TURISTIČKI MULTIPLIKATOR
BAJRO SARIĆ mag. oec.
Makar su skloni, osobito političari, pa i oni koji se slabije razumiju u ekonomiju, tvrditi da smo bogomdano turističko odredište za sva vremena, da imamo nemjerljive i neusporedive turističke potencijale i da nam nitko ravan nije, i ne samo u turizmu, činjenice, odnosno podatci tako baš i ne govore. Stručni i neovisni ekonomski analitičari, ali i turistički poduzetnici, upozoravaju da se turizam nipošto ne može mjeriti brojem turističkih dolazaka, noćenjima, stupnjem zauzeća kapaciteta, nego jedino i samo krajnjim financijskim učincima, dakle profitom.
I jednako tako upozoravaju da nam je zapravo ekonomska valorizacija turističkih resursa slaba, da je turistička potrošnja u padu, i da udjel turističkog bruto domaćeg proizvoda u ukupnom nacionalnom domaćem bruto proizvodu i nije veći od 10%, što je tek polovica onoga što se najčešće po medijima i nekim analizama tvrdi. Isplativost ulaganja u projekte koji najveći dio prihoda ostvaruju od turističke potrošnje /hoteli, restorani, razni izvanpansionski sadržaji poput wellness centara, kongresnih, zabavnih i rekreacijskih sadržaja/, odnosno stopa povrata daleko je ispod stope povrata niza gospodarskih djelatnosti, jer je riječ najčešće o visokim ulaganjima s visokom stopom rizika i vrlo malim, a često i nikakvim profitom, čak i gubitkom.
Činjenica je i to da i hrvatski, ali i dubrovački turizam konkurentno zaostaje za tradicionalnim, ali i posve novim turističkim odredištima, jer ne samo što se ne ulaže dovoljno u podizanje kakvoće turističke ponude općenito, nego i u ono što se ulaže najčešće ne prethode nikakve valjane tržišne, tehnološke i financijske studije. Nije slučajno što se i novoizgrađeni turistički objekti i njihovi vlasnici guše u slaboj iskorištenosti kapaciteta i potrošnji, jer naprosto i nemaju valjanog odgovora za koga se i za kakvu se to ciljanu turističku skupinu gradi. Čovjeku se ne može nametnuti nikakav drugi zaključak nego da je riječ o nekoj vrsti "pranja novca", odnosno o nekim čisto špekulativnim poslovima u kojima se silan profit ostvaruje u fazi ulaganja, nipošto poslovanja i očito je da takvo stanje stvari odgovara, uvjetno rečeno krupnim kapitalistima i nekim interesnim skupinama. Na takvom konceptu ne može se ni očekivati da ćemo tako skoro postati konkurentna turistička zemlja i da ćemo se brže prilagođavati globalnim kretanjima.
Ne ulazeći u brojne uzroke što je tome tako, izdvajamo tek neshvaćanje važnosti i snage takozvanog turističkog multiplikatora, odnosno blagotvornog utjecaja turističke potrošnje stranih gostiju na skoro sve gospodarske, pa čak i društvene djelatnosti.
U najkraćem turistički multiplikator ili multiplikativni učinci pojavljuju se kada se novac ostvaren turističkom potrošnjom stranih gostiju u receptivnoj turističkoj zemlji ili odredištu "obrće", odnosno kruži kroz veći broj transakcija u nacionalnoj ili lokalnoj ekonomiji, pridonoseći tako svim sudionicima u tim transakcijama kroz povećane prihode, zapošljavanje i sl. Naime, novcu koji potroše strani turisti ne prestaje se "okretati". Primjerice, hotelski poduzetnici ga djelomice troše za nabavku hrane i pića, što je onda prihoda proizvođača hrane i pića, potom ga ti proizvođači djelomice dijele svojim zaposlenicima, što je onda njihov prihod koji dalje troše za svoju osobnu potrošnju. Što je veći broj transakcija, veći je i multiplikator, ali pod uvjetom da se novac iz turističke potrošnje što manje troši za uvoz robe ili usluga ili u štednju onih koji ostvaruju turističke prihode. Ako je dakle uvozna komponenta ili štednja veća, to je turistički multiplikator manji i obratno.
Opći obrazac turističkog multiplikatora ima sljedeći oblik:
Tm = [1/(1-C/Y)]
pri čemu su
Tm = turistički multiplikator
C = kumulativna vrijednost uvozne komponente + štednja + porezi
Y = kumulativna vrijednost domaćih proizvoda, roba i usluga
Primjer:
Pretpostavimo da je vrijednost domaćih proizvoda i usluga u prvom koraku /transakciji/ 1.000 kuna, u drugom 500 kuna, u trećem 250 kuna, u četvrtom 125 kuna u petom 62,50 kuna itd., odnosno da je kumulativna vrijednost domaćih proizvoda, roba i usluga, nakon svih obrtaja i potpunog povlačenja učinaka turističke potrošnje iz ekonomije 2.000 kuna.
