Mishima Mon Amour je naziv performancea koji je Dubrovčanima predstavila japanska umjetnica iz Osake sa stalnom adresom u Francuskoj. Performance koji je zaintrigirao gledatelje zove se Kinbaku, a radi se o drevnoj japanskoj vještini vezivanja konopcem kako bi se postigao što intenzivniji seksualni užitak.
Nastup Satomi Zpire tim više je interesantan što je ona jedina izučena predstavnica te kulture izvan Japana, jer je uobičajeno da žene koje se bave ovom erotskom umjetnosti ne napuštaju Japan.
Kinbaku je "erotsko vezivanje" ili "ljepota čvrstog vezivanja" koje uključuje podizanje uvis vezanjem za strop, grede ili slično, podizanje grudiju konopima od šest ili osam milimetara debljine, širenje nogu i jasno pokazivanje spolovila (nije nužno, ovisi o afinitetima onoga tko vezuje, op.a).
Kinbaku se zna nazivati i BDSM; Bondage - Discipline, Submission - Masochism. Radio se o fantazijama dvije ili više osoba istodobno o pokoravanju ili dominaciji, nadzoru i potpunom podilaženju onome tko vezuje. Štoviše, oni koji su vezani uživaju u boli koju vezivanje zna uzrokovati zbog stegnutog konoplja po cijelome tijelu. Navodno takva vrsta seksualne igre izaziva izuzetno jako seksualno uzbuđenje i dovodi do orgazma koji se zna uspoređivati s onime kakav se postiže seksualnom igrom "gušenja".
No, vezivati ne može svatko, jer je to tehnika koja u slučaju neznanja može dovesti upravo do gušenja. Znalo se događati da je djevojka previše stegnuta oko prsiju i da zbog lošeg, nepravilnog disanja ostane bez zraka što uzrokuje smrt. Zato je i bitno da onaj koji vezuje ima pojma što radi. No, kako do toga ne bi došlo oni koji "igraju" koriste takozvanu "safeword", ili sigurnosnu riječ - lozinku koju izreknu kad je bol ili zategnutost konopa prešla granicu.
2009-07-04
www.index.hr
Na magistrali iza Omiša prolazim kraj velikog plakata Hrvatske turističke zajednice. Fotografija plaže na njemu jedva se u detaljima razlikuje od plaže nekoliko minuta laganog hoda od ceste. Dosjetljivi su turistički radnici našli da je razborito upozoriti kako smo na moru, ako je nekome namjerniku slučajno promaklo nekoliko stotina milijardi kubičnih metara slane vode što se na popodnevnom suncu ljeska dolje pod nama. Kome se plakat zaista obraća, upitam se malodušno, zatečen ovim besmislom. Lokalno je stanovništvo, složit ćemo se, glupo pozivati da provedu ljeto na našoj obali, budući da su oni tu, na našoj obali provode i proljeće, i ljeto, i jesen, i zimu, a jednako je nesvrhovit i strancima koji su došli na godišnji jer im reklamira stvar koju su već kupili.
Početkom svake godine, negdje sredinom siječnja, početkom veljače, u središnjoj informativnoj emisiji nacionalne televizije obavezno bude izvještaj kako se naša domovina još jednom uspješno predstavila na turističkom sajmu u dalekoj skandinavskoj metropoli. Kadrovi priloga gotovo su navlas uvijek jednaki i pažljivijeg bi gledatelja mogli navesti na sumnju da je riječ o snimcima od prošle ili pretprošle godine. Klapa u bijelim košuljama i modrim hlačama, sa širokim pojasevima od crvene svile preko impresivnih trbuha, bodro pjeva nešto o maslinama i leutima, hostese u crnim konavoskim nošnjama kruže s pliticama suhih smokava i bajama, a predsjednik Turističke zajednice šampanjskom se čašom ozareno kuca s jednim plavokosim Dancem, koji možda stvarno razmišlja o ljetovanju u nas, a možda se naprosto izgubio, jer ne zna izaći iz sajamskog paviljona, i potpuno slučajno se zatekao među nekim opičenim veseljacima, po govoru bi rekao da su Rusi.
O državnom trošku nekoliko desetaka zemljaka, uključujući reportera i snimatelja nacionalne televizije, tako svake godine uspješno predstave Lijepu našu potencijalnim gostima iz inozemstva. Popiju šampanjac, poćokaju bajame, potroše devizne dnevnice na parfeme i kravate u aerodromskom duty free shopu i dođu kući. Klapski bariton, koji se osladio tjelesnim dražima jedne hostese, tek joj se na povratku u domovinu odvaži priznati da ima ženu i četvero djece.
