje je taj vrijedni čovjek prikupljao doznati o postupcima gradnje svih utvrda, svih bastiona. To vam ipak neće pomoći da nađete ključ i uđete u crkvu Sv. Jakova Pipunara! Ključa nema. Nisu ga pojela stoljeća, zagubio se otkad Dubrovčani ne iznose s polja Astareje na svoje trpeze pipune u srpnju i kolovozu. Zato treba izabrati jedinu mogućnost koja se, dosjetljivima, nudi. Pokucaš li na vrata obitelji koja se kućom uvukla u pročelje kuće, eto te kroz njihovu sobu na sjevernoj strani. Tamo se nalazi uski prolaz i, koje li sreće, sjeverni bok Sv. Jakova.

Nedirnut je čvrst i lijep, a na lučnom prozoru, kroz rešetku možeš oslikati njezinu unutrašnjost. Ta je romanička crkvica pravi biser graditeljstva! Unutra je jednobrodna, s polukružnom apsidom i ako se postaviš pod kut protivan svakoj ljudskoj kralježnici, vidjet ćeš i križni svod s dva para lezena.

Na oltaru nema slike, bočno stoje dvije, na južnoj strani je mala niša, na oltariću tabernakul. Crkvene klupe izmiješane kao da su posljednji misnici u neredu ustali i požurili izaći vani, pojesti svoje pipune. S krova i zidova osipa se boja, bijela naravno, kao latice pod stablima kriješava i višanja.

Da bi predahnuo, možeš pomno razgledati čitavu kolonu slijepih arkadica na sjevernoj strani, a možeš i krenuti do sjevernih mira, do čudnih i zazidanih otvora u zidinama. Pokušaš li krenuti prema dominikancima istočno, dočekat će te zazidani poluluk. Zato se moraš vratiti kroz kuću obitelji Brković koji radosno vjeruju da je uklesano slovo B na njihovom ulazu počast prezimenu koji nose. Zapravo je to tek oznaka jedne od dubrovačkih slanica, tih davnih spremišta soli. Sol se nije ni u snu tek tako rasipala niti stavljala u vrećice kao danas! Ostavljala se u ovakvim čvrstim i stamenim kućama – skladištima gdje je ljeti i zimi zrak suh. Njihova kućica – slanica je druga po redu od crkve Sv. Nikole, a na Pelinama ih je bilo ukupno sedam.

Staneš li potom pred crkvu i malu kuću s njezinim uklesanim slovom, primijetiš da Sv. Jakov podsjeća na jantar u gustoj sigi Grada. Samo tako. Sve njegove arkadice su jestive, skoro kao sjemenke pipuna. Zvonik je prepun cvijeća, što nalikuje na poljsko, iz starih vrtova.

Mi je možemo zamisliti u vremenu 13. stoljeća. Bila je lijepa, cjelovita. Pred njom je morao biti popločani dio i kamena sjedala. Možda je uokolo još rastao vrijes i pelin. Nije postojao otvor Buže s godinom 1908., otvor tako prostran da širinom i visinom nadmašuje dvoja gradska vrata.

Evo nam primjera rasipnosti prostora! Dok je Jakov Pipunar zarobljen kamenom da bi u njemu zauvijek ostao, dotle se kroz Bužu može nastraditi od bure, od tramuntane i šiloka. Stani pod svodove kad zaviju vjetrovi i naći ćeš se u Boškovićevoj, a za nju se zna da je najstrmija u Dubrovniku.

Da Pipunar ne bi bio zaboravljen u krasoti svojih ljetnih pipuna, pobrinula se okrugla kula Sv. Jakova. Ona se nadnosi nad stare iskope i gleda prema Revelinu, nekako i sama izgledom slična onim starinskim pipunima što su po konavoskim plijenicama zreli u žutoj i mirisnoj slami.

Igrom arhitekture Jakovljeva kula prema Gradu nalikuje na odsjećeni pipun, u koji bi, da ga je postaviti okomito, Jakov ušao poput slatkog zalogaja sa svim svojim arkadicama – sjemenkama.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

SVETI SEBASTIJAN

Dubrovnik - Minijature

Srednjovjekovni je Dubrovčanin uvijek strahovao od dvije stvari: potresa i kuge. Čitav od kamena on je bio klopka, okružen mirima postajao je zatvor ukoliko se na vrijeme ne bi s obitelji pobjeglo na sigurno i udaljeno mjesto.

