Društvo

Spektar - Društvo

Mishima Mon Amour je naziv performancea koji je Dubrovčanima predstavila japanska umjetnica iz Osake sa stalnom adresom u Francuskoj. Performance koji je zaintrigirao gledatelje zove se Kinbaku, a radi se o drevnoj japanskoj vještini vezivanja konopcem kako bi se postigao što intenzivniji seksualni užitak.

Nastup Satomi Zpire tim više je interesantan što je ona jedina izučena predstavnica te kulture izvan Japana, jer je uobičajeno da žene koje se bave ovom erotskom umjetnosti ne napuštaju Japan.

Kinbaku je "erotsko vezivanje" ili "ljepota čvrstog vezivanja" koje uključuje podizanje uvis vezanjem za strop, grede ili slično, podizanje grudiju konopima od šest ili osam milimetara debljine, širenje nogu i jasno pokazivanje spolovila (nije nužno, ovisi o afinitetima onoga tko vezuje, op.a).

Kinbaku se zna nazivati i BDSM; Bondage - Discipline, Submission - Masochism. Radio se o fantazijama dvije ili više osoba istodobno o pokoravanju ili dominaciji, nadzoru i potpunom podilaženju onome tko vezuje. Štoviše, oni koji su vezani uživaju u boli koju vezivanje zna uzrokovati zbog stegnutog konoplja po cijelome tijelu. Navodno takva vrsta seksualne igre izaziva izuzetno jako seksualno uzbuđenje i dovodi do orgazma koji se zna uspoređivati s onime kakav se postiže seksualnom igrom "gušenja".

No, vezivati ne može svatko, jer je to tehnika koja u slučaju neznanja može dovesti upravo do gušenja. Znalo se događati da je djevojka previše stegnuta oko prsiju i da zbog lošeg, nepravilnog disanja ostane bez zraka što uzrokuje smrt. Zato je i bitno da onaj koji vezuje ima pojma što radi. No, kako do toga ne bi došlo oni koji "igraju" koriste takozvanu "safeword", ili sigurnosnu riječ - lozinku koju izreknu kad je bol ili zategnutost konopa prešla granicu.

2009-07-04

www.index.hr

Spektar - Društvo

Na magistrali iza Omiša prolazim kraj velikog plakata Hrvatske turističke zajednice. Fotografija plaže na njemu jedva se u detaljima razlikuje od plaže nekoliko minuta laganog hoda od ceste. Dosjetljivi su turistički radnici našli da je razborito upozoriti kako smo na moru, ako je nekome namjerniku slučajno promaklo nekoliko stotina milijardi kubičnih metara slane vode što se na popodnevnom suncu ljeska dolje pod nama. Kome se plakat zaista obraća, upitam se malodušno, zatečen ovim besmislom. Lokalno je stanovništvo, složit ćemo se, glupo pozivati da provedu ljeto na našoj obali, budući da su oni tu, na našoj obali provode i proljeće, i ljeto, i jesen, i zimu, a jednako je nesvrhovit i strancima koji su došli na godišnji jer im reklamira stvar koju su već kupili.

Početkom svake godine, negdje sredinom siječnja, početkom veljače, u središnjoj informativnoj emisiji nacionalne televizije obavezno bude izvještaj kako se naša domovina još jednom uspješno predstavila na turističkom sajmu u dalekoj skandinavskoj metropoli. Kadrovi priloga gotovo su navlas uvijek jednaki i pažljivijeg bi gledatelja mogli navesti na sumnju da je riječ o snimcima od prošle ili pretprošle godine. Klapa u bijelim košuljama i modrim hlačama, sa širokim pojasevima od crvene svile preko impresivnih trbuha, bodro pjeva nešto o maslinama i leutima, hostese u crnim konavoskim nošnjama kruže s pliticama suhih smokava i bajama, a predsjednik Turističke zajednice šampanjskom se čašom ozareno kuca s jednim plavokosim Dancem, koji možda stvarno razmišlja o ljetovanju u nas, a možda se naprosto izgubio, jer ne zna izaći iz sajamskog paviljona, i potpuno slučajno se zatekao među nekim opičenim veseljacima, po govoru bi rekao da su Rusi.

O državnom trošku nekoliko desetaka zemljaka, uključujući reportera i snimatelja nacionalne televizije, tako svake godine uspješno predstave Lijepu našu potencijalnim gostima iz inozemstva. Popiju šampanjac, poćokaju bajame, potroše devizne dnevnice na parfeme i kravate u aerodromskom duty free shopu i dođu kući. Klapski bariton, koji se osladio tjelesnim dražima jedne hostese, tek joj se na povratku u domovinu odvaži priznati da ima ženu i četvero djece.

