BAJRO SARIĆ, mag. oec

Vrijednosnice (engl. securities, njem. Wertpapiere) su pisane isprave iz kojih proizlaze neka prava koja, u pravilu, bez sačinjenja pisane isprave ne mogu nastati, bez prijenosa tog papira ne mogu biti prenijeta, a bez predaje papira dužniku ostvarena. Ovako čvrsta povezanost između papira i prava koje iz njegaproizlazi naziva se načelo inkorporacije prava u papir. Vrijednosnice prema vrsti prava koja iz njih proizlaze dijele se na korporacijske, stvarnopravne (s podvrstom tradicionalnih) i obligacijske. Skupinu korporacijskih vrijednosnica čine oni vrijednosnice koji daju kakva prava u trgovačkom društvu, a primjer su dionice, neke vrste obveznica i užitnice. U tradicione (traditio, predaja) vrijednosne papire učvršćuju se oni vrijednosnice u kojima je zapisano pravo tražbine na predaju stvari. Tu spadaju skladišnica, teretnica i prenosivi tovarni list. Obligacijske vrijednosnice dosad su u Hrvatskoj bili najpoznatije. Iz njih proizlazi obveza plaćanja određene novčane svote i tu se učvršćuju mjenica i ček. Prema načinu naznačivanja ovlaštenika vrijednosnice Zakon o obveznim odnosima na vrijednosnice na ime, vrijednosnice po naredbi i vrijednosnice na donositelja, dok posebni propisi za pojedine vrste vrijednosnica naznačuju bilo sva tri spomenuta načina, bilo samo neke od njih. Prava iz vrijednosnica u pravilu su prenosiva indosamentom nezavisno od toga glasi li papir na ime ili po  naredbi, odnosno predajom onda kada papir glasi na donositelja. Kod vrijednosnica potrebno je razlikovati pojam prava na vrijednosnice od pojma prava iz  vrijednosnica: pravo na vrijednosnice je stvarno pravo koje se stječe prema pravilima stvarnog prava, dok je pravo iz vrijednosnica osobno pravo ili tražbina njegova imatelja od dužnika. U vezi s vrijednosnicama važan je i pojam legitimacije, odnosno legitimacijskog svojstva papira. Ovo svojstvo vrijednosnica očituje se u činjenici da dužnik obveze koja je zapisana u papiru u načelu nije dužan ispuniti obvezu osobi koja se držanjem papira ne može legitimirati kao njegov imatelj.

DIONICE

Dionice su vlasnički korporativne vrijednosnice koje nemaju određen rok dospijeća. Dionice  smiju izdavati isključivo dionička društva.

Dionica je vrijednosnica koju izdaje dioničko društvo. Označava dio temeljnog kapitala tog društva, a njome je izraženo članstvo imatelja i s njim povezana prava i obveze. Mogu glasiti na donositelja ili na ime. Dionica mora glasiti na ime ako se izdaje prije uplate punog nominalnog iznosa ili iznosa koji je viši od nominalnog. Iznos djelomične uplate mora se naznačiti na dionici. U statutu društva može se odrediti da se dioničaru na njegov zahtjev dionica koja glasi na ime zamijeni za dionicu koja glasi na donositelja ili dionica koja glasi na donositelja za dionicu koja glasi na ime. Dioničarima se prije potpune uplate dionica mogu izdati potvrde o udjelima (privremenice). Privremenice moraju glasiti na ime. Po sadržaju prava koja daju dionice mogu biti redovne i povlaštene.

Redovne dionice su dionice koje imatelju daju:

Svako ulaganje u sebi sadrži elemente rizika, pa ni ulaganje u dionice nije izuzetak. Stupanj rizika kod ulaganja u dionice ovisi o njihovoj vrsti i kvaliteti, ali i o općoj situaciji na tržištu. Što je veći potencijalni povrat na ulaganje, to je veći rizik koji se preuzima.

Zašto dionička društva izdaju dionice?

Dionička društva prikupljaju temeljni kapital izdavanjem dionica.

Postoje dva tipa dionica: obične ili redovne i povlaštene ili preferencijalne dionice.

Povlaštene dionice za razliku od redovnih ne daju pravo glasa, ali nude druge pogodnosti ulagačima, primjerice:

Dionička društva izdaju obične dionice kako bi prikupila sredstva za dugoročno financiranje bez kreditnog zaduživanja.