Bila je godina 1466., a Grad i okolicu je već u nekoliko navrata poharala pestilencija. Od 1348. do 1374. od kuge je pomrlo čak 25 tisuća ljudi i zatrlo se 35 vlastelinskih porodica. Ta je užasna bolest harala po jadranskim krajevima, a nije mogla poštedjeti ni Dubrovnik koji je pomorskim vezama bio u kontaktu s većim dijelom tadašnjeg svijeta. Vjerovalo se samo u jedno: pobjeći brzo, što dalje, a vratiti se što kasnije!

Filip de Diversis u “Opisu Dubrovnika” piše o ovoj bolesti hvaleći dubrovački zrak, čistu vodu i podneblje u kojemu se kuga nikada ne zadržava dugo i rjeđe se pojavljuje. Pa ipak će gradske vlasti često položiti oružje dobre organizacije u onim prohodima zaraze kad bi Knežev dvor opustio, ulice se zatvarale karantenom, kuće obilježavale, a Danče postale najomraženije mjesto zbog svog zloglasnog kontumaca.

Svakome je bilo stalo do vlastitog života, a epidemija je brisala sve obzire, izjednačavali su se plemići i svećenici, obični građani i stranci. Vrata su se zatvarala, unutra su ostajali zdravi i bolesni. Bilo je to teško razdoblje za kacamorte i plemiće koji su bili odabrani nadgledati sanitetsku službu. I kako epidemija ne bi jenjala i po nekoliko mjeseci, agonija gradskog stanovništva bila je strašna, a pomoć se mogla tražiti tek od milosrdnog Boga.

Kad se 1466. bolest naglo razbuktala, održavale su se zavjetne procesije i donijela odluka o gradnji crkve Sv. Sebastijana. Nju su postavili uz Vrata od Grada da bi s tog mjesta štitila stanovništvo jer se vjerovalo da je ovaj svetac čudotvorac, baš kao i sv. Roko, sv. Nikola Talentino, sv. Rozarija od Palerma uz Djevicu Mariju.

Više od stotinu godina Dubrovačka je Republika poznavala narav i posljedice kuge. Pokopala je čitave generacije građana, započinjala pa prekidala zidarske radove oko kula i utvrda i nastavljala živjeti po svojim zakonima. Danas je teško zamisliti kako se život u skučenom gradu uopće mogao nastavljati, ali je točno da su Dubrovčani iza najgorih pomora opet otvarali ulaz, održavali sjednice Senata na Lapadu, u Gružu, po otocima, svugdje gdje nije bilo većih opasnosti. Srednjovjekovni je čovjek naučio živjeti sa svojim opasnostima, a duh mu je uistinu porastao kad se uz dominikanski samostan podigla crkvica – zaštitnica od kuge. U Svetog su se Sebastijana uzdali mnogi, dolazili su moliti, pred oltarom su klečali, palili svijeće, činili pokore i ufali se da će strogi nadzor na gradskim vratima pružiti ruku nebeskom zaštitniku.

Da ta crkva nije spomen na daleku pošast, bila bi graditeljstvu značajna po svojoj polukružnoj apsidi, prvoj u Dubrovniku. Nju su sagradili i presvodili Mihoč Radišić i Vlatko Dešković. Gradnja je trajala četiri godine, u vrijeme kad je prijetila opasnost od prodora turske sile, a Republiku kao nesigurno područje napuštaju mnogi strani majstori među kojima je sidro dubrovačke naklonosti podigao i Juraj Dalmatinac. Gradnja se ipak nastavljala te su se na izradi kamenog kora i arhitektonskih ukrasa iskazali Radonja Grubačević, Radivoj Bogoslavić i Nikola Marković.

