Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

RELATIVNOST VEĆINE

Nazovite me kako god hoćete, crvenim, zelenim, plavim, žutim, ovakvim ili onakvim, ali ne čini mi se ovo s novim sazivom Hrvatskog sabora i Vlade nipošto ohrabrujućim niti mi se uopće čine spremnim na ionako neizbježne duboke reforme pravosuđa, javne uprave i ekonomije, a slabašne su nade da će se i korupciji i političkoj podobnosti /tamo gdje uopće nije ni poželjna ni potrebna/ stati barem na rep, iako, kako se zna, riba od glave smrdi. Neću sad tvrditi da je ta tobože nova, ali ipak u glavnim obilježjima stara hrvatska vlast, satkana od mafijaša, danguba, amoralne i ne znam kakve čeljadi, nemam za to ni valjanih dokaza, ali brate mili, ima tu svega i svašta, što svaki kompromis nosi po sebi. Baš kao što je takva, ovako ili onako i većina ostalog puka, običnog ili neobičnog, i nema tu nikakvog iznenađenja niti će ga, usuđujem se rijet, ikada i biti. I nije to ni neka hrvatska posebnost, ali jest hrvatska posebnost da se ta hrvatska stagnacija i sporost, svi ti promašaji, truli kompromisi i svakovrsne nedaće pri glasovanju ne prepoznaju. Dakle, oni koji su i najodgovorniji za takvo stanje stvari, iznova su izabrani, ako je taj izraz "izabran" uopće točan, nakon svega što se iznjedrilo u poslijeizbornom "krpljenju" Vlade i vlasti. Jasno je, pa i prirodno, da tako vješti političar kao Sanader, sve to neće priznati, sva ta "krpljenja", ustupke, kompromise, pa i ucjene koalicijskih partnera i manjina, ali slutim da mu se i samom sve to gadi, a i mojoj bi se malenkosti sve to gadilo. Inače, kako stvari sad stoje s hrvatskom vlašću, ne dao Bog da se Sanaderu nešto grubo dogodi, držim da bi se ugrozili, kakva-takva politička stabilnost i poredak, jer ipak je on, kakav jest da jest, ono najbolje što hrvatski narod ima u korpus vođa, uz svu aroganciju, bahatost, lukavštine i demagogiju. Ali, skoro pa svi oni njemu bližnji, daljnji, pa i najdalji, e to je neka druga priča.

Ma hajte molim vas, zar mislite da će Sanader, onakav kakav jest, tašt i sve mi se više čini ipak prividno samouvjeren, dakle da će takav Sanader, koji, kao i malo tko od nas može biti drukčiji, držati do mišljenja u važnijim, a nerijetko i u manje važnijim pitanjima Gordana Jandrokovića, Đurđe Adlešić, Slobodana Uzelca, Božidara Pankretića, Jadranke Kosor i ostalih potpredsjednika, ministara, doministara... A bogami ni narod, ovakav kakav jest na ovim prostorima, svejedno koji, ne voli timske igrače ni timove ni tihe ni povučene ni razumnije i još uvijek je opčinjen tobožnjim veličinama i moćnicima, dokazanim ili nedokazanim i to će potrajati i protekli izbori su to potvrdili. Svi oni kandidati koji su bili razumniji, realniji i objektivniji odnosu na hrvatsku zbilju i perspektive i nudili takozvana optimalna rješenja, propali su jer i ne mogu biti drukčiji i slabo poznaju narodnu dušu. A političari posvuda i nisu ništa drugo nego "ribari ljudskih duša". Pobjednici su oni koji su tvrdili da je zapravo sve dobro, da Lijepa naša ide brzim koracima u tko zna kakvu, ali ipak budućnost i oni kojima ni svojim životnim i društvenim položajem nije ni stalo do bilo kakvih promjena i "valova". Pobijedila je logika, kad se sve skupa uzme, i "drače i cviće iz našeg đardina", i nije tako loše niti će biti i Bože samo zdravlja, sve drugo će već nekako doći po sebi. Doduše, kako će to doći po sebi u ovom nemirnom i neizvjesnom svijetu, odgovora nema. Kako i može biti drukčije kad su ta većina umirovljenici, državni i paradržavni službenici i njihove uže i šire obitelji i svako "tramakanje" statusa quo i uz to ako ga nude crveni, ateisti i agnostici, krajnje je nepoželjno i pogubno za takvu, u ovakvom izbornom sustavu ipak većinu. Tamo gdje je nečiji svjetonazor važniji od bilo čega drugoga i gdje se takve poruke šalju sa samih političkih ili vjerskih vrhova, tamo ne miriše na dobro, bar ne po meni i još uvijek nekolicini. Sad smo tu gdje jesmo, puno bi države, malo tržišta, puno monopola, malo "višepola", puno "naših", malo "njihovih" i sve vam to ima svoju cijenu koja je tako razvidna u ovoj našoj svakidašnjici i ne ljutite se što je tako. Uopće ne tvrdim da bi crveni i njima skloni bili bolji, ali dokazano neuspješnim ne bi trebalo dati novu prigodu, pogotovu ne u uvjetima novih, mlađih i ambicioznijih naraštaja, koji zaslužuju makar prvu prigodu. Mi nešto i još stariji i najstariji, sve što se taj neumitan proces odvija, nismo ništa drugo nego sve poganiji. I opet ponavljam, za svakoga ima mjesta i u ovakvoj Hrvatskoj, ali ne baš ono za koje mi držimo da nam pripada. Ta arogancija, bahatost, umišljenost, pogotovu onih koji su negdje i nešto, iznad je svake pristojnosti, a isplativom je čine prije svega manji ili veći moćnici, svjesni da je to najbolji način za prikriti vlastite slabosti i frustracije i potisnuti voljnije, neopterećenije, stručnije...

Kad je Ivo Sanader branio "svoj" tim i program na konstitutivnoj sjednici Hrvatskog sabora pred, po meni mlakim oporbenjacima i njihovim primjedbama, učinilo mi se, u one dvije minute na televiziji, da su možebitno u pravu, ali eto po njemu, dakle Sanaderu, tako ne misli narod, ili većina i u nedostatku jačih argumenata, uvijek se pozivao, barem je desetak puta u tih dvije minute, na tobožnju volju većine biračkog tijela. To mi se čini strašnim, dakle ono što je istina i što je po sebi i istino, pravedno i dobro opće dobro, ne mora biti tako. Istina je, pravedno je i opće je dobro samo ono što tako "sklepana", usuđujem se rijet i izmanipulirana većina, kaže da je istina i pravedno. Ili da budem posve precizan, za sve hrvatske Vlade od samostalnosti na ovamo, pa i političku zbilju uvijek je bilo i ostalo samo i jedino važno je tko je taj što zbori, a ne o čemu zbori. A i u ovome našem, koliko-toliko još uvijek lijepom Gradu, iz iskustva to znam, nije drukčije. Ajde, majčin sine istraj sa svojim istomišljenicima i "potpornicima" u ideji koja nosi dobrobit za nešto širi ili najširi puk ako si njihov, a ne naš! Osvrnite se na sudbinu niza ideja i projekata, da ih sad ne spominjem, tu po Gradu i nešto šire i lako je zaključiti da nisu prošli samo zato jer su nositelji "krivi" ljudi ili skupine. Pa i to nije tako strašno. Strašno je kad "pravi" ljudi provedu krive ideje i projekte, a toga, je čini mi se ponajviše. Ako se takva retorika i praksa vladajućih nastavi, a malo je nade da neće, doći će uopće u pitanje kredibilitet i dignitet Hrvatskog sabora, koji je i inače, zbog niza sličnih i drukčijih "gafova" ionako stalno na "staklenim nogama". U počecima hrvatske samostalnosti to je koliko-toliko, dakle taj pravni pozitivizam bio i opravdan, ali sad su ili bi bar trebala biti neka druga, slobodnija i demokratskija vremena. A pravni je pozitivizam, laički rečeno uvijek ono kad se nešto nemoguće učini mogućim samo voljom ovakve ili onakve većine. Sviđa mi se što Friedrich Hayek, liberalni ekonomist i filozof veli: "...Stoga ne postoji nikakav razlog zašto koalicije organiziranih interesa na kojima počiva vlast većine, ne bi diskriminirale bilo koju nepopularnu skupinu. Razlike u bogatstvu, obrazovanju, tradiciji, religiji, jeziku ili rasi, mogu danas postati uzrokom različitog tretmana kao izlika pod maskom načela socijalne pravde ili javne potrebe. Jednom kad se takva diskriminacija prizna kao legitimna, nestaju svi zaštitnici individualnih sloboda liberalne tradicije. Ako se pretpostavi da je pravedno što god većina odluči, čak i kad ono što predlaže nije opće pravilo, ali ima za cilj da pogodi određene ljude, bilo bi previše očekivati da se osjećaj pravednosti ograničiti inat većine, jer svaka skupina ubrzo povjeruje da je ono što odluči većina pravedno. A kako su teoretičari demokracije već više od stotinu godina poučavali većinu kako je pravedno što god oni požele, ne smijemo se iznenaditi ako većina više niti ne pita je li ono što odlučuje pravedno."