Koje se temeljne koristi stječu kupnjom dionica?

Budući da nominalna vrijednost u dionica ne igra nikakvu ulogu pri svakodnevnom trgovanju njima, kako odrediti kupovnu odnosno prodaju cijenu dionica?

Prodajna cijena dionice određena je cijenom koju je kupac voljan platiti u određenom trenutku, odnosno po kojoj ju je cijeni prodavatelj spreman prodati. Ako se te dvije cijene poklapaju, ostvarit će se kupoprodajna transakcija. Ako se potražnja za određenom vrstom dionica poveća, njihova će cijena porasti. Ako se, pak, potražnja smanji, cijena dionica će pasti.

Dakle, cijena dionice oblikuje se putem tržišnog mehanizma ponude i potražnje.

Koji su glavni činitelji što utječu na cijenu dionica?

Na tržišnu vrijednost dionica utječu brojni činitelji, a glavni su:

Kako ocijeniti koje su dionice pogodne za ulaganje?

Ulagač najprije mora odrediti ciljeve svojeg ulaganja, odnosno definirati je li mu cilj dgoročna ili kratkoročna financijska dobit.

Također mora odrediti stupanj svoje sklonosti riziku: je li spreman podnijeti veći rizik ili je osoba koja od rizika zazire.

Sukladno zacrtanim ciljevima i stupnju sklonosti prema riziku, te uz konzultacije sa stručnjakom (broker, investicijski savjetnik), ulagač će se odlučiti za vrstu dionica koja mu najviše odgovara.

Primjerice, za ulagače s većom averzijom prema riziku (konzervativne ulagače) pogodne su dionice kompanija koje su jake i ugledne te vodeće u svojoj industrijskoj grani, koje su ostvarivale stabilne zarade u prošlosti i redovito isplaćivale dividendu.

Rastuće dionice izdaju poduzeća koja zarađuju natprosječne profite u odnosu na ostala poduzeća u gospodarstvu. Rastuće poduzeće najčešće se propoznaje po liniji kvalitetnih proizvoda u razvoju i učinkovitom razvojnom i istraživačkom sektoru.

Takve kompanije zadržavaju velik dio svoga profita kako bi ulagale u istraživanje i razvoj. Ulagači koji ulažu u takve dionice ne računaju na znatnije dividende, nego se nadaju porastu cijena dionica.

Kako se informirati o kretanju cijena dionica na tržištu?

Informacije o tržišnom kretanju cijena dionica mogu se dobiti:

Kako kupiti dionice?

Za kupnju i prodaju dionica ulagač se treba obratiti svojem brokeru.

Osim što je ovlašten za obavljanje kupoprodajnih transakcija na burzi za račun trećih osoba, broker Vam može pružiti informacije i savjete o ulaganju u dionice.

Iako je konačna odluka o ulaganju, kao i rizik ulaganja, uvijek na onom tko ulaže svoja novčana sredstva, broker Vam savjetom može pomoći u ostvarivanju Vaših ciljeva ulaganja.

Ukoliko želite posredno ulagati u dionice diverzificirajući vaše ulaganje i rizik, a istovremeno ostvarujući više prinose bez potrebnog znanja o dionicama, možete Vaše ulaganje prepustiti profesionalnim fond menadžerima.

Svjetska praksa na najrazvijenijim financijskim tržištima zamaglila je pomalo razliku između dugovnih vrijednosnica i dionica. No, još ostaje bitna razlika

Dakle, kupac dionice ne očekuje da mu izdavatelj vrati novac natrag, kao što je to slučaj kod obveznica. Vlasnik dionice može imati pravo na proporcionalni udjel u proglašenim dividendama ili ostalim raspodjelama iz kapitala, ali izdavatelj nema ugovornu obvezu da takav udjel ili raspodjelu i obavi.

Najbrži je način prodaja dionice nekom drugom. Na taj način dobili ste novac natrag ali i izgubili mogućnost daljnjeg sudjelovanja u dobiti društva. Ako vam novac nije hitno potreban, a društvo posluje, novac vam se može vraćati na dva načina: isplatom dividende ili porastom vrijednosti (cijene) dionice na tržištu.

Prilikom prodaje, dionica ne vrijedi onoliko koliko na njoj piše ili koliko ste vi za nju platili. Vrijedi onoliko koliko vam je za nju netko u trenutku prodaje spreman platiti.

