Može ova Lijepa naša, može puno bolje i više, kad se hoće, pa i poklope neke okolnosti, ali ponajviše kad se po onoj dalmatinskoj "daj dite materi". Potvrđuju to i tenisači Ivan Ljubičić i Mario Ančić, i svi oni uz ili oko njih, pobjedom u Davis kupu. Po meni, to je najveći uspjeh hrvatskog športa uopće, kad se naprave usporedbe s drugim, također velikim uspjesima. Usrdno se nadam da će se tome otvoriti nova poglavlja hrvatskih uspjeha, ne samo u športu i da je to dokaz da se ne samo darovitošću, nego još i više voljom, upornošću i radom mogu slomiti sve prepreke, predrasude i nerazumijevanja okruženja, ovakvog ili onakvog i doći do vrhova, a u konačnosti i životnog smisla.
Pa ipak, jedan od većih, ako ne i najvećih hrvatskih problema je što se "dica ne davaju materi", osobito u ekonomiji, pa i u politici, kulturi, obrazovanju...Jedino u športu nije tako, valjda zato što je lako mjerljiv ili evo jedne teške riječi – transparentan, a bolje bi pristala razvidan. Ali, sa stranim riječima djelujete umnijim, po onoj "nisam ga ništa razumio što reče, ali vidim da je pametan i pametno govori". Opišu li vas pametnim ili glupim, bez ikakva dokaza, to je jače od činjenica. Slab ste mi vi liječnik, ekonomist, poduzetnik ako vas nema u medijima, glamourima, aferama i koječemu drugome, većina tako prosuđuje. Kako još uvijek stvari stoje teško ćete daleko dogurati koncentracijom na posao, struku i sl. Ako stalno, svakodnevno ne osluškujete političko bilo i ne pratite ljudske, okolišne i svake druge mijene, dakle ako niste takav karakter i ako ne znate prodati vaše najbolje osobine na tržištu takvome kakvo jest, pišite, kukajte i žalite se na planetarne nepravde, to je tako i dugo će još biti tako. Koliko se samo istih ljudi vrti i oko nas s dokazanim promašajima, neuspjesima i sl. ali stalno su na ili pri vrhovima, stalno dobivaju nove prigode, iako su ih bezbroj prokockali. To i jest najveći problem, to da netko može desetine i više puta griješiti, štetiti drugima, a mnogi ne mogu ni prvu prigodu dobiti. Nema ništa od one da se prvi mačići u vodu bacaju, dosta ih se uopće i ne baca. Neki su vječno prvi mačići. Smiješno mi je, ali i žalosno da oni na odgovornim i operativnim radnim mjestima ili dužnostima u srednjim ili poznijim godinama uče jezik ili znanja kako bi se održali, pored niza mlađih, stručnijih i motiviranijih. Globalno tržište ili svijet traži munjevitu reakciju i prilagodbu, nema tu vremena za nekakve pripreme za ono što bi trebalo doći ili neku zamišljenu situaciju, a nikad zapravo i ne dođe, još manje za lijene mozgove iz svijeta Thomasa Bernharda.
Teorijski i praktično, što se radnih mjesta, dužnosti ili vrhova tiče, krivi čovjek može biti na krivom mjestu, krivi čovjek na pravom mjestu, pravi čovjek na krivom mjestu i napokon pravi čovjek na pravom mjestu. A upravo po ovome potonjemu, kako bilo, dakle tamo gdje je više pravih ljudi na pravom mjestu, u krajnjemu razlikuju se u stupnju razvijenosti nacionalne ekonomije. Držim da smo mi i ovdje i šire i duže još uvijek daleko od toga, ali i ponajviše zbog toga smo tu gdje jesmo. Da oprostite, od g.... se pravi g......, a od krumpira krumpirača. A bogami u ovoj našoj pretvorbi i privatizaciji, kako hoćete, ne malo je i slučajeva gdje se "uspjelo" od krumpirače napraviti g...... i nikome ništa. Brand zvan Dubrovnik u rukama ili glavi onih koji znaju i hoće imao bi daleko veću tržišnu vrijednost od one koju sada ima, bar prema nekim mojim usporedbama i procjenama. To međutim nije do nas ovdje, mi smo još i dobri, ali prepreke su u hrvatskoj makroekonomskoj politici, centraliziranom ustrojstvu i strahu od regionalnih posebnosti, koje bi drugdje bile zapravo bogatstvo i snažna motivacija. Dubrovnik može u takvim uvjetima dati i sebi i Hrvatskoj puno više od postojećeg i nikada ga se ne smije promišljati sa stajališta recimo broja stanovnika ili prometne nedaće.
