A za takvu, po meni nimalo ružičastu sliku dubrovačke, pa i hrvatske svakidašnjice, nikad nisam niti ću kuditi one niže i najniže ili takozvanu običnu čeljad i uvijek su krivi oni viši i najviši i političari i duhovnici, jer im je zadaća, rječju i djelom vraćati vjeru i samopouzdanje u ljudske mogućnosti i život kao takav. Ali, ni ta takozvana obična i najčešća čeljad niti je nevina niti ćudoredna ni dobroćudna. Na kraju ta ista i odabire one više i najviše i ne treba se ljutiti što im i ne uzvraća ljubav, a i ne ljuti se ta takozvana obična i najčešća čeljad na neispunjena obećanja i ne mijenja baš tako lako i brzo mišljenja o ovome ili onome. Znaju to dobro izabrani, vladajući pogotovu i sve mi se čini da zapravo i nije bitno tko će isplivati, nego tko će potonuti, ako već nije potonuo. Tako je i Sanader prijetio negdje u studenom prošle godine hrvatskom puku da će se komunjare i crveni vratiti i to donosi bodove, a ne nikakve trice i kučine o većim ili velikim projektima.
Kako god da su HDZ i Sanader dobili taj drugi mandat, sad je već posve jasno, da hvatska politička pozornica umrtvljena i bezidejna, s morem poličara skromnih znanja, rezultata i morala iza sebe i s jedinom svrhom da se tu i održi, ne pitajući za cijenu. Naravno, uvijek ima i onih sa znanjima, rezultatima i moralom, ali ne puno, ni u poziciji ni u opoziciji. Hrvatsku Vladu, sastavljenu kako je sastavljena, uglavnom skromnih mogućnosti i besprizorne lojalnosti vođi, dakle Sanaderu, zahvatio je sindrom "krize drugog mandata", a to se događa i na nižim razinama i uobičajen u uvjetima još uvijek nerazvijene političke demokracije, pravne države i ekonomije. A to znači izostanak političke i svake druge volje za svođenje epidemije korupcije u "normalne razmjere", uspostavu pravne države i jednakopravnih početnih uvjeta za sve građane, korijenite reforme u zdravstvenom, mirovinskom, poreznom i socijalnom sustavu. Pravo da vam kažem ne znam kakva je uopće uloga Đurđe Adlešić /Bog joj do zdravlje/, Josipa Frišćića i drugih starih, pa i novih dužnosnika, kad ni "muha ne može preletjeti bez znanja Sanadera". A i na koji način ta vlast, pa i opozicija komunicira /koja teška riječ/, s pukom, svejedno je li tome istome puku to bio ili ne izbor. A zašto bi ta vlast i bila drugačija i zašto ne bi bila još bahatija, kad je možebitno krizno razdoblje, dakle izborni 25. studenoga 2007. "prošla" i kad je, ma kako nastala, ipak većina, rekla da je, sve u svemu bila dobra, da je naša i da joj ne treba, opet možebitno bolja. Već sad mogu potpisati, ako se Sanaderu štogod ne dogodi, da će HDZ, možda i posve sam, vladati ovom zemljom iod 2015, i od 2019. i od 2023. i tko zna dokad. Nema to nikakve veze kakvi su im ukupni učinci, važni su samo pojedinačni učinci za ne najveće, nego najjače interesne skupine. Nema danas isplativijeg posla od donacija za vladajuću stranku, a tko će je donirati ako ne oni koji to i sada čine, a bit će uvijek takvih. Bit uz ili s vladajućim, obaviti neku, nerijetku i prljavu zadaću za vladajuće, bez obzira koji da su, kurentnije je od svake struke, ispravne kralježnice i uvjerenja.
Što je tome tako, krivnja je značajna i na mlakoj i nesređenoj hrvatskoj oporbi, SDP-u prije svega. Kako na desnoj strani političkog spektra stoji Sanader, koji po svim parametrima paše većini hrvatskog puka, jer učinci tom istom puku i nisu baš važni, tako je i lijevoj strani potreban neki Sanader. Važne pretpostavke ima Zoran Milanović i njega se Ivo jedino boji, ali kako će izaći s gubitnicima predstojećih izbora u samom SDP-u ostaje za vidjeti. A i Zoki bi trebao biti brži, energičniji, jasniji i prijemčiviji kod najčešćeg puka, angažirati "spin" doktore. Jer, kao i u svemu ostalome, važno je kako vas percipiraju, a ne što možda i doista jeste, i nema uspjeha u bilo čemu ako se previše umuje, propitkiva, puti jezikom i ne riskira. Da je Franjo Tuđman, kakav jest da jest bio, umovao, propitkivao, putio jezikom, ne riskirao i bio, uvjetno rečeno dobar, ali istini za volju i da međunarodne geopolitičke okolnosti nisu bile takve kakve jesu, siguran sam, neovisne i suverene Hrvatske ne bi ni bilo.
