Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

ODIJELO /NE/ ČINI ČOVJEKA?

Ma kakva stručnost, rezultati, zdrav razum... Za doći u vrhove politike, pa i u koječemu drugome usuđujem se reći da je to skoro pa nevažno, a što vrijeme odmiče i sve nevažnije. Vidim ja da su redovi gubitnika sve duži čestitih, moralnih, stručnih, poštenih, pa i voljnih. Očito je da im nešto fali prema oku, sluhu ili dojmu onih koji ih odbacuju, recimo birači ili oni koje su oni "ovlastili". U najkraćem, predodžba ili percepcija onoga kojemu se hoće na ili pri vrh kod izbornika, građana, tijela, uprava i sl. jača je od svega. A opet tu predodžbu, percepciju ili dojam najvećma stvaraju mediji, ovakvi ili onakvi. Nije to neka naša dubrovačka, pa I hrvatska posebnost, tako je to primjerice i u moćnoj Njemačkoj, da i ne govorim o SAD-u. Uopće, trend personalizacije politike pa i nekih kontaktnih "djelatnosti" dobiva globalne razmjere. Profil kandidata u "očnom" viđenju za izbornika, odnosno biračko tijelo postaje najvažniji. Oko je najvažniji "izborni" organ, a uho, grlo, nos i mozak odlaze u drugi plan.

Evo, recimo Njemačka. Kako sada stvari stoje, Kršćansko-demokratska unija /CDU/, koju predvodi "željezna" s njemačkog istoka Angela Merkel u koaliciji s Kršćansko-socijalnom unijom /CSU/ Edmunda Stoibera trebala bi, kako sada stvari stoje, pomesti socijaldemokrate /SDP/ sadašnjeg kancelara Gerharda Schroedera i "zelene" Joshke Fischera. Ali, uslijedio je za njemačko biračko tijelo iznimno važan televizijski dvoboj, koji Merkelova jedva da i prihvaća, bojeći se, kažu velikog macha i šarmera Schroedera. A kakav je tko dojam ostavio na birače u tom sučeljavanju, uvelike će utjecati na konačni izborni ishod, a može dovesti i u pitanje skoro sigurnu pobjedu njemačkog desnog centra. Koju, usput sugerira hrvatskim biračima u Njemačkoj i naš premijer Sanader iako je za njih možda bolja "lijeva" pobjeda. Mudrije mu bi bilo, iz više razloga, da je ostao bar neutralan. Jer i s Nijemcima se nikad ne zna...Pa zašto je Bush pobijedio Keryja. Jednostavno, ostavio je na većinu Amerikanaca odlučniji, čvršći i beskompomisan dojam, a to uvijek i svugdje "pali".

Tako je i ovdje kod nas i u Gradu, županiji, Hrvatskoj. Zato mi je tragikomično kad se vladajući političari, u nedostatku rješenja sve brojnijih problema na koje im se dobronamjerno ukazuje brane napadima da su ovi potonji izborni gubitnici, misleći da su eto tako riješili problem. Ustvari, odgodili su rješenje do slijedećih i tko zna kojih izbora. U tome i jest "problem" političke demokracije od koje nažalost nema boljeg rješenja. Naime, onaj koji je izabran po dojmu, predodžbi ili percepciji, a tako je više manje uvijek i na bilo kojoj razini, nipošto ne znači da će biti i učinkovit, djelotvoran, uspješan, kako hoćete... Na dosta mjesta upravo je suprotno i nije li to zapravo jedan, ako ne i najvažniji razlog zbog čega ova zemlja Hrvatska, skoro svugdje ne kroči brže i s većim udjelom u taj svijet globalizacije iz kojega ne možemo, sve i da hoćemo pobjeći.

Kad malo dublje promotrim profile dubrovačkih političara koji su vječni ili možda ipak privremeni gubitnici, tome nisu uzroci u području poštenja, morala, stručnosti, bez čega svega se i može uspjeti. Ali, ako su vas birači po nečemu obilježili i imaju negativnu predodžbu o vama, primjerice da ste bahati, arogantni, "komunjare", lijevi, desni i sl. bez obzira na druge vrline i činjenice, koje su ustvari važne, "gotovi ste". Poštenje, moral, stručnost i brojne vrline, bar je to neko moje zapažanje na visokoj su cijeni sve do zaokruživanja glasačkog listića. A onda, kao da se nešto prelomi i ono racionalno kod birača nestane. Odnekud iznikne ona percepcija, predodžba ili dojam, možda uočeni na televiziji, u novinama ili negdje u nekom susretu što stvara posve drugu sliku, koju čini recimo odijelo, visina, kravata, gesta i glas ode nekome drugome. To je posve zamislivo u političkoj, ali ne i tržišnoj demokraciji. U ovoj potonjoj svoj "glas" kao kupac dat ćete bez dvojbe onome prodavaču ili proizvođaču koji će najbolje razumjeti vaše sadašnje potrebe. Mjesta predodžbama ili dojmovima u sadašnjosti nema, ali kad je u pitanju budućnost, a politika i političari upravo o njoj i govore, upravo su one najvažnije.

