Ovo je vrijeme, a ne znam je li i prostor, opće i svakidašnje kuknjave. Svatko se, ili je to samo u mojem okruženju, kuka na nepravde, muža, ženu, ljubavnika, ljubavnicu, šefa, poslodavca, učitelja, profesora, liječnika, poduzetnika, svakome je netko ili su neki krivi što je on to što jest, a ne što misli da bi trebao ili mogao biti. Pa i svatko o sebi promišlja sve najbolje, ravnatelji govore sve najbolje o svome radu a ne slušatelji zbog kojih su oni tu, tako isto i poduzetnici, a ne njihovi nesuđeni kupci, pa na kraju i nepošteni o poštenju, da ne kažem ono što tome spada na prostiji način. Danas je najteže onim istinskim legalistima, pa i zagovornicima pravne države koji ljude u nevoljama upućuju na pravnu proceduru, a i sami znaju da je to put na kojemu se ostavlja svaka nada. Ovo je doba ljudi koji čine najviše za sebe i koje zrno ili tračak nade ostave za one koji su im potrebni pri glasu, dakle vrijeme za tzv. narodne ljude. Osjećaj za opće ili javno posve je zatomljen, a za pojedinačno, ovakvo ili onakvo razvijen do neslućenih visina. "Sposobne", pa i neuspjesima dokazane, ali vječne, većina obožava i svi im se promašaji brzo opraštaju i zaboravljaju, a mnogima zapravo nitko ništa i ne može i neće i ne smije i stalno ih viđamo tu oko sebe, u medijima i drugdje. Problem je i u tome što je dio njih nešto i učinio, s kakvim trajnim posljedicama vidjet ćemo, a oni koji im nisu skloni, nemaju "petlje", osim na skrovitim mjestima ništa ni prigovoriti, a i nisu neki pokretači. A oni potencijalni, pošteni, dobri, stručni ljudi kakvih je i kod nas podosta, nemaju hrabrosti, snage ili volje suprostaviti im se, stvoriti "kritičnu masu" i poticajno ozračje ili klimu za toliko potrebne brže razvojne iskorake. Sve to prepuštaju prije spomenutima i na kraju ipak onima koji bolje od njih razumiju vrijeme i okolnosti tržišta roba, kapitala, rada i politike.
Ovdje, po Gradu, ali i u svakovrsnim medijima žale se tako neki posrnuli političari, poduzetnici, uglednici i sl. kako ih "lopta nije htjela", kako su im neki "stali na žulj", da im sad traže i novac, kako su zanemareni, da ih nitko ne "benda" i tome tako. Dragi ili mrski ili srednji, tome vam je tako jer je to vaš izbor, tako ste htjeli i prihvatili sve rizike uspona i padova, čak i onih ispod zemlje. Pa kakav bi taj svijet bio kad bi se sastojao samo od uspješnih i uspona. Zamislite samo koliko bi nas ostalo bez posla kad bi svi sve znali i umijeli. Dobro mi je rekao jedan poznanik ili prijatelj, još nisam načisto, da on živi i stječe neki profit od neznanja svojih kupaca, a rijetko od svojega znanja. Toliko je na ovom svijetu ili možda ovdje kod nas uopće nepotrebnog i nekorisnog znanja, a opet toliko malo potrebnog i korisnog znanja. "Teoretski" ljudi broje se na milijarde, a "praktičnih" i "ljudi na zemlji" je puno, puno manje. Ali i u takvom svijetu i na takvoj zemlji ima mjesta za svakoga i nije Malthus u pravu i nije došlo, niti će ikad doći vrijeme kad će biti mjesta samo za stajanje ili "stajaće" ljude.
Što vrijeme odmiče i što sam stariji sve su mi miliji ljudi koji ono što rade odlično rade, bez obzira što rade. Oduševljava me vještina čistačice ili čistača, prodavača koji zna što i kako prodati, umijeće šalterskog službenika, razumijevanje vremena i okolnosti poduzetnika, neovisnost i hrabrost suca, točna vremenska prognoza, nečija upornost, smirenost, strpljivost i sl. A odbijaju me žalopojke i bijes onih neobičnih, koji su ionako, tko zna kako stigli do bogatstva, koje je zbog nekih razloga nešto manje, ali ipak još strašno veliko u odnosu na većinu nas običnih. Sukoba ima među lopovima i poštenim, ali i između lopova i lopova i to sve dobro znaju ti neobični i prije ulaska u tu, kako mi se sve više čine, gladijatorsku arenu ili arenu pohlepnih. Ma nije ni njihov život lagan prema mojem viđenju, jer tako je to kad se nešto hoće prečice. A i ta naša svakidašnjica nije nešto drugo nego pokušaji, uspješni ili neuspješni, znanih i neznanih, da neku svoju želju ili cilj ostvare prečice, jer da ponovim Keynesa, "svi smo mrtvi na dugi rok", a živi s kratkim rokom "uporabe". Savjeti i uvjeravanja o raju ili paklu na onom svijetu ako se ne bude "dobar" na ovome svijetu ne pomažu. Pa i neka mi netko, bez imalo licemjerja objasni što to znači biti dobar na ovome svijetu. Poruke ljubavi ne odzvanjaju tako glasno kao poruke mržnje. Uostalom, ljubav je i suviše komplicirana, za razliku od mržnje.
