Meni se čini što je posvemašnja politička, ekonomska i moralna kriza sve veća i ovdje, na krajnjem hrvatskom jugu, naravno i diljem Lijepe naše, da je populizma svake vrste sve više i toj bolesti, jer ništa drugo i nije, ne vidim kraja, iako mi je početak bio jasan. A populizam je, sad potanko da ne objašnjavam niti mudrujem, zapravo ulagivanje ili ugađanje političara, sociologa, filozofa, ekonomista većinskom puku ili narodu, pričama ili još i bolje, bajkama i tlapnjama o mogućim jednostavnim rješenjima za inače složene i teške probleme ili krize. Populisti su oni koji izravno ne sudjeluju u rješavanju spomenutih problema, štoviše provodiva i izvediva rješenja i ne nude. Pri tome bjesomučno kudeći i blateći svoje političke i uopće svjetonazorske protivnike, posebice one koji su trenutačno na vlasti. Najčešće galamom i prijetećim gardom, površnošću u zaključcima, teorijama zavjere i onom krajnje licemjernom "kako su svi oni isti". Naravno, to nipošto ne znači da baš u ničemu nisu u pravu, pa i da imaju argumente. Nedvojbeno im je zajednička crta da pretjeruju i da uglavnom iracionalno rasuđuju, za vlastite potrebe i potrebe svojih istomišljenika, hineći se da to čine za takozvani pošteni, mali, obični puk ili čeljad. Populisti nemaju nastavak rečenice, dakle odgovor za ono iza "i" ili "kako". Dijagnoze političkih, ekonomskih ili socijalnih bolesti su im klimave, a terapije, ako ih uopće imaju, površne, radikalno proste i u demokraciji, koja također nije najsretnije rješenje, ali boljega nema, praktično neprovedive. Među populistima, naravno ne samo i na ovim prostorima, ima i ne malo potencijalnih diktatora. Populisti se množe uglavnom u takozvanim tranzicijskim državama ili društvima, sa slabom demokratskom tradicijom, poput Hrvatske, gađajući u "meka tkiva", materijalne ili egzistencijalne strahove najčešćeg puka, prebacujući krivnju za sva zla ovoga svijeta na vladajuće, drugačije, manjine...Nositelji suvremenog populizma u Hrvata neuki su i pohlepni političari, ali možda još i više kukavičluku i konformizmu sklona inteligencija svih struka. To i nije za čuditi, jer je put do kakvih-takvih, uglavnom materijalnih probitaka na populističkoj "platformi" lakši, neopasniji i s minimalnim rizikom. Lijevi populisti, naravno i ne samo hrvatski, nego i ini, najčešće zavode nekritičan puk pritisnut egzistencijalnim strahom, galamom i ništa drugo nego licemjerjem o navodno poštenim radnicima, seljacima, inteligenciji, običnim ili malim ljudima, istodobno ih strašeći tobožnjim zločestim nakanama kapitalista, "krupnog kapitala", "profitera", okrutnostima slobodnog tržišta...Desni populisti su na istoj zadaći, s istim ciljevima, dakle pohlepom za vlašću i moći, ali okupljaju spomenute veće ili manje narodne skupine na povijesnim mitovima, nacionalizmu, navodnom bauku povratka komunizma, obnovi bivše države, različitih i opet manjina, ovakvih ili onakvih. Zajednički neprijatelj i lijevih i desnih populista i političkih opcija, konzervativnih i socijalističkih su liberali i liberalizam. To je i prirodno jer je liberalizam po svojoj ideji i svjetonazoru pokret ili koncepcija u kojoj je pojedinac, sam čovjek i njegova prava i dužnosti na prvom mjestu. Što je posve suprotno bilo kojem populizmu gdje su kolektiv, zajednica, skupina, narod sve, a pojedinac ništa. Otuda i proizlazi golema privlačnost populističkih opcija i vođa, jer utopiti se u kolektivu, biti sa "svakim fino, s nikim iskreno", sudjelovati u orkestriranim kampanjama, hajkama i klevetama, držati se one "i jare i pare", puno je lakše. I da se razumijemo, slabašnom i ne baš bogzna kakvom ljudskom biću, kakvi smo golema većina, bez zablude, to je prirodnije. Istinski liberalni i