Ne znam zbog čega, ali podosta prijatelja ili poznanika, žale mi se i kukaju, onako pomalo i depresivno i frustrirajuće, kako nam država, od svojih početaka, dakle od nominalne neovisnosti i suverenosti ništa ne valja, ni oni koji je vode, a ni njihovi politički i ini protivnici. Tvrde mi da je sve gore i gore, a nerijetki spominju i "dobra stara vremena". Moram priznati da sve te kuknjave, žalopojke, ogorčenja i jali uglavnom doživljavam kao stanovitu provokaciju ili "navlakušu", ma koliko uistinu da je bar većina od njih vjerojatno i u pravu ili imaju razloga za takve tvrdnje. Taman im trebam još i ja da to potvrdim, eno im tamo krivaca, pa nek se njima obrate. Na više načina ionako sam pogrešna adresa, a i ne znam da toliko znam i da sam baš moćan za bilo što promijeniti. I inače su često pogrešne te predodžbe ili predrasude ne tako rijetke čeljadi o nečijoj moći ili znanju ili moralu. Samo znajte da su stvarni moćnici nevidljivi, tajni, nominalno i nisu na vlasti itd. niti se oglašavaju niti objavljuju niti pišu, pravo ili krivo. Još u ono doba "mraka" ili "svijetla", kako za koga, dakle u bivšoj državi i u socijalizmu ili komunizmu, kako se uzme, uvjerili su nas u moć države i vođa i toga sustava i u našu nemoć i to je ostalo sve do danas i tko zna dokad. Dakle, taj narodni mentalitet ili duša, nije se nigdje, pa ni ovdje u tako kratkom roku promijenila, a i neće. Ljutili se ili ne ljutili, naviknuli su nas da naša sudbina nije u našoj glavi, rukama, nogama nego da je u glavi, rukama, nogama političkih, vojnih, vjerskih i inih vođa, sve u svemu nekoj vrsti kolektivizma, nipošto u bilo kakvoj vrsti individualizma, nesputane slobode i demokratskog pluralizma. To je možda i prihvatljivo i shvatljivo u doba stvaranja i osamostaljenja svake, pa i hrvatske države, recimo na neki rok od pet godina, ali nešto se odužilo i tko zna dokad. Kao da bi nešto malo kapitalizma, nešto malo socijalizma, neki hibridni politički i pravni sustav, koji se pokazao krajnje neproduktivnim i u političkom, i u ekonomskom i moralnom smislu, bar prema osobnom viđenju. Ne osjećam da se nešto promijenilo i u mentalitetu i u navikama, pa i u svakidašnjici, naravno na bolje. Vjerojatno nekima i jest bolje i puno bolje, ali ocjena djelotvornosti političkog, ekonomskog i moralnog sustava i onih koji ga vode mjeri se makroekonomskim pokazateljima, poput BDP po stanovniku, postotku zaposlenosti, snazi takozvanog realnog sektora, odnosno proizvodnje i novih vrijednosti, a ne po blještavilu i gradskim novogradnjama, športskim uspjesima i megalomanskim priredbama i sl. Jest, reći će ondašnji ili ovdašnji branitelji statusa quo, od vrha do dna, ta bolji smo od svih ostalih zemalja na prostorima bivše države, osim Slovenije. Ali neće spomenuti da su nas pretekle skoro pa sve ostale tranzicijske države po spomenutim ključnim makroekonomskim pokazateljima i koječemu drugome. I sad nam govore da je cijeli svijet u krizi, osobito kapitalizam i samo što nisu propali i da što hoćemo bolje. A to uopće nije točno, sve su nama konkurentne zemlje izašle iz recesije, oporavljaju se, brže se prilagođavaju tržišnim i tehnološkim promjenama, priključuju globalizaciji koju toliko mrzimo, otvaraju se, prihvaćaju vrijednosti demokratskog kapitalizma koji, naravno nije idealan i u kojemu također ima takozvanih kolektivnih žrtava, pa čak i među poštenim i vrijednim. Ali, ovdje kod nas tih je žrtava puno više upravo zbog toga što sve spomenuto ne volimo i s mukama prihvaćamo. Ako je tako, barem za