U dubokoj starosti, u 94. godini preminuo je Paul Samuelson, svakako jedan od najvećih suvremenih ekonomskih, prije svega teoretičara. Moglo bi se reći da je čitav život posvetio znanstvenom istraživanju ekonomske teorije i prakse, podjednako mikro i makro ekonomije. Ono po čemu će ostaviti trajan biljeg je strastveni napor da se ekonomske pojave analiziraju matematičkim obrascima i vjerovao je da se ekonomska zbilja, pa i prognoze mogu matematički utvrditi, tako da je Samuelson utemeljitelj takozvane matematičke ekonomije, odnosno matematičkih metoda za ekonomske analize. Nesumnjivo je to golem doprinos ekonomskoj znanosti, nesumnjivo je da su i znanja matematike, kao i u koječemu drugome i u ekonomiji vrlo važna, ali kako se stalno iznova potvrđuje, primjerice makroekonomska ravnoteža, ne može se uspostaviti /samo/ matematičkim obrascima. Naprosto je u ekonomskom životu, u makroekonomiji, poduzetništvu /pre/velik broj varijabli koje utječu na njihova kretanja ili cikluse, stalno vrebaju neka nova iznenađenja ili okolnosti na koje se nije računalo i to uvjerenje da je ekonomija egzaktna znanost, koje zastupa većina suvremenih ekonomista poljuljalo je povjerenje i političara i javnosti u takvu ekonomiju. Ali i unatoč toga, doprinos Paula Samuelsona ekonomskoj znanosti i istraživanja bit će trajno nezaobilazan. Pročitajte idući komentar, koji se čini zanimljivijim u moru komentara nakon njegove smrti. /Bajro Sarić/
Paul Anthony Samuelson bez pogovora jedan je od najvećih i najznačajnijih ekonomista dvadesetog stoljeća. Njegova razmatranja ekonomije donijela su mu i priznanje Švedske kraljevske akademije 1970. godine kada je primio Nobelovu nagradu za područje ekonomije. Značaj njegovog rada očituje se u tome da je u obrazloženju Nobela bilo rečeno kako je „više od bilo kog drugog živućeg ekonomista doprinio korištenju znanstvenih analiza u ekonomskoj teoriji“.
No, hrvatska ga šira javnost poznaje najviše po njegovom udžbeniku Ekonomija, koji se već godinama na većini (ako ne i svim) hrvatskim ekonomskim visokoškolskim ustanovama koristi kao temeljna literatura za uvodna razmatranja ekonomske znanosti. Generacije studenata ekonomije iz ovog su krucijalnog djela dobila početna znanja o mikro- i makroekonomiji, od analize potrošača i poduzeća do temeljnih makroekonomskih modela kao što je AS-AD model, pa sve do proučavanja otvorene ekonomije i tečaja. Udžbenik je prvi puta objavljen 1948. godine, a do sada je preveden na četrdeset jezika, te je doživio ukupno devetnaest izdanja.
Svoje obrazovanje započeo je 1931. godine na University of Chicago, doktorsku disertaciju obranio na Harvardu, a cijeli je svoj istraživački i profesorski rad proveo na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) gdje je već sa 32 godine bio redovni profesor. Svojim je radom i istraživanjima na MIT kroz godine privukao mnoge velike i značajne ekonomske umove, kao što su Modigliani, Krugman, Solow i Stiglitz, a koji su svi redom bili dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju.
Kao mladi znanstvenik, Samuelson se borio sa mnogim nelogičnostima i kontradikcijama u klasičnoj ekonomici, te je objedinjenje u objašnjavanju temeljnih ekonomskih procesa potražio u matematici – upravo je posebnost Samuelsonova rada u korištenju matematičkih modela u razmatranju ekonomskih pojava. Samuelson je bio prvi ekonomist koji je prikupljena znanja iz područja fizike počeo primjenjivati na ekonomske sisteme (točnije, područje termodinamike) te je time ustanovio metodu komparativne statike u ekonomiji – knjiga Osnove ekonomske analize (Foundations of Economic Analysis, 1947.) smatra se njegovim najznačajnijim djelom, a većim se djelom nadovezuje na njegovu doktorsku disertaciju iz 1941. godine. Komparativna statika formulirana u tom djelu u današnjim se ekonomskim analizama može smatrati kao mainstream, a pretpostavlja promjenu parametara nekog sistema i njezin utjecaj na ravnotežu sistema – uključuje marginalnu i analizu maksimizacije. Slijedom novih postavki u promatranju ekonomskih pojava, pristup koji bezrezervno uključuje matematiku, odnosno kako je sam Samuelson rekao, preciznost i jasnoću, danas se koristi i u akademskom učenju i u eksplicitnim problemima prakse, u područjima kao što su strategija poduzeća, marketing, međunarodna razmjena ili pak proizvodnja.
Jedan od neizostavnih modela jest i matematički model poslovnih ciklusa koji uključuje efekte multiplikatora, odnosno model koji na jednostavan način objašnjava utjecaj i ponašanje agregatnih ekonomskih veličina na ukupni output, kao što je, na primjer, multiplikativan utjecaj državne potrošnje na bruto proizvod. Također, u području međunarodne ekonomije Samuelson je u koautorstvu prikazao matematički model poznat kao Stolper-Samuelsonov teorem, koji je kasnije uvelike poslužio kao važan dio Heckscher–Ohlinovog modela međunarodne razmjene.
Nakon dobivanja Nobelove nagrade, na koju se osvrnuo sa pitanjem postoji li život nakon krunidbe Nobelom, usredotočio je svoj istraživački rad na tržište kapitala te je matematičkim modelom pokušao objasniti kretanje cijena dionica. Ova je analiza kasnije poslužila kao odličan predložak za njegovog studenta Roberta Mertona, koji je zajedno sa Myronom Scholesom bio dobitnik Nobelove nagrade 1997. godine za rad u području izvedenica, a ponajviše procjenjivanja opcija kroz model poznatiji kao Black-Scholes model. Osim spomenutih, Samuelson se bavio i drugim područjima ekonomije, kao što su ekonomika blagostanja, javne financije i linearno programiranje. Uz ekstenzivan znanstveni rad, Samuelson je bio i konzultant mnogih uspješnih američkih poduzeća, a ujedno i ekonomski savjetnik američkih predsjednika Kennedyja i Johnsona.
