OPSJENE GOSPARA MIŠE

Ja o čemu, a gospar Miše o koječemu. Ja u kupe, a gospar Miše u špade. Ja o temi, a gospar Miše o meni. Iz /re/akcije gospara Miše čini se ozbiljno upitnim je li uopće pročitao "Volite li Dubrovnik"? Po svemu, očito je moja malenkost, slika ili naslov i /be/smislene predodžbe o meni i "mojima" pokrenula gospar Mišinu maštu, uvjerenja ili tko zna što? Ali ni objektivno, tema o kakvoći dubrovačke kulturne ponude u turističkom ozračju nije laka, ni meni, pa ni gospar Miši. Ta zašto bi on na tu temu i izrekao neki svoj stav, prijedlog ili dokazao da nisam u pravu, kada je "lakše" govoriti o onome tko, a ne što piše, dakle "ad hominem", a i u "trendu" je, na više načina. Eto zašto je iznimno teško pozitivno misliti i na tu ću se temu, ako Bog da zdravlja često vraćati...Nije lako, ali je vrijedno truda, na dugi rok...

Ne može se ni zamisliti, niti izvući iz konteksta da imam nešto protiv ili još manje da ne cijenim Banca, Novaka, Sbutegu, Martinovića i sve spomenute i nespomenute, kao povjesničare, književnike, svećenike, glumce... Naprotiv. Ali, i za njih i sve druge ne znači da se moram slagati ili da su u pravu u stvarima o kojima po meni ne znaju puno ili misle da znaju. Bogami se neću nikad naučiti, dok sam pri kakvoj-takvoj pameti, cijeniti mišljenja jednog Hitlera, Staljina i sličnih. Pogotovu što to nisu bila samo mišljenja, nego po nesreću mnogih i djela. Mišljenje dobrog glumca, povjesničara, književnika, slikara o kulturnoj ponudi, civilizacijama, vjerama, krvavoj povijesti držim jednako /bez/vrijednim i ravnopravnim drugim ljudima, uključujući tu i konobare. Biti sin ili kći dobrog glumca, ne znači biti dobar glumac ili glumica. A može biti da se tako nekome darovitome i stalo na put, ne leži vraže. Tko to može dokazati da dobar igrač mora biti i dobar trener, učen čovjek i dobar profesur, glumac i dobar povjesničar... Najčešće i nije tako i dobro je da nije tako.

Cijeli moj, ajmo rijeti "problem" je što nastojim propitati i dati neki skromni prijedlog kako bi ovaj naš lijepi Grad došao čim prije i do "čistog zraka" iz svijeta Thomasa Bernharda, koji se s tim suočavao u "lijepim" austrijskim gradovima poput Salzburga, Beča...Želim samo pronaći neku ravnotežu ili sklad između materijalnog i duhovnog, tržišnog i socijalnog, poželjnog i mogućeg. A to je najteža zadaća koja svakog čovjeka može zateći i od koje, manje ili više bježimo. A svakodnevno i meni sugeriraju, vjerujem dobronamjerno, da se okanim ćorava i posvetim svom poslu. Tamo gdje postoje takvi "ćoravi" poslovi, gdje jabuka ne pada daleko od stabla, gdje se "mora" cijeniti tuđe mišljenje, ma kakvo ono bilo po nečijem osobnom sudu, tamo imamo to što imamo.

Jako nas malo može biti povjesničarom, glumcem, svećenikom, književnikom, slikarom i sl. Puno ljudi u ovome našem Gradu je nezaposleno, puno je poroka, slabo se vide perspektive, preslabo koristimo prirodno, stvoreno i kulturno nasljeđe za bogat i sadržajan život. Eto i ja pokušavam pronaći uzroke i neke odgovore na ta pitanja, ali s ekonomske točke stajališta i realnog života. Potrebni su nam, poštovani gospar Miše i konobari, kuhari, čistaći, mehaničari, inženjeri, profesuri i to dobri, jer oni stvaraju ovaj Grad koji se ne suprotstavlja bilo čemu dobrom, naprednom, kulturnom. Uvijek je lijepo za vidjeti ljude koji znaju svoj posao, znajući da su jedino takvi i njima i nama potrebni.

