Za "dnevni red" ove kolumne već sam pripremio tekst o oportunitetnim troškovima ili cijeni žrtve u ekonomiji, politici ili društvu, kad negdje zamijetih pitanje "Volite li Dubrovnik"? A na to pitanje, procjenjujem, treba hitro kako-tako, dokle ovaj um doseže odgovoriti, kako se ti samozvani dubrovački "dušebrižnici" ne bi i ovaj put provukli. Da, provukli bez odgovora od nas "nekulturnih" i nep/r/ozvanih.
Onda, "Volite li Dubrovnik?" Slobodan P. Novak s društvom "dubrovačkih zaštitnika" baš je tako naslovio i predstavio svoju novu/staru knjigu. Za knjigu mogu kazati da je dobra u nedostatku boljih, ali ona nije predmetom ove kolumne. Međutim, i ovaj puta na predstavljanju te knjige, kao i u drugim prigodama i tekstovima gospoda Novak, Banac, Sbutega i slični pričaju priče ili lamentiraju o nekom svome Gradu. Za te i takve, kao da je vrijeme stalo. Pa dakle gospodo Novaci, Banci, Sbutege i ini, recite već jednom kakav je to vaš Dubrovnik, kome je od nas mjesto u tome i takvom gradu, kome nije. Recite što hoćete s ovim Gradom i nama, jasno i glasno? Da vidimo i čujemo tu vašu, nimalo dobronamjernu utopiju. I zašto ne kažete za ovaj Dubrovnik što stvarno jest, ako ga poznajete. A ne poznajete ga i ne želite ga upoznati, od te silne samodopadnosti, arogancije, veličine...
Fala Bogu i hrvatskim braniteljima gospodine Banac da Dubrovnik nije osvojen, ali nije ni okupiran, ponajmanje od "lorda turizma koji profanira dugu prošlost Grada". Ma gle molim vas, kako to da turizam, koji u sebi uključuje i kulturu, "profanira dugu prošlost Grada". A što bi zapravo htjeli? Možda ukloniti svu tu "turističku gamad", usput pokupiti i dosta nas i iz svojega stana u Gradu promatrati, tu kako vi kažete "močvaru". A don Sbutega parafrazira jednu "zaljubljenicu" Dubrovnika koja mu je kazala kako "Dubrovnik više nije Grad koji prima one koji ga vole već one koji u njemu troše". Pa tko neće potrošiti za onu ili onoga koje volite! Svašta!
Možda su Banac i Novak doista izvrsni povjesničari i profesori na prestižnom Yaleu. Ali pitanje je žive li oni na zemlji ili možda nebu. Pojma nemaju o rodnom Gradu, zbilji i ovdašnjem puku, pa ni o onome gdje se nalazi i kuda plovi taj globalni brod, u koji se možemo, ali eto po njima i ne moramo ukrcati. Možemo i potonuti! Zapravo, takav pristup i odnos prema Gradu, njegovim stanovnicima, kulturi, pa i svakidašnjici ima jednu dugogodišnju konstantu. Gospodo draga, vratite se u Grad, živite ovdje s nama i izborite se za "vaš" Grad, pa da vidimo kako će to sve ispasti. Ima jedna ne tako brojna, ali ipak utjecajna skupina "ljubitelja" Dubrovnika, kojoj pripadaju i spomenuti i koja pod firmom nekakvog visokog intelektualizma, "dušebrižništva", "kulture" i "gosparstva" stalno priča o nečemu što ne može, a i nikad neće biti. Takvi su za mene "izletnici s cruisera". Ali, evo što von Mises kaže o takvim "ljubiteljima i dušebrižnicama" Grada, naravno metaforično.
"Diktatorski prehrambeni stručnjak želi hraniti svoje sugrađane prema vlastitim idejama o savršenoj prehrani. On želi s ljudima postupati kako uzgajivač stoke postupa sa svojim kravama. Ne shvaća kako prehrana nije cilj samoj sebi nego sredstvo za postizavanje ostalih ciljeva. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu da ona bude zadovoljna već da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini ishrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome želi li dobiti što je više moguće mlijeka ili mesa ili nečeg drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što to radi uzgajivač stoke. Njegov stil nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Oni ih žele pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također dobrohotan despot. Pitanje je: Tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora učini sretnim?"
A onda i ovo. Stari su Dubrovčani poručili svojim nasljednicima, pa i nama, kakvi jesmo da jesmo, ne samo da živimo za svoj Grad nego da od njega i živimo. Nekad je to bila trgovina, pa pomorstvo, sad "lord turizam", sutra možda pamet, financije. Jesmo li to uvijek na pravi način činili, ne znam. Osobno mislim da je ponekad moglo biti i bolje. Da su stari Dubrovčani slušali Novake, Bance i slične, ne znam o čemu bi sami oni danas uopće pričali, a ni od čega bi mi živjeli. Mora se znati da živimo u jednom drugom, globalnom, tržišnom i demokratskom okruženju, koji postavlja stalno nove zahtjeve, pri čemu se održati nije nimalo lako. Od čega će ovaj dubrovački puk živjeti ako ne od turizma i povezanih djelatnosti. Tako nas je malo sa statusom profesora na Yaleu ili imamo bogato nasljedstvo ili pak da smo istodobno i na zemlji i u oblacima. Ovo potonje još nikome se nije posrećilo.
A evo sad, prije zaključenja ovoga teksta obrušiše se Magelli, Hajdarhodžić, Dolenčić, Martinović, Kunčević i dr. kako je Dubrovnik sada nešto sasvim drugo, da je "globalni kafić", da je nestao ambijentalni teatar, da Igre nisu briga Grada, da je problem "podivljalog ugostiteljstva", civilizirane slike Grada. Razumijem ih, ta što bi drugo i govorili, ali sagledati cjelinu sposobnost je rijetkih... Možemo i mi "neuki" postaviti pitanje kakav je to repertoar i izvedbe što ih oni i slični nude, koga to zanima i koliko su zapravo oni pobjegli od Grada i nas. A za umjetnost u ovome Gradu uvijek je bilo i bit će mjesta, ma što oni pričali. Tko im to brani da vrate Dunda, Skupa, Kafeteriju, Ljubovnike...?
Nisam kanio uplivati u te "akademske, kulturne, umjetničke i slične" vode. Ionako ih ništa ne razumijem i nije mi jasno što ti ljudi zapravo hoće. Hoće li vlast, moć, novac, žene, kojega vraga? Možda Grad bez ljudi ili ljude bez Grada? Ali, ako hoćemo imati Grad s ljudima ili vječni Grad, nema nam druge nego latiti se posla i uključiti se s puno većim udjelom u globalni kolač, usmjeriti goste, kupce, potrošače ili kako god hoćete da ovdje što više troše. Ako će nas uz to još i voljeti, tim bolje. Ionako su interesi stalni, a ljubav prolazna. Tržišni poredak proizvodi optimum, kako dokazuje Hayek i sav razvijeni svijet. To znači da su svi potencijali na najbolji način korišteni, što je i sa stajališta pravde, morala, kulture i ne znam čega ipak u redu. Slobodno tržište i demokratski duh ipak su podnošljiviji od nametnutog "svijeta kulture, civilizacije, uljudbe i sl." na koje nas svako ljeto ti "izletnici" pokušavaju "podsjetiti" i ukazati nam što je za nas dobro, a što ne - srećom samo riječima.
10. kolovoza 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