Možda će se profesor Samuelson najviše pamtiti zbog toga što je na pristupačan način popularizirao i u konvencionalnu ekonomsku misao na velika vrata uveo učenja Johna Maynarda Keynesa. Razvio je i predstavio svijetu nešto što je sam nazivao neoklasičnom sintezom. Međutim, sam je sebe zvao modernim ekonomistom, ništa manje, ništa više.
27. prosinca 2009.
www.avidus.hr
Zanimljiva se polemika otvorila i zatvorila nakon napisa glavnog urednika časopisa "Banka" Željka Ivankovića i poznatog ekonomskog analitičara Velimira Šonjea. Uglavnom, riječ je o tome u kojoj mjeri, u ovom slučaju hrvatski ekonomisti mogu pridonijeti razriješavanju golemih gospodarskih problema koji su zahvatili i Lijepu našu. Po mojem sudu, ekonomisti baš i nisu omiljeni, tretiraju se kao donositelji loših vijesti, a djelomice su i sami tome krivi, jer se više bave posljedicama, nešto manje uzrocima, a najmanje načinima prevladavanja gospodarske recesije, s Damoklovim mačem još crnje – depresije. Još je utemeljitelj liberalne ekonomije, Friedrich Hayek ustvrdio kako je "nesposobnost ekonomista da uspješno vode ekonomsku politiku usko povezana s njihovom sklonošču dašto bliže oponašaju postupke koje briljantno koriste uspješne prirodne znanosti, pothvat koji u našem slučaju može dovesti do potpune pogreške. Riječ je o pokušaju koji je postao poznat pod nazivom "scientistički"pristup, što sam ga prije nekih trideset godina definirao kao "krajnje neznanstven u istinskom smislu, budući da uključuje mehanipčku i nekritičku primjenu obrasca mišljenja u oblastima različitim od onih u kojima je nastao...". Ukratko, sljedeći Hayeka, ekonomija nije ni biologija, ni matematika, ni fizika niti je uopće egzaktna znanost. Hayek nastavlja: "Teorija kojom se rukovodila monetarna i financijska politika tijekom posljednjih tridesetak godina /1950-1980., op. a/ i koja je prema mom mišljenju pretežno proizvod takvih pogrešnih koncepcija znanstvenog postupka kao takvog, sastoji se u tvrdi o postojanju jednostavne pozitivne korelacije između ukupne zaposlenosti i veličine agregatne potražnje za dobrima i uslugama. Ta teorija vodi k mišljenju da je moguće trajno osigurati punu zaposlenost održavajući ukupne novčane rashode na odgovarajućoj razini...Za razliku od prirodnih znanosti, u ekonomiji i ostalim disciplinama koje se bave bitnim kompleksnim fenomenima, oni aspekti ključnih dogawđaja o kojima je moguće pribaviti kvantitativne podatke neminovno su limitirani i često puta ne uključuju one zaista bitne. I dok se u prirodnim znanostima općenito pretpostavlja, vjerojatno s dobrim razlogom, da će bilo koji važan faktor koji određuje opažene pojave uvijek i sam biti direktno primjetan i mjerljiv, dotle u proučavanju tako kompleksnih fenomena kao što je tržište koje ovisi o akcijama mnoštva ljudi, sve okolnosti što određuju rezultat procesa, gotovo nikad neće biti u cijelosti poznate i mjerljive. I dok je u prirodnim znanostima istraživač u mogućnosti mjeriti ono što na osnovi prima facie teorije smatra važnim, dotle se često u društvenim znanostima važnim smatra ono što je moguće mjeriti. Taj se pristup često puta proteže i na zahtjev za formuliranjem onih ekonomskih teorija koje se pozivaju samo na mjerljive količine...Što se tiče tržišta i sličnih društvenih struktura poznate su nam, naravno, mnogobrojne činjenice koje se ne mogu mjeriti i o kojima imamo samo vrlo neprecizne i općenite informacije. Budući da posljedice tih činjenica u konkretnom trenutku ne mogu biti potvrđene kvantitativnim dokazima, oni koji se zaklinju da prihvaćaju samo ono što smataju znanstvenim dokazom, te posljedice jednostavno ignoriraju. Nakon toga ti isti veselo ustraju u fikciji da su faktori koje mogu mjeriti upravo oni relevantni." A što misle o hrvatskim ekonomistima i ekonomiji u jednoj korisnoj polemici, Željko Ivanković i Velimir Šonje, pročitajte u nastavku. /Bajro Sarić/
Željko Ivanković:
RJEŠENJE HRVATSKIH EKONOMSKIH TEŠKOĆA NIJE U RUKAMA DOMAĆIH EKONOMISTA
Standardni modeli, na koje se vodeći domaći ekonomisti uglavnom oslanjaju, možda ipak nisu adekvatni za razumijevanje s kojim se teškoćama hrvatsko gospodarstvo zapravo suočava.
Nije ovdje riječ o potpuno pitijskom zahtjevu o promjeni ”potrošenog” modela ekonomske politike: navodno, ”ovako više ne ide”, iako ”ovako” traje već desetljećima. S jedne se strane upozorava na visinu vanjskog duga, a s druge to uvjerljivo opovrgava; slično je i s tečajem i javnom potrošnjom.
Stvar je možda u tome da se pažnja posvećuje fenomenima, dok se ključni mehanizmi ekonomskih aktivnosti zanemaruju.
Jedan od najuzbudljivijih trenutaka knjige Animal Spirits Georga Akerlofa i Roberta Shillera (Princeton University Press, 2009.) nalazi se na 87. stranici gdje se analizira izbijanje recentne financijske krize u Sjedinjenim Državama.
U ime uvjerljivosti objašnjenja već ovdje valja napomenuti da je Georg A. Akerlof dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine (iste godine kad i kod nas puno poznatiji Joseph Stiglitz te kanadski ekonomist Michael Spence) te da je on autor jednog od najpoznatijih tekstova suvremene ekonomije The Market for Lemons iz 1970. godine. Robert J. Shiller profesor je ekonomije na sveučilištu Yale. U njihovoj knjizi ima, dakle, puno više sadržaja nego što nudi na brzinu napisani bestseler.
Akerlof i Shiller ustraju na tome da se financijski poremećaji ne mogu svesti na relativno jednostavne slučajeve onih koji su kupili kuće koje si ne mogu priuštiti. Od trećeg kvartala 2007. do bankrota Lehman Brothersa u rujnu 2008. godine američki je bruto proizvod, ističu autori, rastao po nominalnoj stopi od tri-četiri posto.
