E, to mi se čini najtežim od svega, skoro nerješivim. A opet, bez pozitivnog mišljenja nema pomaka, poboljšanja ni osobnog ni društvenog ni ekonomskog, jednom riječju svakog drugoga. Ne znam kako je drugdje, ali mi se čini da je upravo to negativno mišljenje, taj negativan kontekst, ti negativni scenariji u svemu i svačemu naš dubrovački veliki, pa i općehrvatski problem. Po tome smo izgleda vrlo blizu ili već u Europi, koju također muče slični problemi, pa i nju zapljuskuju valovi pesimizma. Ali, za razliku od nas, njima je dno daleko i "slobodan pad" puno duži.
Očito je da smo izmoreni ne tako davnom agresijom, ali puno više izborima, obećanjima, korupcijom, pretvorbenim i privatizacijskim prijevarama, "pravnom državom", potragom za poslom, malim plaćama, pa ako hoćete i uvijek istim facama, ma koliko bile nekome mile ili mrske. Prava je rijetkost ćuti ono "bravo, bravo, samo naprijed, drži se, ne daj se", da se i ne govori o onome "dat ćemo i mi ruke...". Onome koji nešto ima, gradi, stvara i tako nekako rješava svoje ali i naše probleme traži se dlaka u jaju. Osobito ako je taj naš svagdanji. Neš ti njega. Ako je stranac nitko ga ništa i ne pita. Može raditi što hoće i stalno nam prijetiti Europom, ako mu je nešto na putu. Kao da smo mi domaći sve dosadniji, a stranci i nepoznati sve zanimljiviji. Kod nas ne važi "sirotinjo, i Bogu si teška". Biti siromašan, prosječan, svakodnevan zapravo je kolektivnoj svijesti podnošljivo. A tako nema većih iskoraka ni materijalnih ni duhovnih. Znano je da je i socijalizam i komunizam majka totalitarizma, nacionalizma i kojekakvih drugih nazadnih misli i djela. Ispod "demokratskog i kapitalističkog odijela" zna se i ne baš rijetko prikriti "socijalističko, pa i komunističko donje rublje." Znam dosta /za/govornika liberalne demokracije i slobodnog tržišta koji su to na riječima, ne i djelima. Ali i onih koji o tim stvarima puno i ne pričaju, ali zato djeluju i probijaju ne baš lake barijere. Jer, molim lijepo, kako oni prvi kažu i čine, nemojmo predaleko, ovo je "rubinet na kapaljku". Nerijetki bi se i uvrijedili kad bi im rekli da su socijalisti ili komunisti, a po mentalnom sklopu i duhu to i jesu, možda i nesvjesno. "Okrpiti" nekoga da je komunjara možda znači samo da je napad najbolja obrana...
Britanski socijalist Anthony Crosland zamislio je "novi socijalizam s više kafića na otvorenom, svjetlijim i veselijim ulicama noću, s javnim lokalima koji se kasnije zatvaraju, s više lokalnih kabarea, s boljim i gostoljubivijim ugostiteljima u hotelima i restoranima, svjetlijim i čistijim menzama, s više cafea uz obale rijeka, više zabavnih parkova po uzoru na Batterse, više zidnih slikarija i slika na javnim mjestima, boljim oblikovanjem namještaja, keramike i ženske odjeće, s kipovima u središtima novih stambenih naselja, s ljepšim uličnim svjetiljkama i telefonskim kućama...". A Colin Welch, pa mnogi i od nas sve više uviđaju da nema svega toga "bez privatnih sredstava i privatnih ukusa, bez bogatih, sposobnih, boljih", dakle bez ekonomske demokracije i slobodnog tržišta, ma koliko da je to sve sporo...
A na sve ovo i na onako malu "brzinu" nakalemi se i još i Don Quijote i sav taj tmurni dramski i glazbeni repertoar dolijevajući ulje na vatru beznađa. Ne razumijem ni te umjetnike i umjetnost, koji kao da stavljaju jednu, umjesto tri točke na i. Da bar malo zavjese ostave odškrinute ili nadu koja ipak umire posljednja. Dobro smo i prošli kad nisu postavili Camusov "Mit o Sizifu".