Mnogi koji se prvi puta susreću s dionicama ostaju zbunjeni, jer su za njihovu kupnju morali platiti iznos različit od naznačenog u dionici. Nije neobično da se dionice nominalne vrijednosti od 100 kuna prodaju po 30, 40 ali i 130 ili više kuna.

Kako je to moguće? Nominalna vrijednost, dakle iznos naznačen na dionici, prvenstveno je računovodstvena kategorija. Ona označava knjigovodstvenu vrijednost dionice u trenutku njenog izdavanja. prema nominalnoj vrijednosti dionica računa se udjel pojedinog dioničara i broj glasova koje ima.

Cijena dionice nije, međutim, njena nominalna vrijednost nego njena tržišna vrijednost. Tržišna vrijednost nastaje odnosom ponude i potražnje na burzi, ne utvrđuje se jednom zauvijek, već se - upravo suprotno - uvijek iznova određuje.

Ukoliko mnogo ljudi želi kupiti baš vašu dionicu, njoj će tržišna cijena rasti, bez obzira na nominalnu (knjigovodstvenu) vrijednost. I obrnuto: ako je slab interes za kupnju vaše dionice, bez obzira na knjigovodstvenu vrijednost, njena će tržišna vrijednost stagnirati ili padati. Na ponudu i potražnju utječu razni domaći i međunarodni činitelji, prije svega sadašnje poslovanje dioničkog društva i očekivanja o budućem poslovanju.

Izdanje dionica omogućuje izdavatelju dugoročno financiranje. To je način prikupljanja potrebnog kapitala bez kreditnog zaduživanja. Time se društvo financijski ne opterećuje, jer ne mora vraćati pribavljeni kapital, kao što je to slučaj kod uzimanja kredita, niti za njega mora plaćati kamatu. Ako su dionice već uvrštene na burzu i njima se aktivno trguje, lako je ustanoviti odgovarajuću cijenu novog izdanja. Ukoliko su uvrštene dionice izdavatelja tržišno privlačne, mogu olakšati različite poslovne kombinacije, ponajprije akvizicije (stjecanja) drugih društava, razvoj i financiranje novih projekata, proširenje proizvodnje.....

Vrijednost dionica može značajno fluktuirati, osobito kratkoročno, budući da na cijene utječe mnoštvo različitih uzroka, a ne samo oni koji se odnose na uspješnost poslovanja izdavatelja.

U nekim ekstremnim slučajevima burza može suspendirati uvrštenje (trgovanje) dionica i time ulagatelju znatno otežati prodaju njegovih dionica. Valja spomenuti i da će vlasnici redovnih dionica u slučaju likvidacije društva biti na posljednjem mjestu za raspodjelu preostale imovine (tek nakon što se namire ostali vjerovnici).

Obveznice su dugoročne dužničke vrijednosnice koje izdaju države, lokalne uprave i korporacije kako bi financirali dugoročne investicije. Obveznice, za razliku od dionica, ne daju pravo na sudjelovanje u odlučivanju poduzeća i dobiti, ali daju pravo na povrat uložene glavnice uvećane za ugovorenu kamatu u ugovorenom roku.

Koja su glavna obilježja obveznica?

Nominalna vrijednost obveznice pokazuje iznos novca koji će vlasnik obveznice dobiti u trenutku dospijeća obveznice.

Nominalna (kuponska) kamatna stopa je stopa po kojoj se obračunava i isplaćuje kamata prema dinamici navedenoj u obveznici.

Datum dospijeća obveznice je datum na koji izdavatelj obveznice mora isplatiti glavnicu vlasnicima obveznica. Budući da su obveznice instrument dugoročnog financiranja, datum dospijeća je obično između 2 i 30 godina nakon dana izdavanja obveznica.

Sustav amortizacije obveznice je način na koji se izvršava isplata glavnice i kamata koje pripadaju vlasniku obveznice.

Dva osnovna sustava amortizacije obveznica su:

Zbog specifične situacije na hrvatskom tržištu, u Hrvatskoj su naročito popularne sljedeće dvije vrste obveznica:

O čemu ovisi cijena obveznica?