Još je Gustav Le Bon, vrsni francuski socijalni psiholog, makar i na posredan način utvrdio prevažnost stvaranja percepcije, predodžbe ili dojma kandidata kod izbornika, odnosno biračkog tijela. On tvrdi da biračko tijelo obilježava slaba pogodnost za razmatranje, odsutnost kritičkoga duha, razdražljivost, lakovjernost i jednostranost. U odlukama biračkog tijela zamjetan je utjecaj vođa, ali i tvrđenja, ponavljanja, prestiža i zaraze. Talent, genij, činjenice nisu pogodni za uspjeh. Kandidat mora imati prestiž, to jest da može bez diskusije imponirati i to je od najveće važnosti. Ali ni prestiž nije dovoljan. Le Bon tvrdi da se biračko tijelo drži onoga što "laska njegovim požudama i taštinama; treba ga obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je izbornik radnik, valja što više grditi i vrijeđati njegove poslodavce. Što se tiče protukandidata, valja ga ugušiti tvrđenjem, ponavljanjem i zaražljivošću da je on posljednji nitkov i da je svakomu poznato da je učinio više zločina. Ako protivnik slabo poznaje psihologiju biračkog tijela, on će pokušati da se argumentima opere, umjesto da na tvrdnje odgovori drugim tvrdnjama i one neće imati šanse da pobijedi. Najznatnije reforme mogu se bez straha obećavati. Časovito polučuju ta pretjerivanja puno učinka, a za budućnost ne obvezuju. Redovito se opaža da biračko tijelo nikad ne mari da dozna do kojega se stupnja izabrani držao danih obećanja, koja su bila burno pozdravljena i na osnovi kojih je bio i izabran. Čarobna je moć riječi i parola, govornik koji ih umije rabiti može voditi biračko tijelo kamo god mu se prohtije."

Prilično je pesimistična ova današnja kolumna, bar za one koji kane u političke ili neke druge vrhove koji su izborni. Osobito za one koji možebitno imaju sve što je potrebno za promaknuće, osim loše percepcije ili dojma kod izbornika. Još je i dobro ako ih mogu popraviti, ali što ako ne? Morate se, htjeli ili ne, tome prilagoditi. Teško da ćete izbornika prilagoditi sebi. A možete biti i Don Quijote, ako imate novca za takav status, nije ni to loše.

Bilo kako bilo, ako su izbori čisti i izabrani su odraz narodne volje, odnosno svaki narod ima vlast kako zaslužuje, makar u tome presudila percepcija, predodžba ili dojam. To je cijena, ali i upitno je li i objektivna vrijednost političke demokracije. Tko može tvrditi ili dokazati da neizabrani nisu bolji i ne bili nam možda bilo svima bolje da su upravo oni drugi izabrani? Ovdje dolazimo do pitanja duha naroda koji može biti tradicionalni, konzervativni, progresivni, otvoreni...A njemu najčešće odgovara i duh izabranoga. Taj zapravo i ne oblikuje svoje mišljenje, nego jednostavno slijedi taj narodni duh. Pa ako je taj duh u zabludi i vođa je u zabludi. Vrijedi i obratno, naravno.

7. rujna 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

POZITIVNO MISLITI

Dubrovnik - Viđenja

E, to mi se čini najtežim od svega, skoro nerješivim. A opet, bez pozitivnog mišljenja nema pomaka, poboljšanja ni osobnog ni društvenog ni ekonomskog, jednom riječju svakog drugoga. Ne znam kako je drugdje, ali mi se čini da je upravo to negativno mišljenje, taj negativan kontekst, ti negativni scenariji u svemu i svačemu naš dubrovački veliki, pa i općehrvatski problem. Po tome smo izgleda vrlo blizu ili već u Europi, koju također muče slični problemi, pa i nju zapljuskuju valovi pesimizma. Ali, za razliku od nas, njima je dno daleko i "slobodan pad" puno duži.

Očito je da smo izmoreni ne tako davnom agresijom, ali puno više izborima, obećanjima, korupcijom, pretvorbenim i privatizacijskim prijevarama, "pravnom državom", potragom za poslom, malim plaćama, pa ako hoćete i uvijek istim facama, ma koliko bile nekome mile ili mrske. Prava je rijetkost ćuti ono "bravo, bravo, samo naprijed, drži se, ne daj se", da se i ne govori o onome "dat ćemo i mi ruke...". Onome koji nešto ima, gradi, stvara i tako nekako rješava svoje ali i naše probleme traži se dlaka u jaju. Osobito ako je taj naš svagdanji. Neš ti njega. Ako je stranac nitko ga ništa i ne pita. Može raditi što hoće i stalno nam prijetiti Europom, ako mu je nešto na putu. Kao da smo mi domaći sve dosadniji, a stranci i nepoznati sve zanimljiviji. Kod nas ne važi "sirotinjo, i Bogu si teška". Biti siromašan, prosječan, svakodnevan zapravo je kolektivnoj svijesti podnošljivo. A tako nema većih iskoraka ni materijalnih ni duhovnih. Znano je da je i socijalizam i komunizam majka totalitarizma, nacionalizma i kojekakvih drugih nazadnih misli i djela. Ispod "demokratskog i kapitalističkog odijela" zna se i ne baš rijetko prikriti "socijalističko, pa i komunističko donje rublje." Znam dosta /za/govornika liberalne demokracije i slobodnog tržišta koji su to na riječima, ne i djelima. Ali i onih koji o tim stvarima puno i ne pričaju, ali zato djeluju i probijaju ne baš lake barijere. Jer, molim lijepo, kako oni prvi kažu i čine, nemojmo predaleko, ovo je "rubinet na kapaljku". Nerijetki bi se i uvrijedili kad bi im rekli da su socijalisti ili komunisti, a po mentalnom sklopu i duhu to i jesu, možda i nesvjesno. "Okrpiti" nekoga da je komunjara možda znači samo da je napad najbolja obrana...