Sebastijan se tako popeo na vrh stepenica koje kao koltrinu od kamena imaju ogradicu što sakriva noge i haljine renesansnih žena i djevojčica. Još se u Gradu priča da je stega bila tako stroga te se ovo stubište projektiralo i isklesalo tako da ne bi izazov otvorenih stupića privlačio muške poglede na noge lijepih žena. Zapravo su ovi skalini hod prema trima crkvama različitih stilova, a okupljenih u jednom tijesnom i kamenom susjedstvu. Na vrhu su vrata Sv. Sebastijana, pa crkva i klaustar dominikanaca, a sučelice im barokni sv. Rozarijo. Ovdje se pomiješala Sebastijanova gotika s prodorom svečane renesanse, ovdje je složena konstrukcija dominikanaca isplela čitavu priču uz koju se Rozarijo doimlje kao kakva raskošna dubrovačka kuća pred mirnim pogledom svojih susjeda.

U Sebastijanu se sastajala bratovština bombardijera, tih davnih dubrovačkih topnika. Ta je bratovština bila posvećena sv. Barbari. Spominje se već u 16. stoljeću, a crkvu Sv. Sebastijana odabrala je možda zbog simbolike napada na sve kuge i neprijatelje koji bi mogli naići s istočne strane.

Kad je nastupilo 19. stoljeće i s njim Napoleonova najezda, nitko nije mogao sanjati da će ova crkvica postati gradski zatvor. Na njoj su, a sve zbog potrebe jačeg nadzora, izvršene pregradnje i ona više nikada nije poslužila sakralnoj svrsi. Nedaleko joj je bila konjušnica uz Sv. Luku i blizu Navještenja Marijina, a u njezinom je donjem dijelu još i prije bilo klesarskih radionica, skladišta kamena i vapna.

Dvadeseto je stoljeće crkvu pretvorilo u butigu. U njoj je neki trgovac Zec prodavao namještaj pa je vrijedna spomena priča gospara Luka Bradarića koji se sjeća da je kao dječak s ocem išao u Sebastijana kupiti valižu. Pamti i vlasnika, omalenog debeljuškastog čovjeka koji je postavio kufer na pod i po njemu skakao, a sve da bi pokazao kvalitet svoje robe.

U publikaciji Dubrovnika sa starih razglednica nailazimo na jedan foto zapis. Ljetno je doba, pred donjim skladištima Sebastijana vide se bačve, na gornju ogradicu, ispred crkvenih vrata naslonjen je čovjek u bijeloj majici. On gleda sjedača pod skalinadom, a ispred te davne figure nalazi se mali smeđi tavulin pun alata kao da se majstor bačvar zaustavio na trenutak i pozirao fotografu. Te se bačve, što su ih do Bunićeve poljane otkotrljali vide na slici snimljenoj u jesen 1914., a uz njih ljudi u nošnjama dvojici na vrhu badnja dodaju košice grožđa. To je bilo spremanje vina na dubrovački način, u blizini Sv. Vlaha, pred kućom davnog pjesnika Ivana Bunića – Vučića. I sve je na te dvije slike tako domaće kao da su se bile izbrisale granice sela i grada, a kolur nošnji, zemlje, plodina pobijedio scenografiju vlastelinstva i otuđenosti.

Danas je slika potpuno drugačija. Sebastijan je elitna trgovina, prostor joj je vješto iskorišten i smišljeno potrošen da bi u ljetnom defileu slikarskih instalacija mogao prenositi poruke globalnog itinerera svijeta i njegove beskonačnosti. U drugom pak dijelu crkva nudi na prodaju slike, predmete uporabne svrhe, osmišljene jednom suvremenom i privlačnom linijom koja od nekadašnjeg magazina pokućstva unapređuje Sebastijanov prostor u promidžbu dubrovačkog turizma.

Pa ako i zastanemo pred izlošcima po zidovima, zar se nećemo s malo nostalgije prisjetiti da je ovo već treća crkva od ulaza u Grad koja je umjesto misne namjene postala usluga promjenljive turističke ponude. I zar nećemo osjetiti strepnju da će se netko sjetiti pa uništiti one posljednje nadgrobne ploče ispred Rozarija, a pred ulazom u dominikanski klaustar i zamijeniti ih novim opločenjem kako su naše crkve već dosada izbrisale tragove i pečate prošlosti.

Mala je utjeha zamišljati sjene i davne portrete koji su ovdje živjeli i prostor stvorili. Važno je ponekad u globalu Grada zavoljeti i njegove sitnice i ne dozvoliti da se izbrišu iz našeg pamćenja.

12. studenoga 2000.