Dubrovnik - Minijature

Preko puta “Međeda” vidik na Kaše i dubrovačku luku brani Račićeva kuća koja se jednim svojim dijelom postavila na temelju nastale crkvice Sv. Antuna Opata.

Ako bismo vratili vrijeme, mogli bi s mjesta gdje je stara fontana napajala ljude iz okolice i njihovo blago vidjeti potpuno novu sliku: na kamenim pižulima pred crkvicom sjedali su cijenjeni dubrovački građani bratovštine Antunina.

Antunini, sljedbenici štovanja sv. Antuna bili su pandan dubrovačkoj vlasteli. Ako do Velike trešnje nisu mogli ući u plemićke redove, znali su samopoštovanje i dobrobit Gradu udružiti u zajednicu koja se smatrala elitnom: najbogatijom, najuglednijom i na svoj način zatvorenom onima koji nisu zadovoljavali uvjete strogih kodeksa. Iz njihovih su redova potjecali bogati trgovci, naučenjaci i dobročinitelji.

Unatoč bogatstvu i društvenoj moći zadržali su malu crkvicu, koju su, baš stoga što nikome osim njima nije mogla postati bastion, Dubrovčani poštedjeli rušenja u opasnim stoljećima opsada i prijetnji Gradu.

Prvi se put ova crkvica i bratovština sv. Antuna spominje 1363. godine oporukom Danka, sina Milce Domagne. On ostavlja 60 perpera za izradu slike u toj crkvici. Vijeće umoljenih naziva ovu bratovštinu “Fratiglia sancti Antonii de faris”, uvažava njihovu moć i godine 1388. dozvoljava im gradnju trijema uz crkvu i stan za isposnice.

Tijekom godina bratovština sv. Antuna spojit će se s bratovštinom sv. Petra, sv. Duha i sv. Spasitelja (1348). u ujedinjenu bratovštinu čije je sjedište ostalo u crkvi Sv. Antuna na Pločama.

Time su zaslužili ius patronat nad crkvom Sv. Petra Velikog, a značaj im je potvrđen i pravom da plaćaju čitanje misa u Sv. Spasitelju pred Dvorom.

Bratovština Antunina imala je općinsku bolnicu i Dom staraca u svojim humanitarnim djelatnostima i zajedničku kasu u koju su se prikupljali prilozi za onemoćale, ili bilo kakvom nevoljom pogođene članove bratstva.

Dubrovačka su vlastela uvažavala taj istaknuti skup bogatih građana koji su svojim prilozima i porezima donosili dobit Republici i predstavljali se u ondašnjem društvu naznakama osobite časti, plemenitosti i sposobnosti. O tome govori i podatak  iz godine 1552. da se imaju o trošku Republike popraviti kamena sjedala ispred crkve sv. Antuna Opatskog gdje vlastela običavaju sjedati kad izađu u šetnju.

Francuska okupacija ukida Republiku, raspušta Senat, ali posiže rukom i za Antuninima kojima dokida bratovštinu i rekvirira imovinu. Bolnicu i Dom staraca predaje “Blagom djelu”. Istu je sudbinu doživjela i crkva. Time su Antunini i njihova crkva zauvijek nestali. Zapravo, naredne će godine zanemariti crkvenu zgradu i odrediti njezinu konačnu neslavnu degradaciju. “Opera pia” će bez imalo ustručavanja ustupiti crkvicu Baltazaru Sivriću koji će je pregraditi u konjsku štalu, a pošto je već do tada bila zapuštena i propala, prodaje se nekom Alagi, novovjekom kupcu slobodnog zemljišta. On je bez sentimentalnosti dokončao njezinu sudbinu, do temelja je porušio, raskopao joj grobnice, razmjestio kosti ne prezajući pred činjenicom da je u Antuninskoj crkvi bio pokopan Ivan Rabljanin, najbolji ljevač topova i zvona!

Jedini ostatak iz stare crkve je barokni kip sv. Antuna, premješten u Sv. Vlaha i nacrt iz 19. stoljeća, nastao u vrijeme kad je u posvećeni prostor Baltazar Sivrić uvodio konje iz karavana koji su preko Bosanke i od Konavala dolazili do Tabora.

Danas se ponad Komarde i u blizini Lazareta na mjestu porušene crkve nalazi kuća obitelji Račić, a istočni joj zid ima oštri brid, prozore prema “Međedu”, gimnaziji i južnu stranu sučelice Kašama, Arsenalu i Porporeli.

Ta je kuća potpuno raskopala kamene pižule i crkveni trg, progutala intimnu, dragocjenu unutrašnjost Sv. Antuna. Posjela se na njegove raskopane grobove, zatrla jedno sveto mjesto i raspršila okupljalište najviđenijih građana Dubrovnika koji su u nju pognute glave ulazili više od pet stoljeća. U vremenu kad se po Pločama i Pilama grade nove kuće ova je svojim jednostavnim profilom ponešto ublažila nesklad austrijske gimnazije, ali je samim svojim položajem pred gradskom lukom zauvijek Pločama zatvorila pogled na Grad.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović