Što je uzrok da je tome tako? Svakako ne jedan, od prometne odsječenosti do nesklonog okruženja, pa i nekog, ajmo rijeti desetljećima, pa i stoljećima našeg mentaliteta, naviknutog na prosječnost, status quo, teško mijenjanje navika...Ali, toga ima svugdje, manje ili više. Po meni, to je prije svega pogrešan pogled odozgo prema doli, ustroj hrvatske države, pa i političkih stranaka koji je centraliziran, strah od različitosti, regija, pa i neke zavisti. Tako je to, čini se i kod drugih, tek stvorenih neovisnih država i Hrvatska nije izuzetak. Ne može se kormilariti s kopna ili Gubernare e terra, kaže davno Livius.
Cijenim svaki ljudski rad, ali vidim da Dubrovniku treba sve više ljudi s jednostavnim znanjima i vještinama, a pameti i poduzetnosti sve manje. S druge strane, mladih i školovanih sve je više, a tek kada sveučilište prohoda... A u tom istom Dubrovniku vidim i dosta znakova nedovoljnog kapitala, od neobnovljenih, djelomice obnovljenih i nekvalitetno obnovljenih gospodarskih objekata i sadržaja, neprivlačne ponude i s tim u svezi vrlo niske turističke i kulturne potrošnje, nezaposlenosti, dosadne svakodnevice...
Da se razumijemo, ovdje govorim o Dubrovniku i cijeni koju plaća, znatnim dijelom i zbog odgađanje stvarne decentralizacije, dekoncentracije i regionalizacije hrvatske države, pa i društva. Drukčije, sudeći po svakodnevnim istupima odgovornih, stručnim i manje stručnim komentarima i ocjenama nije ni u drugim "statističkim" regijama, osim u našoj metropoli, koja ide sve brže, a mi znatno sporije. Zagreb volimo, ali i mi ovdje smo zaslužili bolji život, više mogućnosti i jasne razvojne perspektive.
Kako reče Michael Novak u svom "Duhu demokratskog kapitalizma": "Ljudski život odvija se najinteligentnije i najkreativnije kad se odluke donose na razini najbližoj konkretnoj stvarnosti, i kad se razine donošenja odluka neposredno iznad ove pozivaju samo u krajnjem slučaju". Traje li taj "krajnji slučaj" suviše dugo i je li decentralizacija opasnija po Hrvatsku, od recimo globalizacije, svakome je za prosuditi. A ja mislim da u svakom svome dijelu snažna i bogata hrvatska država može i najbolje proći i u vrtlogu globalizacije.
Ideja decentralizacije, regionalizacije, sadržana u programima nekih većih i manjih političkih stranaka i neovisnika nije dobro primljena na nedavnim lokalnim izborima. Ovakav ishod ne obvezuje pobjednike pokrenuti provedbu bilo kojeg ozbiljnijeg projekta korisnog za dubrovačku regiju u najširem smislu, time i Hrvatsku...Zašto mi ne bi imali našu banku, zašto ministarstvo turizma, pa i pomorstva ne bi bilo ovdje, zašto sjedišta nekih većih tvrtki ne bi bila u Dubrovniku. Zašto, zašto, zašto...Pogotovu u doba svekolike informatizacije i savršenih telekomunikacija, kada skoro i iz kuće nećemo trebati nigdje izlaziti, a sve može učiniti. Drugo je pitanje je li to, zatvoriti se u kuću, baš najbolje...
Dosta mi je te patetike o Dubrovniku, sa svih strana, od političara do kojekakvih dokoličara raznijeh provenijencija. Našemu Gradu potreban je kritični duh, posve novo promišljanje i ako hoćete beskompromisnost kad su u pitanju dugoročne vizije, tradicijsko nasljeđe, moralno-kulturni identitet... Takav je Grad zanimljiv prije svega nama i našim nasljednicima, a onda i onima koji tu dolaze i odlaze, ali i ostavljaju trag u novcu, kulturi, porukama i čine ga vječnim. U tome nam mora daleko izdašnije pomoći i hrvatska država, jer za razliku od većine drugih hrvatskih krajeva, Dubrovnik će višestruko vratiti, u razmjerno kratkom roku...A pomoći ne mora uvijek u novcu...Pomoć je i kad se i ne ometa...
Nema europske, demokratske, snažne i bogate Lijepe naše bez jednako takvih svih njezinih regija, bez bogatstva posebnosti i različitosti, bez smisla ostanka u zavičaju, ukratko bez općeg koje nije izgrađen na pojedinačnom. Od ljepote se ne može živjeti, barem ne svugdje. Pa i zbog toga je potrebna, ponajprije decentralizacija mozga, onoga političkog. Čim prije, to bolje...
8. lipnja 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