Istodobno, također pretpostavimo da je vrijednost uvozne komponente, štednje i poreza u prvom koraku /transakciji/ 500 kuna, u drugom 250 kuna, u trećem 125 kuna, u četvrtom 62,50 kuna u petom 31,25 kuna itd., odnosno da je kumulativna vrijednost uvozne komponente, štednje i poreza, nakon svih obrtaja i potpunog povlačenja učinaka turističke potrošnje iz ekonomije 1.000 kuna.
Prema tome, turistički multiplikator iz predočenog primjera iznosit će
[1/(1-1000/2000)] = [1/(1/2)] = 2
Zaključak je da se inicijalna turistička potrošnja od 1.000 kuna u nizu transakcija, odnosno iteracija multiplicira /umnožava/ dvostruko, na 2.000 kuna, odnosno toliki je ukupan ekonomski učinak u trenutku kad potpunu išćeznu, odnosno povuku se i posljednje transakcije, odnosno iteracije.
Ekonomski učinci turističke potrošnje ostvaruju se na tri razine i to:
- Izravni ekonomski učinci – to su svi prihodi koji se ostvaruju kod poduzetnika prodajom turističkih usluga, dakle prihodi od prodaje hrane, pića, ulaznica, roba, prijevoznih karata inozemnim turistima i izletnicima i to bi se moglo nazvati inicijalnom transakcijom
- Posredni ekonomski učinci – to su svi materijalni troškovi kod poduzetnika koji su povezani s njegovim prihodima od prodaje turističkih usluga i koji se plaćaju domaćim dobavljačima, a oni dalje opet svojim domaćim dobavljačima i td. /troškovi hrane, pića, roba, usluga i sl./. Prema tome, u toj, uvjetno nazvanoj drugoj ili sekundarnoj transakciji, ekonomske koristi kroz prihode prodajom svojih proizvoda, roba i usluga poduzetnicima koji ostvaruju prihode od turističke potrošnje
- Inducirani ekonomski učinci – svode se povećanje kupovne moći stanovništva zahvaljujući turističkoj potrošnji na receptivnim područjima, odnosno njezinim već spomenutim izravnim i posrednim ekonomskim učincima.
Vrlo je važno napomenuti da se dio novca ostvaren turističkom potrošnjom troši i za uvozne komponente turističke usluge /proizvoda/, dijelom i za plaćanje poreza, a dijelom se i štedi, što je sve skupa odbitna, odnosno negativna stavka u sekundardnim transakcijama ili iteracijama. To slabi multiplikativnu snagu /turistički multiplikator/. Što je veći broj sekundarnih transakcija ili iteracija i u njima manji udjel uvoza, poreza i štednje, veći je multiplikator i obratno.
Za ocjenu turističkih potencijala neke zemlje ili regije u smislu ekonomske valorizacije, poznavanje i primjena multiplikativne funkcije turističke potrošnje /turističkog multiplikatora/ od izvanredne je važnosti. Nerazumna je turistička orijentacija, ako se primjerice znanstvenim putem dođe do zaključka da je mogući turistički multiplikator vrlo nizak, čak ima i slučajeva gdje je ispod 1, dakle negativan. U svakom slučaju razvijene ekonomije koje imaju prirodne ili stvorene receptivne turističke potencijale imaju i veći turistički multiplikator, za razliku od slabije razvijenih i uvozno ovisnih zemalja ili regija.
Napokon, turistički multiplikator pokazatelj je u kolikoj mjeri raste ili pada nacionalna ili lokalna ekonomija zahvaljujući prihodima ostvarenim od inozemne turističke potrošnje. Zaključci i nalazi u vezi s tim temeljni su predložak za oblikovanje turističke strategije i politike neke zemlje ili regije. Naime, veća turistička potrošnja, odnosno veći turistički multiplikator u interesu je svih sudionika u turističkoj industriji, pa je zbog toga potrebno i sustavom, primjerice posebnih poreznih, monetarnih, kreditnih i sličnih poticaja stimulirati i one sudionike, kako se čini osobito one, koji imaju izravne ekonomske učinke od turističke potrošnje, ali ne mogu ni objektivno ostvariti pozitivne rezultate poslovanja i financijski položaj zbog velikih troškova ulaganja i poslovanja na koje ne mogu utjecati mjerama unutarnje ekonomije, što je osobito slučaj s hotelskim poduzetnicima. Na kraju, bitno je i to da u strukturi turističke potrošnje bude što više zastupljena, uvjetno nazvano domaća komponenta, odnosno domaći proizvodi, robe i usluge, tek u kojem slučaju dolazi do izražaja prava snaga turističkog multiplikatora, odnosno multiplikativna funkcija turističke potrošnje. Receptivni turizam nije i ne može biti posebna djelatnost, treba ga shvatiti i prihvatiti kao novi tržišni potencijal i prostor i nikako drukčije i tome prilagoditi ukupnu makroekonomsku politiku. On dakle nije samo problem hotelijera ili restauratora, nego i svih onih, dakle i prometnih, trgovačkih, prerađivačkih, poljoprivrednih, pa čak i građevinskih i dijela društvenih djelatnosti jer one u njemu ostvaruju nove, dodatne, a neke i većinu prihoda i profita i na takvom konceptu treba izgrađivati i provoditi suvremenu hrvatsku makroekonomsku politiku.