Još uvijek bilo je to doba tzv. “novih financija”, derivata, sekuritizacije, prepakiravanja financijskih aranžmana i njihovo prepuštanje tržištu koje je imalo zadnju riječ u ocjenjivanju što vrijedi, a što ne. Sve se vrtjelo kao u najboljim danima.
Iznenada, priča se promijenila. Pojavili su se rani znakovi poremećaja. Svaki financijski analitičar ima svoj omiljeni pokazatelj, a Akerlof i Shiller ističu dramatičan pad prometa tzv. komercijalnih zapisa (kojima se financira tekuća potrošnja) u vrijeme još uvijek pozitivnog rasta bruto proizvoda.
Autori, međutim, ne poantiraju na statistici nego na padu povjerenja, na suzdržanosti, kako kreditora tako i dužnika, unatoč tome što je neposredno prije nevjerojatno snažne i iznenadne kontrakcije premija na rizik svojim povijesno niskim razinama indicirala gotovo potpunu sigurnost transakcija.
Statistika je, dakle, bila samo znak da je nešto krenulo naopako. Što? Otkud se odjednom pojavila sumnja?
Odgovor je koliko jednostavan toliko i nedovoljan. Da bi se dobilo kakav takav odgovor valja postaviti pitanje, naime, na čemu se zasnivalo snažno povjerenje u kretanja na financijskom tržištu neposredno prije obrata. U slučaju Hrvatske slikovit je primjer euforije hrvatskog ministra financija Ivana Šukera kad je na dan lansiranja dionica HT-a s inicijalnih 260 kuna probila granicu od 400 kuna.
Na čemu je bilo zasnovano to oduševljenje? Nije li kretanje na tržištu sugeriralo da je preniskom početnom cijenom proračun izgubio mogućnost značajnije zarade, a za što je ministar financija trebao biti ponajprije zainteresiran. Zar nije bilo logično da su ministar Šuker i članovi Vlade koji su ga okruživali (među ostalim i tadašnji premijer Ivo Sanader) zažalili što HT nisu lansirali na barem 300 ili više kuna.
Bilo je to, međutim, vrijeme kad su i najbolji hrvatski ekonomisti i vodeći novinari tvrdili kako hrvatsko gospodarstvo nikad u svojoj povijesti nije bilo u boljoj formi, oslanjajući se pritom samo na tvrdnju da je to očito i da uvjerljiviji dokazi i nisu potrebni. Isti opinion makeri i intelektualci koji su prije tvrdili kako Hrvatska nikad nije imala boljeg premijera, danas tvrde da je Ivo Sanader najgori.
Razumno je pretpostaviti da sumnjičavost i nagli pad povjerenja dolazi iz istog područja u kojemu se nekad temeljilo uvjerenje da stvari idu bolje nego ikad. Komplicirani financijski instrumenti do jučer su bili dokaz kreativnosti i napretka financijske industrije. Danas se tvrdi da je riječ o potpuno neprozirnim paketima čiju vrijednost nitko nije u stanju ni naslutiti. Zato je i prepuštena tržištu koje je prvi i posljednji sudac svega što jest i što nije vrijedno.
Sad se naslućuje da u takvom rezoniranju i slijepom povjerenju ipak ima nešto blesavo. Georg Akerlof zaključio je to već 1970. u eseju The Market for Lemons za koji je zapravo i dobio Nobelovu nagradu. Analizirao je trgovanje rabljenim automobilima, koje je kudikamo jednostavnije od tržišta financijskih derivata, no postavljeno ipak na istim osnovama, na povjerenju.
Prodavač, uočava Akerlof, zna kudikamo bolje od kupca u kakvom je stanju automobil koji prodaje. Njih se dvojica najčešće susreću prvi put, kao što su se prvi put susretali i mnogi kupci i prodavači financijskih derivata u vrijeme njihova buma.
Prirodno je da kupac pretpostavi kako je automobil koji namjerava kupiti na razini prosječne kvalitete rabljenih automobila jednakih karakteristika (starosti i broja prijeđenih kilometara) pa je i cijena koju je spreman platiti prosječna. Prodavač automobila koji je rauban više od prosjeka motiviran je dakle da ga iznese na tržište, a prodavač očuvanijeg automobila odustaje od prodaje, znajući da teško može dobiti novce adekvatne vrijednosti njegove imovine. Jer mu se ne vjeruje.
Što se događa? Tržište, koje je u popularnom razumijevanju stvari konačni i jedini sudac, ostaje bez kvalitetnih proizvoda, a s vremenom ga zauzimaju proizvodi u čiju je vrijednost razumno sumnjati. Kako zaključuje Akerlof, unatoč kompeticiji, ili upravo zbog kompeticije a u netransparentnim okolnostima, događa se da tržište kolabira.
Vidjeli smo to nebrojeno puta i može se očekivati da sličan mehanizam vrijedi za sva tržišta, za tržišta svih proizvoda i usluga. Nijedno ne može biti potpuno transparentno i svako se osniva na povjerenju. Euforija s dionicom HT-a više je posljedica iskustva s dionicom Ine i uvjerenja da će Vlada (prodavač rabljenog automobila) nastojati učiniti što više, radi vlastitog pozitivnog imidža, da kupci budu zadovoljni. Dapače, kad je cijena pala, krenuli su zahtjevi prema Vladi da nešto učini.
Stupanj povjerenja ovisi o cijelom nizu formalnih i neformalnih tržišnih normi, o tržišnoj kulturi u pojedinoj sredini. U Hrvatskoj su sve oči i kod uspjeha i kod neuspjeha usmjerene u političku vlast. U drugim sredinama prodavača pokvarene robe može se tužiti, u civiliziranim se društvima naprosto vjeruje da vam prodavač neće podvaliti, povjerenje ovisi o prethodnim iskustvima kupca (kojega nitko nije prevario) ili o reputaciji dugotrajnog i uhodanog biznisa.
U Akerlofovoj analizi nije mehanizam kompetitivnog tržišta onaj vrhunaravni sudac na čiji se pravorijek valja osloniti. Sasvim suprotno, kretanja na tržištu posljedica su više ili manje racionalnih odluka sudionika tržišta koji svojim potezima izražavaju povjerenje u kvalitetu svog proizvoda ili nepovjerenje u informacije koje se mogu dobiti od druge strane.