Posljedice truda i samoprijegora ove skupine valjanih žena i muškaraca otkrijemo nekoliko mjeseci kasnije, kad u Stanićima kod Omiša osvane plakat za ljetovanje u Hrvatskoj. Strah me je i zamisliti što bismo vidjeli da naše predstavljanje na turističkom sajmu u dalekoj skandinavskoj metropoli jedne godine slučajno ne uspije.

Pamtite li možda kako ste kao dijete mislili da odrasli znaju što rade? Zadivljeno ste ih gledali odozdo, puni nevine vjere da su oni pouzdani, razumni, da je sve što čine istinito i dobro i ima neki ozbiljan smisao. Ostatak života provedete shvaćajući da je to bila gorka zabluda. Naš spori marš prema pravokutnoj rupi u hladnoj ilovači na gradskom groblju turobni je put spoznaje da su ljudi uglavnom idioti. Kako vrijeme prolazi, sve nespokojnije otkrivate da većina stvari oko vas ne funkcionira kako treba, da ste okruženi lijenim, glupim, nesposobnim i nedobronamjernim osobama, da i najmoćniji čovjek na svijetu može biti kreten, da se sve raspada po šavovima i zapravo možete biti sretni što ste uopće živi.

Jedan glupi džambo plakat na magistrali iza Omiša neočekivano je u meni osvijestio ovu misao, ali mogao sam za nju uistinu imati nekoliko tisuća drugih povoda. Zaustavim se koji put i pokušam nabrojati sve što mi smeta, što je oko mene bijedno napravljeno, sfušano i pokradeno i užasnuto nađem da je jedva nekoliko stvari koje bih mogao pokazati da nisu takve.

Nekakva američka firma hoće otkazati najam velike sportske dvorane završene početkom godine. Jutros sam, na primjer, u kafiću u novinama pročitao da nekakva američka firma hoće otkazati najam velike sportske dvorane završene početkom ove godine. Ta čudovišna zgrada Splitu je, pod jedan, bila potpuno nepotrebna. Poslužila je tek za Svjetsko rukometno prvenstvo, koje smo zaboravili sutradan nakon što je završilo. Pod dva, dvorana je na grbači gradske blagajne idućih trideset godina. Kad se sve zbroji, sve gradske škole su se mogle obnoviti za pare kojima ćemo je platiti. Dvorana je, pod tri, tolika da ni u najoptimističnijim prognozama nije mogla biti isplativa, a Amerikanci koji su je vodili, po svemu sudeći, nisu se pretjerano ni trudili, nego su, upravo suprotno, činili sve da je učine i beznadnijom nego ona zapravo jest, kako bi imali opravdanje za raskid ugovora o najmu.

U pola godine tamo je održano tek nekoliko bezveznih, trećerazrednih priredbi, a sada američki najmoprimac odlazi, ali ne prije nego mu gradska vlast, temeljem tajnog ugovora, koji je zacijelo sastavio neki retard, isplati četiri milijuna kuna odštete. Volio bih da mogu reći kako je u poslovnoj praksi potpuno jedinstveno da netko za nemar i upropaštavanje poduzeća može biti nagrađen s četiri milijuna, ali već sam naviknut na slične slučajeve. Baš kao što sam davno napustio nadu da će itko za ovako očitu svinjariju sudski odgovarati i biti zatvoren na nekoliko godina.

Svejedno, ova me je priča propisno uzrujala, zgađeno sam zatvorio novine, bacio ih od sebe, duboko sam udahnuo, popio gutljaj kave i osvrnuo se oko sebe. I, što mislite, što sam vidio? Za stolom do mojega s prijateljem je sjedio bivši vojni policajac, osuđeni ubojica, prepoznao sam ga po slici iz crne kronike. Za Ministarstvo pravosuđa on je sada u kaznionici, ali svako toliko otamo ga, sa smiješnim izlikama, puštaju za vikende kući i često ga vidimo u našem kvartu. Ovaj put mu se posrećilo što je državni praznik pao usred tjedna pa je vjerojatno spojio nekoliko dana u komadu. Grane li sunce, mogao bi otići i na plažu, cimeri ga neće prepoznati kad im se osunčan vrati u ćeliju.

