Kada razmišljam o tim novim školovanim naraštajima, njihovim radnim navikama i običnom ponašanju, tu oko mene, sve više cijenim i poštivam umirovljenike. Jer, ono što su oni učinili, izgradili ili koliko su pridonijeli u onome sustavu, s onakvom tehnologijom i tehnikom, infrastrukturom i sl. to mi se čini za divljenje. Barem u mojoj struci /računovodstvo, financije i sl./. To nisu bila ona teoretska znanja i vještine, nego upravo primjenjena znanja i vještine, ono čega je danas tako malo. Iako bi u uvjetima "demokratskog kapitalizma" za kojeg smo se, čini se tek "pomodno" opredijelili, trebalo biti barem trostruko više. Uopće, moglo je i "onda" biti bolje, uvijek može biti bolje, ali teško da "sada" može biti gore, što se umirovljenika, ali i koječega drugoga tiče. Čuo sam i takvih "misli", od "uglednih" sugrađana prema kojima se umirovljeničke muke riješavaju sami po sebi. Naime, ne tako dalekom smrću. A i taj naš opći odnos, pa i ponašanje prema potrebnim, ugroženim, "griješnim" i sl. može se zvati kako hoćete, ali nipošto europskim, nerijetko i civilizacijskim. Izostavljam izraz "manjina", jer umirovljenici su zapravo jedna većinska skupina u Lijepoj našoj /cca 980.000 umirovljenika od 4.300.000 stanovnika ili čak 23%/ i sve ih je više. A evo ću i ja uputiti riječi zahvale našim dragim sugrađanima, pomalo zaboravljenim i odbačenim umirovljenicima za sve ono što su učinili u izgradnji naše domovine, svejedno kada je to bilo. Unatoč svega, čini mi se da im je bilo teže nego nama.
Piše tako jedan ugledni zagrebački profesor – umirovljenik: "Kada bi neka osoba pristala na isplatu obeštećenja od 1 kune u roku od 2 godine uz uvjet da (odmah) mora dati najmanje 7 kune, ili bi pristala na isplatu obeštećenja od 1 kn u roku od 8 godina uz uvjet da (odmah) mora dati najmanje 3 kune, onda bi rutinsko medicinsko vještačenje ocijenilo takvu osobu nesposobnom za rasuđivanje i poslovno nesposobnom. Navedeni uvjeti, suprotni načelima savjesnosti, poštenja i morala svakog društva, sadržani su i vješto sakriveni u odredbama čl. 1. i čl. 24. Zakona o Umirovljeničkom fondu (NN, br. 93/05). Uvjeti se odnose na 357.504 korisnika mirovina ostvarenih do 31. 08. 93. Pristajući na ove uvjete, Hrvatska stranka umirovljenika učinila je navedene umirovljenike nesposobnim za rasuđivanje i poslovno nesposobnima. Nemoralnost uvjeta očituje se i u točki 2. posebne Izjave koja je napisana tako da član fonda potpisuje u ime svih članova fonda pristanak na uvjete da se isplatom obeštećenja na jedan od dva načina članovi fonda smatraju obeštećenim u cijelosti i da oni više nemaju nikakvih potraživanja prema Republici Hrvatskoj po osnovi Odluke Ustavnog suda od 12. svibnja 1998., te da se ova Odluka izvršava u cijelosti. Ova se Odluka uopće ne izvršava, jer razlozi nejednakosti između samih umirovljenika i između umirovljenika i zaposlenih, zbog kojih /razloga/ je ta Odluka i donesena, nisu uklonjeni i jer se štetne posljedice ovih nejednakosti stalno povećavaju."