Britanski socijalist Anthony Crosland zamislio je "novi socijalizam s više kafića na otvorenom, svjetlijim i veselijim ulicama noću, s javnim lokalima koji se kasnije zatvaraju, s više lokalnih kabarea, s boljim i gostoljubivijim ugostiteljima u hotelima i restoranima, svjetlijim i čistijim menzama, s više cafea uz obale rijeka, više zabavnih parkova po uzoru na Batterse, više zidnih slikarija i slika na javnim mjestima, boljim oblikovanjem namještaja, keramike i ženske odjeće, s kipovima u središtima novih stambenih naselja, s ljepšim uličnim svjetiljkama i telefonskim kućama...". A Colin Welch, pa mnogi i od nas sve više uviđaju da nema svega toga "bez privatnih sredstava i privatnih ukusa, bez bogatih, sposobnih, boljih", dakle bez ekonomske demokracije i slobodnog tržišta, ma koliko da je to sve sporo...

A na sve ovo i na onako malu "brzinu" nakalemi se i još i Don Quijote i sav taj tmurni dramski i glazbeni repertoar dolijevajući ulje na vatru beznađa. Ne razumijem ni te umjetnike i umjetnost, koji kao da stavljaju jednu, umjesto tri točke na i. Da bar malo zavjese ostave odškrinute ili nadu koja ipak umire posljednja. Dobro smo i prošli kad nisu postavili Camusov "Mit o Sizifu".

U najpoticajnijem svjetskom bestseleru "Moć pozitivnog mišljenja" Normana Vincenta Pealea pronašao sam nekoliko misli koje vrijedi prenijeti, odnosno preokrenuti taj negativni u pozitivni slijed stvari.

"Uobličite i neizbrisivo u svoju svijest utisnite mentalnu sliku sebe kao uspješne osobe. Uporno se držite te slike. Nikada ne dopustite da izblijedi. Vaš um bit će sklon tome da je i dalje razvija. Nikada ne mislite o sebi kao neuspješnoj osob; nikada ne sumnjajte u stvarnost te mentalne slike. To je najopasnije, jer um uvijek pokušava ostvariti ono što zamišlja. Zato uvijek zamišljajte "uspjeh" bez obzira na to kako loše stvari trenutačno idu. Kad god vam na um padne negativna misao koja se tiče vaših osobnih moći, namjerno prizovite pozitivnu misao kako biste poništili negativnu. Ne gradite prepreke u mašti. Unizite svaku takozvanu prepreku. Umanjujte ih. Teškoće treba proučiti i djelotvorno ih riješiti i ukloniti, ali treba ih vidjeti samo kao ono što doista jesu. Ne smije ih se napuhavati mislima punim straha. Ne dajte da vas drugi zabljesnu i nemojte ih oponašati. Nitko ne može biti djelotvoran kao VI. Ne zaboravite ni da su ljudi većinom, unatoč njihovu izgledu i ponašanju punom pouzdanja, često isto tako prestrašeni kao i vi te da također sumnjaju u sebe."

Ovome bih dodao i to da treba težiti k poboljšanju postojećeg, jer nešto nikad nije dobro da ne bi moglo biti bolje. Ali nipošto ne na način ili s uvjerenjem da se to može učiniti pogoršanjem položaja onoga drugoga, bližnjeg ili daljnjeg, svejedno. Upravo to, potreba, volja i rad na poboljšanju postojećeg razdvajaju zdrava od bolesnih društava.

Ali i sve navedeno nije dovoljno za "natjerati" nas da pozitivno razmišljamo i djelujemo. Puno je tu posla i za pravnu državu, ekonomsku i socijalnu politiku na svim razinama, religiju, udruge. Nije toliko veliki problem neki lopov ili kršitelj zakona, bez obzira koliko će se on okoristiti. Bogatstvo stečeno ovako ili onako ionako je relativna i subjektivna stvar. Puno je veći problem što takve štetočine, uz to još i nekažnjene, zapravo zagađuju okoliš, ovaj put onaj najvažniji - socijalni, tako da se i mladeži gadi svaki rad i normalni životni put kada vidi ili osjeti takve. Ako se do vrhova može doći zaobilaženjem zakona, lopovlucima, "nasljeđem", podmetanjem i sl. onda nestaje i pozitivno ozračje ili klima za pozitivno mišljenje i djelovanje, a posljedice su takve kakve jesu i s kojima se svakodnevno suočavamo i imamo posla s bolesnim društvom.