Prodavač zaključuje kako je njegov automobil bolji nego što je cijena koju za njega može dobiti. Vlasnik komercijalnih zapisa zaključuje kako mu oni vrijede više nego zabavni paketi financijskih derivata kojima je tržište preplavljeno. U svakoj je transakciji jedan dio potpuno neizračunljiv. To je osnova razlikovanja rizika, koji izražava matematički, i neizvjesnosti, koja je napipavanje u mraku, a koju je razliku neposredno nakon Prvoga svjetskog rata afirmirao američki ekonomist Frank Knight.
Ključ je u tome da su kretanja na tržištu i u ekonomiji posljedica socijalnih i socio-psiholoških fenomena, da dakle nadgradnja (zastarjelim rječnikom rečeno) određuje bazu, a ne obratno. Osim povjerenja Akerlof i Shiller naročitu pažnju posvećuju osjećaju pravednosti kad je riječ o tržišnim transakcijama, a osobito kad je riječ o plaćama.
Prevladavajući ekonomski modeli, osobito oni na koje se oslanjaju hrvatski ekonomisti, pitanjem pravednosti uopće se ne zamaraju. Bilo da je riječ o zahtjevima za besplatnim školstvom, o ulaganju u obrazovanje ili o javnoj upravi i javnoj potrošnji, jedino što se može čuti je da su resursi limitirani, što je istina koja vrijedi uvijek i za sva vremena, čak i u dobrim godinama.
Iako, naravno, nema univerzalnog principa pravednosti, to zahtjev za pravednošću nimalo ne slabi. Svi će se složiti s tim da je nepravedno načelo “tko je jamio, jamio”, premda je to teško dokazati: zašto bi to bilo nepravedno ako netko iskoristi priliku. Priča o reformi javne uprave, radikalnom smanjivanju plaća i slični eksperimenti mogu izazvati tek opravdani gnjev koji će svatko razuman podržati, ako se prije svim silama ne navali na lopovluk i korupciju. To nisu odvojene teme. Jedna bez druge ne ide.
Uz pitanja povjerenja, poštenja, korupcije i asocijalnog ponašanja, analizirajući ekonomska kretanja u posljednjih stotinu i više godina, a posebno se fokusirajući na aktualna kolebanja, Akerlof i Shiller ističu još važnost iluzije vrijednosti novca i tzv. “priče” s kojima živimo i na koje se oslanjamo.
Dok većina ekonomista ključnom smatra realnu kupovnu moć novca, relativizira je s obzirom na kretanje cijena, populacija zahtijeva da novac ima stalnu vrijednost, i na tu se matematiku oslanja čak i kad je netočna.
Tzv. priče su posebna tema, uvjerenja da je nekad bilo bolje, ili da nikad nije bilo bolje, da tržište funkcionira i alocira resurse maksimalno efikasno, ili da je nepravedno, da je privatizacija bila pljačka, ili da nije. Bile one utemeljene i argumentirane ili ne, s njima se živi i ekonomski modeli ne mogu se od njih apstrahirati. Tradicija, navike, neformalne norme, čak i religijski principi, razvili su se da bi ljudima omogućili lakše snalaženje čak i u ekonomskim aktivnostima, iako su vrlo često prepreka postizanju efikasnijeg rješenja.
Posezanje za radikalnim rješenjima, prelamanju preko koljena, otpusti, reži, raščisti, fraze o nužnosti takozvanih bolnih reformi opće su mjesto neinventivnog hrvatskog javnog prostora gotovo oduvijek. (O mogućnosti kolapsa hrvatskog gospodarstva vidi tekst Velimira Šonje na str. 24.)
Akerlof i Shiller su opravdano vrlo ambiciozni. Oni zaključuju da njihovi uvidi opisuju kako ekonomija zaista funkcionira, a ne kako ekonomisti uobičajeno zaključuju da sustav funkcionira. Riječ je o divergenciji u shvaćanju ekonomske znanosti koja datira najmanje posljednjih stotinjak godina. Jedna linija nastoji ekonomiku približiti egzaktnosti prirodnih znanosti, nastoji je matematizirati i ponuditi neupitna rješenja adekvatna za sve situacije i sva vremena; druga ističe kako je ekonomija jedna od niza znanosti o društvu, da treba uzimati u obzir uvide psihologije, sociologije, politologije i filozofije.
Socijalistički su ekonomisti bili pod izrazitim utjecajem ideologije. Kao logična reakcija posljednjih se tridesetak godina, a možda i duže, u Hrvatskoj afirmira ekonomika koja se oslanja na statistiku i matematičke modele. Nažalost, već godinama stvari se perpetuiraju i teško da se može čuti puno novoga.
Iako se neprestano forsira nada da bi ”stručnjaci“ i profesionalni ekonomisti mogli učiniti zaokret, možda je bolje zapitati se kakvi smo ljudi i kakvo smo društvo. Zgražamo se nad nasiljem i beskrupuloznim kriminalom, ali gotovo da i nema cehovske udruge, od novinarske do liječničke i odvjetničke, koja ne tolerira zanemarivanje profesionalnih normi. Očekivati da tržište selektira kvalitetu je smiješno. O kakvoj se privatno-vlasničkoj ekonomiji govori, ako se ne vjeruje u vladavinu prava. Područje na koje su se suzili većina hrvatskih ekonomista (zašto, to je drugo pitanje) teško da može ponuditi rješenja za stvarne uzroke ekonomskih problema.
Kad je Akerlof napisao The Market for Lemons nekolicina eminantnih ekonomskih časopisa ga je odbila, jedan čak s obrazloženjem da se ne uklapa u prihvaćene standarde ekonomske znanosti (!) Postglobalizacijska literatura, koja se predstavlja kao nova, možda i jest nova. Svakako je zanimljiva i inspirativna, a i to je neka kvaliteta.
Velimir Šonje:
RJEŠENJE HRVATSKIH EKONOMSKIH TEŠKOĆA NIJE U RUKAMA DOMAĆIH EKONOMISTA /2/
Glavni urednik Banke gospodin Željko Ivanković previše zna o ekonomiji i predobro poznaje ekonomiste da bi se uhvatio u zamku uobičajenog etiketiranja („monetarist“, „kejnezijanac“, „ekonomski liberal“, „intervencionist“ i sl.). Svjestan površnosti pa i pogrešnosti spomenutih „etiketa“, glavni urednik zamišljene slabosti hrvatskih ekonomista ističe na drugi način.