Uvijek sam tvrdio, da nije toliko veliki problem korupcija po sebi ili što će se neki korumpirani ili neki politički podobnik ili poslušnik više ili manje materijalno obogatiti. Problem je društvena klima ili ozračje koje se "proizvodi" poslušničkim mentalitetom, korupcijom, usponom bez znanja i truda i goleme i medijske i svake druge pozornosti pa i neke skrbi za sve te problematične, kojih ima u svakom društvu. Strašno je to kad današnja mladež, uočivši valjda kako se do nečega dolazi i bez znanja i truda i kako je to sve medijski i na svaki drugi način popraćeno, dovodi u pitanje i smisao življenja i rada i učenja. Danas mi se čini nemogućim nekoga, pa ni mlađeg ni starijeg uvjeriti da on nije taj, da je on on i da mu nemaju nikakve koristi usporedbe s nečim i povezivanje s nekim, ponajčešće kvazi idolima i da mora život i shvatiti i prihvatiti kao nimalo laku borbu i da ima korisnog mjesta za svakoga od njih, ali rijetko tamo gdje bi on baš htio biti.
Nameće mi se pitanje, sve češće što sam stariji, može li ova silna viševjekovna dubrovačka duhovna i materijalna baština i ne baš u svim sastavnicama lijepa i vrijedna, dakle može li se ta baština i bolje i više oploditi i mogu li se ti, ništa drugo nego znakovi siromaštva nekako brže otkloniti. I jesmo li mi današnji, i oni dojučerašnji, pa i oni sutrašnji, dostojni te baštine ili možda baština nije dostojna nas. Razumijem da smo konzervativna sredina, da nismo baš skloni promjenama i da se sporije prilagođavamo novom i neizbježnom , ali ipak bi se trebalo osloboditi više prostora za stručnije, sposobnije, voljnije i brže, uz uvjet poštivanja nekih naših pravila igre, makar i ta nisu do kraja jasna i usklađena, niti su ikad bila. Ponekad mi se učini da možemo bolje i brže, ponekad da može biti još i gore, ali opet, sve što sam stariji, ne znači i iskusniji, zaključujem da zapravo drukčije i ne može biti, odnosno može drukčije biti koliko i čovjek može biti drukčiji. A kako se ispostavlja, ljudi su diljem kugle zemaljske i oduvijek uvijek bili uglavnom isti, sa svojim manama i vrlinama i zašto bi ljudi, na kraju krajeva i tu po Gradu bili drugačiji.
Nekad je, ne tako davno na ovim prostorima bilo i jednostranačje, za neke i jednoumlje i jedna, ispostavilo se, ne omiljena država i sve tako. Sada je višestranačje, kažu da nije i jednoumlje, a i Lijepa je naša omiljena, iako znam i ne baš svakome. A što se zapravo u svakidašnjici promijenilo, o čemu mi to pričamo, s čime se mučimo, što nas veseli, što ne i koliko je to sve drukčije nekad bilo? Meni se čini malo što. I onda i danas postoje i "naši" i "njihovi", onda se sloboda možda držala u sebi, a sad se istresla van, neki su ljubav i mržnju zadržavali onda u sebi, sad je, valjda u duhu slobode, iskazuju van. I kad se sve to skupi, uvijek se dođe na isto, a to je da su iznevjerene nade ili iluzije vječne i da smo uvijek u gubitku. Ipak, čini mi se da ondašnja, dakle ne tako davna vremena i čeljad nisu bila toliko zahtjevna koliko su sada, a sutra će zacijelo biti još i zahtjevnija.
Cijeli smisao ovoga današnjeg uratka je neka moja preporuka izbornicima da ne računaju na ljude kod kojih je primjetan "zamor materijala", koji su ponekad teški i sami sebi, koji nemaju motiva i tome slično, jer takvi po prirodi stvari "ne vuku", obeshrabruju i koče, ma koliko da su dragi, dobri i sve tako. Što bi jači šahist rekao slabijem: "Dobar si kao čovjek, ali kao šahist si nula". Doista, postoje i ljudi, i ljudine, ali i dobri šahisti i tako u svemu. I za svih ima mjesta i na ovome i na onome svijetu, unatoč cjelokupnoj povijesti ljudskog roda i mira i rata koja ništa drugo nije htjela nego dokazati da to baš i nije tako, dakle da za svakoga nema mjesta ni na ovome ni na onome svijetu.
10. ožujka 2008.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
