Za dubrovački gospodarski brodolom ne čini se objektivnim svu krivnju ili bijes svaliti na one koje su proteklo desetljeće upravljali Gradom. Sve i da su i htjeli, nisu mogli spriječiti potonuće broda u uvjetima ograničene lokalne samouprave, centralizirane države i kapitala, a i posljedice srpsko-crnogorske agresije golemih su razmjera, nepremostive i u nizu idućih godina.
Ali, dosadašnjim gradskim vlastima mora se snažno prigovoriti da nisu niti malo vremena posvetile našoj budućnosti, uz potporu znanosti i struke sagledali ovdašnji gospodarski, demografski i financijski potencijal, oblikovali jasnu razvojnu viziju na dugi rok i strategiju za njeno ostvarenje. Potom se, političkim i drugim sredstvima izborili za njenu učinkovitu provedbu, makar i s ograničenim materijalnim mogućnostima. Da se bar uspostavio pozitivan trend, sa skoro vodoravnom krivuljom, otklonom simbola Dubrovnika devedesetih, poput kučaka, prometnog kaosa, urbanog nereda, smeća…Bilo bi i to nešto.
A moglo se, da u igri nisu bili privatni interesi, ovi ili oni lobiji, ovisnost o “poslodavcima” iz Zagreba, strah od slobodnog pada, čak i uskrsnuća Dubrovačke Republike!? Nikad nismo bili tiši negoli u proteklom desetljeću, a zapravo smo baš tada trebali biti bučniji nego ikad. Dobili ste humanitarnu potporu, gradi vam se most, možete kupovati u Neumu, skoknemo i do Dubrovnika, poručuje ona i ova hrvatska vlast. Uz to, kažu da nas i nema puno, da smo daleko, da se može preživjeti od dva ljetna turistička mjeseca itd. I to se ovdje prihvaćalo e da bi se sačuvala vlast, ili bolje rečeno radno mjesto, jer za mnoge zapravo i nema alternative. A narodu ili puku kako bude.
I sad, tko je gubitnik ovih izbora? Opet i samo taj isti puk dubrovački. Jer o njemu se najmanje govori i za njega još manje radi. Pogledajte sad samo ovu poslijeizbornu kombinatoriku. Na što se svodi? Na ništa drugo do skrbi za političke gubitnike i dobitnike i očuvanje njihovog statusa, na stepenici niže ili više.
Po meni, pravi je trenutak za otvaranje ne samo rasprave, nego i ostvarenja “vječne” ideje trećeg puta, nezavisne dubrovačke stranke, unatoč svom riziku i protivljenju onih koji već i u takvoj pomisli vide otvaranje Pandorine kutije. Ta ideja, kroz nezavisnu listu Srećka Kljunka i njegova dva vijećnika zapravo je već sada stekla pravo građanstva i to u krajnje neravnopravnoj izbornoj utakmici. Ako se pridodaju rezultati druge dvije nezavisne liste /za HIP se to ne može reći/, to je već uvažavajućih 13% s čvrstim temeljima. Puno će ovisiti o tome hoće li Kljunak ostati pješak ili figura u poslijeizbornoj šahovskoj partiji, odnosno sačuvati čistu nezavisnu i izvornu dubrovačku poziciju svoje liste. U protivnom, bit će to jedna propuštena prigoda i tko zna kad će se ponovno ukazati.
Ne zagovaram danas i ovdje ni benignu “Republiku Sv. Vlaha” iz svijeta Zvonka Kisića, još manje malignu “Dubrovačku Republiku” velikosrpskog projektanta – Aca Apolonija. Krajnje je vrijeme, nakon svih ovih ratova i bura da nam se otkloni hipoteka potonjeg ili pak “problematičnog” hrvatstva na ovim prostorima. Pravo govoreći, nisam uvjeren u najbolje nakane, ni s hrvatskog ni s dubrovačkog stajališta onih koji nam to stalno guraju pod nos.
Svjedoci smo vremena i zbilje u kojoj nam gradonačelničko mjesto, pa sve dalje do županije, određuju Marinko Filipović i Jambo, valjda u nekom boljem restoranu u Metkoviću. Uz svoje znane poslušnike iz Dubrovnika i šire. Ako ne možemo biti svoji na svome, na ovome krajnjem hrvatskom jugu, u hrvatskoj državi, ali sa svojim dubrovačkim posebnostima, onda i nismo dostojni življenja na ovim prostorima.
Držim da bi samo dubrovačka stranka /može biti i bilo koji drugi naziv, naravno s hrvatskim predznakom/, s potpuno nezavisne pozicije spram moćnih hrvatskih stranaka, politički artikulirala sve ovdašnje gospodarske, kulturne i zemljopisne posebnosti i u demokratskoj proceduri, od lokalne razine do hrvatskog vrha borila se za značajno povoljniji makroekonomski, prometni i socijalni tretman područja od Konavala, preko Župe dubrovačke, Dubrovnika, Dubrovačkog primorja, Pelješca, Elafita do Mljeta. To uključuje pravo na svojevrsnu carinsku, kulturnu, poreznu i administrativnu samostalnost, s ograničenim rokom od pet do deset godina. Točnije, dok to područje ne “stane na noge”. Hrvatskoj je potreban Dubrovnik na nogama, nipošto na koljenima.
Makar je to ponekad teško izvedivo, ipak se mora spriječiti pristup stranci nepoželjnih, osobito onih s kriminalnom prošlošću, očitim karijerističkim i ničim utemeljenim ambicijama. Ali i onima koji bi stranka bila mjesto za protuhrvatsku rabotu i po čemu su već bili poznati. Riječju, ne može svatko biti član stranke koja se temelji na najboljim dubrovačkim tradicijama, ali i s jasnom hrvatskom odrednicom. O ovome pišem i stoga što su svi slični projekti i propadali upravo zbog mangupa u vlastitim redovima ili produženih ruka nekoga ili nečega.
Sigurno će iznesena ideja o utemeljenju dubrovačke stranke izazvati različita, pa i polemička razmišljanja. Razumije se da je to dobro i put k najboljem rješenju. Razmišljanja i stavovi ipak trebaju biti u okviru zadane teme, a ne u okviru moje ili neke druge malenkosti. Odnosno, bitno je što se govori, a ne tko govori.
Ako ne bude ništa od dubrovačke stranke, bojim se da je na pomolu još jedna dubrovačka stanka. Nova stranka dovodi i do nekih promjena, a sve postojeće, ovakve kakve jesu, za njih, osim na riječima, djelom baš i nisu.
Dubrovnik, 2. lipnja 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