Ta koliko bi HDZ dobio mandata da je u predizbornoj utakmici Sanader izlistao kandidate za svoju Vladu, primjerice poput Damira Bajsa – ministra turizma, Slobodana Uzelca, potpredsjednika Vlade ili da će Luka Bebić, kojemu ne osporavam da se pravodobno preobrazio, niti zasluge za hrvatsku samobitnost, u svojoj poznoj dobi postati predsjednik Hrvatskog sabora. Naprosto, čovjek mi djeluje depresivno, sporo i "antika", a možda je to i slika i prilika najčešćeg Hrvata. Ili da će se povećati broj ministarstava, da će se svi koalicijski partneri "namiriti" i na kraju da će "fikusa" u vrhovima biti još i više. Ali, većinska narodna volja rastezljiv je pojam u politički vještoj glavi, a Sanaderova to jest i bez obzira na sve možebitne štetne posljedice. Nije problem ni u tome što se proskribirani Branko Vukelić ukazao kao ministar obrane i što se nekad izjašnjavao Jugoslavenom. Problem je u tome što se nekome drugome i drukčijem to možebitno proskribiranje i jugoslavenstvo uzima za zlo, a eto Vukeliću i vukelićima ne. Tako je i s "komunjarama" i sličnima. Jer, i "komunjara" nije "komunjara" ako je naš, a "komunjara" jest "komunjara" ako nije naš. Ponekad mi se učini važnim ono što smo sada, a ne što smo nekad bili, jer je sve manje-više dvojbeno što se povijesti tiče, ali uvijek i nije tako. Svi smo mi manji ili viši griješnici, ali priznaj brate mili ono što si bio i što jesi i ne kudi, opet brate mili one iste s kojima se donedavno pio i jeo i zavodio i pljuvao po onima s kojima sada piješ i jedeš i zavodiš.

Pa i sve ovo što zapisah nije ništa novo i pomalo je otrcano, ali treba više ili manje umno, s vremena na vrijeme podsjetiti na to i držim da takva politika i praksa nipošto nije dobra za Lijepu našu, neovisno što Europa ili Amerika o svemu tome, kao i uopće o Hrvatskoj misli i što nas ruži i što i Europljanima i Amerikancima ne dajem uvijek za pravo. Ponovit ću da smo stanovništvom mala zemlja, tako je i s tržištem, s nepovoljnom teritorijalnom konfiguracijom i da su troškovi takve države iznadprosječni spram većih i najvećih država i da nam uistinu nisu, ponajviše zbog budućnosti potrebne tolike, osobito ideološke i interesne podjele i svaki je građanin i potreban i koristan i preprekama novom, boljem i stabilnijem šteti se ponajviše onima koje ih postavljaju. Sposobni, kreativniji i vještiji snaći će, ako ne ovdje, onda izvan granica ove zemlje, a to se, nažalost sve češće i događa. Osvrnite se samo na strukturu i stanje infrastrukture, gospodarstva i domaćeg bruto proizvoda, pa i po Dubrovačko-neretvanskoj županiji, sve će vam biti jasno, ako vam je do jasnoće stalo.

Za ponoviti je, ne držim da je i ta Europska unija u svojim zahtjevima, pa i pritiscima prema Hrvatskoj uvijek u pravu i ipak smo u nekim demokratskim i civilizacijskim stečevinama otišli naprijed i imamo pravo na nekakav svoj, koliko je uopće moguće u globalnom svijetu, samostalan put. Ali, poznavajući nas kakvi smo i kakva nam je javna uprava i samouprava /do maksimuma politizirana, korumpirana i satkana od podobnika, a ne stručnjaka i nimalo neutralna/, ne čudi me što je Europska komisija zamrznula Hrvatskoj projekte iz programa PHARE 2006. i da je smanjila za pet milijuna € sredstva predviđena u programu IPA "zbog slabosti u provedi decentraliziranog sustava upravljanja projektima iz fondova EU-a". Što zbog nestručnosti i političke podobnosti djelatnika javne uprave i samouprave, što zbog tradicionalne birokratiziranosti državne i lokalne administracije, čak i u razvijenim zemljama, mi jednostavno i nemamo stručnih i motiviranih ljudskih potencijala u tim službama niti za popuniti sve te silne obrasce, da ne idem dalje. Ali vremena i "stručnosti" za kojekakve trice i kučine i osluškivanje političkih i interesnih vjetrova uvijek imamo u izobilju. Znam i dosta slučajeva gdje nam se nudila i konkretna stručna, tehnička i financijska potpora za manje, ali i veće projekte i ideje, ali smo im došli, zbog ovoga ili onoga na "živce" i produljili su dalje, kao i investicijski kapital i ulagači, oni zdravi, dakle u Crnu Goru, Srbiju, Albaniju, Bugarsku, Rumunjsku, Moldaviju. Niti Europska unija, a još manje moćniji kapitalisti i ulagači nemaju ni vremena ni volje za uvažavanje nekih naših, ajmo rijet, posebnosti i navika, logika kapitala je posve drukčija. Istini za volju, nije to od jučer i zapravo je to najteže nasljeđe socijalizma, to uvjerenje da će netko drugi učiniti sve za nas, a ne mi sami, taj mit o svemoći države i ta kolektivna svijest. Umjesto da "potaracaju" sve te krivce za slab priljev vanjskih potpora i kapitala, vlastodršci iskrivljavaju činjenice, zahtjeve i upozorenja i Europske komisije i sličnih, vjerujem dobronamjernih i objašnjavaju nam da sve to i nije tako, nego da je onako kako oni kažu. Ako misle da će time nauditi Europskoj uniji i drugim vanjskim čimbenicima, grdno se varaju. Ali, da se tako šteti nama samima, to je bjelodano i zbog toga smo, možda i ponajviše tu gdje jesmo i čini se i još dalje od Europske unije. Samo, ako smo voljni to priznati i okrenuti se sebi samima, dok je još vrijeme. To što mi sami mislimo o sebi, a to je da smo lijepi, pametni, poželjni možemo jednostavno "objesiti mačku o rep" u ovozemaljskoj zbilji kakva i nije od jučer i nije do sutra. Pa i ne kaže se tek tako, pomozi si sam sebi, pa će ti i Bog pomoći.

16. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

BRŽE K BOLJEM

Dubrovnik - Viđenja

Pa što mislite, da je HDZ, na kraju svega, ukupni pobjednik proteklih izbora samo zbog neke svoje ideologije, uljudnijeg garda ili gorostasnog i "odlučnog" Sanadera. Toj pobjedi, kojom se čak i Sanader osobito ne raduje, nakon sklapanja koalicije, pridonijeli su možebitno i oni pritisnuti iracionalnim strahom od povratka "crvenih", ali ispod, iznad ili pored svega stoji kapital ili novac i umreženi interesi. Tu zasad HDZ nema takmaca i sami "od oka" možete procijeniti kolika je to izborna snaga. Moram priznati da sam taj aspekt, dakle tu HDZ-ovu "kapitalnu baštinu" posve potcijenio, na što su me zapravo i bolji poznavatelji hrvatske političke zbilje tu po Gradu i "neovisnici" pravilno upozorili. Ali, tako je sa svakim, običnim i neobičnim čovjekom, nikad dovoljno ni znanja ni iskustva. A i što sam stariji i tobože iskusniji, sve mi se čini da i u ovoj kolumni, pa i svakidašnjim razgovorima i pričama, ustvari samo "nabadam" i da "čačkam" po ne tako dubokoj površini. Zbilja je, što se materije, ali i duha tiče, još surovija, opakija i doista tu ne treba biti naivan. Naime, ukupno i oduvijek nismo dobri i svi napori da budemo bolji, nisu dali "opipljivijeg" učinika. Skoro da i nečeš naići na nekoga kojemu, bar po njemu, nisu nanesene manje ili veće nepravde, da nema krivca za njegove stvarne i tobožnje jade i da nije očekivao više, daleko više od drugih, naravno posebice od hrvatske neovisnosti i državnosti, politike i političara, pa i onih koji skrbe o ljudskoj duši. Nisam baš siguran da ću ikad i naletiti na nekoga koji će iskreno rijet da je to to, odnosno da je dobio ili postigao točno onoliko koliko je i uložio i taj gard nezadovoljnika čini mi se prevladavajućim. A što se lokalne, dakle dubrovačke ekonomije tiče, bit će potrebno, stručno, potanko, objektivno i hladno analizirati njezin hod u propaloj i "mrskoj" državi, pa da vidimo je li to baš sve tako bilo kako nam se svakodnevno nameće i nisu li istina i činjenice bile čak i posve drugačije. I je li to bio baš takav mrak i sivilo i je li se moglo uopće više postići u tadašnjim unutarnjim, a poglavito međunarodnim uvjetima. Ponajprije to treba učiniti zbog tadašnjih dubrovačkih naraštaja, koji su, bit ću slobodan ustvrditi, bili i puno kvalitetniji, vedriji i neopterećeniji i koji se, bar što se ekonomije tiče, nemaju čega stidjeti, naprotiv. Stvari nisu nipošto toliko jednostavne i samo ideološki slijepci koristu takozvanu crno-bijelu tehniku pri ocjeni ljudi, događanja, kretanja i sl. Samo ću ponoviti da je ex dubrovačka općina, od Prevlake do Trpnja, pedesetih godina bila među najnerazvijenijim hrvatskim općinama, a da se početkom devedesetih prometnula među vodeće po svim važnijim ekonomskim, kulturnim i socijalnim pokazateljima i uvijek valja biti pošten pri ocjeni nekoga ili nečega i priznati mu vrijednosti koje, na kraju svatko, manje ili više ima, makar da mu je politički protivnik, neistomišljenik i sl. Među "pljuvačima" naše nedavne povijesti, hoda i učinaka, nalazim puno više onih koji su bili čvrst oslonac prošlog sustava i države, a sada su ovoga i ove. Da vas ne gnjavim s komunjarama, konvertitima i sl. S objektivnom, prošlošću i podrijetlom neopterećenom čeljadi uvijek mi je bilo lakše, negoli s galebovima Johana Livingstonea, dakle ljudima za sva vremena. Ne ufam se ni da sam osobno neki čistunac, imao sam i jadnih i bijednih trenutaka i iskušenja, ali se bar trudim stalno popravljati, ali "kameleoni" ne uočavam da to čine niti im je to nakana.

Učinci prethodne, opet HDZ-ove Vlade, poglavito ekonomski i socijalni, zapravo su jadni, Lijepa naša stagnira, nedostaje učinkovit razvojni model, a i sve se manje mlađim, obrazovanim i ambicioznim ovdje ostaje. Ne čini mi se nipošto poticajnom ni poduzetnička klima, sela i naselja su zapuštena i napuštena, brda i doline također, metropolizacija i centralizacija dobivaju i dramatične razmjere, socijalne razlike sve teže podnošljive. Pa i pitanja hrvatske budućnosti i sudbine i dalje su sekundarna, a dnevna politika, tračevi, izljevi zavisti, truli kompromisi i tome slično, naša su svakidašnjica. Trebalo bi istražiti, pa tu i po Gradu i nešto šire, što se zapravo dogodilo i što se događa, u čemu su uzroci sve raširenijeg straha, depresije, nervoze, pohlepe, ravnodušja i pesimizma najčešće čeljadi...A trebalo bi istražiti što je to što, opet tu najčešću čeljad demotivira, utrnjuje im volju i umanjuje energiju, jer nema iskoraka, dragi i manje dragi moji i vaši, uza svu pamet i znanje, ako se nema motiva, volje i energije. Znam tu po Gradu podosta i pametnih i školovanih i stručnih, ali nekako bezvoljnih, slabo pokretnih, pa i depresivnih ljudi. Kad sve zbrojim i oduzmem, polazeći od sebe i od kako znam za sebe, ovuda su uvijek, manji ili veći uspješnici bili oni koji su za nešto uskraćeni, ali s viškom volje, upornosti i takozvane emocionalne inteligencije. Stalno se i onda,i sada još i više ovdje "vrte" priče, pakosti i zavisti spram svakojakih manjih ili većih uspješnika, koje uvijek počinju s možebitno i činjenicom da su ti uspješnici mahom nekad bili gologuzi, da su bili ovo ili ono, uglavnom da su bili nitko i ništa, a sad su, na žalost i ogorčenje takvih "glasnogovornika", eto netko i nešto. A ja tvrdim uvijek jedno te isto, uspješnici ili dobitnici su svi oni koji posve razumiju okolnosti mjesta i vremena, prigode i ljudsku narav, a neuspješnici ili gubitnici svi oni koji uopće ne razumiju okolnosti vremena i mjesta, prigode i ljudsku narav. Pri tome se valja kloniti priča o moralnoj pozadini nekoga ili nečega, pa i to ulazi u područje okolnosti mjesta i vremena. Mnogima je nepodnošljivo da je primjerice, dojučerašnji sitni trgovac, danas bogati građevinski ili ugostiteljski poduzetnik, koji kakav da jest, ipak pridonosi nekim, ako ne novom, ali svakako veće društvenom bogatstvu. Kad je o ovozemaljskom čovjeku riječ sve je moguće, i dobro je da je moguće i dobro je da potomci jadnika i sirotinje ne moraju biti ni jadnici ni sirotinja. Dobro je za društvo općenito da potomci nekoga bogatuna i uglednika i ne moraju biti bogatuni i uglednici i tu se pomičemo na bolje, pa i ovdje, iako još dozlaboga sporo. Treba nam, više nego ikad prije, čeljad koja rješava probleme, koja ima bolje alternative. Ne treba se ljutiti ni na dubrovačke "urbane buntovnike", ni na apele za spas Grada, pa ni na to da su izvan demokratske procedure, iako demokracija i najčešće jest procedura. Ali, nikad, baš nikad, to ne može biti prepreka za bolja i provediva rješenja, ma od koga dolazila, plavih, crvenih ili zelenih, uglednih ili neuglednih, ovakvih ili onakvih. Promatrajući i razmišljajući već niz godina o dubrovačkoj graditeljskoj i kulturnoj baštini i njezinoj vrijednosti, zaključih da ni ona nije baš u svakoj potankosti besprijekorna. Ima tu i niz nes/p/retnih interpolacija, nefunkcionalnosti, kiča i višestoljetne zapuštenosti. Doista bi trebalo ukloniti neke građevine, neke temeljito obnoviti i uspostaviti primjereniju i suvremeniju urbano-arhitektonsku strukturu. Uključujem tu i "predmetne" građevine na Pilama, pa i takozvanu solsku bazu i koješta drugo i nisu to nikakve "svete krave". Po meni, to su simboli Grada iz davnih vremena, nažalost ili na sreću, posve suprotivi vizurama povijesnog grada novog doba. Ta kako samo izgleda zapadni ulaz u Grad s Kantafiga i tako je to već stoljećima! Moralo bi se znati da je i povijesna jezgra Dubrovnika građena za potrebe ondašnjih okolnosti, vremena i ljudi, a da su se te okolnosti, vremena i ljudi stoljećima mijenjali i opet je dobro da je tako. Primjerice, moja bi malenkost odavno bila u mirovini da nema računala i produktivnosti koja ona sobom nose. A ako je većina u pravu i ako manjina terorizira većinu, a mislim da je, uvjetno rečeno, u slučaju "Pile" većina u pravu i da tu manjina i ne terorizira većinu, onda je gradska uprava ipak morala razgovijetnije obrazložiti svoju odluku o rušenju i na takav, stručan i demokratičan način odbaciti primjedbe takozvane manjine. Ne mislim da je osobito mudro ponovno otvarati raspravu o GUP-u Grada Dubrovnika. Suprotnih interesa i razmišljanja uvijek će biti. Naime, najnoviji GUP Grada Dubrovnika, cjelovito ga sagledavajući, ipak je optimalan razvojni dokument, dakle najbolji u danim okolnostima i uvjetima i doista nema prostora za neke veće preinake. Manje ili više prostor i gabariti su odavno i prirodno zadani, nepopravljivi propusti učinjeni i s time se svaka vlast mora znati nositi suvislom urbanističkom i kulturnom politikom. Ipak sam uvjerenja da je većina sadašnjih naših sugrađana sklona promjenama i bržim razvojnim iskoracima, ali je u Gradu uvijek bila bučna i manjina koja se protivi svakim promjenama, razvitku, turizmu, novome i sl. To su po meni oni koji, barem ne izravno, ne žive niti su ovisni o receptivnom turizmu i povezanim uslugama i fućka im se za sve to skupa. I drugdje ima takvih i dobro je da ih ima i bit će ih, jer ponekad i sve što je novo ne mora biti bolje. A i neke, ne baš male tradicijske vrijednosti i prepoznatljivost Grada moraju se sačuvati kao zalog sigurne i sadržajne budućnosti novih naraštaja. U svemu je važno imati mjeru, jake argumente i istrajnost i tek kad se sve to potroši, ne preostaje nego puko izglasavanje i većinsko rješenje i to je, po meni bit demokracije. Ne znači to da će "svi vukovi i sve ovce biti na broju", ali bolje od te i takve demokracije još nije ni na obzoru.