mene i još neke, a znam da za neke i nije i to je demokratski i u redu, onda tko je glavni krivac? Po meni, to je takozvana politička klasa ili politička elita, koja srazmjerno broju stanovnika nigdje nije brojnija negoli baš u Lijepoj našoj. Svaki čovjek, uz ostalo, jest i političko biće, ali toliko političkih profesionalaca, iako bi bolje bilo reći diletanata nema nigdje kao kod nas. Mi smo strahovito ispolitizirana zemlja i narod, sve počinje i završava na političkom profilu pojedinca, ideje, poduzetničkog pothvata, pa i najobičnijih svakodnevnih banalnosti i trivijalnosti. Skoro da se i nužda ne može na miru obaviti, kao da i ona ima svoje političke konotacije, posljedice i uzroke. U ono doba tražile su se za svako, pa i najbanalnije radno mjesto takozvane moralno-političke podobnosti, znači pripadnost onda jedinoj političkoj partiji. Sad je puno više i partija i stranaka, ali ta podobnost i poslušnost, umotana u neke druge forme i dalje je ostala, štoviše još je i veća. A s njome i takozvana negativna selekcija, od vrha do dna. Žalosno je, ali je tako, jednostavno se ne isplati ni baviti strukom, učiti, čitati i tome slično, a isplati baviti politikom, pa i politikanstvom. Postalo je posve normalno da se ta podobnost ili poslušnost traži za službe u državnoj, regionalnoj i lokalnoj /samo/upravi, stvaraju se afere pri zapošljavanju običnih vratara, vrtlara, nekmoli za nešto više. Doguralo se i dotle da se podobnost, politička i ina, a ne stručna, traži i kod čisto privatnih poduzetnika. A to je i zbog toga jer će takvi izgubiti prodajno tržište ako ne zaposle "našega", jer ovdje slobodnog, nesputanog i konkurentnog tržišta uglavnom i nema. Ali, to bi mogla biti i posebna tema, ta i ne samo hrvatska "tranzicijska" posebnost, nego i svih zemalja s prostora bivše države. Danas je tema ta krajnja neučinkovitost i nedjelotvornost hrvatske političke klase ili elita, kako hoćete. Posljedice znamo, ne treba ih ponavljati, u prvoj su rečenici ove kolumne, ali što je s uzrokom. Najprije, političari su ljudi kojima je opsesija vlast i moć i sve koristi koje iz njih proizlaze, a ne javna dobrobit, što bi u iskonu trebalo biti. Oni su skupljači ili berači glasova na izborima, što više glasova to bolje, a to nije neki proizvodni, uslužni ili vrijednosni posao. A skupljati ili brati glasove i ne mogu pričama običnom i neobičnom puku da je njihova sudbina njihova stvar, da od države ili recimo Grada ili političke stranke ne mogu dobiti ono za što se sami trebaju izboriti, da profit nije štetan nego baš suprotno, da više nema "naših" ili "njihovih", nego samo sposobnih, htijućih i poduzetnih i sve tako. I još da ih samo podsjete kako su glasovali u ondašnjem "paketu" ne samo za samostalnu i neovisnu, nego i kapitalističku, tržišnu i pravnu državu, tek su onda "gotovi", a znam podosta i takvih tu po Gradu. Rijetko gdje i postoji kao kod nas nepisano pravilo "jednom političar – cijeli život političar". Naime, ta politička masa, s lijeva na desno zapravo se vrti u krug, od izbora do izbora i sve podređuje, do najobičnije mimikrije da se održi u tim krugovima, svejedno u poziciji ili opoziciji. Štoviše, nerijetko je u opoziciji biti još i bolje, kao neki savjetnik, zamjenik, pomoćnik koji za ništa i ne odgovara niti ga netko uopće i pita, kad je skliznuo. Doduše, i njihovi šefovi, dakle izabrani nešto puno i ne odgovaraju, snađu se oni za opravdati učinjeno ili neučinjeno, nađu lako krivca, najčešće u onom drugom ili nekoj ovakvoj ili onakvoj manjini i idemo