A besmislice o podijeljenom Gradu, tisuću godišta krvi, moždana, pravog života, Rafu, KPJ-u, povijesti Turske i aga, civilizacijama, nasljedstvu prepuštam Vama i onima koje to zanima. Taman posla! Pa nisam ni ja, a rijetko ćete i naići na čovjeka da je s ovim svijetom ili zbiljom sretan, još manje po meni s istinom da je ljubav prolazna, a interesi stalni. Ali, za razliku od Vas, gospar Miše, nastojim pridonijeti poboljšanju stvari i u tome je cijeli smisao ove moje kolumne. Koliko to /ne/uspješno činim, procijenit će naši sugrađani. A neka oni i procijene koliko ste gospar Miše ovom /re/akcijom dali doprinos dubrovačkoj, hrvatskoj, europskoj, pa ako hoćete i kršćanskoj baštini i civilizaciji. Ako baš hoćete, ni ime ni Grad nisam birao i sretan sam da je tako. Sve nevolje ovoga svijeta posljedica su pogrešnog izbora na koji čovjek može utjecati. A tko sam, što sam i čemu sam, nećete nikada saznati, jer svaki čovjek je nepoznanica, jedinstven i neponovljiv. Čudno je da Vam je kao dobrom glumcu to promaklo. Zbog svega toga, Vi zapravo spavate, a iz sna nije moguće pozvati druge da idu spati. Ali, na neke opsjene treba biti i nije loše biti budan. Inače sam bio u strašnoj dvojbi reagirati ili ne. Učinio sam to samo zato jer ste ipak "poznata" osoba, a nipošto zbog onoga što ste rekli. Igru "ispod pasa" nisam naučio i tko mi je kriv. O meni niste ništa rekli, o temi još manje, ali o sebi ste rekli sve! Pa svakome na prosudbu.

14. rujna 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

POMOZI SIROTU ZA SVOJU SRAMOTU

Dubrovnik - Viđenja

Ne znam, za pravo rijet, kako ćemo ići brže u svijet kakvog-takvog pristojnog življenja i samoispunjenja, koje u konačnosti i ne mora, a i tako je i najčešće, biti materijalnog predznaka. Znam bogatih i ne odviše sretnih, pa i uopće sretnih, ali i obratno, siromašnih, ali zadovoljnih ljudi. Uvijek mi je teže s ljudima kojima sam nešto, ne puno učinio, za razliku od onih kojima nisam ništa pomogao, ovako ili onako. Naprosto, bar prema mojemu viđenju ili iskustvu, učiniš nekome nešto pet puta, šesti put ne, gori si mu od svih onih koji mu nisu nikad i ništa učinili ni pomogli. Ne kaže se uzalud "hrani sirotu za svoju sramotu", čujem to vrlo često i valjda znaju što govore oni koji to govore. Zaborav, zaborav, zaborav, što li? Ili je vrijeme ili su ljudi takvi i nikako drugačiji. Ne, ne, politika i štošta drugo nisu za dobre ili točnije ljude kojima je doista opće ispred posebnog, Pa zašto ne rijeti i to da morate imati i neku crtu zloće, arogancije, bahatosti da vas birači prepoznaju. Dobar čovjek, g.... brat. A i mi šahisti znamo rijeti: "Dobar si kao čovjek, ali kao šahist nula...".I neki film se zvao "Malo dobrih ljudi". Ali, sve to nije tema ovaj put, koliko ljudi, toliko ćudi i o toj vječnoj dvojbi, trojbi....Tema je pogubna taština i zavist, muška i ženska podjednako i svakodnevno, bar kuda ja /s/krećem. To je sada najveća bolest ne samo dubrovačkog, nego i hrvatskog društva, bar po meni.

I nije problem što malo tko koga i sluša ili posluša, problem je što malo tko koga uopće i sasluša. Slušati se i ne mora, neko je ljudsko pravo na slobodu, ali saslušati je i više od pristojnog, pa i nerijetko korisno. Smiješno mi je, a ponekad žalosno kad me ljudi svrstavaju u nekakvu utjecajnu čeljad. Da je po mome, ovaj naš lijepi Grad, pa i šire bio bi i znatno ljepši i životniji i ugodniji za one koji nešto hoće, mogu i znaju i kao takvi pridonose svima. Ali, sve mi to klizi kroz prste i stalno mi se čini da nije to to, a na kraju uvijek dođem do toga da je zapravo i ne može biti nikako drugačije. Iako se, naravno u Dubrovniku u proteklih pedesetak godina dosta toga napravilo, promijenili i sustavi i države, i unatoč vjerovanjima i nadama, pa i potrebama, mentalitet, navike, simboli, ritam i slično skoro da su isti kao i prije stotinu, dvije stotine i više godina, sve tamo do Dubrovačke Republike. Jedino mi se čini da je sve manje vremena i da se brže umire, obolijeva i zaboravlja.