Inače se od pamtivijeka u ove krajeve doseljavalo i odseljavalo iz bliže i daljnje okoline, doseljava se i odseljava i danas, a doseljavat će se i odseljavat i u bližoj i daljnjoj budućnosti, bilo nekome milo ili ne. To su povijesni procesi i tu se ne može ništa promijeniti i uvijek su motivi, pokretljivost i vitalnost "dolazeće" čeljadi bili veći spram, recimo autohtone dubrovačke čeljadi, kakve u tri i više koljena skoro da jedva i ima. Tako je to i drugdje i nema tu nikakvih posebnosti i suvišno je trošiti i energiju i biti zavidan, pa i zločest na sve to, nikakve koristi ni za sebe ni za svoje od takve "rabote". Eto, naši naraštaji imaju tu sreću ili nesreću da su svjedoci jednog dramatičnog vremena, promjena i nesigurnosti, a svjedoci smo i toga da se od neke, ajmo rijet dubrovačke rente ili branda može uz malo rada i znanja lijepo živjeti. Nekima, ali tek nekolicini, to je možda i moguće i ovaj Dubrovnik i politički, i gospodarski, i socijalno i kulturno sad je posve drugačiji od onoga prije svega dvadesetak godina i ponekad mi se učini da je neke lupla "mokra krpa" po glavi te da se slabo snalaze u sve globalnijem i konkurentnijem okruženju, prihvaćajući i objektivne razloge što je tome tako i koji važe ipak samo za one s posebnim potrebama i slabim zdravljem. Ono što mi se već dulje vrijeme čini nepoželjnim je izostanak volje za prihvaćanjem nekih kulturnih, jezičnih i uopće vrijednosnih standarda koje su Dubrovnik vijekovima resili, bez obzira na sve nevolje i nesreće koje su ovuda protutnjale. Unatoč stalnim posezanjima, sačuvane su i sve one važne dubrovačke posebnosti i prepoznatljivosti u hrvatskom nacionalnom korpusu i svatko bi "normalan" trebao biti čak i ponizan pred tom slavnom tradicijom, kulturom, duhovnim i materijalnim vrijednostima. To bi se, bar po meni trebalo odnositi i ne samo na običnu i najčešću čeljad, odakle god da jest, nego i na poduzetnike, ulagače, političare, javne i slične djelatnike, dakle sve one koji imaju nekog posla s ovim Gradom. Ovako mi se čini, da se pod pritiskom kapitala i materijalnih interesa, ruše svi skrupuli i točno je to da kapital i interesi, a ne građani preko svojih izabranika, "crtaju" ne samo urbanu, nego i svaku drugu sliku Grada, za račun svojih ništa drugo nego kratkoročnih dobitaka i svemu smo tome, nažalost, samo nijemi svjedoci.

Sve u svemu, možda i zato što sam ekonomist, držim da je vrijeme za podvući crtu na svakovrsne povijesne dvojbe, traume, podjele i predrasude, prepustiti stručnijima i hladnijima da to učine, jer od toga, kako se stalno uvjeravamo, nema nikakve koristi za budućnost ni ovdje ni bilo gdje. U novom, globalnom, konkurentnom i zahtjevnom međunarodnom i gospodarskom okruženju, s pričama iz povijesti i pozivanja na možebitnu slavnu prošlost i rezultate, nažalost ne stvaraju se, nama ovdje, ali i u Lijepoj našoj uopće, toliko potrebne nove vrijednosti. To je tapkanje u mjestu, točnije u močvari, makar držim da je to temeljna zadaća političara i svih duhovnjaka, dakle taj povratak optimizma, smisla življenja i stvaranja, to pronalaženje mjesta pod suncem za svako ljudsko biće. Uvijek je čeljad ovoga Grada znala naći prava rješenja i za najveće nevolje, a nema razloga da tako i dalje ne bude i zato su nam svi dobronamjerni toliko potrebni.

9. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

NAPOLITANKE

Dubrovnik - Viđenja

Eto, barem privremeno stišala se polemika našeg i talijanskog predsjednika, Stjepana Mesića i Giorgia Napolitana. Istina je da je Stipe bio neoprezan, ne stavljajući u istu ravan i fašističke i antifašističke zločine /fojbe/. Zločini, bilo kakvi i ma tko ih počinio, uvijek su i samo zločini i ne mogu se ničim pravdati, naravno ni rangirati. Svaki ozbiljan i odgovoran političar, ako se već upustio u taj nimalo jednostavan posao, a nitko ga nije tjerao da ga prihvati, dakle takav političar tu abecedu, kao i u koječemu drugome, naprosto mora znati i u "podne i u ponoć". Vrijedi to i za Mesića i tu bi se zaustavio što se Stipe tiče..

Ali, i započeo što se Giorgija Napolitana tiče, toga nekad rigidnog, a poslije reformiranog komunista, danas predsjednika Italije, usput rečeno zemlje snažne lijeve tradicije i Antonija Gramscija. Taj Napolitano, za podsjetiti se, rekao je ni manje ni više kako su "dramu julijsko-dalmatinskog naroda prouzročile slavenska krvoločna mržnja i slavenske aneksionističke težnje" što je, naravno rasistička i revizionistička i aneksionistička izjava koja ruši svako ne samo slavensko, nego i uopće ljudsko dostojanstvo i za odgovor na takvu provokaciju nije potrebna nikakva "tiha diplomacija" Kolinde Grabar Kitarović i povlačenje u "ljušturu". A tako je ispalo ili se meni tako pričinjavalo. Makar da je u ustavnom sustavu Italije predsjednik Republike više neka moralna vertikala ili horizontala i nema upravljačke moći. Pa i ta Europska unija osuđuje opet i samo hrvatsku stranu u tom, ajmo rijet retoričkom incidentu. Europski pogled na jug i istok posve je drugačiji, naravno i oštriji, koristeći i "mikroskop", ne dajući nam za pravo čak ni onda kada je posve razvidno da smo u pravu. Pitam se samo, neka se ne uvrijede Židovi, kako bi bilo i što bi se uopće dogodilo da je tu svoju provokaciju Napolitano usmjerio prema njima? A Silvije Berlusconi, kojemu nerijetko riječi nisu povezane s razumom, a možda je i stvarno takav, za skoro pa i benignu primjedbu na Židove jedva se provukao. Sve to samo i jedino govori u kojemu smo teškom položaju i ponekad mi se učini da svima drugima se daje za pravo, a Hrvatima eto ne. Europi, pa ni susjedstvu Hrvatska još uvijek nije "sjela" kao suverena i neovisna država, stare su predrasude jake i uopće i ne znam kako će ovo skupa završiti. Pogotovu ne u pogledu stvarne ili realne neovisnosti i prava na svoj put, koji ipak jest europski, ali ne mora se baš u svim potankostima poklapati i valjda imamo pravo na neke svoje posebnosti i identitet. Bez obzira na relativno mlitav odgovor hrvatske Vlade, iz njega ipak proizlazi da smo slavenskog podrijetla i da nas kao takve Napolitano vrijeđa. Naime, nisam čuo ni pročitao možebitnu reakciju zagovornika iranskog podrijetla Hrvata, jer Napolitano, koliko sam razumio, nije upotrijebio izraz Hrvati i sl. A za pravo rijeti, ovi naši suvremeni hrvatski političari, i desni i lijevi, nekad jedni, a nekad drugi više, uglavnom su tiši i snishodniji prema vani, a bučniji i oštriji prema unutra, osobito prema suparnicima ili protivnicima. Tome je tako i u pitanjima koja su od nacionalnog interesa, gdje bi kakvog-takvog koncenzusa uvijek i na svakom mjestu trebalo biti. Postoje politička pitanja koja se mogu riješiti tihom ili starom dubrovačkom diplomacijom, ali postoje i neke granice kojima se ugrožava nečiji ponos i dostojanstvo i oko toga nema pregovora, nego samo uvjerljivih i jasnih isprika. Pogledajte samo kako je i lijeva i desna Italija podržala lijevog Napolitana u njegovoj, ništa drugo nego provokaciji. Jest da je Prodijeva vlada lijevog centra klimava i da mu je Berlusconi, s postfašističkim Gianfrancom Finijem stalno s desna na vratu i da joj stari Napolitano dobro dođe sa svojom senilnošću, ali što se to nas tiče.