U najpoticajnijem svjetskom bestseleru "Moć pozitivnog mišljenja" Normana Vincenta Pealea pronašao sam nekoliko misli koje vrijedi prenijeti, odnosno preokrenuti taj negativni u pozitivni slijed stvari.
"Uobličite i neizbrisivo u svoju svijest utisnite mentalnu sliku sebe kao uspješne osobe. Uporno se držite te slike. Nikada ne dopustite da izblijedi. Vaš um bit će sklon tome da je i dalje razvija. Nikada ne mislite o sebi kao neuspješnoj osob; nikada ne sumnjajte u stvarnost te mentalne slike. To je najopasnije, jer um uvijek pokušava ostvariti ono što zamišlja. Zato uvijek zamišljajte "uspjeh" bez obzira na to kako loše stvari trenutačno idu. Kad god vam na um padne negativna misao koja se tiče vaših osobnih moći, namjerno prizovite pozitivnu misao kako biste poništili negativnu. Ne gradite prepreke u mašti. Unizite svaku takozvanu prepreku. Umanjujte ih. Teškoće treba proučiti i djelotvorno ih riješiti i ukloniti, ali treba ih vidjeti samo kao ono što doista jesu. Ne smije ih se napuhavati mislima punim straha. Ne dajte da vas drugi zabljesnu i nemojte ih oponašati. Nitko ne može biti djelotvoran kao VI. Ne zaboravite ni da su ljudi većinom, unatoč njihovu izgledu i ponašanju punom pouzdanja, često isto tako prestrašeni kao i vi te da također sumnjaju u sebe."
Ovome bih dodao i to da treba težiti k poboljšanju postojećeg, jer nešto nikad nije dobro da ne bi moglo biti bolje. Ali nipošto ne na način ili s uvjerenjem da se to može učiniti pogoršanjem položaja onoga drugoga, bližnjeg ili daljnjeg, svejedno. Upravo to, potreba, volja i rad na poboljšanju postojećeg razdvajaju zdrava od bolesnih društava.
Ali i sve navedeno nije dovoljno za "natjerati" nas da pozitivno razmišljamo i djelujemo. Puno je tu posla i za pravnu državu, ekonomsku i socijalnu politiku na svim razinama, religiju, udruge. Nije toliko veliki problem neki lopov ili kršitelj zakona, bez obzira koliko će se on okoristiti. Bogatstvo stečeno ovako ili onako ionako je relativna i subjektivna stvar. Puno je veći problem što takve štetočine, uz to još i nekažnjene, zapravo zagađuju okoliš, ovaj put onaj najvažniji - socijalni, tako da se i mladeži gadi svaki rad i normalni životni put kada vidi ili osjeti takve. Ako se do vrhova može doći zaobilaženjem zakona, lopovlucima, "nasljeđem", podmetanjem i sl. onda nestaje i pozitivno ozračje ili klima za pozitivno mišljenje i djelovanje, a posljedice su takve kakve jesu i s kojima se svakodnevno suočavamo i imamo posla s bolesnim društvom.
Kako se god okrene, stalna je zadaća svakoga od nas osobno, pa preko skupina, zajednica do naroda, zapravo preokrenuti nemoć negativnog u moć pozitivnog mišljenja. Samo se bojim da su za to potrebna desetljeća, pa i stoljeća. I za onu londonsku travu, koja se čini tako čudesno lijepom i jednostavnim ciljem, trebalo je nekoliko stoljeća.
Uostalom, sav taj razvijeni svijet i nije ništa drugo nego proizvod moći pozitivnog mišljenja. Ovdje nije riječ o nametanju ili moraliziranju nečega nekome. Riječ je o jasnim činjenicama i još jasnijim posljedicama pozitivnog mišljenja na stanje duha i morala ljudi, skupina i naroda. A to vrijedi i za nas na krajnjem hrvatskom jugu ili barem za one kojima je do bogatijeg, smislenijeg i produktivnog življenja. Vjerujem da je to većina.
31. kolovoza 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