Ne živimo li mi ipak u "Lovačkom društvu" Thomasa Bernharda? Usput, toga velikoga austrijskog pisca ne vole ni Austrijanci, a čini se po rang listama prodanih knjiga ni Hrvati. Ljudi vole uživati u fikcijama, a nipošto zbilji. Prema toj, doduše austrijskoj zbilji i bečkim kavanama, prema tome zapravo malograđanskom duhu upravo je taj Bernhard bio nemilosrdan. A bogami i ovdje u našoj zbilji malo je ili uopće važno što si, nego tko si, tko ti je žena, ljubavnica, u kojoj si stranci, kome naginješ, piješ li ne, i tome slično. Vijest i slika dana je da su Vedriš /koji ne krade marmeladu, ali već je učinio i više ne čini puno gore/ i "lovačko društvo" proslavili njegov 55. po redu rođendan. Teme su i ovdje koda nas manje više ondašnje bečke, a i kavane su, iako ne po interijerima, ali po duhu ipak "bečke". Tako su i te čuvene bečke kavane, kao i kavane uopće, nešto posve relativno. A kavane su i puno gore i kafića, kako mi čini. "Lovačko društvo" Bernhard je napisao za čuveni bečki Burghteatar. Ali, Bernhard piše "komad je bio, jer Burg je za to stvorio sve pretpostavke, totalni neuspjeh bez primjera, a apsolutno trećerazredni glumci koji su u njemu nastupili nisu ni trena stali iza moga komada, što sam brzo mogao utvrditi, jer ga prvo nisu razumjeli, a drugo sasvim su ga malo cijenili, osim toga u njemu su imali agitirati samo kao manje ili više zbunjena postava što, kao što znam, nije čak ni bila indirektno samo njegova krivnja, nakon što je propao plan da se komad izvede s Paulom Wessely i Brunom Ganzom za koje sam komad napisao. Oboje na kraju nije nastupilo u mom "Lovačkom društvu" jer se ansambl Burga, kako se on ljubazno perverzno naziva, više ili manje zatvoreno branio od nastupa Brune Ganza u Burgheatru, ne samo iz egzistencijalnog straha, nego jednako i iz egzistencijalne zavisti, budući da je Bruno Ganz, najveći glumac kojega je Švicarska ikad proizvela, cijelom ansamblu Burgheatru natjerao u kosti ono što bih nazvao umjetnički smrtni strah, taj golemi kazališni genij iz Švicarske, i doista se utvrdila kao žalosna i istodobno odvratna perverznost povijesti kazališta u Beču i još danas u mojoj glavi kao nepopravljiva sramota cijelog njemačkog kazališta činjenica da su glumci u Burgheatru tada u svim okolnostima i svim sredstvima, i spriječili ga, kao što je poznato, jer u Beču, otkad je kazališta, doista ne odlučuje direktor, nego glumci..."

A "lovačka" i njima slična društva nipošto ne jamče optimum duha, prihoda, uspjeha, nade po čovjeku, četvornom metru i sl. Bruna Ganza ima posvuda, i tu kod i oko nas, ali ako su "glumci" protivni, imamo "Burgtheatar"...Tu su korijeni naših nevolja, sporosti priključka globalizacijskim trendovima, bar po meni. Za druge možda sve to i nije tako, odnosno puno je bolje i za takve nemam ja što "filozofirati", odnosno "tupiti"...Velika je prednost novina, pa i besplatnih, što ih ne morate ni uzimati ni čitati, ako nećete i hvala Bogu da se taj "problem" može riješiti na zemlji. Ionako postoje dva svijeta, onaj o kakvome imate predodžbu ili čak predrasudu i onaj drugi kakav doista i jest.

Pripremajući ovu kolumnu, pomislih da je najbolje, a možda i sve češće pročitati i prenijeti nešto što o "lovačkim", a čini mi se i uopće društvima pišu neki misleći ljudi, poput Bernharda. Posve je sigurno da sve ovo što pišem negdje je već rečeno, zapisano ili potrošeno, ali do mnogih nije došlo. Dakle, "krčim" teren za dostupnost. A posve je sigurno da sam i po utjecajem nekih mislećih i sličnih ljudi i svi smo mi pod nečijim utjecajem, manje ili više, svjesno ili nesvjesno. Uostalom, što bih i grijao toplu vodu i u krajnjem sve bi to puno lošije ispalo. A i biti originalan i nije uvijek baš neka vrlina. Vele da Japanci uopće nisu originalni, a postigli su i dostigli to što jesu. Kad promatram neke ljude kako se muče i obavljaju neki posao, pomislim zbog čega je to tako ako tako ne mora biti. Samo da otvore neke knjige ili nekoga pitaju kako je to tamo riješeno. Ali neka, sve u svemu nezdrava taština i "ponos" u tome ih prijeći, ne samo na njihovu, nego i u krajnjem opću štetu.

Zato je dobro čitati ili sugovornika saslušati do kraja, biti strpljiv. A i na putu između emocija i razuma donose se najbolje odluke i u ekonomiji, pa i osobne...Emocije ubrzavaju, razum koči, a dobar "automobil" ili društvo imaju i jedno i drugo, i brzinu i kočnice...