U uvodniku prošloga broja piše da standardni modeli, na koje se vodeći domaći ekonomisti uglavnom oslanjaju, možda ipak nisu adekvatni za razumijevanje s kojim se teškoćama hrvatsko gospodarstvo zapravo suočava. Dalje u tekstu spominje da se prevladavajući ekonomski modeli, osobito oni na koje se oslanjaju hrvatski ekonomisti, pitanjem pravednosti uopće ne zamaraju. Na posljetku g. Ivanković poručuje svojim čitateljima da se, zbog reakcije na socijalističku ideologiju, u Hrvatskoj afirmira ekonomika koja se oslanja na statistiku i matematičke modele. Zaključuje da se stvari zbog toga već godinama perpetuiraju i teško da se može čuti puno novoga (od ekonomista). Mislim da g. Ivanković prezentira vrlo nepotpunu sliku o ekonomiji i (hrvatskim) ekonomistima.
Očito je da g. Ivanković standardnim ekonomskim modelom smatra model opće ravnoteže konkurentskih tržišta i teoreme ekonomike blagostanja. Pretpostavljam da on smatra da teorijski dosezi hrvatskih ekonomista završavaju na toj razini. U tom modelu početna raspodjela resursa uistinu nije povezana s efikasnošću koju ekonomisti definiraju kao Pareto optimalno stanje – stanje u kojem se blagostanje jednoga člana društva više ne može poboljšati, a da se stanje nekoga drugoga ne pogorša. Stoga, ako pravednost shvatimo kao raspodjelu resursa, onda je ovo teorija u kojoj bi Ivankovićev stav mogao pronaći uporište.
Međutim „standardni ekonomski modeli“ ne mogu se svesti na tu teoriju. Treba pogledati moderne ekonomske udžbenike. Na primjer, knjiga „Uvod u ekonomski rast“ Darona Acemoglua nudi bogatstvo modela, pristupa i stavova, koji danas čine „standardne modele“.
Jedan od takvih modela je standardni model dinamičke opće ravnoteže u kojem je definiran problem međugeneracijske raspodjele (jedno od najvažnijih iako zanemarenih pitanja društvene pravde). U višegeneracijskim dinamičkim modelima konkurentska ravnoteža nije nužno Pareto optimalna. Moguća je dinamička neefikasnost gospodarstva zbog pretjerane akumulacije kapitala. To se može korigirati smanjenjem štednje nakon uvođenja mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti. Premda je slučaj posve suprotan od ovoga s kojim se Hrvatska danas suočava, ovdje ga spominjem zbog ilustracije širine tema koje se obrađuju u modelima dinamičke opće ravnoteže.
Treba uočiti i jednu važnu implikaciju ovoga modela. Ako je omjer kapitala i rada ispod optimuma, sustav međugeneracijske solidarnosti dovodi do međugeneracijske preraspodjele na teret generacije koja radi. Stanje se može unaprijediti prijelazom na financirani sustav nalik našem drugom i trećem stupu mirovinskog osiguranja.
Prema tome, ekonomisti se itekako bave raspodjelom, pa i pravdom. Čitatelj će u istoj knjizi pronaći interesantna proširenja „standardnih modela“. Na primjer ona koja u modele rasta uvode ljudski kapital odnosno znanje i obrazovanje kao bitne faktore rasta.
Acemogluov udžbenik uvodi podjelu čimbenika gospodarskoga rasta na aproksimativne i fundamentalne. Fundamentalni su povijesna sreća, geografija (klima, na što je ukazivao još Montesque), kultura (npr. protestantizam, na što je ukazivao još Weber) i institucije. Acemoglu među tim faktorima razmatra i ulogu raspodjele dohotka te zaključuje da se pitanja efikasnosti ne mogu odvojiti od pitanja raspodjele: „Institucije koje propuste pomoći maksimizaciju potencijala za rast jednoga gospodarstva mogu stvarati koristi za neke društvene skupine koje onda pružaju potporu takvim institucijama.“ (str. 121.).
Prema tome, ekonomisti kod Acemoglua uče da su institucije najvažniji fundamentalni čimbenik ekonomskoga rasta, kao i da realna institucionalna struktura nije uvijek ta koja će omogućiti maksimalni rast ili društveno blagostanje.
Ako se problem pravednosti interpretira u širem institucionalnom okviru, u ekonomskoj će se literaturi pronaći mnoštvo analiza i teorija s primjenama koje nije moguće ukratko opisati. Na primjer, Acemoglu naglašava klasičnu (pozitivnu naravno) vezu između zaštite vlasničkih prava i gospodarskoga rasta. Dovoljno široka definicija „zaštite vlasničkih prava“ otvara veliko područje uloge razvidnosti informacija, zaštite kreditora, zaštite prava dioničara, zaštite malih dioničara te korupcije, koja nije ništa drugo nego polaganje prava na resurs u uvjetima kada je nadzor ekonomskih procesa od strane pravog ili krajnjeg nositelja prava, nepotpun. Ovo spominjem ne bih li naglasio kako je sve vezano uz institucije i razvidnost danas ekonomski „mainstream“. Veze između institucionalnih varijabli i gospodarskoga rasta ocijenjene su i poznate.
Pojam „standardni ekonomski modeli“ trebao bi obuhvatiti i modele (ne nužno matematičke) i ideje koje su obilježile razvoj ekonomske misli, a koje danas čine neophodnu stepenicu u intelektualnom sazrijevanju dobro obrazovanog ekonomiste. Spomenimo na primjer Schumpeterovu teoriju kreativne destrukcije i Hayekovu teoriju o uporabi informacija / znanja u društvu. Naposljetku, i klasični i novi keynesijanski modeli danas su dio standardne ekonomske teorije.
Kako ovdje ne mogu opisati niti djelić onoga što bi trebalo reći o tome što su to „standardni ekonomski modeli“, nadam se da sam uspio pokazati da je pri baratanju pojmom „standardni ekonomski modeli“ potrebno puno više preciznosti, opreza i širine od onih koje koristi g. Ivanković u uvodniku prošloga broja Banke.