A kako mi ovdje zapravo i dvojimo je li Mesić u pravu u svom odgovoru Napolitanu i kako opet ta Kolinda Grabar Kitarović ni nakon pet puta ponovljenog upita Mislava Baga stoji li Vlada iza takvog Mesića nije dala jasan odgovor. Otišao sam spati, a nije mi bilo jasno stoji li ili sjedili li Vlada iza Mesića. A možda je i uopće takva politika i političari pa da nisu oni ti i tu koji će davati konkretne odgovore na konkretna pitanja i sve mi se čini da se sve razvodnjava i otupljuje, čak i u najvažnijim i sudbinskim stvarima. Ali, sve sam sumnjičaviji i nepovjerljiviji prema političarima i moćnicima i samo dragi Bog zna što su sve oni međusobno, ali i s vanjskim čimbenicima potpisali i dogovorili. U svakom slučaju, računi ovakvi ili onakvi, na tvrtku države, paradržave i njezinih zastupnika, ovlaštenih ili neovlaštenih, svakodnevno pristižu. A bogami, s 30 milijardi dolara inozemnog duga, bankama, komunikacijama i strateškim gospodarskim resursima u stranom vlasništvu, ne čini li vam se ova moja pisanija o identitetu i suverenitetu moguće i besmislenom i dosadnom, pa i potrošenom.

Ima jedna teza koju stalno provlače naši vladajući, pa i oporbeni političari i koja se uvijek pojavljuje kada neki bliži ili daljnji susjed pokušava "disciplinirati" Hrvatsku i Hrvate, a ta je teza da ti strani "politički provokatori" to čine iz unutarnjopolitičkih razloga, kako bi na nacionalnim temama dobili što više glasova. Jasno mi je da se na takvim temama ionako i svugdje ubire najviše glasova i da homogeniziraju narod i da se tako potiskivaju domaći jadi. Ali, to su, u ovome slučaju talijanski, u onome drugome slovenački, u trećem srpski, u četvrtom bosanski i sl. problemi i ne mogu se prelamati preko naših, nego njihovih leđa. Može, primjerice moja malenkost biti koječime nezadovoljna Lijepom našom ili lijepim našim Gradom i uvijek se neke stvari mogu poboljšati, u kratkom ili dugom roku. Ali ipak držim da su i Hrvatska i mi ovdje, i nakon svega što nam se dogodilo, pa i događa, ostali i prisebni i strpljivi i tolerantni, usporedbeno usuđujem se rijeti i puno više od Italije, Slovenije i drugih susjednih zemalja, a rekao bih čak i zemalja Europske unije. Naši su problemi više unutarnje naravi i nisu mali, poput ustroja pravne države, racionalnog i održivog ekonomskog poretka i slabe prijemčivosti činjenice da nas je jako malo i da je svatko i više nego dragocjen. A problem je i u tome da u svemu i svačemu hoćemo biti originalni, trošeći energiju i um na nečemu što je već negdje u tom velikom svijetu rIješeno. Skloni smo i dolijevanju ulja na vatru i grijanju tople vode, pa i uvjereni u moć forme ili dogme, a ne sadržaja i činjenica. A poprijeko gledamo i na uspješne i "uspješne", te čisto subjektivne kategorije i tko će uopće dokučiti koliko je neki čovjek uopće sretan i drži li se uspješnikom. Oko toga, držim, bezvrijedno se i truditi i sve su to trivijalnosti, iz kojih neće izniknuti ništa dobro, budite sigurni.

Moguće je i da se stišala bura između Italije i Hrvatske, ali nisam optimist i moguće su nove bure, osobito u graničnim i ekološkim pitanjima i s Italijom, ali i Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, pa i Crnom Gorom i nova su iskušenja pred Sanaderovom, možda opet njegovom, možebitno i novom hrvatskom Vladom i držim da je potrebno utvrditi neke minimalne standarde i naše uvjete ispod kojih se ne može ići. Ta kuda bi nas dovelo otvaranje "Pandorine kutije" i trebamo dokazati da ona za nas uopće i ne postoji i da smo ovakvi kakvi jesmo i da drugačiji ne možemo biti. Skupu cijenu suverenosti i neovisnosti jednom smo, kroz goleme izravne i posredne žrtve već platili i treba rijeti da nismo spremni za nove namete, ovakve ili onakve. Barem tako mislim. Ili je možda sve otišlo predaleko.

8. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

ŽULJ

Dubrovnik - Viđenja

Nipošto mi nije nakana sručiti se na okrivljenike ili osumnjičenike i povoditi se huškačima ili osvetnicima, ma koliko su možebitno jedni ili drugi krivi ili pravi. Nema u meni osvetničkih ni sličnih strasti i svatko će na kraju svih krajeva odgovarati pred Bogom, ali narodom baš i nisam siguran. Tako je to i zasad s navodnim ucjenjivačima iz slučaja "Bellevue" koji je tobože uzdrmao dubrovačku, pa i hrvatsku političku i poduzetničku pozornicu i opet tobože, otvorio neka nova pitanja hrvatske, opet političke, gospodarske, moralne i svake druge zbilje. Ma hajte, molim vas! Ta sve te malverzacije, korupcije, ucjene i sl. hrvatska je zbilja od samostalnih početaka ove zemlje. Šire i općenito gledano, nemoguće je zaključiti da u svemu tome "prste" nemaju, posredno ili ne, skoro svi sudionici, jedino je nekima dozlogrdilo i na kraju su iznijeli "gajbu na sunce" i eto, klupko se počelo odmotavati. Ali, pravo da vam kažem, sluteći kakve su sve "figure" na šahovnici, male su nade da će se i posve odmotati i ući u jasnu završnicu na stijeni od "Bellevua". Uostalom, nije mi ni poznato da se i u nizu brojnih drugih hrvatskih privatizacijskih i korupcijskih skandala, otkako je suverene i neovisne Hrvatske, bar formalno, nekome nešto značajno na gore dogodilo. Isključujem tu mafijaške i slične obračune, jer su oni posljedica visokorizičnih "poduzetničkih pothvata" u kojima neke, dakle gubitnike ovakve ili onakve, jednostavno nije išla "karta" i toga će, bez brige, uvijek biti. Nema to nikakve veze ni s političkim ni pravnim poretkom. Naime, uvijek će biti "naših" i "njihovih", samo je pitanje okolnosti vremena i mjesta, a potvrdit će se u idućem razdoblju jesu li osumnjičenici u predmetu "Bellevue" i njihovo procesuiranje izuzetak ili moguće pravilo i stvarno rušili se mit o nedodirljivim ljudima u hrvatskom društvu.