11. siječnja 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

U ZDRAVOM TIJELU BOLESTAN DUH

Dubrovnik - Viđenja

Čovjek se, nakon izljeva ničim potaknute bijesi, mržnje i kleveta Vasiljka Vukoja na moju malenkost mora upitati ima li uopće smisla odgovarati, braniti se ili možda napadati i pružiti nekakvo malo zadovoljstvo Vukojinim istomišljenicima ili običnim znatiželjniicima po Gradu u ovim dosadnim zimskim danima. Pogotovu ako se, kao Vukoje, koristi "interkontinentalnim projektilima punjenim biološkim otrovom" odaslanim iz tradicionalno dobro organiziranih velikosrpskih skupina u Australiji sa znanom pravoslavnom ortodoksijom i ekstremizmom. Lukavi Vukoje ovaj put pokušava se ukrcatii u "antiislamski vlak" , koji čini se vozi danas i po Australiji. Zato je nešto blaži prema "ustašama" držeći da su i oni, u krajnjem većinom kršćani, kao i on /kršćanski ateist/ i da im je neprijatelj, islam, možda zajednički. Kada hoće oblatiti Hrvatsku, saveznike traži među muslimanima, a kada hoće po muslimanima, saveznike traži među katoličkim Hrvatima. Za ovce, ponavljam ovaj put bez navodnih znakova, uvijek zavodljivo i kurentno. Po Vasu, čovjek kojega on i njegovi odrede da je islamske vjeroispovijesti /iako nema nikakva dokaza/ može biti samo ili fundamentalist ili ustaša. Nipošto takav ne može biti i Hrvat, makar bio i musliman, agnostik, ateist, jehovin svjedok, židov...Stvarno, što imam ja tu tražiti, kad velikosrpski krojači i opsjenari čak Imoćane drže za pravoslavce i Srbe. Dakle, za Vasa i njegove nije važno ono što svaki čovjek doista i jest, nego ono što je po njemu bio ili trebao biti.

Koliko-toliko vjerujem u Australiji, kako Vaso kaže, a sve čini suprotno, "da vas nitko ne pita za naciju, vjeru i boju kože i gdje bi netko, a još mu se pritom, zna i ime i prezime, za opljačkanu i oduzetu imovinu itekako odgovarao". Što se tu ja moram izjašnjavati o univerzalnim pravima u svakom slučaju, pa i u njegovome. Svatko tko me zna, zna da sam legalist do krajnjih granica pa i u njegovom slučaju, ako je do stana došao zakonitim putem. Saznao sam da to i nije baš tako, ali ni tada ne mogu dati za pravo bilo kome da ima privilegij na informaciju i da to iskoristi. "Ničiju zemlju" nitko ne može ni po Božjem ni po bilo kojem drugom pravu prisvajati.

Dakle, Vasiljko Vukoje općinstvu je ponudio "švedski stol sa srpskim specijalitetima" o meni i "mojima", očekujući da će se za svakoga tu ponešto "naći za pojesti". Nije se Vaso u svojoj slijepoj mržnji ni potrudio pročitati što sam mu prethodno odgovorio, nego je naprosto svoju "odrednice" o meni u umobolnoj knjizi i krivotvorini "Dubrovnik adio..." preslikao da bi dolio ulje na vatru mržnje. Dokazivati suprotno ili opovrgnuti laži Vasu i sličnima ili onima koji o vama ili meni imaju, ovako ili onako mišljenje i koji su vas "nacrtali" kako su "nacrtali", iluzoran je, truda bezvrijedan ili Sizifov posao. Zato ću vrlo kratko ponoviti, iako sam Vasu i prethodnom odgovoru razgovijetno i precizno naveo, da naprosto ništa nije istina u onome o čemu blebeće i piskara i da ne postoji nikakav dokaz da sam bio to i to, da sam to i to i da ću biti to i to. Onaj koji "slika" drugoga, pravi zapravo vlastiti autoportret, a u Vasovom slučaju posebice. Problem kod Vasa i njegovih je što oni nisu samo ljudi od riječi, nego i potencijalni, ako ne i stvarni zločinci od djela. Više je ipak mrtvih od djela, a ne riječi...

Zamijetio sam kod Vasa da se sada predstavlja kao veliki kršćanin što nikad nije bio. Pa i dobro je ako će nekad, ali ne vjerujem, postati pravi kršćanin. Ne kanim se o tim, kao i uopće religijskim pitanjima na ovome mjestu baviti, ali mi se sve zanimljivijom čini tema religija – teorija i praksa. Naime, koliko sam uspio pročitati, sa stajališta teorije religije ili vjerskih učenja, mira i dobrote trebalo bi biti posvuda, a ratova, kleveta i mržnje nigdje. Praksa ili život su međutim posve suprotni. Inače, što se religije i Vasa tiče, korisno je rijeti što drugi o tome, po meni s pravom kažu. Primjerice, Sherry Matulis tvrdi: "Ako bi svako kriminalno i nečovječno djelo ikada počinjeno sljedili do njegovog korijenskog uzroka, to korijenje bi bilo duboko ukopano u religiji". Neki umni ljudi tvrde da su se sve religije ili vjere usudile umanjiti svoje ideale pred izazovom ljudske pohlepe, ratnog ludila i pohlepe za moći... Pa i svaki je duh porobljen koji služi zle stvari...A nije daleko od istine i Ludwig Feuerbach koji tvrdi da su u praksi "svi ljudi isti: oni poriču svoju vjeru svojim djelima."

