Prekrasno je ovo tranzicijsko vrijeme za “poduzetnike”, “managere”, direktore, članove nadzornih odbora, raznorazne savjetodavce, dobavljače… Naravno, ako su produžena ruka države ili stranke na vlasti, kao vlasnika poduzeća. To što je ono u gubitku, i to godinama, Bože moj, izvan je njihovih moći. Alibi je znan – ratne štete, predratni “mrak”, niske vozarine, čudni neki turisti, visoki ulazni troškovi, previsok PDV… Ima u Dubrovniku ne mali broj, uglavnom “državnih poduzetnika” koji nisu ni jedne kune uprihodovali /ni kavu prodali!/ od početka do kraja devedesetih iz temeljne djelatnosti /predmeta poslovanja/, gubitke “slažu” iz godinu u godinu i nikome ništa. Nešto su tiši, da ih svijet ne čuje, ali takvi odlučuju o svemu i svačemu, izvan legalnih tijela, gdje manje hrabrosti i znanja treba. I nije problem što su ga stvorili danas nama, ali ostaje i onima sutra i tko zna dokle. Nema tu puno mudrosti, oni koji su o gospodarstvu, tržištu i tehnologiji znali i htjeli, ali nisu svirali u istu žicu tamburicu, jučer i danas HDZ-ovu, a sutra možda i neku drugu, odbačeni su. Nije ta praksa od jučer, vuče se iz prošlog sustava, a evo i na kraju ovoga stoljeća čak je i raširenija. Nesreća je što su i negativne posljedice danas još veće. Ako netko stvara ili može stvarati nove vrijednosti, valjda je to najveći doprinos hrvatskoj samostalnosti i suverenosti, nacionalnom blagostanju i općoj dobrobiti. A to što je hadezeovac, liberal, socijaldemokrat, demokršćanin, pravaš, pa u nečijim očima čak i “komunjara”, etnički “nečist”, barem u tržišnom gospodarstvu ne bi trebalo biti uopće važno. Da su tako u IBM-u ili nekoj drugoj multinacionalnoj ili uspješnoj kompaniji razmišljali i djelovali, ne bi uopće više postojali. A ako se može samo živjeti od politike i neuvjerljivih opravdanja i alibija, onda molim lijepo, povlačim se…Kažu da je to moguće u komunizmu, svakome prema potrebama, svakome prema mogućnostima, a ostalo je politika!!!
Dvije odrednice obilježavaju gospodarsku zbilju na krajnjem hrvatskom jugu. Prva je mimikrija. To je poslušnost i strah od jačega, naravno politički moćnijeg, osluškivanje što će taj reći ili kako će se postaviti. Dakako, njemu se prilagoditi i odbaciti ga, kada njegovo vrijeme bude isteklo. I nije važno što taj netko veći može biti, a obično i jest u krivu, cijenu će platiti ionako tamo neki “radnik”, mali dioničar, pa i neposlušni stručnjak i sl. Zašto tako mora biti, odnosno zašto je u gubitku, već je objašnjeno i ne treba ponavljati. Prilično zavodljivo! Kakve su to samo “maškarate ispod kuplja” na skupštinama dioničkih društava ili nadzornim odborima! Svaki gubitak je poraz, bez obzira je li objektivan ili subjektivan. Koliko je samo trenera u nogometu “odletjelo” jer lopta nije ušla u mrežu, nego je pogodila stativu. A neki su i ostali, ma što mi mislili o njima, jer je lopta, eto ušla u mrežu. I ekonomija je nekad slučajnost, stvar sreće ili katkad spleta okolnosti. Na kraju se uvijek broje živi i mrtvi! Ne tražimo dlaku u jaju uspješnom, suočimo se s neuspješnim i smjestimo ga tamo gdje i pripada. U politici vjerojatno manje smeta nego u ekonomiji. Glupost u politici mjeri se smijehom, a u ekonomiji plaća se novcem. Politika političarima, gospodarstvo poduzetnicima!
A druga strana gospodarske stvarnosti možda je i ozbiljnija. Uostalom, proći će i ta mimikrija, ničija nije do vijeka gorjela, kaže se u narodu…Ali čekati da se tržište prilagodi nama, a ne mi njemu, to je zapravo pogubno. To je ono što se sada događa u dubrovačkom gospodarstvu, krajem dvadesetog stoljeća. Jednostavno, državni službenici /nipošto poduzetnici/, koji i nisu ništa drugo u poduzećima u kojima je ona većinski vlasnik, čekaju ne bi li se kupci smilovali, turisti vratili, vozarine porasle, shvatili nas i naše jade. Za vlastitu samostalnu i suverenu hrvatsku državu jesmo, ali tržište, baš i ne, kako se pokazuje. Neka mi se objasni, kako se može uopće motivirati za tržišnu utakmicu uprava društva koje je u pretežitom državnom vlasništvu, koja ima sve privilegije, neovisno o poslovnom rezultatu, kojoj je gubitak isto što i dobitak? Čemu uopće razmišljati o tržišnim, tehnološkim ili organizacijskim trendovima i njima se prilagođavati? Važno je pratiti trendove sadašnjih ili nadolazećih političkih moćnika, održati se u “vlaku bez voznog reda”. Ali i taj će vlak uskoro stati, samo je pitanje s koliko tereta za buduće naraštaje i neku novu vlast. I u tome je problem, u toj “grudi snijega”, koja se kotrlja i sve je veća. Kada bi barem bila ista. Izbjegavanje suočavanja s tržištem u gospodarstvu ne znači samo izgubljenu bitku, nego možda i rat, za mnoge poduzetnike...
3. kolovoza 1999.
Bajro Sarić - "Dubrovački list"