Posljedice truda i samoprijegora ove skupine valjanih žena i muškaraca otkrijemo nekoliko mjeseci kasnije, kad u Stanićima kod Omiša osvane plakat za ljetovanje u Hrvatskoj. Strah me je i zamisliti što bismo vidjeli da naše predstavljanje na turističkom sajmu u dalekoj skandinavskoj metropoli jedne godine slučajno ne uspije.
Pamtite li možda kako ste kao dijete mislili da odrasli znaju što rade? Zadivljeno ste ih gledali odozdo, puni nevine vjere da su oni pouzdani, razumni, da je sve što čine istinito i dobro i ima neki ozbiljan smisao. Ostatak života provedete shvaćajući da je to bila gorka zabluda. Naš spori marš prema pravokutnoj rupi u hladnoj ilovači na gradskom groblju turobni je put spoznaje da su ljudi uglavnom idioti. Kako vrijeme prolazi, sve nespokojnije otkrivate da većina stvari oko vas ne funkcionira kako treba, da ste okruženi lijenim, glupim, nesposobnim i nedobronamjernim osobama, da i najmoćniji čovjek na svijetu može biti kreten, da se sve raspada po šavovima i zapravo možete biti sretni što ste uopće živi.
Jedan glupi džambo plakat na magistrali iza Omiša neočekivano je u meni osvijestio ovu misao, ali mogao sam za nju uistinu imati nekoliko tisuća drugih povoda. Zaustavim se koji put i pokušam nabrojati sve što mi smeta, što je oko mene bijedno napravljeno, sfušano i pokradeno i užasnuto nađem da je jedva nekoliko stvari koje bih mogao pokazati da nisu takve.
Nekakva američka firma hoće otkazati najam velike sportske dvorane završene početkom godine. Jutros sam, na primjer, u kafiću u novinama pročitao da nekakva američka firma hoće otkazati najam velike sportske dvorane završene početkom ove godine. Ta čudovišna zgrada Splitu je, pod jedan, bila potpuno nepotrebna. Poslužila je tek za Svjetsko rukometno prvenstvo, koje smo zaboravili sutradan nakon što je završilo. Pod dva, dvorana je na grbači gradske blagajne idućih trideset godina. Kad se sve zbroji, sve gradske škole su se mogle obnoviti za pare kojima ćemo je platiti. Dvorana je, pod tri, tolika da ni u najoptimističnijim prognozama nije mogla biti isplativa, a Amerikanci koji su je vodili, po svemu sudeći, nisu se pretjerano ni trudili, nego su, upravo suprotno, činili sve da je učine i beznadnijom nego ona zapravo jest, kako bi imali opravdanje za raskid ugovora o najmu.
U pola godine tamo je održano tek nekoliko bezveznih, trećerazrednih priredbi, a sada američki najmoprimac odlazi, ali ne prije nego mu gradska vlast, temeljem tajnog ugovora, koji je zacijelo sastavio neki retard, isplati četiri milijuna kuna odštete. Volio bih da mogu reći kako je u poslovnoj praksi potpuno jedinstveno da netko za nemar i upropaštavanje poduzeća može biti nagrađen s četiri milijuna, ali već sam naviknut na slične slučajeve. Baš kao što sam davno napustio nadu da će itko za ovako očitu svinjariju sudski odgovarati i biti zatvoren na nekoliko godina.
Svejedno, ova me je priča propisno uzrujala, zgađeno sam zatvorio novine, bacio ih od sebe, duboko sam udahnuo, popio gutljaj kave i osvrnuo se oko sebe. I, što mislite, što sam vidio? Za stolom do mojega s prijateljem je sjedio bivši vojni policajac, osuđeni ubojica, prepoznao sam ga po slici iz crne kronike. Za Ministarstvo pravosuđa on je sada u kaznionici, ali svako toliko otamo ga, sa smiješnim izlikama, puštaju za vikende kući i često ga vidimo u našem kvartu. Ovaj put mu se posrećilo što je državni praznik pao usred tjedna pa je vjerojatno spojio nekoliko dana u komadu. Grane li sunce, mogao bi otići i na plažu, cimeri ga neće prepoznati kad im se osunčan vrati u ćeliju.
Ima tako nekih dana kad vam se učini da ništa ne stoji kako treba. Sve je nekako nelogično, nakrivo, nahereno i sjebano. Svijetom upravljaju slaboumni, nekvalificirani i zlonamjerni i ništa u njemu ne funkcionira. Ipak, koliko god to ponavljao, zapravo ne mogu sebi pomoći. Imam četrdeset godina, a još se nisam opametio i shvatio da je potraga za smislom uzaludna i da odrasli uglavnom ne znaju što rade.
2009-06-29
Ante Tomić