Ipak, glavni urednik u jednome ima pravo. Ekonomski modeli uistinu imaju problem kada postoje dobra za koja ne postoje tržišta (o tome piše u uvodniku navodeći Akerlofovo „tržište limuna“). Kada postoje dobra za koja ne postoje tržišta, tada se u ekonomiju uvodi inherentna neizvjesnost zbog koje ljudi pretjerano štede, pa se akumulira previše kapitala. No sada to više nije odstupanje od optimuma, nego trajna tj. održiva karakteristika društva (ravnoteža koja nije više optimalna).
Općenito, uvođenje rizika u modele rasta trajno remeti svojstva Pareto optimalnosti (pojavljuje se dinamička neefikasnost), što se ne može popraviti niti eksplicitnim modeliranjem uloge financijskih posrednika koji diversificiraju rizik. Prema tome, stvarni svijet koji je obilježen rizikom i neizvjesnošću odnosno nepotpunim tržištima uistinu nije Pareto optimalan svijet. No to ne znači da ekonomisti nisu sposobni za bavljenje takvim svijetom.
Ako postoji cijela „baterija“ ekonomskih modela i teorija koje uzimaju u obzir kulturu, institucije, eksternalije, rizike, raspodjelu, dobra za koja ne postoje tržišta, evoluciju navika i preferencija i sl. to ne znači da ekonomisti „barataju“ takvim modelima (da ih uzimaju u obzir kada daju savjete). U tom kontekstu treba postaviti pitanje tko su „hrvatski ekonomisti“ i služe li se oni širokim spektrom znanja koje pruža iskustvena zaliha koju zovemo „ekonomska znanost“. Za mene je to preteško pitanje iako je g. Ivanković u spomenutom uvodniku ostavio dojam da zna čime se služe hrvatski ekonomisti.
Za potrebe ovoga reagiranja nisam mogao detaljno analizirati i prikazati rad hrvatskih ekonomista, međutim, poznati su mi brojni radovi hrvatskih ekonomista koji govore o vezama (i istražuju takve veze) između, na primjer, gospodarskog i institucionalnog razvitka. Na ovom bih mjestu mogao istaknuti dugu listu primjera, no odlučio sam čitatelje i glavnog urednika podsjetiti na rad Marijane Bađun „Zaštita prava manjinskih dioničara i tržište vrijednosnih papira u Hrvatskoj“ iz 2002., objavljen u zborniku s konferencije Ekonomije moderne „Odnos države i tržišta na putu integracije Hrvatske u svjetske gospodarske tokove“.
Gospodin Ivanković polazi od toga da su „hrvatski ekonomisti“ jasno definirana i intelektualno homogena skupina. Ta mu herojska pretpostavka omogućava pisanje uvodnika bez trošenja koncentracije na definicije i detalje koji bi, da se upustio u njihovo svladavanje, posve ispuhali lepršavost i intelektualnu superiornost neobično dugoga uvoda iz prošloga broja Banke.
Moje je mišljenje drukčije. Mislim da hrvatski ekonomisti pripadaju slabo poznatom i vrlo heterogenom intelektualnom podzemlju s kojim hrvatske vlade i najveći broj institucija i korporacija ne znaju što činiti. Otvoreno je pitanje koliko su za tu „gerilsku sliku“ ekonomske struke odgovorni sami ekonomisti - kako oni koji su u javnosti aktivni tako i oni koji su pasivni u svojim analitičkim katakombama, a koliko naše obrazovne, vladine i poslovne institucije.
Nisam shvatio želi li glavni urednik reći da su statistika i matematika uzroci zbog kojih se godinama stvari perpetuiraju pa nema puno novoga? Bismo li mogli smisliti puno toga novoga što bi pomoglo razvoju Hrvatske da odustanemo od korištenja statistike i matematike? Želi li g. Ivanković reći da su statistika i matematika nastale u okviru težnji za deideologizacijom nakon socijalističke ideologizacije ekonomike?
Matematika i statistika sigurno ne mogu naškoditi; nije mi jasno u čemu je problem ako se netko služi statistikom i/ili matematikom? Osim ako se nju ili njega ne smatra ograničenom osobom koja nekritički prihvaća rezultat svakog matematičkog modela bez obzira na pretpostavke. Ozbiljan ekonomist, međutim, razmišlja o pretpostavkama i drugim ograničenjima modela. Ona ili on uvijek ima na umu ograničenu domenu relevantnosti rezultata što proizlaze iz nekoga teorijskog modela. Usvajanje teorijskih modela veoma je korisno, jer se na taj način trenira mozak i logički način razmišljanja. Na taj se način mladi ekonomist priprema za teške i složene realne primjene u kojima će morati odabrati model koji po pretpostavkama i unutarnjoj mehanici najbolje odgovara zatečenoj realnoj situaciji. A te su primjene bez statistike nezamislive.
Jedan sjajni mladi hrvatski ekonomist Ivo Krznar u ovakvim se raspravama prisjeti prijepora između Krugmana i Cochranea. Prvi, tek nakon što je dobio Nobelovu nagradu, napada cjelokupnu ekonomsku znanost, dok drugi tumači da ekonomika nije u stanju objasniti neke pojave jer se nedovoljno služi matematikom.
Meni se na kraju te priče čini da Nobelova nagrada ima štetni učinak na ekonomiju i ekonomiste. Krugman je s radošću primio Nobelovu nagradu i prateći novac za svoje „mainstream“ radove, da bi odmah potom sve takve radove proglasio smećem (zašto je onda prihvatio nagradu?). Nobel je i veliki izvor intelektualne lijenosti, jer mnogima koji tek površno poznaju ekonomske teorije služi kao izvorište za pozivanje na autoritete („valjda taj zna kad je dobio Nobela“). To u pravilu ima devastirajući učinak na zdravu kritiku.
No to se, naravno, ne odnosi na Akerlofa i njegovog velikog zagovornika Ivankovića koji je jedan od rijetkih ne-ekonomista koji je uspio duboko razumjeti Akerlofovo „tržište limuna“. Ali se, na primjer, odnosi na Mertona i Scholesa koji su, upravljajući fondom LTCM 1998. ne samo izgubili milijarde dolara svojih investitora, već i destabilizirali cjelokupni američki financijski sustav rukovodeći se modelima za koje su godinu prije propasti dobili Nobelove nagrade. Svu relativnost Nobela vidjeli smo i ove godine prigodom dodjele nagrade za mir.
Problem vidim u tome što je glavni urednik, unatoč najboljoj namjeri, dao varljive argumente u ruke onima koji misle da ekonomisti zapravo i nisu potrebni ovom društvu. To je malo „tvrđe“ izveden njegov glavni stav. Njegova poruka naime nije tako radikalna.