Kako se god okrene, stalna je zadaća svakoga od nas osobno, pa preko skupina, zajednica do naroda, zapravo preokrenuti nemoć negativnog u moć pozitivnog mišljenja. Samo se bojim da su za to potrebna desetljeća, pa i stoljeća. I za onu londonsku travu, koja se čini tako čudesno lijepom i jednostavnim ciljem, trebalo je nekoliko stoljeća.

Uostalom, sav taj razvijeni svijet i nije ništa drugo nego proizvod moći pozitivnog mišljenja. Ovdje nije riječ o nametanju ili moraliziranju nečega nekome. Riječ je o jasnim činjenicama i još jasnijim posljedicama pozitivnog mišljenja na stanje duha i morala ljudi, skupina i naroda. A to vrijedi i za nas na krajnjem hrvatskom jugu ili barem za one kojima je do bogatijeg, smislenijeg i produktivnog življenja. Vjerujem da je to većina.

31. kolovoza 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

SVE /N/JE DOBRO

Dubrovnik - Viđenja

Kad čovjek čuje i vidi sve te medijske hvalospjehe malih i velikih međunarodnih zvijezda, novinara, uglednika i običnih turista o Dubrovniku nema druge nego samo potvrditi da je ovo zemaljski raj. Ako misle na spomeničku, donekle i na kulturnu i prirodnu baštinu, još uvijek su u pravu. U svemu ostalom, od kakvoće ponude do raznih usluga, po meni je upitno. Na puno mjesta diljem hrvatskog Jadrana ima i boljih restorana, butiga, usluge i svega onoga što je u području ljudske invencije, duha i mašte, ma kako me tko shvatio. Možda to i jest neki moj problem, taj san Dubrovnika kao hrvatske Atene, Monte Carla, Cannesa, Nice, Riminija, Palma de Mallorce i sl. i java siromašnog turističkog proizvoda, točnije one naše "dodane vrijednosti". Na tom se proizvodu sustavnije nije radilo rekao bih i od samih početaka modernog turizma u ovim našim krajevima, bez obzira što se dosta toga i učinilo i što smo od njega, bar većina, eto i preživjeli.

Sve ovo što pišem u ovoj kolumni ima za svrhu pokrenuti one koji imaju novca, moći, znanja i ljubavi prema ovome Gradu da se stvari poboljšaju, da mi ovdje sadržajnije, bogatije i sigurnije živimo, jer bez toga ni našim gostima neće biti bolje ili obratno, kako hoćete. Dubrovnik naprosto mora prednjačiti po svim važnim obilježjima turističkog proizvoda i potrošnje barem u hrvatskim, ako ne već i u mediteranskim okvirima. Ne možemo se uspoređivati i zadovoljavati činjenicom da smo eto bolji od drugih hrvatskih turističkih stjecišta, makar i svaka čast svima.

Odgovoriti na pitanja poput plastičnih stolica, "kičastih" suvenira, dosadnih menija, skupih usluga, neinventivnih interijera, neurednosti, netočnosti i kojekakvih drugih "sitnica" koji čine turistički proizvod, nije lako, bar ne meni, a ni svima onima kojima je do uzroka takvog stanja stvari. Ponekad, ali kako vrijeme odmiče, sve rijeđe mi se čini da će te "nepravilnosti" otkloniti slobodno poduzetništvo ili tržište samo po sebi ili pak inspekcije, zakoni, kazne i da ćemo u kratko vrijeme doći do konkurentnog proizvoda u onom probirljivijem i kvalitetnijem dijelu svjetskog turističkog kolača. Jer, tu bi trebalo, kažem trebalo, a eto još uvijek nije i tko zna kad će biti mjesto Dubrovniku. A ono se mjeri samo visokom razinom i kvalitetnom strukturom turističke potrošnje pretočenim u novac. Ona je zasad, u usporedbi s navedenim i sličnim mediteranskim turističkim središtima skoro pa nepristojno mala. Na našu nevolju, tu nam vrijeme, a ni suvremeni turisti nisu saveznici, jer za jednako, pa i manje novca mogu diljem svijeta dobiti više. Turizam, kao tržište, što on drugo i nije, posvuda je "otkriven" i nema više "velikih turističkih rijeka", sve je više i rječica i rukavaca i odasvud "vrebaju" se turistima nude sve bolje i bolje prigode.