Vasovi odgovori i upornost da se dokaže nešto što se ne može dokazati stavilo me na jedno veliko iskušenje. Spominjući neke, pa i mrtve ljude, koji su mu prijatelji ili do čijeg mišljenja on drži, otvaraju mi neke sumnje o tim ljudima i nisu li možda oni još i gori i od samoga Vasa. Bar u temama koje je Vaso stavio na dnevni red. Ali kako puno čitam i susrećem svakakve ljude i ovaj put i do kraja života neću ni po koju cijenu izvlačiti općenite zaključke o različitim ljudskim skupinama, sve dok bar jedan čovjek drugačije misli. Sve sumnje zadržat ću za sebe, a imam dovoljno iskustva da me ništa ne može iznenaditi, ljudi najmanje.

Osim što sam mu idealna meta /ponavljam imenom, izgledom i životnim putom/ za liječenje, vjerujem ipak njegovih osobnih frustracija, nije mi jasno zašto se Vasiljko Vukoje toliko raspisao o mojem tobožnjem karakteru i moralu. Moguće da sam mu ja neka nedostižna vertikala ili horizontala. U već pripremljenom odgovoru napisah, između ostalog i sve što sam bio i što jesam. Ali, nakon par ura sve prebrisah. Ma što ja imam i Vasu i bilo kome tvrditi, pomislih, da ovo nisam, da ono jesam i kako nisam ili jesam nešto postigao ili nisam postigao na ovaj ili onaj način. Sve što sam čuo o tome što nisam, a što jesam, i što nisam čuo o tome što nisam, a što jesam, tako mi je svejedno. "Svejedno", kako Thomas Bernhard reče, ionako se tu ništa ne da učiniti. Svatko ima svoju sliku i priliku nekoga i nečega, a uvjeravati da ta slika nije takva, nego ovakva trošenje je duševne energije koja se može korisnije upotrijebiti.

Ovime zaključujem bljuvotinu s Vasiljkom Vukojem koji je i pokrenuo i u koju nisam nipošto htio zalaziti, pa i s onim bijednicima i ovcama koji se iza njega prikrivaju, stoje ili sjede i uredno ga izvješćuju o mojim pokretima. Ponekad čovjek i za bljuvotine mora biti spreman, pogotovu ako se izlaže javnosti svojim promišljanjima. Znam da Vasovih istomišljenika i tekliča, pa i muslimana među njima ima. Takvi i slični ljudi jednostavno nisu dorasli iskušenjima i tegobama života, pa ući u Vasovo krilo je im najbezbolnije... Za takve su Vasove nebuloze uvijek dobrodošle, a i ne treba pokretati inače lijeni mozak.

Ispričavam se onim našim sugrađanima koji mi rekoše da uopće i ne odgovaram, pa i onima koji mi savjetovaše radikalniji odgovor. Ali, što ću, takav sam, kakav sam... Inače, Vasova "paljba" dobro je došla da mojim dragim prijateljima, poznanicima, neprijateljima i drugima kažem i ovom prigodom da uzroke svojih neuspjeha, uspona i padova potraže u sebi, nipošto u drugome ili drugima. Pa i neka mi ne ukazuju na te druge i poštede me ne baš lake svakidašnjice. Nisam ni ja, a ni golema većina drugih toliko važni i utjecajni, niti ću riješiti sve te sllne "planetarne nepravde" od kako je svijeta i vijeka. Naposljetku, i pored svih laži, kleveta i opsjena, i tu Vaso upućuje "projektile" na pogrešnu adresu, ako uopće takva adresa i postoji... Sve u svemu, u zdravu tijelu bolestan Vasov duh kojemu lijeka nema...