Poruka na naslovnici prošle Banke o tome da rješenje naših ekonomskih poteškoća nije u rukama hrvatskih ekonomista, u osnovi je točna. Rješenje je „po definiciji“ u rukama hrvatskih političara i poduzetnika. Međutim, važan je kontekst iz kojega je naslovna poruka izvedena. To je kontekst u kojem glavni urednik ukazuje na nedovoljnu kompetentnost hrvatskih ekonomista, na zatvorenost njihovih pogleda u navodno neproduktivni „standardni model“.
Reagiram na tu njegovu poruku jer je poslana u društvenom kontekstu u kojem većina donositelja odluka i ne zna što su ekonomisti i što oni i kako rade. Znam da je gospodin Ivanković jedan od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji jako dobro razlikuje ekonomiste od ostatka svijeta. On zna da se ekonomisti samo slučajno mogu naći na godišnjem okupljanju društva ekonomista i isto tako zna da je među ljudima s diplomom, magisterijem i doktoratom ekonomskih fakulteta mali broj ekonomista. Čitatelji koji barataju anglosaksonskom terminologijom dobro znaju o čemu govorim - o razlici između „economics“ i „business administration“.
Ako formu i normu ostavimo po strani te pokušamo deskriptivno definirati ekonomistu, u ti bi skupinu svakako spadali makroekonomisti, ali i mikroekonomisti koji se bave situacijom na pojedinim tržištima. I jedni i drugi bi trebali dobro vladati relevantnim statističkim izvorima i analitičkim modelima koji opisuju ponašanje gospodarstva u cjelini, kao i ponašanje aktera na pojedinim tržištima. Ekonomisti bi trebali biti u stanju kritički koristiti kvantitativne tehnike (barem regresijsku analizu) i trebali bi imati dobro bazično obrazovanje o metodologiji znanstvenog rada ne bi li svakom problemu prišli studiozno, nakon odgovarajućeg prikupljanja i studiranja literature i podataka.
U tom smislu neophodno je dobro poznavanje statistike. To vrijedi i za ekonomske povjesničare, polit-ekonomiste i sve one koji se samo slučajno mogu naći u situaciji da savjetima utječu na realne odluke. Pritom je važno napomenuti da učestalost pojavljivanja na skupovima i sklonost govorenjima koja prate mediji nemaju nikakve veze s definicijom ekonomiste.
Prema tome, ekonomisti su majstori koji raspolažu nekim alatima. Ima loših majstora i loših alata. No nakon nekoga vremena svaka familija pronađe vodoinstalatera kojemu vjeruje i čiji je broj uvijek u memoriji. Tržište je (ponekad, a možda i često) u stanju selektirati kvalitetu. Štoviše, ekonomisti su pomoću svojih alata u stanju izračunati nešto što ljudi iz drugih struka ne znaju izračunati. Oni time mogu racionalizirati (poboljšati) neki odabir vodstva korporacije, banke ili države. Ne mogu uvijek jamčiti poboljšanje, jer im ponekad nedostaju podatci ili je problem jednostavno presložen, ili krivi ekonomist radi na problemu. No u velikomu broju situacija ekonomisti mogu informirati donositelje odluka i/ili javnost, ne samo brojkom, nego i logičnom tvrdnjom, a to može u bitnome povećati kvalitetu odluka i olakšati njihovu kasniju provedbu. Oni su po tome slični arhitektima. Arhitekti ne grade ali bitno utječu na gradnju.
Ne mora uloga nekog ekonomiste biti tako „velika“ i „povijesna“, pa da ima prigodu sudjelovati u kreiranju novog poreznog sustava ili procjenjivati šire društvene troškove i koristi izgradnje dionice autoceste Šestanovac - Metković. I male su stvari važne; u ekonomiji je puno malih stvari često važnije od jedne velike. Na primjer, procjena elastičnosti funkcije potražnje može biti ključna za procjenu isplativosti uvođenja neke nove regulacije u prehrambenoj ili financijskoj industriji. Veoma je važno da se i takve analize traže, da ekonomisti i u njima sudjeluju i da se njihovi zaključci kritiziraju, jer onda će se specijalizirati i postati bolji u svojemu poslu.
Zašto se to još ne događa? Uzroci ne leže u opčinjenosti ekonomista modelom opće ravnoteže i idejom Paretova optimuma, nego u društvu koje ne proizvodi i ne potražuje ozbiljne ekonomiste. Mislim da to više govori o društvu nego o ekonomistima (iako i mi nosimo svoje grijehe).
Daleko od toga da bi bili supermeni, ekonomisti ipak nisu zaslužili da ih se oslika površno kao što je to učinio glavni urednik u uvodniku prošloga broja Banke. Stvaranje takve slike o ekonomistima bit će medvjeđa usluga svima, a ne samo njima.
* Zahvaljujem g. Ivi Krznaru na vrlo korisnim sugestijama i komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za objavljeni tekst je isključivo autorova. (Velimir Šonje)
Željko Ivanković:
RELIGIOZNOST SE NE MOŽE MJERITI
Zahvaljujem Velimiru Šonji na prilici da pojasnim, zapravo još jednom ponovim zašto mislim da "rješenje hrvatskih ekonomskih teškoća nije u rukama hrvatskih ekonomista", kao što sam napisao u uvodniku prošlog broja časopisa Banka.
1. Pod "standardnim ekonomskim modelima na koje se uglavnom oslanjaju hrvatski ekonomisti" podrazumijevao sam, i mislim da je to dosta očigledno, one koji naglašavaju podatke o investicijama, industrijskoj proizvodnji, tečaju, fiskusu, monetarnoj politici, uglavnom sve one brojčane podatke kojima nas ekonomisti i ekonomske institucije dnevno opskrbljuju, iz njih izvlače (izvlačimo) zaključke o gospodarskoj aktivnosti i predlažu rješenja.
Negativna definicija je preciznija: standardni ekonomski modeli na koje se – po mojem mišljenju – uglavnom oslanjaju hrvatski ekonomisti ne sadrže pitanja povjerenja, poštenja, pravednosti, korupcije, monetarne iluzije koje u knjizi Animal Spirits, a koju sam u svojem tekstu slijedio, naglašavaju Akerlof i Shiller.