Zašto Dubrovnik nikad nije, pa ni sada kada je u trendu, postao istinski turistički grad i zašto turizam i sve što je povezano s njim, a to je i kultura, profesionalnost, optimizam, kvalitetne javne i ostale usluge nisu zapravo naša svakodnevica? Treba ponoviti da se stvari ipak popravljaju, kojega li apsurda, čak i brže tamo gdje je odgovornost lokalne zajednice. Dakle, osobito u komunalnoj infrastrukturi i javnim uslugama. Ali još smo daleko od onakve infrastrukture i turističkog proizvoda koje karakteriziraju razvijena mediteranska odredišta, što je posve razvidno u visini i strukturi turističke potrošnje. Po meni, uzroci tome su brojni i zapravo nisu od jučer. Prije svega, turizam se shvaća kao nešto što je posve nesigurno i prerizično, a sam turist je je jedna čudna i prolazna pojava, koja nije vrijedna "posebnog tretmana". Drugo, turističke usluge traže najveću profesionalnost, čak i crtu ljubavi za te poslove, strpljenje, uljudbu i sl., a mnogi poduzetnici i zaposlenici su tu preko svoje volje, bez ikakvog afiniteta, da ne kažem nešto gore. Treće, desetljećima je nepromjenljivo uvjerenje da će u Grad turisti i izletnici uvijek dolaziti i boraviti, a na svu sreću to je i tako. Noćenja i dolasci su sve veći, a kakvi su financijski učinci i dnevna potrošnja po gostu i što tu treba činiti da bi bila veća, to još uvijek teško dopire do svijesti svih onih koji posluju na turističkom tržištu. Moguće je i to da su zapravo svi oni zadovoljni ili da prigode naprosto ne uočavaju. Ovdje se podsjetih na jednu izvrsnu metaforu koja se može primijeniti i na ovakav "tretman" turizma, što je inače naša /dubrovačka/ posebnost. "Razmotrimo slučaj željeznice što spaja dva grada koja nisu povezana niti jednom drugom željezničkom linijom. Možemo čak ignorirati činjenicu da su u konkurenciji sa željeznicom i druga sredstva prijevoza: autobusi, osobni automobili, zrakoplovi i riječni brodovi. Pod tim pretpostavkama, istina je da tko god želio putovati, prisiljen je potpomagati željeznicu. Međutim, to ne otklanja interes kompanije da pruži dobru i jeftinu uslugu. Niti su svi oni koji razmišljaju o putovanju prisiljeni putovati pod bilo kojim uvjetima. Broj putnika koji putuju iz razonode ili poslovno ovisi o učinkovitosti usluge i cijena. Neki će ljudi putovati u svakom slučaju. Drugi će putovati samo ako ih se na putovanje privuče kvalitetom i brzinom usluge i niskom cijenom. Željezničkoj kompaniji upravo potpora ove druge skupine čini razliku između poslovnog mrtvila ili čak lošeg posla i profitabilnog posla. Ako je to istina za željeznički prijevoz pod tako ekstremnim pretpostavkama koje smo gore učinili, onda je to istina i za bilo koju drugu granu djelatnosti."

Napokon, možda, a to mi se takvim sve više i čini, da Dubrovnik zapravo i ne može biti istinsko elitno turističko odredište, jer ni mi ovdje nemamo, a veći domaći i inozemni ulagači nisu ni spremni ulagati veći kapital u obnovu i izgradnju nove turističke infrastrukture i proizvoda u najširem smislu. Nisam dosad čuo ni vidio u tržišnim uvjetima da se siromašan, u ovome slučaju turistički proizvod, može skupo prodati. Štoviše, možda smo ponegdje u tome i uspjeli, ali sve je to kratkog daha. A najveći je zapravo problem što je stopa povrata kapitala u turističkom sektoru sa stajališta pojedinačnog ulagača vrlo niska i neizvjesna, za razliku od drugih, osobito tehnoloških, financijskih i sl. djelatnosti. U Dubrovnik ulagači dolaze da se pokažu, a ne dokažu, vidi se to na dosta mjesta. Fućka mu se kako će mu butiga, restoran ili čak hotel poslovati u Dubrovniku, na drugim mjestima ili iz drugih vrela on kupi "vrhnje".

Ova naša turistička zbilja može se ovako ili nešto drukčije opisati, ali da nas još uvijek premalo dobro živi od nje čini mi se izvjesnim. Da bi nam bilo bolje potrebno je puno više volje, znanja, hrabrosti i dobrote u prikupljanju kapitala, otklonu zavisti, predrasuda i ne baš dobrih nakana prema našoj čeljadi koje je sve manje, umijeće slušanja, ako već ne i prihvaćanja drugih, vjera u Boga, snažno samopouzdanje, optimizam i uvjerenje da se stvari mogu poboljšati. Od lošeg do boljeg korak nije dug, još manje nepremostiv, samo ako to hoćemo. A možda je sve dobro i ništa ne treba mijenjati niti prilagođavati. Odnosno, možda su za sve krivi turisti, a ne mi. Tako i jest ako se sagledavaju posljedice. Onaj tko ne zna ili neće, kriv mu je drugi, u ovome slučaju dobri ili loši gosti, turisti, izletnici. A "kopati" po uzrocima, što je zapravo pravi put, znači doći do i poći od sebe ili nas, a to ne ide lako. Znamo odnekuda drugdje tu priču...

24. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

ZARADA KAO TROŠAK

Dubrovnik - Viđenja

Skoro pred svaki novi tekst ove kolumne teže mi je sročiti naslov nego sve ostalo. Zbiti sve u jednu, dvije...riječi, to je umijeće. Kao neki čvrsti ventil odviti da potekne rijeka riječi... Naslovi znaju privući, ali i odvući od daljnjeg čitanja. Doduše, i ne samo oni...Zamislite samo da sam ovu priču naslovio s "Oportunitetni troškovi", a o njima je zapravo riječ. Kladim se da i podosta školovanih ekonomista ne zna kakvi su to troškovi, a opet je moguće da ih i izvan te zajednice ima podosta koji to znaju ili bolje reći – razumijevaju. A uspješni su oni koji "znaju" razumijevati! Recimo kupce, potrebe, druge...