6. siječnja 2006.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

VASO S ONOGA SVIJETA

Dubrovnik - Viđenja

Odgovarati na sad već petnaestogodišnje izljeve mržnje, provokacije i laži Vasa Vukoja spram moje, ali i sličnih malenkosti, koji se još usuđuje upitati za što mu je Domovina Hrvatska "zla maćeha" ne bi imalo smisla da nije u zadnjem Glasu Grada, ali i u njegovom "epohalnom" djelu "Dubrovnik Adio" zapravo prešao mjeru i lošeg ukusa. To njegovo veliko rekla-kazala "djelo", nastalo na zasadima njegovih, koliko ga znam, stalnih frustracija, fobija i opsjena odlično je štivo ne samo za četnike, nego i svekolike hrvatske, a eno na, i islamske neprijatelje diljem svijeta. To da je mrzio sve hrvatsko i da su oko njega sve ustaše, to sam u ono malo predratnih razgovora lako zaključio. Ali evo sad ispada, a i mnogi su mi to naknadno rekli, da je Vaso zakleti neprijatelj islama, osobito "poturica koji su od Turaka još gori". A ja sam mu tu imenom, izgledom i životnim putom "uvijek na raspolaganju", To da niste onakvi kakvi jeste nego kako vas drugi doživljavaju, bez dokaza i činjenica, ali s ubojitim tvrdnjama, potvrđuje veliki četnički zavodnik, ali i doslovno zavodnik Vasiljko Vukoje. U onim predratnim godinama radio je to izvrsno, a potvrđuje to i "Dubrovnik Adio". Naravno za "ovce" svih pasmina. Čovjek koji ništa nije ni vidio ni čuo i koji svugdje vidi ustaše, islamiste, konvertite i ine, dakle Vaso, nije vrijedan nikakve pozornosti ni značenja, a u njegovom slučaju može se još i dodati kako baš u zdravom tijelu i ne mora stanovati zdrav duh. Naprotiv, ovdje je riječ teškom, najtežem bolesniku, onome duhovnom i duševnom. Ne bi mi ni palo na pamet braniti se od Vasovih otrovnih strijelica iz daleke Australije da ne spomenu dvije, uvijek "zapaljive" riječi "klanje" i "konvertit" koje bi eventualno mogle dovesti u zabludu one koji me objektivno doživljavaju, jer kod onih drugih ne da se ionako ništa učiniti.

Na znamenitom osnivačkom skupu SDA /u kojemu nikada nisam ni bio niti mi pada napamet iako su mi i to "prišivali", a gdje Bože moj nisam sve bio u očima nekih!/ pred srpsko-crnogorsku agresiju na Dubrovnik u hotelu "Libertas" koji je vodio "Babo" – Fikret Abdić, upozorio sam, u nešto povišenijem tonu sve nazočne Srbe, Muslimane, Hrvate, pravoslavne, katolike, muslimane, agnostike, ateiste i ostale da se moramo svi skupa, kojima je hrvatska država doista i Domovina, organizirati u njezinu obranu i da će Srbi i Crnogorci udariti iz svih oružja, prvo na nas, a onda i na Bosnu i Hercegovinu. Povišeni ton bio je jer mi je odvratna bila "Babova", a nešto kasnije potvrdila se i Izetbegovićeva naivnost o tome da rata i ratova neće biti, a ako će ih i biti onda to nisu njihovi. Što se par mjeseci /u Hrvatskoj/ i godina /u Bosni i Hercegovini/ dogodilo i tko je to tamo klao, rušio i silovao i tko je te Srbe i Crnogorce pozivao na klanje, jako dobro znaju Milošević, Karadžić, Mladić, Vukoje...Ali Vasu koji se preziva Vukoje sve to još uvijek nije dovoljno i nikada mu i neće biti dovoljno. Za Vukoja i njegovu podanike, jer on bi htio biti vođa dubrovačkih Srba /dubrovački Srbi morali bi se i ograditi od takvoga i takvih/, sve je na ovome svijetu moguće, ali hrvatska država nipošto. Kad nešto pomislim, ne kaže se uzalud da je napad najbolja obrana, za koji nismo na nesreću imali snage, a onda ne bi ovo sve završilo kako je završilo. A završilo i nije baš najbolje ni za Hrvatsku, pogotovo ne za Bosnu i Hercegovinu, jer eto i međunarodna zajednica priznala je srpsku silu i neke nove, neprihvatljive diktate, zemlje...

Za Vasa i Vasove konvertit je svatko onaj tko je ovdje ostao i branio, kako je znao i umio Lijepu našu i njezin dubrovački kraj, pa tako i ja. Pa i ne smatram to nekom svojom prednošću ni vrijednošću niti sam to na bilo kakav način, a najmanje konvertitstvom iskoristio. Štoviše, pred samu agresiju Vasovih odmah sam sa svojim kakvim-takvim umom otišao na tržište i hvala Bogu ostao na nogama, unatoč svim tegobama i slaboj tržišnoj konjunkturi zdravog mozga. Da sam htio ulijeniti taj mozak, postati "jadnik" Victora Huga ili "gubitnik" Thomasa Bernharda", imati puno novca i "uključiti svijetlo", pa to sam mogao upravo kao konvertit, po nekom mojem poimanju. "Tečaj" mi je ostao stabilan, bez ikakvih konverzija i ništa se nije promijenio. A ipak sam stigao na osmi red šahovnice, a tu ne stanuju pješaci iz Vukojina svijeta, nego neke malo jače ili jake figure.

