Da su korupcija i gospodarski kriminal skoro pa i glavni uzročnici ekonomskog karcinoma i u lijepoj našoj, pa i na njenom krajnjem jugu, vidljivo je i “prostim” okom. Jer, zašto nam hoteli ne vrijede više od jedne kune, zašto je sve tako skupo i golemoj većini nedostupno, ako u cijenu nisu uračunane, posredno i neposredno sve te rabote Kutle, Barača, Jamba, Gucića, ali i njihovih “terenskih” poslušnika i teklića koji se i danas mirno šepure ulicama našeg Grada, koristeći svaku pohlepnu prigodu i pripremajući se temeljito za nove. Osluškuju tu i tamo dah političkog vjetra, ako im je uopće potreban. Vjerujem da im je smješna sva ta borba za lokalnu vlast, jer mnogi od njih stvarno vladaju već desetljećima, ovako ili onako i ne kane sići bez velike nevolje. Smiješno im je i ono moje pisanje o ekonomiji kakva bi trebala biti. Ali ponešto znam i o “stvarnoj” ekonomiji, onoj na naš, “tranzicijski” način, njenom kultu i kulturi i bar napisati da postoji, eto i takva ekonomija, danas i ovdje.
Kakva korupcija, kakvo mito, kakvi bakrači! Toga nema kod nas. Lopov si stvarno tek kad se o tome donese pravomoćna sudska odluka. Dotad je sve o.k. A i jest o.k. Ne postoje nikakvi zakonski temelji za procesuiranje /koji težak izraz/ i kažnjavanje spomenutih, i ako im se to kaže ili krivo pogleda, možete samo vi, nipošto oni, završiti na sudu s izvješnošću negativnog ishoda po vas. Hvala Bogu, malen je ovo grad, znamo svi tko je što donio sobom, što sada ima, a znamo i kako je došao do onoga što ima. I možemo samo kričati, jer dokazati se na da ništa ili je pak sve u skladu sa zakonom. Kome to soli pamet državni odvjetnik gospodin Anto Rusković da su oni obavili sve što se njih tiče, tako kaže i policija, i drugi nadležni državni organi. Ako ne mogu, neće ili ne znaju obavljati svoj posao odgovorno i stručno, neka ga napuste jer i tu vrijedi ono - daj materi dite. Što još treba učiniti pa da bi se dokazalo da su jedan i jedan dva. Odnosno, da ona brava u hotelu nije trebala koštati 400 nego 200 DEM. A ova od 200 DEM možda je još i kvalitetnija. Zna se dobro tko je naručio tu bravu, tko je platio, tko je provodio nadzor. Ali, ako je država tu da čuva zakon, a ne moral, ispada da je sve u redu. Pred zakonom se odgovara na zemlji, a za moral pred sobom ili na nebu.
Mi, koji tu i tamo nešto napišemo o silnom gospodarskom kriminalu i njihovim protagonistima, u očima takvih /a dosta njih bili su tzv. unutarnji neprijatelji u onom sustavu/ smo jugonostalgičari, komunjare, crvena banda, autonomaši i sl. To se “pribokava”, zamislite i tako časnom čovjeku kakav je, bar po meni, don Ivan Grubišić. Gdje je tome zapravo kraj i kad će biti prvo što netko govori, a drugo tko govori? Koliko su samo istina rekli dubrovački oriđinali. Pa i pijani političari znaju dati pametne prijedloge, znamo i koji.
A korupciji i svim vrstama gospodarskog kriminala neće se tako lako, a još manje brzo zatvoriti vrata. Nismo mi Italija, gdje politički protivnici Silvija Berlusconija pokreću opsežnu istragu o njegovim kriminalnim rabotama na štetu države kroz vlastitu tvrtku Fininvest u razdoblju od 1989. do 1996. Jer to je prava politička i demokratska borba. Demokršćani Giulia Andreottija i socijalisti Bettina Craxija naprosto su, zbog korupcije, zbrisani s političke scene.
