Ako ćemo pravo, u postojećem hrvatskom gospodarskom ozračju, a to seže i u doba socijalizma i neke druge države i nije moguće sačiniti i provesti pravno i financijski održiv proračun, odnosno tzv. točku pokrića čak i u, po općem uvjerenju najprofitabilnijim poslovima, a da se ne u uđe u zonu sive ekonomije i svega ostaloga povezanog s njom. Porezna opterećenja, kunski tečaj, korupcija, nelojalna konkurencija, pravna i sl. ograničenja takva su da se svijećom trebaju tražiti posve "čisti" poduzetnici ili obrtnici i zapravo im je jedina mogućnost prilagoditi se okolnostima vremena i mjesta kao takvog ili odustati, propasti. Poduzetnici i ulagači posve se prirodno ponašaju u takvom okruženju i samo zbog toga su i najprofitabilniji jednokratni poslovi s nekretninama i sl, dakle oni koji ne zapošljavaju nove radnike i nemaju nikakvu poslovnu perspektivu, budućnost, dugoročnu stabilnost, što je od najvećeg interesa za svaku zajednicu, pa i ovu našu, dubrovačku. Ma sve mi se čini ovo jednim velikim kompromisom, nezdravim socijalnim mirom i ravnotežom straha i ne razlikuje se puno od onih vremena. Kako godine idu sve se manje i zbog toga nerviram, jer očito je da smo takvi kakvi jesmo, da nam je ova zbilja ipak podnošljiva i u krajnjem, bar ovdje u Gradu, a moguće i u Lijepoj našoj u cjelini, baština je prirodna, kulturna, tradicijska ispred nas suvremenika i jednostavno čini mi se da nemamo ni potrebe ni volje za veće promjene i vertikalno pomjeranje. Zaključak je ili ocjena većine, a to se potvrđuje uvijek na svim izborima i u rasporedu "figura na šahovnici", da je to to. Ukratko, to se zove konzervativizam u političkoj teoriji i praksi i tome nema lijeka, ako je uopće potreban, na kraći rok. Naprosto, oni koji biraju, izbornici, narod, kako hoćete ili golema većina ovisi o državi, raspodjeli, socijali, da ne kažem i milosti političkih vlasti i njima i svima onima koji "jamče" status quo i kakav takav udjel u takvom "kolaču" daju svoj glas /ne/izlaskom na izbore. Kako piše Ludwig von Mises, "na političke borbe se više ne gleda kao na borbe skupina ljudi. One se smatraju ratom dvaju načela, dobrog i lošeg. Načelo dobra je utjelovljeno u velikom božanstvu Državi, materijalizaciji vječne ideje morala, a načelo zla u "strogom individualizmu" sebičnih ljudi. U tom antagonizmu, Država je uvijek u pravu, a pojedinac uvijek u krivu. Država je predstavnik općeg dobra, pravednosti, civilizacije i vrhovne mudrosti. Pojedinac je bijedni vještac, začarana budala". Kolektivna svijest ili etatistički mentalitet, razvijen još u socijalizmu, nisu išćezli, a čak su se i povećali u suverenoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Uzrok tome je zacijelo i neki, po meni iracionalan strah od gubitka tek stvorene države, ali još i više gubitka privilegija i užitaka političke kaste koja uvijek u kritičnim trenucima poteže taj argument. Uvijek lijepo zvuči i razgaljuje ljudske duše domoljublje političara, iskreno ili patvoreno, ma što se iza njega prikrivalo. Jesu li prijatelji ili domoljubi Hrvatske oni koji su rasprodali sve vrijedno što se rasprodati moglo ili oni koji na tu ukazuju, makar da su i nemoćni, procijenite sami. Tako recimo Slovenci nisu postupili i imaju i zdravu i svoju ekonomiju i ne znam zašto slično nije učinjeno i kod nas. Ali ne, uvijek se "ubace" neke naše posebnosti, koje zapravo i jesu, ali u negativnom značenju. Čudno je, a možda smo i tu nepromjenljivi, pa da se ne učimo na iskustvima ili promašajima drugih. Koliko li sam puta na svoje uši iz drugih usta čuo "obrazloženje" nečijeg poslovnog ili sl. uspjeha, koje se uvijek svodilo na sve, samo ne na pravi razlog uspješnika, a taj je i to ću stalno ponavljati, samo jedan – dobitnik i u politici i u ekonomiji i sličnim "djelatnostima" najbolje razumije okolnosti vremena i mjesta, uz možebitni dodatak sreće.
Što se vladavina prava, pravde ili pravice tiče u Lijepoj našoj, držim da smo jako daleko od europskih standarda, osobito u primjeni, ali i potpune neovisnosti i razdvojenosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, a pitanje je koliko je neovisna i monetarna vlast. Na "terenu" je to razvidno kroz političke procjene hoće li se ili neće primjenjivati neki zakon, odluka, rješenje ili zaključak, ovisno o tome tko je onaj na kojega se to odnosi, naš ili njihov. Znam tu u našem "dvorištu" gdje se primjerice zakon ili neki propis doslovno primjenjuje, a drugdje baš i ne primjenjuje, s različitim posljedicama na one ipak nevine, radnike i njihove obitelji, samo zato što nalogodavcu vlasnik ili poduzetnik nije ili jest po volji. A posljedice su nesagledivo teške. Pa pogledajte zašto neki krajevi ili zone idu brže naprijed, drugI ne, zašto su neki obilježeni, drugi ne i pametnome će biti dosta. Ponekad mi se učini da je i sve puno gore negoli što pišem, sretajući i slušajući tu nevoljnu čeljad koja bi i htjela razumijeti okolnosti vremena i mjesta ali vrijeme i mjesto ih ne razumije.
