Pogledajte oko sebe i bit će vam sve jasno. A on ti je stara komunjara, liberal, desničar, ljevičar, fašist, nacionalist, fundamentalist, udbaš, jugoslaven…Pa onda kameleon, đubre, kriminalac, lopov…Sve to s malo ili ništa dokaza. Politika je idealno područje djelovanja i ponašanja za ne baš mali broj dokazano neuspješnih ljudi, kojekakvih danguba … Tu se i ne pita što si dosad radio, kakav ti je učinak, ako si nešto i obećao, sve se to zaboravlja, neki drugi, a najmanje moralni i egzaktni kriteriji samo u politici prevladavaju. Nema nikakvih bilanci, ako je i lažan sud o nekome općeprihvaćen, ne postavlja se pitanje njegove ispravnosti. Važno je što politika misli da jesi, a ne što stvarno jesi. Primjećujete li da oni što puno pričaju, a malo kažu ili oni “vijugavi” naspram izravnih uvijek bolje prođu.
Politizacija svega i svačega naša je svakodnevica. Kroz političke /ali i politikantske/ i nikakve druge oči sve se mjeri i ništa drugo nije tako važno. Koje novine čitate, u koji café idete, s kim sjedite, ako uopće sjedite, kako se odijevate, o čemu pričate? Za sve to i drugo traži se samo politički odgovor. Kupio sam tako jedan paletun koji mi se svidio, lako sam ga oblačio i ugodno se osjećao u njemu. Ispostavilo se ipak da ima jednu manu – naime, neobične je - zelene boje. Ali, odbacio sam ga, dosadilo mi je odgovarati na već znate kakva pitanja. I sad je, što se paletuna tiče, sve u redu.
Postavlja se pitanje zašto je sve to tako i može li biti nešto drugačije? Ako je povijest učiteljica života, odgovor je jednostavan. Samo kroz politiku loši mogu na vrh, ma tko da je na vlasti i ne znam kakva da je demokracija, pluralizam i sl. A vrh i vlast to je slast, uspon je težak, a pad još teži. Samo je u političkom svijetu važno tko govori, a ne što govori, predodžbe su jače od činjenica, forma od suštine. Provjerite i lako će te se uvjeriti u to. A ako ste štogod i obećali, “kiksali”, glupo rekli ili niste učinili, sve se to u politici tako brzo zaboravi. Sve to jutarnje kiše ili novi dan isperu. Bože moj, čega smo se i koga sve naslušali, a što će nas još snaći. Jer, izbori stižu…
Puna usta politike, tako i moje u ovoj kolumni. Pokušat ću se u idućim brojevima okrenuti ekonomskim temama, a već sad znam da će to biti jako teško. Ekonomist može reći svoje, ali političar je taj koji bi to trebao provesti. Ekonomija je dosadna i u novije vrijeme egzaktna znanost, struka i praksa. To je suočavanje s istinom, a istina obično nije mila. Ekonomisti moraju rješavati probleme, a političari su tu da ih vješto zaobilaze. Tako je to u društvima s kolektivističkim duhom, slabom demokratskom tradicijom, tržištem u začetku…A ovo hrvatsko društvo još uvijek je tako, unatoč vrijednostima teško izborene državne i nacionalne neovisnosti, demokracije i sl. Možda sve to tako i mora biti, sve je to nekakva tranzicija, pitanje je samo koliko će dugo potrajati…
Vašoj prosudbi prepuštam koliko se to odnosi na suvremeno hrvatsko političko ozračje, ali mi se čini vrijednim jedna ocjena Friedricha von Hayeka /vatreni zagovornik slobodnog tržišta/ o “tipičnom Nijemcu” prve polovine prošlog stoljeća. On kaže: “Tipičnom Nijemcu” prema općem mišljenju nedostaje individualna vrlina tolerancije i poštovanja prema drugim pojedincima i njihovim mišljenjima, neovisnosti mišljenja i čestitosti karaktera i spremnosti na obranu vlastitih uvjerenja u sukobu s pretpostavljenim, što Nijemci sami, uglavnom svijesni da im to manjka, zovu Zivilcourage, te osjećaja za slabe i bolesne, zdravog prezira i odbojnosti prema moći, što stvara samo stara tradicija osobnih sloboda. Osim toga, Nijemcima izgleda nedostaje i većina malih, ali važnih osobina koje olakšavaju odnos između ljudi u slobodnom društvu, kao što su ljubaznost i osjećaj za humor, osobna umjerenost, poštovanje odvojenosti i vjerovanje u dobre namjere svoga susjeda…”
Kako prolazi ekonomija i tržište u našim aktualnim političkim borbama? Vrlo slabo i tek kao instrument političke moći. A “moć ima tendenciju da kvari ljude, apsolutna moć kvari apsolutno”, rekao bi lord Acton, tako je to na svim razinama. Ako uđemo u srž političkih borbi danas, zapravo je to borba između dvije opcije, kako to primjećuje Ludwig von Mises: “Na političke borbe se više ne gleda kao na borbe skupina ljudi. One se smatraju ratom dvaju načela, dobrog i lošeg. Načelo dobra utjelovljeno je u velikom božanstvu Državi, materijalizaciji vječne ideje morala, a načelo zla u “strogom individualizmu” sebičnih ljudi. U tom antagonizmu, Država je uvijek u pravu, a pojedinac uvijek u krivu. Država je predstavnik općeg dobra, pravednosti, civilizacije i vrhovne mudrosti. Pojedinac je bijedni vještac, začarana budala. Kad Nijemac kaže “der Staat” /država/ ili kad marksist kaže “društvo” oni su obuzeti strahopoštovanjem. Kako čovjek može biti tako potpuno korumpiran da ustane u pobuni protiv tog Vrhovnog Bitka”.
Možda vam se čine neprimjerenim ova silna citiranja. Ali što čovjek može uopće novoga reći i o politici i o ekonomiji nakon dva tisućljeća. Sve je već nekad i negdje rečeno. Grijanje tople vode nije vrijedno truda i gubljenje je vremena i novca, ako to ne znamo…Pokušat ću u idućim nastavcima dokazati da su jedan i jedan stvarno dva, a ne tek ako se tako dogovorimo, što bi političari, ali i neki “ekonomisti” rekli…
8. travnja 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