Kako bi se i mi ovdje, ali i Hrvatska uopće uključila u taj globalizacijski svijet, Europu i njihove blagodati, ali i manjkavosti, jer svako lice ima i naličje i riječ je o jednom paketu, htjeli to mi ili ne, morat ćemo na šahovnici izgraditi puno bolji poziciju i razmještaj "figura". Prvih nekoliko poteza, otvaranje moguće da i nije bilo loše, ali ima otvaranja koja traju i do četrdeset poteza, a protivnici čekaju svaku, pa i najmanju pogrješku pa vam se sve sruši. Ne znači to da moramo izračunati baš četrdeset poteza unaprijed i odgovore na sva protivnička htijenja. Kako duhoviti Tartakower reče, potrebno je znati samo jedan potez unaprijed, ali onaj najjači. Pobjednici su oni koji danas znaju ili pogode, ovako ili onako, što će biti sutra. Malo je koristi od onih koji danas znaju ili nagađaju o onome što je danas i izvode nekakve krivulje od danas za sutra. Kad se bolje povijest čovječanstva promotri i recimo ekonomski i tehnološki razvitak, krivulja nije linearna ili pravocrtna, puno je tu uspona, padova, nepravilnosti i možda i jest dobro da je tako. Pitanje je bili u protivnom čovječanstvo doseglo ono što jest bar materijalno, iako se na duhovnom planu nije baš daleko odmaklo. Ratovi, zavisti, oholosti, predrasude, sve to je svakidašnjica kao i pred stotinu tisuća godina. Lijek za to nije se pronašao i tko zna kad će i hoće li uopće.
Gledajući, čitajući ili slušajući većinu onih koji su danas u ili pri vrhovima hrvatske politike, gospodarstva, kulture, zdravstva ili obrazovanja nerijetko pomislim da je sve to jedan veliki nesporazum i da je zapravo usporedivo najviše krivih ljudi na pravim mjestima. Ali "divim" se ne malom broju ljudi koji se prihvaćaju dužnosti i odgovornosti i sami znajući da će u očima drugih biti smiješni i posve izvjesno nekompetentni. Vjerojatno je to dijelom i zbog toga što do posla koji znaju i ne mogu doći, a ponekad je i lakše postati prva, a ne druga violina. Kako se zna, dobrog orkestra ne može ni biti samo s prvom, moraju biti dobre i druge violine, tako je uvijek bilo i bit će.
A zašto i kakvu zapravo "dicu treba dati materi"? Onu koja će "na koristan način raditi među ljudima i za ljude", kako piše Thomas Bernhard u "Podrumu". Taj, za neke sumorni Austrijanac piše da je prekinuo gimnaziju koju je "mrzio kao visoku školu građanstva i malograđanštine i koja je po njemu jedna od najvećih ljudskih besmislica i posvetio se naukovanju za trgovačkog pomoćnika", ocijenivši pritom da je upravo u tome, dakle u "trpanju brašna, masti, šećera, krumpira, krupica i kruha mušterijama" njegove egzistencija "korisna egzistencija". Za Bernhardove, a i moje uši, ta riječ "koristan" bila je doista blagozvučna. Austrijanac tvrdi da je naukovanjem za trgovačkog pomoćnika okončao "razdoblje beskorisnosti i nesreće, epohu strahota.". Štoviše, činilo mu se da je "imao samo dvije mogućnosti: ubiti se, za što mu je nedostajalo hrabrosti i/ili smjesta napustiti gimnaziju. Nije se ubio i pošao je na naukovanje. Život je tekao dalje." Ali eto, većina u Lijepoj našoj, zbog niza okolnosti, nasljeđa, odgoja, obrazovanja i predrasuda tako baš i ne razmišlja. Pa i nije to neka naša posebnost, ima toga svugdje, samo nije jednaka cijena koju neko društvo ili narod plaća za pogrešan razmještaj ili smještaj "figura". Neke zemlje, narodi, područja mogu lakše, a druge teže podnijeti cijenu "maćehe prema svojoj djeci"...
Može se prije Račan, sada Sanader, sutra ne znam tko upirati koliko god hoće i kakva god hrvatska Vlada bila, ali korijenite reforme u ekonomskoj, socijalnoj, obrazovnoj, zdravstvenoj i drugim politikama i sustavima više ne mogu odgađati. Ponajmanje zato što je to uvjet Europske unije ili Međunarodnog monetarnog fonda. Ako hoćemo, a imamo važne ljudske, prirodne, kulturne, povijesne i tradicionalne pretpostavke za iskorak u taj globalizacijski i ne znam kakav drugi svijet, koji možda i nije naš izbor, "dica se moraju dati materi", a i na političku i svaku drugu scenu moraju stupiti novi hrvatski naraštaji, a s nje otići zaslužni i "zaslužni" po prirodnom ili nekom drugom zakonu. Vrijeme je za neke nove, neopterećene klince, koji će poslušati ili bar saslušati i nas starije u nekim stvarima. Neka nova, bogata, snažna, otvorena i tolerantna Hrvatska i naš Dubrovnik moguća je samo s novim "motorima", vizijama i promišljanjima, ma koliko se ponekad i mi sami s time ne mirili.
6. prosinca 2005.