Pa što mislite, da smo mi ovdje ili one koje smo, ovako ili onako izabrali za naše predstavnike, da su, dakle ti predstavnici i njihovi poslušnici provoditelji neke naše, izvorne volje i nekih općih ili javnih interesa. Oni su, ništa drugo, nego mali ili nešto veći od "kužine", mirili se s time ili ne, u ime i za račun, ili bar dio računa nekih viših odozgo, skoro pa da su i obični agenti, poput turističkih i nema tu nikakvih iznenađenja ni senzacija. I nikad naš, rijet ću i to, sve manje lijepi Grad nije oskudijevao takvim, od Republike na ovamo i uvijek će ih biti. Ne mijenja se ljudski karakter i duša tek tako, "milimetarski" su pomaci ostvarivi tek stoljećima i ne zanosite se da će sve to riješiti država ili već netko drugi za vas ili nas. A kako će se i promijeniti kad su u vrhovima, i ne samo ovdje nego i na kugli zemaljskoj, uvijek ništa drugo nego, najblaže rečeno problematični, da ne potonem u literarne vode. Bile su i ostale slabašne nade umnih i moralnih da će o bilo čemu važnijem odlučivati i da će ih netko o nečemu ili nečemu poslušati. Evo moja malenkost, ne trsim se da sam uman, a o moralu bi se moglo ionako puno raspredati, na stotine i tisuće puta savjetovala je meni dragoj i manje dragoj, ali nikad do kraja mrskoj čeljadi, ma kakva da jest i djelima, a ne riječima, da ne bude pohlepna, osvetoljubiva, zločesta, jer tako sama sebe, ali i svoje potomke uništava i da se svede u svoje "gabarite". Nije to nikakav poraz, to je zapravo pobjeda, to pravilno shvaćanje gdje ti je mjesto na zemlji, to je mir u duši i to je Božji dar.

A svakome ima mjesta i svatko je dobrodošao u svojoj ovozemaljskoj misiji i ovdje, i šire i najšire, opet ako se pođe od vlastitih "gabarita". Čini se da se veliki klavirist Wertheimer, ne dokučivši genijalnog Glenna Goulda i ubio, ili točnije Glenn Gould ga je svojom genijalnošću naprosto primorao na samoubojstvo. A Thomas Bernhard, koji je i jednako tako bio veliki klavirist, ali ne velik kao Glenn Gould, to je na vrijeme shvatio, da klavir jest za njega, ali ga je odbacio, odustavši od nadmetanja s Gouldom i okrenuo se onome po čemu je, bar po meni, najveći, ne austrijski, nego i svjetski književnik 20. stoljeća i nije se ubio. Umro je, istina, ne baš prestar, kao i Glenn Gould, prirodnom smrću. Ali, "problem"je s Bernhardom, i s Gouldom, i svim ljubiteljima istine i samo istine, a ne nikakve fikcije i konvencija i malograđanštine i mediokritetstva, što su zapravo izopćeni iz "mozgovno" lijene većine i što su od te iste većine proglašeni čak i luđacima. Ima takvih "luđaka" i tu, po Gružu i poslušajte samo što govore? Istinu i samo istinu i eto zato, ni zbog čega drugoga, drže ih za "luđake". Ali, i svi ti "luđaci" su mi, čak i puno draži, od svih tih, ništa drugo, nego licemjernih kukavica "raspoređenih" po boljim ili lošijim mjestima, "betulama" i sličnim "mišjim rupama". A istinu su promicali, da i to znate, i svi ti odavno ili ne tako davno umrli dubrovački oriđinali, poput Iva Labaša, Beba Burina, Frana Kariole, Luke Milišića, Toma Šeparovića i brojni drugi, neka mi oproste nespomenuti i šteta je da ih je sve manje. Možda se forma izricanja istine, osobito o ljudskim karakterima i događajima nekima činila nezgrapnom, ali, molim lijepo, sadržaj, dakle istina, bila je neupitna.

Ali, danas i ovdje nije riječ o istini, makar je potrebno uvijek podsjetiti se na njezinu važnost. Ponovno je riječ o pohlepi, i ne samo u "predmetu Bellevue", nego i u brojnim i čini se sve brojnijim "predmetima" i doista ničemu drugome nego ljudskoj nesreći i zbilji u kojoj, bar materijalno "uspijevaju" uglavnom pohlepni i nezasitni. Nekad, pa možda i ne tako davno, bilo je kakvog takvog osjećaja za mjeru, sklad, lijepo i funkcionalno, a od ne baš tako davno, svaki je osjećaj, bar kod onih što pokreću i odlučuju posve izgubljen. Ta pogledajte samo na što liči ovaj naš Grad, od urbanizma do arhitekture, od neke elementarne uljudbe do okoliša, od govora do kulture. I čemu se izlažu, ajmo rijet ipak gospođe i gospari koji se usude i benigno, jer dalje i ne mogu, prozboriti o onome na čemu ili u čemu smo. Živimo u dobu posvemašnjeg straha, egzistencijalne nesigurnosti i svakovrsnih pritisaka, sugestija, savjeta i uvijek se na kraju sve svodi na politički profil buntovnika, dobronamjernika ili voljnika. Ajde, majčin sine, pokreni i izvedi do kraja nešto za vlastitu, ali i opću korist, neovisno i izvan neke, ovakve ili onakve interesne skupine, pa da vidiš dokle ćeš dogurati.

Primjerice, ne mogu skriti razočaranje svim tim obnovljenim i neobnovljenim elitnim dubrovačkim hotelima i ufanjem da je to nešto najbolje na međunarodnom receptivnom turističkom tržištu. Najprije, svaka čast svima onima koji su ih obnovili, zaposlili su čeljad, kako-tako i posluju, doduše uglavnom na "crti", pa i ispod nje i valjda podmiruju sve obveze prema državi i takvi su stostruko bolji od onih koji nisu ništa učinili i dalje "piketaju" po kakvim-takvim obnovljenim hotelima. Ali, to, dakle ti hoteli i svi oni koji su s njima tobože "upalili svjetlo" i eto, prosvjetlili nas i uveli u takozvane suvremene trendove hotelske industrije, uglavnom i zjape /polu/prazni izvan onih par ljetnih mjeseci, kada bi ih svaki priučeni hotelijer mogao napuniti. A neću ni spominjati hotelske interijere, izvedbu, materijale, kič i sl. Ne čudim se tome i to je prirodno, kao što je prirodno da ćemo nekad i umrijet. Naime, ulagač ili vlasnik vodi se samo i jedino profitom ili materijalnim interesom. A profit se, nek se zna i to, bar u turističkom hotelijerstvu i to ne baš mali, može ostvariti ponajviše u nultoj godini, dakle godini ili godinama obnove i/ili izgradnje, na provizijama, "prekoračenjima" troškovnika i tome slično. U tome su, i samo tome, svoj interes prepoznali svi ti sumnjivi i nesumnjivi ulagači i privatizacijski maheri, nipošto u profitu ili interesu iz tekućeg poslovanja. Tome, naravno treba dodati i plaćanje svih posrednika ili neposrednika u postupku ishođenja lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola, što sve "nabubri" na primjerice 24 milijuna € za hotel sa sumnjivih pet zvijezdica i stotinjak soba. Pa ako su stvarni troškovi projekata, izvedbe, doprinosa i sl. na toj razini, dakle 24 milijuna €, e onda bi taj hotel morao i doista biti ekskluzivan i elitni, kako hoćete i po popunjenosti i po ostvarenim /a ne deklariranim/ cijenama ili takozvanom room-rateu. Ali, brat-bratu, barem pet, ako ne i koji milijun € više utroši se na "popratne" troškove i od onoga što ostane za samu izvedbu ne može bogzna što ni učiniti.

Ostavimo se priča da je cijena jednodnevnog boravka u nekome hotelu, primjerice tisuću €. Računi se svode na kraju godine i izvede prosječna ostvarena cijena po sobi, u ovome slučaju dnevno. Bitno je ono što vam gost ili tržište prizna, a ne što ja ili vi mislite o sebi, bar u poduzetništvu. Licemjerje i lakirovke strane su slobodnom tržištu, novac je, taj genijalni izum Feničana, mjerilo koječega i dobro je da je tako, predmnijevajući pri tome učinkovit pravni poredak i jednak početni položaj za svakoga. A tamo gdje nije tako, može biti ovako ili onako i tako u beskraj i uvijek se bavimo tricama i kučinama kada raspredamo o nečemu što nema nikakvog mjerila. Tko će samo utvrditi je li neka kazališna predstava bila uistinu dobra ili nam je zapravo podmetnuta, osim neovisnog i stručnog kritičara, kojih je ionako premalo, a ne može se, kao i u novinarstvu općenito, od istine preživjeti.