Nemam baš povjerenja u pravnu državu, a i inače kad se o nečemu tako puno priča i piše, kao o pravnoj državi, povlači sobom i sumnje u njezinu djelotvornost i mogućnosti. Dobra je i ovakva kakva je i da je uopće ima, jer ljudi bi se, kako mi se čini, stalno tukli. A da ima nepravdi i tlačenja i predrasuda i nejednakih startnih uvjeta za sve, ima i previše, makar da nisu uvijek u pravu oni koji opravdaju svoje neuspjehe, padove i sl. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti i nema one crte s kojom završavaju sve nepravde i počinju sve pravde. Ali mi se strašnim čini da ubojstvo jednog nekome nepoćudnog poduzetnika košta cca 100.000 €, kažu neki "znalci" da je to i puno manje. I inače je ljudski život došao "za ništa", vrijedi to i za poduzetne i nepoduzetne, i one sklone ili nesklone rizike. Razvidno je to i u običnom pogledu, susretu, odnosu i nečije vrijednosti, toplinu, dobrotu spoznamo naknadno. Jadan je i onaj koji nešto traži od nekoga, koji se poziva na pravnu državu i pravicu, pa i potrebni, većina ih tako doživljava i sve je protiv takvih, pa i oni koji bi i po "službenoj" dužnosti trebali raditi u njihovu korist. Pogledajte samo kako se zdravi odnose prema bolesnim ili bolje rečeno do jučer zdravim. "Ispravno" je da bolesni samo smetaju zdravim, da im oduzimaju mjesta, ovakva ili onakva i da malo tko želi povratak bolesnih među zdrave. Istini za volju, znam i bolesnih kojima smetaju zdravi, ali to zdrave nipošto ne opravdava.
Sve u svemu, uvijek je bilo ljudi ono što jesu po vlastitom izboru, ali i onih koji izbora nisu imali. Stalno sam na strani onih koji izbora nisu imali i za one koji skrbe o takvima, njihovim roditeljima, prijateljima i sl. A one koji su izabrali put svojom voljom i postali to što jesu, pogotovu bogati i neosjetljvi, i kojima netko stane na put, zbog promjene odnosa snaga ili naleta na moćnijeg, ne žalim. Pogotovu jer su u inače kratkom životu svakoga od nas valjda imali i razdoblja koje im je godilo, za razliku od onih drugih kojima to nikada nije uspjelo jer nisu imali nikakve pretpostavke, opet ne svojom voljom.
Kakvi smo, da nema Dana mrtvih, ne bi se ni /pri/sjetili naše drage rodbine, prijatelja i svih onih koji nisu više među nama i kojima se moramo neizmjerno zahvaliti da nismo još i gori. Moguće je da svijet i ne može ići naprijed bez svih tih zabluda, mržnje, pohlepe, arogancije, bar ne materijalno, međutim, duhovno stojimo u mjestu, unatoč svom trudu onih koji su čak i plaćeni da tako ne bude. Živimo li mi zapravo duh nedavno ili odavno mrtvih ili je u nama duh živih, nije baš jasno i popravljaju li našu egzistenciju mrtvi ili živi?
Razmišljajući o svim ovim mojim pisanjima, prisjećam se mojih dragih, uglavnom mrtvih Gružana, pa i ponekih Građana, koji su svu tu životnu svakodnevicu i egzistenciju usmeno, kratko i jasno objasnili, izvrsno poznavajući naše karaktere, navike, probleme, vrline i mane. Sve to kroz neki vic, kratku priču, aforizam ili misao, ponekad i vulgarno, ali sve točno i istinito. Nikakvog pisanog traga nisu nam ostavili i šteta je po duh Grada kakav nam je manje poznat da je tome tako. Kako Bernhard reče, ja svoj mozak publiciram, a Gružani, Građani i slični prakticiraju i potonje mi se čini vrijednijim i u neku ruku zavidim im i čine mi se nedostižnim. Što se krije u svakome od nas samo Bog zna i iz nikakve se vanjštine ne može izvući utemeljen zaključak...
31. listopada 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
