U ono doba, protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja vođene su šire društvene akcije pod nazivom “Ništa nas ne smije iznenaditi” ili NNNI. Akcija je propala, ali naziv je svakako i danas aktualan, više nego ikad.
Doista, ništa nas ne smije iznenaditi u ovoj teškoj hrvatskoj, pa i dubrovačkoj političkoj, gospodarskoj i socijalnoj svakodnevici /ali ne za svakoga/. Evo, primjerice, neki su dan koalicijski partneri odlučili maknuti gospodina Nevena Jerkovića, direktora Hotela Mlini d.d. jer se očito ne uklapa u neke njihove sheme i račune. Ovdje nije riječ ni o tom čovjeku /kojega površno poznajem/, ni o shemama ni računima, nego tek o još jednom porazu struke, budućnosti i načela. Pobjedi ne neke politike, nego interesne skupine. Toga je u proteklom desetljeću bilo napretek, vuk čini se ne mijenja ni dlaku, ni ćud. Jednostavno, “krivnja” je gospodina Jerkovića /i niza njemu sličnih/ što je dobro krenuo u onome zbog čega i jest tu – dakle u poslu. Uz to, na umu i djelu mu je bila i budućnost toga jedinog većeg gospodarskog subjekta Župe dubrovačke. Zaboravio je ili nije stigao razmišljati što će o svemu tome reći ova ili ona politička stranka, moćni pojedinci iz sjene i sl. Jer, kome je potonje prvo, a posao drugo, treće ili peto, taj je “in”. Koliko je samo direktora hotela koji nisu ni obnovljeni, ni kavu prodali, a već desetljeće i više uredno primaju visoke plaće i k tome još sole pamet onima koji nešto hoće. Ti se ljudi posve racionalno ponašaju, zašto bi bilo što i pokretali, njima je i ovako više nego dobro, a i onima poviše njih. Kako je narodu – vidimo.
Nažalost, i na ovim našim dubrovačkim prostorima ili krajnjem hrvatskom jugu, sve vam se može oprostiti, ali uspjeh ne. Pa čak ni pokušaj za uspjeti u nečemu. Posve je razvidno da su političke stranke čiste interesne skupine, s manje ili više vješto napravljenom ideološkom, retoričkom, nacionalnom i sl. maskom. Koliko sam puta čuo: Znam ja njega, dobar je, nije loš, ali nije naš. A ovo je naša zemlja ili domovina, i u njoj ćemo raditi što je nas volja, pa i na njezinu /i našu/ štetu!!! Bolje mi ovakvi, nego oni onakvi. Po meni, veliku je istinu rekla jedna gospođa iz dubrovačkog puka, na našoj radio postaji u onoj blijedoj predizbornoj kampanji. Za pohvaliti je njenu iskrenost, rekavši za gradonačelnika Bogdanovića da nije bogzna što učinio u svom mandatu, ma je naš /ili njezin Vido/ i kao takav treba ostati. Ne znam koliko ljudi jednako tako misli, ali držim da ih nije malo, sudeći po izbornim rezultatima i poslijeizbornoj kombinatorici. Cijela zbilja može stati ponekad u dvije, tri riječi, možda u krivo vrijeme, ali na pravom mjestu…
Računaju li na šire, prije svega gospodarske posljedice svojih odluka postavljeni članovi nadzornih ili upravnih odbora? U slučaju Hotela Mlini d.d. /ali i drugdje/ već se mjere novčanim štetama, koje će podmiriti njihovi vlasnici – a to smo mi, porezni obveznici, nipošto apstraktna država. I nikome ništa, idemo dalje…Nije problem što su članovi navedenih tijela “predstavnici” političkih stranaka, uostalom čovjek je i političko biće. Ali račun za stručno neznanje ne može se ispostavljati /u krajnjem/ narodu, pa i hrvatskom. Usput, vlasnicima /ma koji oni bili i to baš nije uvijek važno/ direktor polaže račune koji se svode na financijske učinke upravljanja povjerenim resursima, a ne pripada li taj nama, njima i sl. Tako je to u tržišnom gospodarstvu, a ono je i hrvatska temeljna politička, gospodarska i socijalna odrednica. Međutim, to isto tržište najveći je neprijatelj nesposobnima, onima s predrasudama, sivim eminencijama i dokazano neuspješnima. A ti su, zasad u daleko većem broju i što je još važnije, dobro su raspoređeni. Kad se njihov interes ili položaj ugrozi, tope se političke, stranačke, pa i nacionalne razlike i zapravo svi izbori, imenovanja i sl. postaju farsa. Oni koji to prepoznavaju i pokušavaju nešto promijeniti, moraju biti od malo čvršćeg materijala, dostojanstva i morala i unaprijed se pripremiti i za najgore. Tko je tu dobitnik, a tko gubitnik, stvar je osobne prosudbe i savjesti, ali je pogubno kad pojedinačno preplavi opće. Tada se ima siromašno društvo s nešto bogatih pojedinaca, opisano od dosta umjetničkih duša, s “perspektivom” svekolikog kraha…
Ljudi su najveće ovozemaljsko, pa i gospodarsko bogatstvo, nerijetko se to zaboravlja. Onih stručnih i voljnih za gospodarske promjene i boljitak i ovdje, kod nas je malo. Među mladeži ih je vjerojatno podosta, ali stariji ih sputavaju, ne priznavajući ni prirodne, ni tržišne zakone. Što će biti s onima koji su se dokazali kao poslovno neuspješni, ali privatno promućurni, to je ono o čemu ovdašnji službeni i kavanski političari skrbe. Kako se odnose prema onima koji su u nečemu uspjeli ili iskazuju volju za opću dobrobit /razumije se da se time ne mogu lišiti i osobne/ vidimo svakodnevno. Dok ne bude obratno, veći gospodarski pomaci samo su lijep san onima kojima je do njih stalo. Naime, ne treba zaboraviti da nije malo i onih kojima nije do općeg boljitka, a takvi nerijetko i odlučuju.
Na kraju, možda je ono NNNI poruka za sva vremena i sve ljude, samo su dvojbene njene posljedice…
23. lipnja 2001.