Šonje misli drukčije. Prije svega, on zaključuje da se ni "standardni modeli" općenito, a ni "standardni modeli na koje se uglavnom oslanjaju hrvatski ekonomisti" ne mogu svesti na one koje sam gore implicirao.
On zaključuje da "postoje brojni radovi hrvatskih ekonomista koji govore o vezama (i istražuju takve veze) između, na primjer, gospodarskog i institucionalnog razvitka".
Pod institucijama, da ne bude nesporazuma i Šonje i ja podrazumijevamo ne samo formalne nego i neformalne kao što su "kultura, navike i preferencije".
Neka bude kako kaže Šonje. Neka "brojni radovi" te vrste zaista postoje. Iako postoje i tvrdnje vodećih hrvatskih ekonomista da je pitanje pravednosti socijalno, a ne ekonomsko pitanje, čini mi se da daljnje sporenje u ovom slučaju ne bi bilo produktivno.
Šonje ipak dodaje da «hrvatski ekonomisti pripadaju slabo poznatom i vrlo heterogenom intelektualnom podzemlju s kojim hrvatske vlade i najveći broj institucija i korporacija ne znaju što činiti". Jesu li tome krivi hrvatski ekonomisti ili netko drugi, Šonje je to pitanje ostavio otvorenim.
2. U reakciji dvostruko dužoj nego "neobicno dug uvodnik" na koji se osvrće, Šonje je posebnu pažnju posvetio mojoj objekciji o upotrebi matematičkih i statističkih metoda u ekonomskoj znanosti.
Kao što sam i prije napomenuo, diskusija o tome koliko je ekonomika društvena znanost, a koliko su joj primjerene kvantitativne metode, stara je više od sto godina, najmanje od pojave marginalista i prvog vala institucionalne ekonomike. Među najviđenijim ekonomistima to se pitanje raspravlja kroz cijelo dvadeseto stoljeće, a Šonje nas podsjeća da ga se dohvatio i Krugman čim je zgrabio Nobelovu nagradu.
Akerlof i Shiller u Animal Spirits izrijekom tvrde da povjerenje i drugi gorespomenuti fenomeni koji snažno utječu na ekonomsku aktivnost – nisu mjerljivi. I meni se to čini tako. One regresijske analize međuodnosa povjerenja i ekonomskog rasta koje poznajem ne čine mi se uvjerljivima.
Još bolje, imam ispred sebe regresijsku analizu odnosa religije i gospodarske aktivnosti, koju su načinili Rachel McCleary i Robert Barro, jedan od ozbiljnih kandidata za Nobela. Inspirirana je nevelikim esejom Maxa Webera Protestantska etika i duh kapitalizma, koji spominje i Šonje.
Prve rečenice objašnjavaju da je religija varijabla (!), koja je u odnosu na ekonomiju jednom neovisna varijabla (koja utječe na ekonomiju), a drugi put ovisna varijabla. Zatim, u nastojanju da je svedu na mjerljivi fenomen autori religioznost reduciraju na postotak stanovništva koji vjeruje u zagrobni život i učestalost posjeta hramu, svjesni da drastično reduciraju suštinu religija koje analiziraju. Na kraju autori brojevima potkrepljuju zaključak da je gospodarski rast snažniji ondje gdje se više vjeruje u odnosu na posjete crkvi, ali to – naravno - ne vrijedi za cijeli niz zemalja i religija.
Po mojem sudu, McCleary-Barro regresijska analiza ne pridonosi ni za nokat snazi Weberova eseja o protestantskoj radnoj etici, čestitosti i odricanju, čak i kad je taj esej na rubovima upitan. Naravno, matematizirana ekonomika svoje rezultate metodološki vrlo precizno dimenzionira. Ipak, implicitna instrumentalna dimenzija uvijek je prisutna.
I Šonje govori o "realnoj primjeni" matematičkih modela. Kad je riječ o investicijama i industrijskoj proizvodnji to je razumljivo. Teško mi je međutim zamisliti kako potaknuti gospodarski rast uvidom regresijske analize da više vjerovanja u odnosu na učestalost odlaska u crkvu pozitivno utječe na ekonomsku aktivnost. Weberov esej ne potiče prijelaz na protestantizam.
3. Na mnogim mjestima Šonje se sa mnom eksplicite slaže. Na tome mu zahvaljujem. Među ostalim, slaže se i s mojim zaključkom da "rješenje naših ekonomskih poteškoća nije u rukama hrvatskih ekonomista". Njime sam reagirao na učestale zahtjeve, snažne i kod posljednje promjene vlade, da naše ekonomske teškoće sredi profesionalni ekonomist.
Mislim da su naše ekonomske teškoće izvan dosega standardnih modela na koje se uglavnom oslanjaju domaći ekonomisti. To ne implicira da su unutar dosega drugih ekonomskih paradigmi, iako mi se one čine uvjerljivijima u objašnjavanju kako stvari stoje.
Šonje misli da je rješenje ekonomskih teškoća "po definiciji" u rukama političara i poduzetnika. Tu se, međutim, ne slažemo.
Velimir Šonje:
U POTRAZI ZA ODGOVORIMA
Zahvaljujem Željku Ivankoviću na prigodi da zaključim ovu raspravu. U njoj nije važno tko je više ili manje u pravu ili u krivu.
Ako nekoga interesiraju detalji rasprave i filigransko vaganje argumenata, neka pažljivo čita uvodnik iz prošloga broja i raspravu u ovome. Meni se čini da su važnija pitanja koja smo uspjeli artikulirati. Bilo bi veoma korisno kada bi se i druge osobe koje imaju nešto za reći o tome uključile u potragu za odgovorima na tri ključna pitanja:
1. Tko su „hrvatski ekonomisti“?
2. Rješenje naših ekonomskih poteškoća nije u rukama domaćih ekonomista – u tome smo se složili. Mislio sam da je rješenje u rukama političara i poduzetnika, no Ivanković kaže da nije. U čijim je rukama onda rješenje?
3. U našim se institucijama premalo koriste postupci i rezultati ekonomske analize – u tome smo se složili. Mislim da razloge prvenstveno treba tražiti u institucijama i ljudima koji ih vode, no Ivanković je kritičan i prema ekonomistima i njihovim teorijama. Čini mi se da on smatra da veći dio razloga leži na toj strani; možda se, jednostavno, nudi loša roba (usluga, savjet)?
21. prosinca 2009.
www.bankamagazine.hr