Cijena obveznica ovisi o odnosu nominalne kamatne stope na obveznice i tržišne kamatne stope za ulaganja istog stupnja rizika. Ako je nominalna kamatna stopa na obveznice jednaka tržišnoj, obveznice će se prodavati po nominalnoj vrijednosti. Ako je nominalna kamatna stopa na obveznice veća od tržišne, one će se prodavati uz premiju (po cijeni koja je veća od nominalne vrijednosti obveznica), a ako je manja od tržišne, prodavat će se uz diskont (po cijeni koja je manja od nominalne vrijednosti).

Kako se izražava cijena obveznica?

Tržišna cijena obveznica izražava se u određenom postotku nominalne vrijednosti obveznice (primjerice, cijena 98,14 znači da se obveznica prodaje za 98,14% nominalne vrijednosti obveznice).

Koji su motivi za kupnju obveznica?

Kupnjom obveznica ulagač stječe pravo na:

Obveznice nose ulagaču kamatni prihod u jednakim vremenskim razmacima (najčešće polugodišnjim).

Postoji i mogućnost porasta vrijednosti obveznica. Cijena obveznice nominalne vrijednosti 1.000 kuna može znatno fluktuirati tijekom razdoblja do dospijeća. Primarni uzrok fluktuacije cijena obveznica su promjene na općoj razini kamatnih stopa u gospodarstvu. Što je razdoblje do dospijeća dulje, veća je osjetljivost cijena obveznica na promjene kamatnih stopa na tržištu.
Ako opća razina kamatnih stopa na tržištu padne, cijena obveznica će porasti, i obratno. Na taj način ulagač pravilnim odlukama, slijedom prognoza kretanja kamatnih stopa na tržištu, može zaraditi kupujući obveznice po cijeni nižoj od nominalne vrijednosti i prodajući ih, ako se cijena obveznica poveća, po višoj cijeni.

Kakvom tipu ulagača odgovaraju obveznice kao oblik ulaganja?

Obveznice su pogodan oblik ulaganja za ulagače s niskom sklonošću prema riziku te za smanjenje ukupnog rizika pri diverzifikaciji portfelja. Naime, obveznice, za razliku od dionica, nose svojim vlasnicima fiksne prinose - kamate. Također, u hijerarhiji raspodjele poslovnog rezultata poduzeća i njegove likvidacijske mase imaju nadređeni položaj u odnosu na vlasnike dionica, odnosno poduzeća imaju legalnu obvezu isplate tražbina iz obveznica prije bilo kakvih isplata vlasnicima tvrtke koja ih je emitirala.

U slučaju državnih obveznica, riječ je o vrijednosnicama vrlo visoke sigurnosti s obzirom na to da za isplatu potraživanja po tim obveznicama jamči država.

Mogu li se obveznice prodati prije roka dospijeća?

Da, jer su obveznice potpuno prenosive vrijednosnice bez obzira na to glase li na ime ili na donositelja.

Nakon što je kupio obveznicu, ulagač ima dvije mogućnosti:

Pri prodaji obveznica potrebno je obratiti se svojem brokeru za savjet i izvršenje kupoprodajne transakcije.

Što je obveznica?

Obveznica je pisana isprava, odnosno dugoročna dužnička vrijednosnica kojim se izdavatelj obvezuje vlasniku, odnosno imatelju obveznice isplatiti iznose novčanih sredstava (kamatu i glavnicu) navedene u obveznici i to dinamikom naznačenom u istoj.

Tko izdaje obveznice?

Izdavatelj obveznica može biti država, banke, lokalna samouprava (municipalne obveznice) i tvrtke.

Koja su osnovna obilježja obveznica?

Nominalna vrijednost obveznica pokazuje iznos novca koji vlasnik obveznice, odnosno klijent, dobiva pri dospijeću obveznice. Datum dospijeća obveznice je datum kada izdavatelj obveznica isplaćuje glavnicu tj. nominalnu vrijednost vlasnika obveznica. S obzirom da su obveznice instrument dugoročnog kreditiranja, datum dospijeća kreće se u rasponu od dvije do trideset godina nakon datuma njihova izdavanja. Kamata se isplaćuje u jednakim obrocima. Razlikujemo materijalizirane i dematerijalizirane obveznice, te one na ime i na donosioca.

Što je prodaja obveznica uz opciju?

Predstavlja pravo terminske kupnje ili prodaje obveznice na točno određeni datum u budućnosti. U slučaju da je klijentu tržišna cijena povoljnija, klijent opciju ne mora izvršiti.