Ima tako nekih dana kad vam se učini da ništa ne stoji kako treba. Sve je nekako nelogično, nakrivo, nahereno i sjebano. Svijetom upravljaju slaboumni, nekvalificirani i zlonamjerni i ništa u njemu ne funkcionira. Ipak, koliko god to ponavljao, zapravo ne mogu sebi pomoći. Imam četrdeset godina, a još se nisam opametio i shvatio da je potraga za smislom uzaludna i da odrasli uglavnom ne znaju što rade.

2009-06-29 

Ante Tomić

Spektar - Društvo

Američkom kralju popa Michaelu Jacksonu je otkazalo srce te je hitno prevezen u bolnicu, ali liječnici su ondje mogli jedino proglasiti njegovu smrt. Potvrđeno je da je Jackson nakon što je došlo do zatajenja u radu srca zapao u duboku komu te su liječnici ubrzo obznanili da je preminuo. Prema javljanju američkih medija, 50-godišnji Jackson u trenutku kad je Hitna pomoć, koju je pozvalo njegovo osoblje, stigla u njegov dom na Bel Airu, više nije davao znakove života. Srce mu je otkazalo oko podneva prema lokalnom vremenu. Hitna pomoć je pozvana u 12.26 sati. Debra Opri, bivša odvjetnica Jacksonove obitelji, za Fox News je rekla kako je Jackson u bolnici proglašen mrtvim u 15.15 sati.

U vremenu kada je riječ "pop" nešto predstavljala, puno prije maloumnih pjesmica koje traju jednu sezonu i izvođača koji će za prostor u medijima učiniti sve osim snimiti nešto kvalitetno i biti popularni zbog onoga što stvaraju, a ne onog što čine da bi pažnju skrenuli s činjenice da im je glazba smeće, Michael Jackson je bio najveći.

Bio je i više od toga. Bio je "Kralj popa". Iako je riječ o tituli koju mu je dodijelila Elizabeth Taylor to nije bila jedna od onih brzinski skovanih i lakomislenih PR besmislica koje u današnje vrijeme ne znače apsolutno ništa već nepobitna činjenica jer ako ste rođeni u vremenu od sedamdesetih naovamo, vi bez ikakve sumnje znate tko je Michael Jackson. On je doslovno prvi čovjek koji je glazbu pretvorio u spektakl neviđenih razmjera i utabao put za generacije i generacije glazbenika koji su to kasnije, s većim ili manjim uspjehom pokušavali emulirati. I čak ako ne gledate s odobravanjem na titulu „kralja popa“, statistike govore za sebe.

Jedan je od malobrojnih umjetnika koji su dva puta uvršteni u „Rock and roll Hall of fame“, najuspješniji je zabavljač svih vremena koji je u četiri desetljeća djelovanja prodao preko 750 milijuna ploča, osvojio 13 Grammya, imao 13 broj 1 singlova, u čemu su ga prestigli samo Elvis (17), Beatlesi (20) i vjerovali ili ne, Mariah Carey s 18. Kada bi baš cjepidlačili, ovu bi brojku mogli podići na 17 jer u broj nisu uračunati singlovi grupe „The Jackson 5“ koji su uspješni postali upravo zahvaljujući njemu. A kada bez prevelikih poteškoća uspijete prisvojiti postojeći plesni korak (Moonwalk - koji postoji od ranih četrdesetih prošlog stoljeća) i pretvoriti ga u vlastiti trademark potez, za vas se može reći da ste „kralj“. Na kraju krajeva, koliko je ljudi u stanju reći da su karijeru započeli kao jedanaestogodišnji mladi afroamerikanci i završili je kao najuspješnija bijela žena na kugli zemaljskoj.

Ova plodonosna karijera započela je davne 1967.kada je Michael Jackson bio „čudo od djeteta“ u sklopu obiteljskog benda „The Jackson 5“ kojeg je činio s još četvero svoje braće (Jermaine, Tito, Marlon i Jackie). Sa 18 godina postaje njihov glavni tekstopisac, a dvije godine kasnije kreće u solo karijeru zahvaljujući prijateljstvu koje je sklopio s producentom Quincyem Jonesom nakon zajedničkog rada na mjuziklu "The Wiz" Sidneya Lumeta.