Dakle, ako ste nešto učinili ovako, a mogli ste i niste onako, ono "onako" ima svoju cijenu ili oportunitetni trošak. Taj trošak nije vidljiv, zapravo je tajan. Ako ste ovako na nečemu zaradili 1000 kuna, a onako ste mogli, a niste htjeli ili znali zaraditi 1200 kuna, oportunitetni trošak je 1200 kuna. Na "trošku" ste i ako držite vlastiti prazan stan /da vam nitko ne "uništava" namještaj i sl./ koji možete iznajmiti po godišnjoj cijeni od recimo 20.000 kuna. Taj vas oportunizam ili žrtva godišnje košta 20.000 kuna. S razine pojedinca to i ne mora biti strašno, a možda je i subjektivno. Svatko ima pravo na svoje razloge. Međutim, kod oportunitetnih troškova sa stajališta poduzetnika, lokalne zajednice ili čak nacionalne ekonomije problem je puno složeniji. A možda i zbog njegovog nerazumijevanja tu smo gdje jesmo. Sretni su oni koji i ne razmišljaju o posljedicama svojih odluka! A kad su one pogubne, svatko im je kriv, samo ne oni! Biti svjestan svojih mana ograničavajuće djeluje. Ako nešto hoćete to i možete, ako nećete i ne možete. Pitanje je veliko je li realno ili irealno pravi put.

Ako do istoga ili čak boljega krajnjeg rezultata možemo doći drugim putem, s jednakim ili čak manjim oportunitetnim troškovima, ako nije kasno, odbacimo prvi i prihvatimo drugi put. Primjer je američko-britanska avantura u Iraku, u kojemu majka poginulog američkog vojnika Cindy Sheehan pita svoga predsjednika Busha: Koji je to plemeniti cilj za kojeg je poginuo moj sin Casey? Je li umro za slobodu i demokraciju? Nije, umro je za naftu! Umro je da bi predsjednikovi prijatelji bili još bogatiji. Umro je za širenje američkog imperijalizma na Bliskom istoku." - kazala je Cindy Sheehan u razgovoru s američkim novinarima.

Američki centar za napredak /CAP/ u svojoj studiji "Oportunitetni troškovi iračkog rata" /zamislite čime se oni bave!/ iz kolovoza 2004. tvrdi da je u izboru između toga rata i ulaganja u američki sigurnosni sustav potonje bilo bolje rješenje. Odnosno, dotad utrošenih 144.4 milijarde USD u nemoralni i sa stajališta međunarodnog prava upitan rat s Irakom moglo se puno bolje utrošiti u suzbijanje izravnih i posrednih pokretača međunarodnog terorizma, odnosno ne samo američki, nego i svjetski protuteroristički sustav. Za Busha i njegove saveznike rat je očito bio bolji. A američki znanstvenici tvrde, pa i dokazuju da se tih 144.4 milijarde USD umjesto u rat trebalo utrošiti u obnovu i modernizaciju sigurnosnih sustava zračnih, morskih, cestovnih i željezničkih luka i putova, suzbijanje razvoja kemijskog, nuklearnog i biološkog naoružanja kod postojećih i potencijalnih pokretača međunarodnog terorizma, formiranje posebnih antiterorističkih postrojbi i sl. Amerikanci svoje ciljeve, bar što se tiče onih političkih i antiterorističkih u iračkom ratu zasad nisu ostvarili, a tko zna i kad će. Naravno, ako je posrijedi iračka nafta, onda su oportunitetni troškovi u "ratnom izboru" znatno veći i prva i ostvarena mogućnost možda i "pije vodu", bar za neko vrijeme. Jer, ta zarada od nafte istopit će se u snažnom porastu troškova sigurnosti i suzbijanja međunarodnog terorizma u američkom, pa i drugim savezničkim proračunima. A nema nikakvog dokaza, barem ne službeno, da je Irak uopće uključen u tragični 11. rujna 2001. Ili da ima atomsku bombu, kemijsko ili biološko oružje. S onih 144.4 milijarde USD već utrošenih ne zaključuje se iračka avantura, a tko zna i kad će, dok bi stvari s tih istih 144.4 milijarde USD oportunitetnih troškova stvari danas i s međunarodnim terorizmom puno bolje izgledale, odnosno bilo bi ga znatno manje, makar nikad neće prestati. Bar dok se ne riješi jedini pravi filozofski problem po Camusu, a to je samoubojstvo! Doduše, tvorac "Mita o Sizifu" mislio je samo na samoubojicu, a u međuvremenu se taj prometnuo i u ubojicu, što se čini još teže rješivim.