Kod nas, svi sudionici u korupcijskom lancu međusobno su interesno povezani, čak i ucjenjeni, tako da postoji ravnoteža straha koja se rasprostire od gospodarstva do usudio bih se reći, vrhunske politike. A ravnoteža kao ravnoteža, nije dobra, ne motivira i nije gospodarski produktivna. Znači ona i status quo, a oni koji bi sve to trebali pokrenuti, ne mili im. Ta samo jednom se živi, vlast je prolazna i treba sve njene blagodati iskoristiti. Sada ili nikada. A to sada traje već dugo i potrajat će. I zato je ovoliko siromaštvo, zato njihova djeca imaju, vaša nemaju, zato su oni ugledni, a vi neugledni građani. Malo je danas ljudi koji mogu govoriti “punim plućima” ili u petoj brzini. I autor ovih redaka piše zapravo tek u drugoj brzini, zamislite onda kakva nam je gospodarska zbilja ili demokratsko ozračje.
Bilo je neki dan dosta tužne simbolike pri otvorenju podružnice jedne rastuće banke, Raiffeisen Bank Austria u Dubrovniku. Ta je podružnica otvorena u prostoru ili pred vratima jedne nestajuće, Dubrovačke banke d.d. To je zapravo priznanje poraza. Neka uđu! Bijaše tu i gradonačelnik Vido Bogdanović, član Nadzornog odbora naše banke, koji je svojedobno govorio da bi trebalo zatvoriti barem tri stotine sudionika “afere Dubrovačka banka”. Nikad nije rekao kojih je to tri stotine i zašto se u njegovom mandatu nagomilalo daljnjih 95 milijuna kuna gubitka, u godini u kojoj je hrvatsko bankarstvo /doduše na tečajnim usklađenjima i zelenaškim kamatama/ doživjelo pravi procvat. Time je završena jedna priča o gospodarskom kriminalu na dubrovački način u kojoj su njeni sudionici prošli bez ogrebotine, a ta, ipak naša banka, kakva jest da jest, tko zna u čijim će rukama završiti i što će uopće biti s njom.
Svakoj, pa i ovoj, demokratski izabranoj vlasti, mora biti temeljni gospodarski cilj povećanje životnog standarda građana. Hrvatski narod i građani ove zemlje izabrali su ovu vlast ponajviše zbog toga. Sve što se tome suprotstavlja, a to su i korupcija i gospodarski kriminal sa svojim protagonistima svih boja i zastava, treba otkloniti ili točnije svesti u prihvatljive okvire, jer ni razvijenije zemlje tome zlu nikad nisu posve stali u kraj.
Držim uputnim citirati gospodina Vladu Markovca, svjetski priznatog hrvatskog znanstvenika i poslovnog savjetnika koji kaže: Naša javna administracija, privatna poslovodstva i organizirani djelatnici, ako zaista žele ozdravljenje i oživljavanje hrvatskog narodnog gospodarstva dužni su uvesti i provoditi preventivnu borbu protiv korupcije. Ako to ne čine, htjeli ili ne htjeli, postaju sudionici u održavanju korupcijskog zla u našem gospodarstvu i poslovanju. Za organiziranu borbu protiv korupcije na najširoj osnovi moralo bi biti više političke volje i čvrstih moralnih načela, a odgovornost na neaktivnosti nije moguće izbjeći.
Ispod ovoga plavog dubrovačkog neba vrijeme je za silne promjene među onima koji odlučuju ili će odlučivati, za nastup mlade, školovane, neopterećene i neucjenjene generacije, ali i otvaranje puteva onima koji “ne idu tamo gdje je pak /pločica/, nego tamo gdje će pak biti” kako svodi svoje iskustvo Wayne Gretzky, najbolji hokejaš svih vremena. Malo to ima veze s korupcijom, ali puno s budućnošću, do koje nam je, nadam se, ipak itekako stalo.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
14. srpnja 2001.