Njegov peti solo album „Off the wall“ (1979) bio je početak uspona i svojevrsni odmak od onoga što je radio u sklopu grupe i onoga što je stvarao pod Motownom, a pokazalo se i da je izlazak iz kolektiva bio odličan potez jer ostatak benda bio je očito višak što je vidljivo i iz činjenice da malo tko zna da su nakon njegovog odlaska „The Jackson 5“ djelovali sve do 1990. Album i danas slovi za jedan od najboljih albuma ikad snimljenih, sedam je puta ostvario multi platinastu nakladu i do danas se prodao u preko dvadeset milijuna primjeraka. Postao je prvi izvođač koji se na Billboardovu ljestvicu uspio probiti sa čak četiri singla, a morate se pošteno potruditi da bi pronašli jednu jedinu kritiku koja bi album definirala bilo kako drugačije osim kao „pop klasik“.

No, bio je to samo početak jer album "Thriller" ostvario je nezamislivo i zacementirao njegov status ultimativne pop zvijezde. U obzir definitivno moramo uzeti podatak da je svih sedam singlova od ukupno devet pjesama s albuma ušlo na same vrhove top ljestvica, a u sjećanju ostaje i nezaboravni spot/kratki film za naslovnu pjesmu koji je režirao tada iznimno popularni redatelj horora John Landis i u to je vrijeme bio najskuplji spot ikad snimljen (budžet je bio pola milijuna dolara). Do današnjeg dana pretpostavlja se da je album prodan u preko 100 milijuna primjeraka iako brojevi u velikoj mjeri variraju. Vezano uz album, svakako valja spomenuti i triviju da jedan od njegovih vjerojatno najvećih hitova "Billie Jean" umalo nije završio na albumu jer Quincy Jones pjesmu nije mogao podnijeti, ali nakon nesuglasica između njega i Jacksona pjesma je na svu sreću ipak završila na albumu.

Pet godina nakon "Thrillera" Jackson je bio jedna od najvećih zvijezda na svijetu što mu je donekle i omogućilo da se u svoj novi album "Bad" upusti sa nezamislivom autorskom slobodom. Ta je sloboda rezultirala sa pet broj 1 singlova, dva Grammya i preko 30 milijuna prodanih primjeraka što ovaj album čini trećim najbolje prodavanim albumom u njegovoj karijeri. Napisao je devet od jedanaest pjesama, a na albumu je trebao gostovati i mega popularni čudak i tadašnji rival Prince koji je čuvši singl "Bad" na kojem je trebao gostovati, zaključio da pjesma nije "dovoljno mračna" (trivije radi, u spotu se pojavljuje i nekad plesač, a kasnije velika akcijska zvijezda, Wesley Snipes.

Neki bi rekli da je početak kraja bio album "Dangerous" iz 1991. Na svu sreću kritika je prečesto dijametralna mišljenju publike jer album je njegov drugi najprodavaniji (32 milijuna) i jedan od najduže pravljenih u njegovoj karijeri (16 mjeseci). Približio ga je cijeloj jednoj novoj bazi slušatelja jer debelo je počivao na tada iznimno popularnom "new jack swingu", a iznjedrio je nezaboravne singlove kao što su "Black and White", "Remember the time", "Heal the world" i "In the closet".

Ipak, neovisno o mišljenju kritike ovo je bio početak kraja, ali iz potpuno drugih razloga. Dvije godine nakon izdavanja albuma u medijima je izbila priča o navodnom zlostavljanju maloljetnog Jordana Chandlera što je Jacksona dovelo do psihičkog sloma, ovisnosti i prekida uspješne svjetske turneje.

U jeku medijskog cirkusa, Jackson je krenuo u stvaranje megalomanskog projekta „HIStory: Past, Present and Future“, dvostrukog CD-a na kojem se lagano počeo osjećati utjecaj pritiska javnosti pa neke od pjesama djeluju kao njegov obračun s medijima, a što je u konačnici rezultiralo mlakom reakcijom kritike i publike. U jednom je trenutku optužen i za antisemitizam zahvaljujući dijelu teksta „jew me, sue me“. Doduše, prodaja od 20 milijuna primjeraka (40, ako u obzir uzmemo da se radi o dvostrukom albumu) nikako nije zanemariva, ali tri najjača singla protekom vremena pokazala su se i kao njegove najslabije uspješnice što je vidljivo i po njihovim pozicijama na top listama. Izdavanje albuma popratila je i podjednako megalomanska turneja s ogromnim kipovima koji su se pojavljivali na mjestima gdje su se nastupi održavali.

Pad se nastavio na uvjetno rečeno nezamijećenim albumom „Invincible“ koji se prodao u „samo“ 10 milijuna primjeraka što je za njega nezapamćeno loša prodaja iako u obzir valja uzeti i činjenicu da su u to vrijeme prodaje značajno pale. Primjera radi, Eminem je albumom iz 2000.(Marshall Mathers LP) ostvario prodaju od 20 milijuna, a riječ je o najbrže prodavanom albumu svih vremena. No, bio je to definitivni kraj jedne velike karijere jer ovog puta njegov osobni život i nebrojene operacije zbog kojih je izgledao zastrašujuće postali su važniji od glazbe koju je stvarao.