Ali kad se malo dublje, pa i šire razmotri problem oportunitetnih troškova ili cijene odbačenog stvari su zapravo puno ozbiljnije. Podosta se toga nikako ne može financijski ili tržišno izraziti ili izmjeriti, pa ih onda uračunati u oportunitetne troškove. Recimo ljudski životi, uništen okoliš, nebriga o onim s posebnim potrebama... Međutim, u politici i financijama jači tlači i njihovim računima uglavnom nema spomenutih troškova ili su svedeni na minimum, svejedno je li riječ o ljudskim životima, okolišu, tradiciji i sl. Nažalost, posljedice lošijeg izbora općenito su teže razvidne na općenitoj, a posve opipljive na pojedinačnoj ili osobnoj razini. Što mislite, zašto su Vam male mirovine, skupa voda, struja, prijevoz?

Oportunitetni trošak je primjerice i to što ste svojim nepromišljenim postupkom, cijenom, uslugom i sl. možda nešto trenutačno i zaradili od nekog gosta, ali ste već sutra izgubili i njega i možda još nekoliko. Zaradili ste manje nego što ste mogli zbog svoje negostoljubivosti, neprofesionalnosti i sl. Uostalom, ponajviše zbog toga nam je nekonkurentan turistički proizvod i slaba turistička potrošnja, što se ne može ispraviti nikakvim zakonima, inspekcijama, naredbama, apelima...

Vlastodršci ili oni koji odlučuju o nečemu u čemu slobodno tržište nije sudac neće ni da čuju o oportunitetnim troškovima svojih investicijskih, kadrovskih i sl. promašaja. A treba znati da sputavanje sposobnih, darovitih, energičnih i održavanje "naših", podobnih, sporih, nepoduzetnih, nekreativnih i što ti ja znam, ima svoju cijenu i oportunitetne troškove. Pa i njima je to jasno, ali tko bi se tek tako lišio vlasti i moći vodeći računa još i o tako "maglovitim" oportunitetnim troškovima. A u stvari, dug je toliki zbog njih, nažalost i ne baš "pravi" smjer, ovisnost o drugim, skupoća, siromaštvo... Nema toga proizvoda ili usluge u kojemu, više ili manje nema i oportunitetnih troškova. Naravno, osim Gundulića koji o "proizvodu ili usluzi" slobode veli da "sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu biti plata njenoj čistoj ljepoti!". Mnogi su u tu, vjekovima čekanu hrvatsku slobodu "utrpali" nam i oportunitetne troškove ne umijući koristiti sve njezine blagodati. Samo, proći će još puno vremena i naraštaja dok se shvati i prihvati da je tome tako. Do duha demokratskog kapitalizma Michaela Novaka ne dolazi se tek tako, a ni brzo. Nije ni on najbolji, ali još nije pronađeno ništa bolje, kad se sve zbroji i oduzme.

17. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

VOLITE LI DUBROVNIK?

Dubrovnik - Viđenja

Za "dnevni red" ove kolumne već sam pripremio tekst o oportunitetnim troškovima ili cijeni žrtve u ekonomiji, politici ili društvu, kad negdje zamijetih pitanje "Volite li Dubrovnik"? A na to pitanje, procjenjujem, treba hitro kako-tako, dokle ovaj um doseže odgovoriti, kako se ti samozvani dubrovački "dušebrižnici" ne bi i ovaj put provukli. Da, provukli bez odgovora od nas "nekulturnih" i nep/r/ozvanih.

Onda, "Volite li Dubrovnik?" Slobodan P. Novak s društvom "dubrovačkih zaštitnika" baš je tako naslovio i predstavio svoju novu/staru knjigu. Za knjigu mogu kazati da je dobra u nedostatku boljih, ali ona nije predmetom ove kolumne. Međutim, i ovaj puta na predstavljanju te knjige, kao i u drugim prigodama i tekstovima gospoda Novak, Banac, Sbutega i slični pričaju priče ili lamentiraju o nekom svome Gradu. Za te i takve, kao da je vrijeme stalo. Pa dakle gospodo Novaci, Banci, Sbutege i ini, recite već jednom kakav je to vaš Dubrovnik, kome je od nas mjesto u tome i takvom gradu, kome nije. Recite što hoćete s ovim Gradom i nama, jasno i glasno? Da vidimo i čujemo tu vašu, nimalo dobronamjernu utopiju. I zašto ne kažete za ovaj Dubrovnik što stvarno jest, ako ga poznajete. A ne poznajete ga i ne želite ga upoznati, od te silne samodopadnosti, arogancije, veličine...

Fala Bogu i hrvatskim braniteljima gospodine Banac da Dubrovnik nije osvojen, ali nije ni okupiran, ponajmanje od "lorda turizma koji profanira dugu prošlost Grada". Ma gle molim vas, kako to da turizam, koji u sebi uključuje i kulturu, "profanira dugu prošlost Grada". A što bi zapravo htjeli? Možda ukloniti svu tu "turističku gamad", usput pokupiti i dosta nas i iz svojega stana u Gradu promatrati, tu kako vi kažete "močvaru". A don Sbutega parafrazira jednu "zaljubljenicu" Dubrovnika koja mu je kazala kako "Dubrovnik više nije Grad koji prima one koji ga vole već one koji u njemu troše". Pa tko neće potrošiti za onu ili onoga koje volite! Svašta!