Trezorski zapisi su kratkoročne utržive vrijednosnice s rokom dospijeća do jedne godine. Izdaju ga državni trezori (ministarstva financija). Smatra se nerizičnom vrijednosnicom radi umjerenog prihoda i sigurnosti. Prodaje se na dražbi uz diskont (popust), tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne, a o dospijeću se isplaćuje nominalna cijena.
Obično se izdaje na 91 dan, 182 dana ili 364 dana.

U Republici Hrvaskoj trezorske zapise izdaje Ministarstvo financija s rokovima dospijeća od 91, 182 i 364 dana sa denominacijom od 100.000,00 kuna. Upisuju se na aukcijama koje objavljuje Ministarstvo Financija Republike Hrvatske na koje imaju pravo izaći domaće banke i domaće tvrtke. U primarnoj aukciji prodaju se uz diskont, a kasnije se s njima trguje na sekundarnom tržištu.

BLAGAJNIČKI ZAPISI

Blagajnički zapisi su vrijednosnice koje izdaje Hrvatska narodna banka s rokom dospijeća od 35 dana i valutom today za kunske, odnosno 35 i 63 dana i spot valutom za one nominirane u EUR i USD. Upis blagajničkih zapisa vrši se na aukcijama Hrvatske narodne banke to uz diskont. Poslove depozitorija blagajničkih zapisa obavlja Središnja depozitarna agencija d.d. Pristup primarnom tržištu imaju samo domaće banke, stambene štedionice te HBOR. Blagajničkim zapisima se kasnije trguje na sekundarnom tržištu. Sukladno važećem Zakonu o vrijednosnicama nerezidenti nemaju pravo pristupa ni primarnom ni sekundarnom tržištu trezorskih i blagajničkih zapisa.

KOMERCIJALNI ZAPISI

Komercijalni zapisi (eng. commercial papers - CP skraćeno, njem. kurzfristige Schuldtitel) su dužničke vrijednosnice novčanog tržišta, koje izdaju poduzeća u svrhu prikupljanja kratkoročnih sredstava. Obzirom da predstavljaju obećanje plaćanja, komercijalne zapise u mogućnosti su emitirati samo poduzeća visokog kreditnog rejtinga koja na taj način obično postižu nižu kamatnu stopu od trenutne kamatne stope na kratkoročne kredite, što ih čini atraktivnim načinom kratkoročnog financiranja. Iznosom Programa komercijalnih zapisa određen je ukupni iznos komercijalnih zapisa koji se mogu izdati.

Dospijeće pojedinog Programa komercijalnih zapisa obično je 3 - 5 godina, dok je dospijeće pojedinog izdanja komercijalnih zapisa od 7 do 364 dana. Uspostavom Programa komercijalnih zapisa povećava se fleksibilnost financiranja kroz izdavanje tranši komercijalnih zapisa različitih dospijeća, iznosa i cijene, u skladu s potrebama izdavatelja za financijskim sredstvima. Prednosti izdavanja komercijalnih zapisa očituju se ponajprije u nižim troškovima financiranja u usporedbi s tradicionalnim oblicima kreditiranja, kao što su krediti banaka. Sljedeća od pogodnosti je stvaranje širokog kruga investitora, najčešće uz pomoć investicijske banke, koji dalje s njima mogu trgovati na sekundarnom tržištu. Upravo široka baza investitora utječe na diverzifikaciju izvora sredstava što utječe na smanjenje rizika. Komercijalni papiri kupcu (investitoru) najčešće nose prinos u obliku diskontirane cijene po kojoj se izdaju. Diskontirana cijena određuje se na temelju prinosa na komercijalne zapise koji se utvrđuje na temelju referentne kamatne stope ('benchmark') iste ročnosti uvećane za premiju ('spread') koja odražava kreditni rizik izdavatelja te situaciju na tržištu. U Hrvatskoj referentnu kamatnu stopu (‘benchmark’) predstavlja prinos na trezorski zapis Ministarstva financija iste ročnosti. Što je slabiji kreditni rating izdavatelja, to je dodatak na benchmark (‘spread’) veći, čime je i prinos za investitora veći i poticajniji kako bi se kompenzirao veći rizik. Raspon prinosa na komercijalne zapise kreće se od 4,15 posto do 5,50 posto, što daje prosječan prinos na komercijalne zapise dospijeća godine dana od 4,71 posto, dok je prosječni prinos na trezorske zapise Ministarstva financija RH istog dospijeća 4,00 posto. Iz istog je vidljivo da komercijalni zapis predstavlja za ulagača atraktivniji instrument s većim prinosom u odnosu na trezorske zapise Ministarstva financije, a samim time i u odnosu na plasiranje sredstava putem depozita na isti rok. Zasigurno su komercijalni zapisi strateški bolji potez od čistog ulaganja u depozit obzirom da ih se po potrebi može koristiti i kao dodatnu ‘polugu’ kroz repo poslove, a može ih se po potrebi prodati na sekundarnom tržištu. Najznačajniji investitori u komercijalne zapise su investicijski fondovi, prvenstveno novčani fondovi, čiji udio u strukturi investitora u komercijalne zapise višestruko raste. Od ostalih značajnih investitora treba istaknuti banke, iako se njihov udio u strukturi investitora s godinama smanjuje, te osiguravajuća društva i brokerske kuće. Komercijalni zapisi se obično izdaju po diskonitiranoj cijeni koja reflektira tržišno kretanje kamatnih stopa.