Napokon, Vasu i onima koji doživljavaju Hrvatsku kao "zlu maćehu", a ne kao majku mogu rijeti da je to zbog toga što su tako htjeli. I da mi je sve ono što zna o meni trebao reći kad smo se na nogometnim i nikakvim drugim utakmicama viđali, jer i ja sam birao s kim ću piti, a on nije bio taj. Da ne bi Vasa nikad ne bi ni znao ono što nisam, jer sam stalno zauzet razmišljanjem o onome što jesam.

30. studenoga 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

A NOVAC?

Dubrovnik - Viđenja

E baš smo mi ekonomisti neki čudni ili zajedljivi ljudi, ako smo ekonomisti, jer za to nije /samo/, kao i za koješta drugo, dovoljna diploma. Usput, sva ta naša svakidašnjica, priče, odnosi, pitanja započinje od koga si, što si, tko si, kakvu diplomu imaš, u kojoj si stranci ili strančici, jesi li studirao marketing ili management ili možda medije i tako to. Nipošto se smjer ne okreće, pa da se počne od pitanja što si naučio, što znaš raditi pa tako dalje...Kako je, primjerice u "truloj" Americi. Eto nedavno sam saznao da strašno važno nije samo tko govori ili pak što govori, nego, eno na i kome govori. Tema Dubrovnik jučer, danas, sutra – ekonomski aspekti izvanredno je važna i rijetka, ali kao da to ljude i ne zanima i još manje što će zapravo biti s novim naraštajima. A o tome sam govorio dubrovačkim antifašistima, jer su jedini oni, hvala im, ocijenili da je to jako važno u svih ovih petnaest godina. Ostali kao da negdje žure, a i sami zapravo najčešće ne znaju kamo. A možda ih je i strah sutrašnjice ili iskliznuća s uobičajene rute, poremećaja ritma ili tko zna čega već ne?

Doba je predblagdansko, svode se računi, kako kome odgovara, a ponajviše ne sebi, nego onima kojima se obraćamo, recimo javnosti...Kažu tako turistički dužnosnici da je ovo najbolja turistička godina od kako je ove i ovakve Hrvatske, a Dubrovnika posebice i to je točno. To da smo europski i svjetski turistički hit, da je Dubrovnik jedinstven, neponovljiv, čaroban, sve to znamo. Kažu tako čelnici turističkih zajednica, strukovnih udruga, političari. Što bi drugo i rekli, prirodno se ponašaju i neće sjeći granu na kojoj sjede. I hvale svoj trud, um i poduzetnost, u čemu ima nešto malo i točnog, ali nipošto onoliko koliko bi oni htjeli. Turisti i izletnici ovamo dolaze ponajviše zbog onoga što je Bog stvorio i neki naši daleki preci. Ali sve to mi nekako, barem financijski slabo znamo iskoristiti, kad pogledam i ovogodišnje, čak i rekordne učinke. Više mi znači i vrijedi izjava Franca Palme iz Rivijera Holdinga iz Poreča koji kaže da ukupni dobitak svih hrvatskih hotelijera /cca 170.000 kreveta/ ne prelazi 100 milijuna EUR-a godišnje, a najmanje toliko bi morali po novom zakonskom tretmanu platiti koncesiju za okolno zemljište. Za razliku od odlično plaćenih i medijski isturenih turističkih dužnosnika i političara koji zapravo i zatvaraju ući pred tegobama turističkog poduzetništva. Dakle, ispalo bi nekih 600 EUR dobitka po krevetu godišnje, ako i toliko. A usput, kod nas je prihod po sobi ili room rate kod hotela s više zvijezdica dvostruko, pa i trostruko manji spram sličnih u razvijenim turističkim regijama. Odnosi se to i na prihode restorana i ostale izvanpansionske ponude, koeficijent obrtaja stolova i stolica, zaliha, dobitka po četvornom metru turističkog zemljišta itd. To je tako i ne želim nikoga zbog toga kritikati, ponajmanje turističke poduzetnike, gdje je i inače stopa povrata "prirodno" vrlo niska i što je, bar s ekonomske točke gledišta i naša dubrovačka nevolja o kojoj stalno pričam. To naprosto ne pokreće ni motivira ni slabe domaće ni jake strane ulagače, a i tzv. greenfield ulaganja ili posve nove gradnje vrlo je malo. Prostor je to za ne bogzna kakve trgovce nekretninama i slične.