Možda su Banac i Novak doista izvrsni povjesničari i profesori na prestižnom Yaleu. Ali pitanje je žive li oni na zemlji ili možda nebu. Pojma nemaju o rodnom Gradu, zbilji i ovdašnjem puku, pa ni o onome gdje se nalazi i kuda plovi taj globalni brod, u koji se možemo, ali eto po njima i ne moramo ukrcati. Možemo i potonuti! Zapravo, takav pristup i odnos prema Gradu, njegovim stanovnicima, kulturi, pa i svakidašnjici ima jednu dugogodišnju konstantu. Gospodo draga, vratite se u Grad, živite ovdje s nama i izborite se za "vaš" Grad, pa da vidimo kako će to sve ispasti. Ima jedna ne tako brojna, ali ipak utjecajna skupina "ljubitelja" Dubrovnika, kojoj pripadaju i spomenuti i koja pod firmom nekakvog visokog intelektualizma, "dušebrižništva", "kulture" i "gosparstva" stalno priča o nečemu što ne može, a i nikad neće biti. Takvi su za mene "izletnici s cruisera". Ali, evo što von Mises kaže o takvim "ljubiteljima i dušebrižnicama" Grada, naravno metaforično.

"Diktatorski prehrambeni stručnjak želi hraniti svoje sugrađane prema vlastitim idejama o savršenoj prehrani. On želi s ljudima postupati kako uzgajivač stoke postupa sa svojim kravama. Ne shvaća kako prehrana nije cilj samoj sebi nego sredstvo za postizavanje ostalih ciljeva. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu da ona bude zadovoljna već da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini ishrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome želi li dobiti što je više moguće mlijeka ili mesa ili nečeg drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što to radi uzgajivač stoke. Njegov stil nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Oni ih žele pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također dobrohotan despot. Pitanje je: Tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora učini sretnim?"

A onda i ovo. Stari su Dubrovčani poručili svojim nasljednicima, pa i nama, kakvi jesmo da jesmo, ne samo da živimo za svoj Grad nego da od njega i živimo. Nekad je to bila trgovina, pa pomorstvo, sad "lord turizam", sutra možda pamet, financije. Jesmo li to uvijek na pravi način činili, ne znam. Osobno mislim da je ponekad moglo biti i bolje. Da su stari Dubrovčani slušali Novake, Bance i slične, ne znam o čemu bi sami oni danas uopće pričali, a ni od čega bi mi živjeli. Mora se znati da živimo u jednom drugom, globalnom, tržišnom i demokratskom okruženju, koji postavlja stalno nove zahtjeve, pri čemu se održati nije nimalo lako. Od čega će ovaj dubrovački puk živjeti ako ne od turizma i povezanih djelatnosti. Tako nas je malo sa statusom profesora na Yaleu ili imamo bogato nasljedstvo ili pak da smo istodobno i na zemlji i u oblacima. Ovo potonje još nikome se nije posrećilo.

A evo sad, prije zaključenja ovoga teksta obrušiše se Magelli, Hajdarhodžić, Dolenčić, Martinović, Kunčević i dr. kako je Dubrovnik sada nešto sasvim drugo, da je "globalni kafić", da je nestao ambijentalni teatar, da Igre nisu briga Grada, da je problem "podivljalog ugostiteljstva", civilizirane slike Grada. Razumijem ih, ta što bi drugo i govorili, ali sagledati cjelinu sposobnost je rijetkih... Možemo i mi "neuki" postaviti pitanje kakav je to repertoar i izvedbe što ih oni i slični nude, koga to zanima i koliko su zapravo oni pobjegli od Grada i nas. A za umjetnost u ovome Gradu uvijek je bilo i bit će mjesta, ma što oni pričali. Tko im to brani da vrate Dunda, Skupa, Kafeteriju, Ljubovnike...?

Nisam kanio uplivati u te "akademske, kulturne, umjetničke i slične" vode. Ionako ih ništa ne razumijem i nije mi jasno što ti ljudi zapravo hoće. Hoće li vlast, moć, novac, žene, kojega vraga? Možda Grad bez ljudi ili ljude bez Grada? Ali, ako hoćemo imati Grad s ljudima ili vječni Grad, nema nam druge nego latiti se posla i uključiti se s puno većim udjelom u globalni kolač, usmjeriti goste, kupce, potrošače ili kako god hoćete da ovdje što više troše. Ako će nas uz to još i voljeti, tim bolje. Ionako su interesi stalni, a ljubav prolazna. Tržišni poredak proizvodi optimum, kako dokazuje Hayek i sav razvijeni svijet. To znači da su svi potencijali na najbolji način korišteni, što je i sa stajališta pravde, morala, kulture i ne znam čega ipak u redu. Slobodno tržište i demokratski duh ipak su podnošljiviji od nametnutog "svijeta kulture, civilizacije, uljudbe i sl." na koje nas svako ljeto ti "izletnici" pokušavaju "podsjetiti" i ukazati nam što je za nas dobro, a što ne - srećom samo riječima.

10. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"