Sve u svemu i bar po meni, zasad, danas i ovdje i u Lijepoj našoj općenito, ne može se od rada i poslovanja pristojno i sigurno živjeti. Rad i poduzetništvo su proskribirani, zna to i mladež i na obzoru ne vidim političke snage ni stranke, ni među pobjednicima ni gubitnicima koje takvo "stanje na terenu" kani doista i promijeniti. I nije poanta priče o "Bellevueu" u tome što će se netko obogatiti, više ili manje iz "takvog posla" i što se nekome sad "stalo na žulj". Poanta je što je na takvom "predlošku" iznikla, usuđujem se rijet, za globalni svijet nekonkurentna i neperspektivna gospodarska struktura i što se pošten, stručan i poduzetan rad zapravo i ne isplati, a politička i ina mimikrija i pripadnost nekoj interesnoj skupini, koja ništa drugo i ne želi nego monopol i zatvorenost, eto isplati. Ipak, ohrabrujuće je, sudeći po svakodnevnim komentarima o slučaju "Bellevue" da postoji kakav-takav koncenzus najčešće čeljadi o tome da korupciji i ucjenama treba stati na kraj, ne vjerujući da je to zbog možebitne zloće ili osvete prema osumnjičenicima. A Dubrovniku je to i jedna ne baš mala "mrlja" na sve druge jade i nevolje koje su nas snašle u posljednjih petnaestak godina i vjerujem da ćemo je znati brzo otkloniti. Jer, držim da je golema većina ili takozvana obična, pa i neobična čeljad, sa svim svojim manama i vrlinama, poštena i spremna za nove razvojne iskorake na vlastitu i opću dobrobit.

3. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

RAČUN S KRČMAROM

Dubrovnik - Viđenja

E nije se našao nijedan političar, a ne vidim ga ni na obzoru, koji će običnom i neobičnom hrvatskom puku reći ono, što je po meni jedina istina u ovome trenutku za Lijepu našu, a ta je: "Dragi puče, ne mogu vam ponuditi ništa osim krvi, napora, znoja i suza", kako reče danas rijetki, a onda doista realni političar i vođa, Winston Churchill. Taman posla, glasovi potpore takvima brojili bi se prstima tek nekolicinom ruka. Neću rijeti da smo svi baš takvi, uvijek je opasno poopćavati, ali pozamašna većina svakako jest. Dakle i ukratko, draže su nam zablude, fikcije i obećanja, nego činjenice i istina i to, po stoti put ću, nije neka hrvatska osobitost. Eto i ja, a vjerujem i dosta drugih, nastoji se domoći istine pišući, a taj napor, nisam to znao, zahtijeva i hrabrost. Sviđa mi se Aristotelova misao "Drag mi je Platon, ali mi je draža istina". Ali, danas i ovdje uglavnom važi "Istina mi je draga, ali draži mi je Platon".

Koliko li sam samo puta uvjeravao i pelješku i primorsku i korčulansku i dubrovačku čeljad da Pelješki most nije sadašnji prioritet i da neće tako skoro ni biti, kad se uoči koliko je prečih infrastrukturnih i gospodarskih projekata. Najčešća "obrana" bila je kako se četiri puta prelazi hrvatska granica, da nas s ispravama gnjave i maltretiraju i tako tome i da je sad i nikad prije i nikad kasnije prigoda da se Hrvatska teritorijalno integrira. Nipošto ne dovodeći u pitanje taj politički aspekt, dakle tu integraciju, što opet neće ništa značiti u ne tako dalekoj ujedinjenoj Europi, i dalje držim da je taj projekt realno izvediv za kojih dvadesetak i nešto više godina i da su i Primorju, i Pelješcu i Korčuli važniji i potrebniji konkretniji gospodarski, prije svega turistički, poljoprivredni i uslužni projekti koji neposredno utječu na tamošnji životni standard, pa ako hoćete i perspektive opstanka i smisla življenja Primoraca, Pelješćana i Korčulana. Bit ću pristojan i neću ih ni imenovati ni citirati, ali što su ti uvaženi ekonomski i prometni stručnjaci ispisali u prilog Pelješkog mosta, može se uvrstiti u kronologiju ljudskih gluposti. Malo tko od nas neće, bar ponekad "ispaliti" kakvu glupost, ali mi se čini da je ona ipak snošljivija kad dolazi od takozvane neuvažene i neugledne čeljadi i uvijek sam na strani takozvanih neuvaženih i neuglednih i nalazim opravdanja za takve, ali nipošto ne i za takozvane uvaženike ili uglednike. Za podsjetiti je da je ta umotvorina o Pelješkom mostu koštala 800.000 kuna i da je pri kraju predizborne kampanje poslužila HDZ-u "kao stručni predložak" za glasačku potporu i da je već, kao sve slične razvojne dokumente prekrila prašina. Ali, na projektu Pelješkog mosta HDZ je prikupio podosta glasova diljem južne Hrvatske i ako se sjećate, Pelješki most je skoro pa bio i najvažniji predizborni "hit" relativnog, a po svemu sudeći i ukupnog pobjednika parlamentarnih izbora – HDZ-a.

Ma ne bi vas ni gnjavio s tim Pelješkim mostom, ali se čini da od njega, bar u dogledno, a možda i nedogledno vrijeme neće biti ništa, jer se ispostavlja u pregovorima za koalicijsku Vladu da taj most i nije prioritet, dakle ono što i sam neprekidno tvrdim! Pouka je iz ovoga "slučaja" da niti jedna politička stranka u Hrvatskoj ne može izboriti samostalno apsolutnu većinu i da ne može praktično ponuditi nikakav suvisli politički ni gospodarski ni ne znam kakav program sa sigurnošću da će ga i u cjelosti provesti. Jer, potencijalni koalicijski partneri imaju kakve – takve, ali ipak drugačije programe i narušavaju programe relativnog izbornog pobjednika, dakle HDZ-a. Dobro je u tome da se nekakve programske gluposti ipak u tom procesu otklone, ali je loše da će se od predizbornih obećanja malo što i ostvariti i sve će to, kad sve ovo oko sastavljanja Vlade prođe, na kraju biti jedan "bućkuriš" od kompromisa, ustupaka i ljudi, koji ne jamči brži hrvatski hod u sve zahtjevniji svijet oko sebe. Nemojte ni promisliti da ću se sad zaletit i rijet da je HDZ obmanuo svoje izbornike i da će mu oni vrlo skoro "okrenuti leđa". Neće od toga biti ništa, opet će biti isto, tj. važno je stoji li ili sjedi li "crni", popularnije sad "plavi", ili "crveni vrag" iza te ideje, a nipošto vrijednost i provedivost ideje ili programa kao takvog. Ako su vas obilježili kao "crnog, plavog ili crvenog vraga", nema vam pomoći, osuđeni ste na uspjeh ili neuspjeh i opet ću ponoviti, kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, tako je i s narodom i to je doista depresivan zaključak koji vas može dovesti i do odustajanja, ali nikad to ne činite. Koliko sam ljudi susreo koji mi rekoše da ni do groba neće glasati za "crvene" ili "crne" ili "plave", ma što ponudili i ma kakvi su. A do takvih i najviše držim, jer to je većina i oni su taj politički realitet. A ne mi, tobože, a možda i doista umniji, kad uz blaže ili žešće piće "raspredamo" i ljutimo se što nešto nije po našemu. Uvijek valja imati na umu da predstavljamo golemu manjinu, htjeli to ili ne i ne ljutimo se zbog toga i možemo i takvi naći mjesto "pod suncem" s "uspravnom kralježnicom", ako baš hoćemo. Kažu i meni što toliko i to pišem, ionako ne možeš "krivu Drinu" ispraviti, ali nešto mi ne da mira i vidim nekog smisla u tome, dakle pisanju, makar neki trag vremena, prostora i ljudi u kojem sam se našao i čini mi se da to i nije baš bezvrijedno. Iako, ako se bolje pročitaju neki filozofi ili književnicii, u ljudskoj duši ništa nije promijenilo otkako je svijeta i vijeka i samo se uvijek isti problemi na možebitno drukčiji način opisivaju i ništa drugo nego pokušavaju riješiti, zasad bez uspjeha.

