A trivijalnim mi se čini sve ono što je površno i neistinito, banalno, recimo priče o vremenu, kiši, poznatim ili manje poznatim ljudima, bližnim ili daljim, prema općim, neinventivnim, klišejiziranim obrascima, bez valjanih dokaza i činjenica. Tako preko drugih i nikad izravno "doznam" više o sebi nego što i pomišljam znati. Pa i sam preko drugih, jer se jednostavno od toga ne može pobjeći, "doznam" o drugima nego i oni sami o sebi znaju.
Zapravo, sve češće pomišljam, stalno se, uglavnom u sebi i sa sobom borim protiv trivijalnosti i svega povezanog s njome. Pokušavam dokučiti dublje slojeve do istine, uzroka nečega, čisteći površinsku prašinu. Ali i obični i neobični ljudi, barem oni oko mene ili nešto dalje, a tvrdi se i oni još dalje ne troše se na tome. Zašto je turistička potrošnja tako niska, zašto se hrvatski san tako sporo ostvaruje, ako državu imamo, zašto su mentaliteti i karakteri ljudski uglavnom nepromjenjivi, neovisno o vanjskim podražajima, pa i vlastitim iskustvima? A ima i dosta odgovora na takva i slična pitanja, i čujem ih svakodnevno i uvijek su nekog sličnog zvuka i daleko od istine, do koje ionako nije lako doći ako je uopće ima i do koje je malo kome i stalo.
Bit će da ljude trivijalno opušta, a ne traži ni koncentraciju. Oko sebe stalno primjećujem i osjećam slabo koncentrirane ljude, "bjegunce" od zbilje, raštrkane, nespremne ili nesposobne od dijelova stvoriti cjelinu, spoznati nove realnosti i u najednostavnijim stvarima, kako Fromm reče. Malo se misli o onome o čemu se govori i o onome o kome se govori i sam ponekad padam u takvo stanje, od umora ili lijenosti mozga, tako česte bolesti ovoga doba.
Zapravo, kad se "koncentriranije" promisli, ta trivijalna svakidašnjica i ljudi u njoj, ti ovozemaljski dani, i ne mogu biti drugačiji. A i sve to nije ni neka dubrovačka ili hrvatska posebnost. Diljem svijeta kojemu je materijalno najvažnije, pa i jedino, tamo je tako. Pa i ratovi civilizacija su oduvijek bili sukobi između materijalnog i duhovnog, nametanja jednog ili drugog kao vrhunskog smisla svakog čovjeka. A u njih su uključeni ovako ili onako, s većim ili manjim intenzitetom i poduzetnici, i političke stranke, mediji, i obični i neobični ljudi, a i vjerski posrednici između neba i zemlje, makar da u svetim knjigama piše nešto posve drugo. Skoro da smo svi žrtve tzv. potrošačkog društva, ne osjećajući ni ono što nam se nudi ni što kupujemo. Teško da se više može i u obrisima prepoznati slobodno tržište, jer ono što je nametnuto od moćnih kompanija, proizvod, roba ili usluga, nespojivo je sa slobodom izbora. Primjerice, ako kupite software za proračune /spreadsheet/ koji nije Microsoftov, a potreban je za njegovo korištenje globalni Windows, imat ćete ozbiljnih tehničkih i svih ostalih povezanih problema. A toga ima koliko hoćete. Drugačije nije ni u politici, ni kulturi, ni u upravi i sl. Naprosto se mora biti u nekoj izvanjski zadanoj, pa i nametnutoj "rubrici", inače ste nigdje i ništa. Svakim danom sve je više ljudi i sve mlađe dobi, koji kako neki primjetiše "neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu". A sve manje čeljadi koji su u "stanju sama sebe vidjeti kao nešto jedinstveno, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven i tako se spasiti...".
Pa kad se vratim, zar ima tome i više od tri desetljeća, dakle kad se vratim u djetinjstvo, mladost, Gruž, Gružane, i danas, makar rijeđe, obilježene i prezrene, čini mi se da je bilo puno manje trivijalnog, a više iskrenog, izravnog, emotivnog. Valjda je to zbog toga što se manje imalo i manje htjelo, a za više nije bilo ni volje. A po mojem iskustvu točno je i to da sve možemo postići ili dostići ako se na to i koncentriramo. Ništa manje važni nisu ni samodisciplina i strpljenje. A pored ili iznad svega treba biti ljubav za nešto, prema nekome i/ili za nekoga.
Međutim, kao da se sve sručilo upravo protiv tih vrlina, od strojeva, tržišta, moćnika, medija do nas samih, koji kao da i nemamo izbora. Ne tako davno ta 24 dnevna sata bila su dovoljna za štošta, a sada ni zašto! Svi nekuda jurimo i nikad ne stanemo razmišljajući kuda mi to zapravo jurimo i na kraju zašto? Stanemo jedino kad nas bolest nadjača i tek onda postavljamo takva i slična pitanja. U toj silnoj jurnjavi, svjedok sam toga sve češće, čovjek čovjeka i ne primjećuje ili što mi se čini vjerojatnijim, njegova vizura mu se ne čini korisnom ili interesnom i naprosto je izbjegava. Pogledaj samo one nekad drage, korisne, strpljive i uspješne ljude koji to iz ovih ili onih razloga to više nisu. Nisu to ni oni koji su posve nepravedno obilježeni, ali i oni s posebnim potrebama. Sve je "skrojeno" za "normalne", "normalno" je biti "normalan", da je muž ili ljubavnik viši od žene ili ljubavnice, čitati ono što svatko čita, ako čita, pisati ono što svatko piše, ako piše i sve to prema očekivanju onoga za koga se čita ili piše. Sve što odstupa od konvencija, čvrstih predrasuda ili navika, sve je to izloženo osudi, prijeziru, ljubomori, zavisti, stigmi. A meni su upravo takvi, dakle "nestandardni" ljudi zanimljivi i poučni i vrlo bi korisno bilo da im se da više prostora, barem u medijima, ako već ne i drugdje gdje su potrebniji.
Poznajem dosta ljudi za koje bih stavio ruku u vatru da nisu takvi kakvi se predstavljaju i kakve ih eventualno ipak samo površno poznajemo. Znam i ljudi kojima je, primjerice dosadilo biti u opoziciji, pa su prešli u poziciju, iako su "unutra" i dalje opozicija, dosta je i brakova i veza prema očekivanjima vanjske većine ili su naprosto nametnuti, moda je zbog toga da se svidimo drugima, pa i na svoju žrtvu. Što sve nismo spremni učiniti da nas prihvati većina ili za neki svoj manji ili veći interes. Sve je to u redu i ljudski, nekima prihvatljivo, drugima ne, kada ne bi bilo negativnih posljedica po opće, pa i vlastito dobro i otuda dobrim dijelom ovakva trivijalna svakidašnjica, trice i kućine, "mlaćenje prazne slame" i sl. A kad čujem i ne rijetko čeljad da jedva čeka odmoriti se u svom selu i zavičaju i tamo "ostaviti mozak na ispašu", promislim samo jesu li ga uopće "potrošili" u gradu i nije li i to neka vrsta licemjerja. Jer da jesu bilo bi nam puno bolje nego što jest.
25. listopada 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