neoliberalni pokreti ponajviše zbog spomenutoga rijetko su gdje, pa i u najrazvijenijim demokracijama osobito popularni, a na vlasti gotovo da ih i nema. Pripadati istinski slobodarskim i demokratskim pokretima u uvjetima kada kolektivizam, svejedno je li u obliku konzervativizma ili socijalizma, silno napreduju, traži i golemu intelektualnu snagu i elementarnu hrabrost, sve u jednom. Antipopulisti nerijetko moraju i udaljavati iz loših, populističkih društava, pobjeći ili zavući se u sebe, ne pripadati nikakvoj političkoj stranci. Pa i u našim hrvatskim prilikama, liberalnoj, jer i ona, od naziva pa dalje, ima malo veze s liberalizmom u svojem izvornom značenju. Biti "protiv struje" ili ostati "svoj" znači biti i ekonomski, egzistencijalno neovisan, što je preduvjet većeg uspjeha i u politici, ekonomiji, pa možda i najviše u umjetnosti. A takvih je, budimo realni, i ovdje i šire i najšire, jako malo i nikad nisam razumio otkuda strah od takvih. Jer antipopulisti i nisu popularni, čudni su to neki ljudi, osobenjaci i nemaju moć okupljanja većih skupina. Nerijetko ih drže i za "izdajnike roda svoga" i "pljuvače vlastitog gnijezda". Inače, u aktualnim hrvatskim uvjetima više ni socijaldemokracija, ni antikomunizam, pa ni klasični konzervativizam i desni pokreti nemaju toliku populističku snagu kao pokret protiv takozvanog neoliberalizma. "Antineoliberalizam" ili "antikapitalizam" i politički i medijski trenutačno i tko zna dokad daleko najčešći su izraz suvremenog hrvatskog populizma. Ponovit ću samo da je, blago rečeno i uopće rabiti riječ neoliberalizam i na hrvatskim i na prostorima ostalih zemalja nastalih raspadom bivše jugoslavenske federacije. Niti jedna od tih država nikada nije ni bila ni kapitalistička, posebice ne liberalna, a "neo", kao što se zna, znači povratak na nešto što je prije bilo, pa ga jedno vrijeme nije bilo, pa se ponovno vratilo. Na ovim prostorima oduvijek su "carevali" prvo plemenska, pa onda kolektivna svijest, nacionalizam i vjerski fundametalizam u većoj ili manjoj mjeri, iracionalni strah od drukčijih i manjina i nikakve navike življenja u različitostima i s različitim. Da i ne pričam još i o neznanju o kapitalizmu i njegovima sastavnicama poput privatnog i ekonomski funkcionalnog vlasništva, slobodnog tržišta, konkurencije i svega onoga što populisti prodavaju kao "zlo i naopako" prestrašenom, po njima, da ponovim, takozvanom običnom ili malom ili svakodnevnom čovjeku. U našim uvjetima, kad sve zbrojim i oduzmem populizam je istoznačnica za socijalizam, a kad bih vam rekao da ga s jednakim žarom zastupaju i lijevi i desni, svjesno ili nesvjesno, ne biste vjerovali. Bit će što bude, ali ako se ne trgnemo i ne shvatimo i ne prihvatimo pogubnost populističke i kolektivističke ideologije i prakse ili tako nekako i ne shvatimo i prihvatimo upravo vrijednosti protiv kojih oni ratuju i eto i pobjeđuju, ni dubrovačke ni hrvatske perspektive neće biti nimalo blistave. Zapravo, dospjet ćemo u ropstvo prema putu ili obrascu Friedricha Hayeka, a ne ropstvo kojim "mašu" populisti i mudraci, od onih iz Petog dana, ekonomskih i političkih katedri, lijevih i desnih medija. Strašeći nas o navodnom krahu kapitalizma, što je i Karl Marx tvrdio, "krupnim" kapitalom, "zlom profita i profitera", drugim narodima i vjerama, manjinama, "neoliberalima", ateistima, agnosticima i čime sve ne. I ne davajući pri tome prigodu ni drugačijim ni "neoliberalima" ni "kapitalističkim agentima" ni "izdajnicima domovine" da i oni kažu svoje, po meni neoborive argumente. Zatupljujući i obmanjujući i tako ionako /s/umorni narod, nudeći mu ništa drugo nego još veće jade i siromaštvo u kojemu naravno da oni sami neće nikad sudjelovati...