Spread, u odnosu na benchmark, određuje se prema samim pokazateljima poslovanja poduzeća, a temelji se na procjeni poslovanja poduzeća. Spread se izražava u baznim bodovima (stotim dijelovima postotnog boda), a predstavlja razliku diskontnog prinosa komercijalnog zapisa i benchmark izdanja trezorskog zapisa. Pri određivanju spreada u odnosu na benchmark gleda se na sljedeće parametre: kvalitativni kriteriji: upravljenje poduzećem, poslovna strategija, vlasnička struktura, industrija u kojoj poduzeće posluje i rizik industrije, tržišna pozicija poduzeća; kvantitativni kriteriji: likvidnost, profitabilnost, struktura kapitala i dugoročna solventnost, analiza novčanih tokova, povrat na kapital, operativne performance.

MJENICE

Mjenica (engl. bill of exchange, njem. Wechsel) je vrijednosnica po naredbi na temelju zakona; vrsta obligacijske vrijednosnice čija je gospodarska funkcija u dužnikovu davanju osiguranja plaćanja vjerovniku uz dužnikovo preuzimanje apstraktne novčane obveze prema vjerovniku, čije ispunjenje dospijeva prema naznaci na samoj mjenici.

Bitni sastojci mjenice određeni su Zakonom o mjenici  i vrijednosnica kojoj nedostaje makar jedan od tih sastojaka u trenutku izdavanja ne može se uzeti kao mjenica. Svaka mjenica mora sadržavati oznaku da je mjenica napisanu u samom slogu isprave, bezuvjetni uput ili obećanje da se plati ili da će se platiti određena svota novca, ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), oznaku dana i mjesta izdanja mjenice, potpis onoga tko izdaje mjenicu. Iako Zakon u bitne sastojke mjenice uvršćuje i naznaku kojom se određuje način dospijeća mjenične obveze i naznaku mjesta gdje se plaćanje mjenice treba obaviti, ove dvije naznake u stvarnosti nisu bitni sastojci mjenice stoga što u slučaju nepostojanja tih naznaka izdani papir nije ništav nego vrijedi kao mjenica, a zakonske pretpostavke primjenjuju se na mjesto plaćanja i način dospijeća mjenične tražbine. U takvom slučaju uzima se da mjenica dospijeva po viđenju te da je mjesto plaćanja ono mjesto koje je naznačeno kraj glavnog mjeničnog dužnika.

S obzirom na broj osoba postoje dvije vrste mjenica: trasirana mjenica i vlastita mjenica. S obzirom na način određivanja dospijeća mjenične obveze postoje mjenica a dato, mjenica na određeno vrijeme od izdanja, mjenica na određeno vrijeme od viđenja i mjenica po viđenju.

Literatura:

P. von Bestenbostel, A. Dunskus, M. Gaertner, P. Solfrank: DIONICE I BURZE – savjeti za dioničko i burzovno poslovanje, Informator, Zagreb, 1992.

I. Šutalo, V. Leko, N. Grubišić: FINANCIJSKI MANAGEMENT U PRAKSI, Masmedia, Zagreb, 1994.

S. Đurđević, Lj. Dumančić, M. Tolušić: DIONIČARSKO GOSPODARSTVO, Školska knjiga, Zagreb, 2006.

www.limun.hr

www.hr.wikipedia.org

www.rba.hr

www.erstebank.hr