Ako bi se pošlo od učinaka HDZ-ove vladavine u proteklom mandatu, od obećanja i "jamstvenih kartica" malo je što i ostvareno i izbornici mu ne bi trebali dati prolaznu ocjenu, ali su mu, eto ipak dali i to samo potvrđuje već spomenuto, dakle slabu naviku birača da mijenjaju "političke proizvode". A sad su se politički analitičari i sva novinarska svita okomili na Milanovića i SDP što nije uspio postati i apsolutnim izbornim pobjednikom, bez da imalo "prodru" u narodnu dušu i njegov način razmišljanja i odlučivanja. Štoviše, mnogi su ga proglasili i gubitnikom. A to vam je isto, dakle u današnjoj i ovakvoj Hrvatskoj da SDP bude i relativnim pobjednikom, kao i ja u današnjem i ovakvom izdanju da se domognem Pamele Anderson. Za mene je pravo čudo tih 56 SDP-ovih mandata i problem je u tome što ih možda više nikad neće ni imati. Jer, za HDZ i desnu opciju vezano je i podosta kapitala, interesa, proračunskih "parazita" i "nepodmirenih računa", pored svega drugoga. I sve je to i legalno i legitimno. I sad mudraci, poput Mata Arlovića i sličnih, koji su 2003. prikupili jedva 34 mandata, potkučavaju Milanovića i njegove izabranike, koji su, bar sa stranačkog stajališta jedini dobitnici proteklih izbora, godilo to ili ne uhu njegovih neistomišljenika i protivnika, uključujući i političke analitičare, kolumniste i komentatore koji se /čast izuzetcima/ kriju iza izvora financijske i medijske moći.

A bogami je i "legalno i legitimno" ono što je po meni doista uvaženi i hladni ekonomist Gordan Družić ustvrdio, a to je da se "unatoč nekim pozitivnim pomacima hrvatsko gospodarstvo nalazi u dugogodišnjoj krizi, koja traje više od četvrt stoljeća". Temelji to Družić na činjenici da je hrvatski bruto domaći proizvod u 2006. samo 12.9% veći od onoga u 1990., industrijska proizvodnja u 2006. na razini je od 85% one u 1990., a zaposlenost u industriji na 40%.

Pa i ne treba ići tako daleko za to ustvrditi i osvrnite se samo malo na sliku dubrovačkog gospodarstva iz te 1990., s TUP-om, "Radeljevićem", "Dalmacijabiljem", "Dubravkom", HTP Dubrovnikom, "Dubrovkinjom", "Babinim Kukom", GP "Dubrovnikom" i koječime drugim i koliko li je onda čeljadi radilo punih 11, pa i 12 mjeseci godišnje. E neće biti da je to ipak sve bila neka komunistička ili socijalistička utopija, da su agresori s istoka i sjevera sve uništili ili da je to neki usud tržišta i kapitalizma. Tvrdim da se cijela ta industrija mogla izmijestiti i modernizirati u zaleđu, da se obnova turističke infrastrukture mogla na novom i konkurentnom konceptu provesti puno brže i pametnije, da su i Konavle i Župa dubrovačka i Dubrovačko primorje i Pelješac mogle puno ljepše i izgledati i produktivno disati, nipošto ne potcjenjujući ono što je učinjeno. Pa i Monte Carlo, taj razvikani mediteranski turistički biser, zapravo živi i to iznadprosječno, zahvaljujući prije svega proizvodnji, pa čak i kemijskoj industriji, što premašuje 60% tamošnjeg bruto proizvoda. Cijeloj je Dubrovačko-neretvanskoj županiji, pa i Gradu Dubrovniku potrebna uravnoteženija gospodarska struktura, temeljena na razmjerno bogatim prirodnim, tradicijskim i ljudskim potencijalima, a to je čak i u manjoj mjeri sezonskI, niskoprofitabilnI i intelektualnim radom siromašni receptivni turizam, a više mediteranska poljoprivreda, akvakultura, maloserijska i visokovrijedna proizvodnja, informacijske tehnologije, financijske usluge, zastupstva uglednih europskih tvrtki i sl. Držim da ni naš lijepi Grad ni Lijepa naša nisu "uhitili" pravi razvojni smjer, temeljen na dovoljnim potencijalima za bogat, perspektivan i zdrav život svakog čovjeka dobronamjernika na ovim prostorima, a nije ni stvoreno takvo ozračje, što je i jedina zadaća političke kaste, ovako ili onako i po čemu se isključivo može izmjeriti njihov učinak i poslanje.

Uvijek se zapitam, kad pomislim što se sve izdogađalo u ovih petnaestak godina i na čemu smo danas i ovdje, je li sve baš tako moralo biti i je li baš pravi odgovor ona "što ste tražili, to ste i dobili", dakle i svoju državu, ali i "divlji" kapitalizam, takozvano slobodno tržište, slobodu, demokraciju, pomanjkanje elementarnog ukusa i u arhitekturi i u urbanizmu, potrošačko društvo u najgorem obliku, primat materijalnog nad duhovnim, pohlepu, korupciju, bahatost i na kraju niske vrijednosne standarde i kriterije u svemu i svačemu. Znam za dosta dubrovačke mladeži koja se "otisnula" diljem Hrvatske, ali i Europe i svijeta i tamo uspjela, što ovdje, zbog ovoga ili onoga, ali ponajviše slabašne ekonomije i karijernih mogućnosti, nikada ne bi uspjela i to je, bar po meni, danas najveći dubrovački problem. Kakva je struktura i sadržaj ovdašnjeg gospodarstva, ne vidim da nam je takozvano društvo znanja uopće potrebno. Za pravo rijet, poznavajući najčešći duh i mentalitet ovdašnjeg puka, ništa drugo, dakle ni bolje ni lošije nisam ni očekivao i jednostavno smo takvi kakvi smo i nema nikakvih čuda. "Ljudi su takvi kakvi jesu; ne mogu se promijeniti kao ni predmeti koje su napravili, koje rade i koje će napraviti. Priroda ne razlikuje vrijednosti. Samo ljude sa svojim slabostima te svakodnevnom tjelesnom i duševnom prljavštinom. Svejedno je očajava li netko za pneumatskim čekićem ili pisaćim strojem. Jasno je da osakaćuju jedino teorije, filozofije i znanosti što svojim neupotrebljivim spoznajama sve samo zamagljuju. Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti dobro poznate. Tko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti i tako sve do kraja... Sanjali smo o iskrenosti i čistoći, ali to su bili i ostali snovi. Često smo odustajali i ponovo počinjali i još ćemo često odustajati i ponovo počinjati...Zbog jednog ili više zločina što ih – tko zna – nismo počinili ili koje ćemo ponovo počiniti za druge nakon nas, osuđeni smo na život, i to doživotno. Na ovaj svijet nismo došli svojom odlukom; odjednom smo se našli ovdje i osim toga postali odgovorni. Postali smo otporni, ništa nas više ne može slomiti, ne žudimo više toliko za životom niti ga jeftino rasipamo. Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono še se čini da je istina, ali zatim glavu ponovom pognemo. I to je sve." završava u "Podrumu" Thomas Bernhard.

Samo mi se ipak čini da se razina svakovrsnih predrasuda, otuđenosti i uvjerenja u moć države i političke kaste povećala, a razina optimizma, vlastitog samopouzdanja, radne i kreativne motivacije smanjila do zabrinjavajućih razmjera, na što bi i socijalni psiholozi morali dati stručan i neovisan odgovor. Sigurno je samo da su očekivanja najčešćeg puka bila prevelika i da se "tresnulo" na zemlju. A i uviđa se, i tu sam optimist, da je i neistomišljenik jednako vrijedan i koristan kao istomišljenik i da je ipak bogatstvo u raznolikosti, ma koliko da je i to još uvijek presporo za učinkovito se uključiti u globalizacijsku utrku i sačuvati vrijedne posebnosti.

Nemojte misliti da je sve ovo što nam se dogodilo, što nam se događa, pa i ono što će se dogoditi u ekonomiji i društvu, sva ta tranzicija i svi ti padovi, s povremenim usponima i sve to posljedice, da je "sve to račun bez krčmara". Ne, ne sve je to ništa drugo nego "račun s krčmarom", ovim ili onim, ako baš hoćete.

20. prosinca 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"