Ukupan se dobitak onoj većini kojoj je televiziija ili radio jedini izvor obavješćivanja, predočuje kao poslovni dobitak. A svaki malo bolji ekonomist ili računovođa zna da izvanredni prihodi /prodaja imovine, otpis obveza koje u pretvorbi i privatizaciji nisu male/ nisu rezultat nečije poduzetničke ili upravljačke mudrosti, a i financijski prihodi, osobito oni od pozitivnih tečajnih razlika također znaju biti značajni i pridonijeti povećanju ukupnog dobitka. Nikakva gospodarska djelatnost, ulaganje ili poduzetnički pothvat nema opravdanja ako nije financijski učinkovita, odnosno ne donosi profit. U turizmu se to mjeri tzv. multiplikatorom, posebnim obrascem kojim se izračunava doprinos turističke potrošnje u najširem smislu na sve gospodarske, pa i društvene djelatnosti. Što veći multiplikator, to je veća korist za zemlju ili odredište od turizma, bar financijski i obratno. Iz nekih publikacija saznajem da tu ne stojimo baš najbolje i postavlja se pitanje smisla prevelikog usmjerenja na tu ili te djelatnosti zvane turizam. Ali, mi ovdje u Dubrovniku, pa još ponegdje na hrvatskom Jadranu, zapravo izbora i nemamo i moramo učiniti sve da taj multiplikator bude puno veći. Uostalom, nitko od nas ponaosob i nema u životu baš puno izbora i ako je pametan, koristi svoje adute ili prednosti.

Ono što sada slušamo i gledamo, ne samo o turističkoj, nego i o drugim gospodarskim djelatnostima, tiče se samo fizičkih pokazatelja i lijepih opisa, fraza, koje su za nekritička uha uvijek dobrodošle i blagotvorne. Dajte molim vas, nemojte sada još i o financijskim učincima, kažu takvi. A ako netko to i pokrene, nađe se već uhodan odgovor i poneki podatak i o tome tako da se u datim uvjetima bolje i nije moglo. Što će reći da je postignut optimum. Ali tko to tamo kaže da bolje nije moglo ili ne može biti...Evo ja prvi, kad se osvrnem na sve ove i ranija moja pisanja i risanja, ima tome i dvadesetak godina, daleko je to od najboljeg i promišljam ima li to smisla zapakirati u jednu knjigu /pri/viđenja. Moguće kao neka povijesna kronika, ali ne više od toga i u tome zapravo vidim smisao ovoga pisanja, jer se većini i ne da pisati, a još manje ispravljati "krive Drine"...

Što se bilanci tiče, moguća su četiri slučaja i to da se ima dobitak i dobar financijski položaj, dobitak i slab financijski položaj, gubitak i dobar financijski položaj i gubitak i slab financijski položaj. Svaki poduzetnik ima tu svoju priču i objašnjenja, ali malo je kome do istine i suočavanja sa samim sobom i svojim slabostima. To je ponekad i dobro, jer sumnja sputava, propitkivanje još i više. A život je prekratak da bi se gubili u stalnim sumnjama. Zbilja, kakvo nam je danas poduzetničko ozračje i tko sve uspijeva ili ne uspijeva i kada bi pravna država proradila punom snagom upitnim mi se čini skoro svaki poduzetnički pothvat sa stajališta financijske isplativosti, čak i oni koji su po "kavanskim" viđenjima najprofitabilniji. I to je zapravo najveći problem hrvatskog poduzetništva, pa i dubrovačkog.

Turistički učinci, bar oni fizički, a tek donekle i financijski, bar kad je riječ o Dubrovniku, posljednjih godina su ohrabrujući i potvrđuju neku našu žilavost. Iako, sudeći po kakvoći turističke ponude i razini turističke potrošnje po gostu ne potvrđuju baš inovativnost, maštovitost i prijemčivost golemih promjena upravo toga za nas presudnog gospodarskog sektora. Ponovit ću, nema poznatijeg svjetskog turističkog odredišta u kojemu jeftinije možete proći negoli baš u Dubrovniku. A to što se "vrtimo" u vodećim medijima i turističkim katalozima ili što se ovdje "vrte" neke europske ili svjetske face, što smo predivan grad s još "ljepšim zidinama i brojnim malim restoranima, kavanama, suvenirnicima..." to mi malo znači, pogotovu znajući da to i nije neka zasluga sadašnjih, pa i niza ranijih naraštaja, sve tamo do Dubrovačke Republike. Jer, novca od svega toga jako je malo, osobito u usporedbi sa sličnim mediteranskim gradovima.

Sve ovo što pišem neki je neuobičajeni, a trebao bi biti uobičajeni osvrt, ocjena ili pogled na ovogodišnje turističke učinke i vrijeme bi bilo da se i o turizmu, kao i o koječemu drugome počne promišljati na jedan novi, suvremeniji, tržišni, pa i dugoročan način. Kako bi Dubrovnik ostao lijepi, povijesni i hrvatski grad, ali i grad koji će imati najveći turistički prihod i profit po četvornom metru, bar u mediteranskim okvirima. S tolikim bogatstvom i potencijalom, od ljudi do zidina, na tako maloj površini veće je umijeće to ne postati, nego postati...

21. prosinca 2005.