Pišući o tiraniji većine i iluziji socijalne pravde Hayek naglašava: "...Stoga ne postoji nikakav razlog zašto koalicije organiziranih interesa na kojima počiva vlast većine, ne bi diskriminirale bilo koju nepopularnu skupinu. Razlike u bogatstvu, obrazovanju, tradiciji, religiji, jeziku ili rasi, mogu postati uzrokom različitog tretmana kao izlika pod maskom načela socijalne pravde ili javne potrebe. Jednom kad se takva diskriminacija prizna kao legitimna, nestaju svi zaštitnici individualnih sloboda liberalne tradicije. Ako se pretpostavi da je pravedno što god većina odluči, čak i kad ono što predlaže nije opće pravilo, ali ima za cilj da pogodi određene ljude, bilo bi previše očekivati da će osjećaj pravednosti ograničiti inat većine, jer svaka skupina ubrzo povjeruje da je ono što odluči većina pravedno. A kako su teoretičari demokracije već više od stotinu godina poučavali većinu kako je pravedno što god oni požele, ne smijemo se iznenaditi ako većina više niti ne pita je li ono što odlučuje pravedno. Pravni pozitivizam je snažno pridonio ovakvom razvoju sa svojim shvaćanjem da pravo ne ovisi o pravednosti, već ono određuje što je pravedno." A koliko su se samo puta nepravedne, pa i glupe odluke, tu, na našim prostorima pravdale voljom većine koja ih je donijela i ničim drugim! Istini za volju, u liberalnoj je tradiciji vrhovno načelo da se sva prinudna djelatnost vlasti treba ograničiti na primjenu općih pravila pravednog ponašanja jednako za svakoga, posljedice čega su razvidne u razvijenom gospodarstvu, političkoj kulturi i životnom ozračju država koje se toga drže. No, ovdje o važnosti liberalnih opcija ne može biti niti govora, ne zato što su na drugoj strani prihvatljivije konzervativne ideje, nego su i sami liberali, pa i ljevica u najširem spektru pokopali sami sebe dodavajući sastojke koji takvom svjetonazoru uopće i ne pripadaju.
Kako se ne bi stekao loš ili pogrešan dojam o liku i dijelu hrvatskih političara ili politike, što bi se možda moglo zaključiti iz ranijih kolumna, uopće o njima ne mislim toliko loše kako to čine ne baš rijetki samozvani intelektualci. Politika je, neki kažu, uz prostituciju najstariji zanat koji se do naših dana zadržao i tako će biti i sve do kraja svijeta. Netko će uvijek morati usklađivati suprotne interese, pomirivati ili umirivati zavađenu čeljad, a da nije politike i države vjerojatno bi se svaki dan ljudi tukli. A politika je kurva, političari kurvari ili političarke kurve u jednakoj mjeri koliko to vrijedi i za druga područja ljudskog djelovanja, ni manje ni više. Bogami i nije svatko za tako težak posao, ne može baš svatko biti uspješan političar, mora se imati osjećaj za uvjeravanje izbornika, skretanje sa skliskih tema i prije svega brojke. Često puta, sjedeći u nekim obrazovanijim društvima uvjeravam ljude da sa stajališta prosječnog birača uopće nije važno ono o čemu mi raspravljamo, primjerice o poduzetništvu, ekonomiji ili kulturi. To dakle nema veze s umijećem politike ili političara i za sebe mogu rijeti da nemam važnih pretpostavki za uspješnog političara, ali zbog toga nije da ne cijenim uspješne političare, bez obzira što su po struci, kako se ponašaju i sl. Jednostavno, oni to dobro rade, dobivaju glasove naroda i to ne znači ništa drugo nego da su se za pravu "struku" opredijelili. Ljudi se okupljaju i glasovi dobivaju na prosjeku, većina je ljudi, kako neki umnici uvjeravaju, relativno niskih moralnih standarda i nepodnošljivo im je svako odstupanje na više i zbog toga su posvuda najlošiji na vrhu. Što je viša naobrazba i inteligencija pojedinaca, to se više razlikuju njihovi pogledi i ukusi i to je manja vjerojatnost da će se oni usuglasiti oko konkretne hijerarhije vrijednosti. A treba pridodati tome i povijesni usud prema kojemu se ljudi uvijek lakše okupljaju oko negativnog programa i blaćenja političkog i svakog drugog neprijatelja, što svaki uspješni političar zna. Pa što mislite, da bi Bandić trebao izigravati suvremenog i socijalno osjetljivog socijaldemokrata i na tome tražiti potporu birača. Fućka se Zagrepčanima za sve to, oni hoće ljude od riječi, pa onda i dijela, odlučne, pa i arogantne i bahate i zna to dobro Bandić. A oni kojih ga rasistički vrijeđaju time da je Hercegovac i tome slično, takvih je na svu sreću ipak manje, a i bijedno im je to oružje. Ankete potvrđuju da mu povjerenje raste s projektom obnove Cvjetnog trga! Ne može ga se ni SDP riješiti iako i nema puno poveznica s tom strankom, ali i takvi glasovi idu na konto SDP. Jer, na kraju svega broje se glasovi i pravo je ono što većina kaže da je pravo, a pravda je ionako ostavljena umjetničkim dušama da se njome "bakću", kroz sva ta silna stoljeća...
6. veljače 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