Utjehe radi vlastodršcima /iako im ona nikad nije trebala/, koji ipak moraju voditi računa o cjelini, odnosno svim skupinama, ne bi nipošto bilo dobro da na birališta izađe svih 980.000 umirovljenika i glasuju za svoju interesnu stranku ili stranke. Kakva bi se tek tada makroekonomska politika trebala oblikovati i provoditi u razmjerno kratkom roku /jer ni Keynesova ovdje više ne vrijedi da smo na dugi rok svi mrtvi/ kako bi se isplatile umirovljeničke tražbine, koje kažu dostižu i preko 50 milijardi kuna i što bi snašlo "umirovljeničku" hrvatsku Vladu i narod, teško je i zamisliti. Kad bi svi sve znali, umijeli i htjeli, mnogi bi ostali bez posla. Ne čine mi se ludim oni koji kažu da ne žive od svojega znanja, nego od neznanja drugih. "Svatko je kovač svoje sreće" kaže ona narodna, a bogami znam podosta kovača sreće od tuđe nesreće.
Ne krivim ni ovu ni onu vlast, ni umirovljeničke stranke što stvari tako stoje s neisplaćenim mirovinama, jer ipak pokušavaju kako-tako sanirati posljedice u zadanim, prije svega teškim gospodarskim uvjetima. Mirovinski sustavi "ljuljaju" se i u razvijenim državama, sa snažnim nacionalnim ekonomijama, a nekmoli neće kod nas. Ali, ovim i onim hrvatskim vlastima, političkim strankama i drugima p/r/ozvanim zamjeram što učinkovito, postupno i u kraćim rokovima ne otklanjaju uzroke /pre/spore gospodarske obnove i razvitka, jer svi jadi, pa i umirovljenički u konačnosti proizlaze zbog malog bruto domaćeg proizvoda ili jasnije, malo novca. A kako će ga i biti kada se ni nakon petnaest godina nisu jasno utvrdili razvojni prioriteti od vrha do dna, kada precijenjena kuna i Međunarodni monetarni fond uništava skoro pa svaku proizvodnju, kada se i na stručna radna mjesta postavljaju moćnima podobni ili pak ruše stručno i radno dokazani, ali eto moćnima nepodobni. Da i ne govorim, pa i sebi sam dosadio, o uništenim "socijalističkim" mastodontima na kojim ništa bolje nije izgrađeno, korupciji, vladavini kriva ili prava...Više zapravo i ne znam možemo li uopće biti bolji ili smo jednostavno desetljećima ili stoljećima u mentalitetu takvi. Smiješno mi je kad se prave razlike, pa i one civilizacijske, tamo gdje uopće ne postoje, a ne prave razlike između onih koji znaju, hoće i mogu od onih koji samo znaju. I "poguraju" oni koji znaju, hoće i mogu...Razvijeni svijet je takav jer je u njemu sve neizvjesno, nepovjerljivo, pa i nesigurno i to je njegova pokretačka snaga. Ne mali broj naših umirovljenika prerano se "umirilo", upravo kada su mogli svoja znanja i iskustva prenijeti na nove naraštaje. Ima dosta znanja i rješenja koja nikad ne zastarijevaju, a znanja, napose onih primjenjenih, pogotovu za nas i ovdje, nikad dosta...
Sve ovo što u ovoj kolumni pišem, pričam i predlažem, pokušaj je pronicanja u uzroke nečega što se po dobru ne kreće i da se na dobro okrene. Mnogima je lakše "plivati" po posljedicama, pa i nekako su bliže "običnom" čovjeku. A oni na koje se to sve ovo i odnosi, zapravo su "gluhonijemi" iz jedne pričice Thomasa Bernharda. Piše tako on: "Jedno takozvano društvo za komornu glazbu, poznato po tome da svira samo staru glazbu i to na starim, izvornim instrumentima, a na programu ima samo Rossinija, Frescobaldija, Vivaldija i Pergolesija, sviralo je u jednom starom dvorcu u Atterseeu i tamo zabilježilo najveći uspjeh od osnutka naovamo. Aplauz je prestao tek kada društvo za komornu glazbu na svome programu više nije imalo niti jedan jedini bis. Tek sljedećeg dana glazbenicima je objašnjeno da su svirali u zavodu za gluhonijeme..." Ili za one kojih se ovo tiče "Psi laju, karavane prolaze".
1. ožujka 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