dalje. Možda i ponajviše zbog toga, zbog te nemjerljivosti politika u stadiju demokracije u kojemu jesmo, za razliku od jednostavne mjerljivosti recimo poduzetništva, ljudi idu u politiku, državne, upravne, samoupravne i slične službe, javna i monopolna poduzeća, svugdje tamo gdje se ne suočavaju s vrijednosnom, tržišnom ili stručnom konkurencijom. Pa i to je prirodno, većina ljudi ide lakšim životnim putem, nije baš spremna na tržišna, recimo i demokratska iskušenja ni suočavanja sa samim sobom. A takve države i društva, htjelo se ili ne, nisu ni zdrave ni perspektivne i s tim problemom suočava se i Hrvatska sad, ali već i odavno. S ovolikom i ovakvom političkom klasom teško da će u dogledno vrijeme i izići na kraj. Na žalost, kakvi su demografski trendovi, kolika je apatija, pa i depresija kod većinskog puka i što držimo za važnim, a što ne, taj problem za koje desetljeće više i neće biti problem u onom smislu u kojem je ovdje opisan, odnosno sam po sebi će nestati. Političke vođe, pa i oni niži imaju samo jednu zadaću – stvoriti društveno, kulturno i moralno ozračje u kojemu će se rad, stvaralaštvo, tolerancija i zdrava ambicija cijeniti i poticati, ma od koga dolazili, na osobnu, time i javnu dobrobit, što se nerijetko slabo razumije. Jadnim mi se čini kad se politički izbori dobivaju na temama prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti, na "našima" i "njihovima", kakvi jesu da jesu ili strašenju nečim što je već i odavno i nepovratno prošlo, poput bivše države, njezinih ostarjelih ili mrtvih eksponenata, komunizma, "udbe" i sl. A aktualna hrvatska politička klasa, barem ona prevladavajuća, čisto je populistička i nespremna za stalne političke, ekonomske i moralne izazove i djelotvorne reakcije na brze promjene. Čini mi se da je krajnje vrijeme, uz sve zasluge nekih njezinih dijelova, da se tolika i takva politička klasa već na sljedećim općim, pa onda i lokalnim izborima povuće i na političku pozornicu dođu nova, ne mora uvijek značiti i mlađa lica, kakva je, vjerujem u Hrvatskoj moguća. Zagovornik sam njemačke političke strukture, podjele na desni centar koji tamo čine demokršćani i liberali i lijevi centar koji čine socijaldemokrati i "zeleni". K tome bi trebalo težiti, to je jedan duži, možda i teži, ali put s čvrstim temeljima. Hrvatskoj su, uostalom kao i Njemačkoj, što je već potvrđeno, štetni bilo kakvi desni ili lijevi ekstremizmi i revanšizmi. Jednako kao što su i štetne te silne ovakve ili onakve iracionalne političke i ine podjele. Istina, njih će uvijek biti, ali nipošto ne bi trebale biti presudne. A politička klasa, koja je u ovolikom broju ekonomski neodrživa, trebala bi biti znatno manja, unutar koje je približno podjednake jačine i pozicija i opozicija. To se ne može dekretom nametnuti, to je pitanje slobodnih izbora i demokracije uopće, ali podosta puta nam se događa i u svakodnevnom životu ovo ili ono jer nismo svijesni posljedica našeg čina, a tako je i u politici. Tek kad one uslijede, pa i u najružnijem obliku, opet ne nalazimo krivnju u sebi i prebacujemo na onoga drugoga ili trećega, pa i na tu političku klasu koju smo ipak sami, naravno u kakvoj-takvoj većini birali. A ona nije nimalo drugačija, bolja ili lošija od ostalih klasa, slojeva i uglavnom materijalnim interesima povezanih skupina i ne treba ni tu imati zabluda. Ta i kako bi neka politička klasa ili elita uopće došla na vlast u demokratskom sustavu, kakav jest da jest i boljega nema, da nije jednostavno preslik onih koji su je izabrali.