Stravične posljedice rušilačkih hordi s istoka i gospodarske krize već desetljeće čini se da su najteže upravo na dubrovačkom području. Lokalne i državne vlasti su se mijenjale, ali ovdje pomaka nabolje skoro da i nema. Štoviše, danas je i gore nego prije tri-četiri godine, unatoč turističkom oporavku. Stečajeva sa “smrtonosnim” ishodom sve je više, a dosta ih se i ne otvara, iako bi po slovu zakona tako trebalo biti. Nezaposlenost svih dobnih skupina ne jenjava, kupovna moć pučanstva i dohodak po stanovniku na vrlo su niskoj razini. Ne vjerujem da taj dohodak premašuje 3.500 USD, a znao je biti i preko 6.000 USD, ne tako davno. Sve je to popraćeno brojnim socijalnim problemima i devijacijama, a i psihološka struktura “prosječne” Dubrovkinje ili Dubrovčanina nešto je posve drukčija u odnosu na predratno doba. Uvjerenja sam da smo danas depresivniji, pesimističniji, pa i zavidniji nego ikad, a nije nas lako ni pokrenuti. A i kako će kad su mnogima “uzori” oni koji su po danu ili noći, svejedno, postali lokalni tajkuni, pa im se i ne mili ona “zrno po zrno – pogača”. Jer, do pogače se i ne mora uvijek zrnima, može se i “prečice”…
Dubrovnik je, eto i najsvježije “crne vijesti” najskuplji hrvatski grad. Tako su ovdje u listopadu minimalni životni troškovi četveročlane obitelji /prehrana, stanovanje, javni prijevoz, higijena i kultura/ čak 6.959 kuna, u Zagrebu 6.319 kuna, u Osijeku 6.632, Rijeci 6.613 i Splitu 6.487 kuna. Ako bi se ovome dodali još i troškovi najma stana /cca 1.700 kuna prosječno/, pa jedan tjednik i dnevni list, bilo bi to još 228 kuna. Kako “skupiti” još za dnevnu kavu, piće i sl. za većinu je umijeće. Osvrnemo li se na dubrovačku svakidašnjicu čini se da je kafića, lijepih i skupih automobila sve više, ne zaostaje se ni za modnim trendovima, ali to, bar po meni, nisu veći postotci. Ako nisam u pravu, za zaključiti je da je naša čeljad izvanredno žilava, umješna i prilagodljiva svim nevoljama. Što bi tek onda bilo da nismo prometno odsječeni, da nam je okruženje koliko-toliko prijateljsko i da Zagreb ima malo drukčiju optiku prema krajnjem hrvatskom jugu!?
Nakon svega što nas je snašlo, od granata do neimaštine, postavlja se i pitanje koje su to političke i socijalne snage, tu među nama, koje mogu vratiti vjeru u bolje danas, naravno i sutra, ukazati na ovdašnje mogućnosti i otvoriti putove dolaska “nekih novih klinaca” u sva područja ljudskog življenja, od ekonomije do kulture. Naravno, na najboljim dubrovačkim tradicijama i sukladno novim europskim i mediteranskim standardima i prilikama. Hvala Bogu ima ih dosta među mladim i školovanim ljudima, ali ritam promjena mora biti znatno brži, učinci vidljiviji i odgovornost za propuste veća.
S ekonomskog stajališta, krajnji hrvatski jug mora postati “regulirano tržište”, ma što to značilo. Višegodišnje gospodarske, prostorne, pa ako hoćete i kulturne devastacije jednostavno treba zaustaviti i spasiti što se spasiti može. Postojeće stvorene potencijale treba obnoviti i prilagoditi ih zahtjevima vremena, za nove, primjerice građevine, mjesta već i nema. Treba nam više zraka, zelenila, cvijeća, šetnica. Ako profitna logika nadomjesti vrijednosnu, a potonja je Dubrovniku na dugi rok jedino ispravna, Malthusov strah da će biti “mjesta samo za stajanje”, bar na ovome djeliću hrvatske zemlje, bit će opravdan. A kako je stajati, prosudite sami…
Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"
Dubrovnik, 3. studenoga 2001.