Publika ga je sve više percipirala kao bolesnika, čudaka i pedofila čemu svakako nisu pomogle sumanute izjave koje je u medijima neprestano davao. Nekad popularni ranč „Neverland“ postao je sinonimom njegove navodne sklonosti maloljetnicima i prije svega užasom roditelja i predmetom sprdnje mnogih komičara. Tendenciozni dokumentarac „Living with Michael Jackson“ Michaela Bashira bio je primjer gotovo neizdrživog žutila, no došao je u vrijeme kada je Jackson optužen za zlostavljanje još jednog maloljetnika. Ovog puta bila je riječ o Gavinu Arvizou.

Posljednjih godina nekoliko se puta govorilo o velikom povratku iz čega su izašli samo slabašni remixevi njegovih najvećih hitova. Sve se češće pričalo o bankrotu, a Jackson je marginaliziran u gotovo svakom pogledu.

Bilo kako bilo, skandali se zaboravljaju, a ono što ostaje činjenice su. Michael Jackson najveća je zvijezda u razdoblju poslije Elvisa Presleya, bio je najveći i samim tim doživio najveći pad, iza sebe je ostavio gomilu hitova koji su bili i ostat će nepresušni izvor inspiracije nadolazećim naraštajima i upravo je to ono po čemu ćemo ga i po čemu bi ga trebali pamtiti.

Hrvoje Marjanović – www.index.hr

2009-06-26 

Spektar - Društvo

Torba je nezaobilazni modni dodatak, ali i svakodnevna potreba svake žene. Livestyle stručnjaci tvrde da se prema izboru torbe mogu otkriti i neke ženske osobine. Velike torbe uglavnom nose neodlučne djevojke, dok torbe manjih dimenzija kupuju pozdane žene... Saznajte što vaša torba govori o vama!

Velika torba - Veličina je jako važna, kada je torba u pitanju.Većina žena kupuje velike torbe jer u nju mogu staviti apsolutno sve. Ne možete ni zamisliti što se sve može naći u ogromnoj ženskoj torbi. Međutim, djevojke s velikim torbama su uglavnom neorganizirane i bez cilja. Premda su velike torbe moderne posljednjih nekoliko godina, nemojte pretjerivati s veličinom jer ćete ostaviti krivi dojam.

Sportska torba - Sportska torba odaje praktičnu osobu. Ovakve torbe malih dimenzija koje se nose oko struka, godinama su hit u linijama poznatih svjetskih brendova kao što su Gucci ili Christian Dior. No, treba obratiti pozornosrt da vam ovakva torba savršeno pristaje oko struka i da nije natrpana nepotrebnim stvarima.

Torba živih boja i uzoraka - Torbe sa životinjskim uzorkom odaju smjelost. Međutim, djevojke često znaju pretjerati s bojama tako da kod ovakvih torbi valja biti oprezan. Ako je vaša odjeća jednobojna, šarena torba će se jako dobro uklopiti, no ukoliko na sebi imate nekoliko nijansi različitih boja, radije odaberite decentniju torbu koja će savršeno pristajati uz takvu odjevnu kombinaciju.

Ručna torbica - Žene s malim torbicama uglavnom su pune samopouzdanja. To su većinom djevojke u koje se možete pouzdati. Za večernji izlazak s ovakvom torbom ne možete pogriješiti, ali za dnevni look radije odaberite torbu većih dimenzija.

Platnena torba s natpisom ili slikom - Ovakve torbe najčešće su napravljene od pamuka ili lana. One su jeftine, praktične i odaju djevojke s čvrstim stavovima. Djevojeke koje nose ovakve torbe su socijalno osviještene.

Markirana torba - Markirane torbe napravljene su od najfinijih materijala, no to ne znači da uvijek i uz sve savršeno pristaju. Malo je onih koje si ih mogu priuštiti. Stavovi poput "Imam novca i zato nosim najbolje" većinom djeluju odbojno kod djevojaka koje si ne mogu priuštiti torbu s potpisom.

Retro torba - Retro stil opet se vratio u modu. Uglavnom su to torbe nametljivih uzoraka i jakih boja. No, pri odabiru ovakvog modnog dodatka također valja biti oprezan.

www.nacional.hr