Neću o tome kakva je bila 2005., pa ni za hrvatsku ekonomiju i njezine posljedice po našu svakidašnjicu. Za nekoga je ostvaren korak naprijed, za drugoga nazad, neki su ostali na istome, ali sve je to pitanje iz kojega se kantuna sagledava i nekih subjektivnih, pa i osobnih prosudbi. Što se nas ovdje u Dubrovniku tiče, ipak je postignut stanovit pomak u poduzetništvu, infrastrukturi, pa i bar neka većina, možda i apsolutna nešto bolje živi. S bolnim ekonomskim, socijalnim, pravnim i izbornim reformama nismo ni započeli. A tamo gdje se slobodno poduzetništvo i ekonomska demokracija pokušavaju, a mjestimice i uspjevaju probiti, javljaju se i nesporazumi. Naglasci su najčešće na raspodjeli, a ne stvaranju, pravima, a ne i obvezama, drugome, a ne sebi, formi, a ne suštini i tome slično. To je to socijalističko nasljeđe, plemenito u ideji, a razorno u zbilji i to ne riješava ni nova država, ni politički ni pravni sustav nego samo snažan duh, volja i upornost, više i manje odgovornih. A to je opet proces od bar tri do pet desetljeća, ako ne i više...Nisam posve siguran da smo došli i na startnu crtu, a ciljna mi se čini nekim dalekim snom.
Ponekad se sve ovo, i u ekonomiji, i u politici, pa i privatno, čini jednim velikim nesporazumom. Thomas Bernhard u depresivnom, ali velikom Gubitniku nesporazum drži trajnim prirodnim stanjem. Na drugom mjestu kaže da mu je priroda, a ne ništa drugo, njemu, pa i nama zapravo najveći neprijatelj. Protiv nje se stalno borimo i na kraju gubimo. Pa i "gubitnik" Wertheimer, taj veliki klavirist, ali ne i genijalan kao Glenn Gould, čije su ga Bachove Goldbergove varijacije na kraju i skončale, jer takvu izvedbu nikad nije dostigao i jedino rješenje pronašao je u samoubojstvu. A nesretni Wertheimer /ili Bernhard/ govori i ovo: "Tako sam čitav život morao provesti u samim nesporazumima. Da budemo precizni, mi se ionako rađamo u svijetu prepunom nesporazuma, iz kojih se ne možemo izvući dokle god egzistiramo; možemo se naprezati koliko želimo, to nam ništa neće pomoći. To međutim zamjećuje svatko, jer svatko neprestance govori nešto, a da ga drugi pogrešno shvate, u toj jednoj jedinoj točki na kraju će se ipak svi složiti. Nesporazum nas baca u svijet pun nesporazuma, koji moramo podnositi kao svijet sazdan od samih nesporazuma, napuštajući ga s jednim velikim nesporazumom, jer smrt je ipak najveći od svih nesporazuma...".
A evo, iz novogodišnjih poruka Mesića, Sanadera, Bozanića, ovih ili onih dužnosnika pomalja još jedan nesporazum u obliku njihove snažne socijalne i radničke osjetljivosti, pa i solidarnosti. Kao neki duh "kršćanskog socijalizma" Juergena Moltmana, nipošto duh "demokratskog kapitalizma" Michaela Novaka. "Opalili" su po neoliberalnom kapitalizmu, potrošačkom mentalitetu, zapuštenim radničkim pravima, ali ne i po onima koji su do svega toga doveli, ako je to neko zlo. Čudni smo mi neki ljudi, neću rijeti i narod. Nikako se riješiti onoga što ne donosi ekonomske učinke i ne prihvaćamo ono najbolje i potvrđeno iz tog kapitalističkog svijeta. Koji usput, nije idealan, ali ukupno gledano sa svim posljedicama, boljega zasad nema, a tko zna kad će ga i biti. Na kraju krajeva, zašto nam već jednom ne kažu da sve počinje od nas samih, naših htijenja, volje i napokon da smo mi oslonac ove hrvatske države, a na obratno. Tamo gdje se ističu svemoć države, institucije, politike, tamo je socijalizam, ma koliko ne bi htjeli da je to tako. A ne lezi vraže, možda i podsvjesno i želimo socijalističku državu, onu gdje drugi skrbe ili ne skrbe o nama, možda baš i ne volimo slobodu, a zna se i to da uspješni i nisu baš na cijeni...
Inače, po meni je posvemašnja i dandanas općeprisutna, zabluda o "truloj" Americi, jasno onoj sjevernoj. Po njoj, ta je Amerika zapravo kapitalistički pakao na zemlji, u kojoj skoro sve vrijednosti, a osobito one duhovne tu ne stanuju. A ta je zemlja, bar po Novaku, a i svakome tko ne mjeri ideološkim mjerilima i tko nema predrasuda, upravo suprotno. U takvoj je Americi pojedinac, sa svojim vrlinama i htijenjima svetinja, obiteljske vrijednosti premašuju i tradicionalne crkvene obrasce, osjećaj zajedništva i solidarnost premašuje i Europsku uniju prepoznatljivu kao socijalnu tržišnu ekonomiju, predrasude svake vrste su jedva zamjetne, vjerske slobode posvemašnje i sl. Da se i ne govori o kulturi, obrazovanju, športu...Naravno, ni u Americi nije sve idealno, i tamo ima i sirotinje i nasilja i nekulture i predrasuda, ali razmjerno znatno manje nego u bilo kojem drugom kapitalističkom sustavu. Novak tvrdi, a činjenice mu daju za pravo, da je Južna, odnosno Latinska Amerika prirodno čak i bogatija od Sjeverne Amerike, ali tamo nikad nije uspostavljen, a ni prihvaćen model demokratskog, odnosno neoliberalnog kapitalizma koji se pokazao najproduktivnijim, ne samo u materijalnom, nego i duhovnom smislu. Uostalom, Europska unija je i utemeljena i proširuje se ponajviše iz razloga konkurentne utakmice s globalnim trendovima u ekonomiji koje predvodi upravo Amerika. Nikakvog drugog važnijeg uporišta Unija i nema.
Ali, nisam, nakon svega što sam prošao, sada neki vatreni zagovornik neoliberalističkog kapitalizma, ekonomske demokracije i sl. Riječ je o tome da sam u potrazi, već više od trideset godina onoga političkog, ekonomskog i socijalnog modela koji će Lijepu našu, a osobito naš Grad na najbrži način izvući iz ove depresije, tako razvidne ne samo u gospodarstvu, nego još i više u govoru, gardu i volji prosječnog hrvatskog čovjeka. Ponekad se čovjeku činilo da je to feudalizam, merkantilizam, socijalizam, komunizam, pa brojne "Goldbergove varijacije" kapitalizma. Danas mi se čini da je to američka inačica kapitalizma, ali i nisam posve siguran da može uspijevati i na hrvatskom tlu, kad se osvrnem na našu poslovnu svakidašnjicu, koja se i ne mijenja tako brzo, osobito ne tretman poduzetnika. Naime, ovdje "neprirodno" puno volje, hrabrosti, znanja i vještine treba za uspjeti kao poduzetnik, a teško i uopće ako ne osluškujete političke "vjetrove" ili ako niste galeb Jonathana Livingstonea. b Vjerujem Goranu Štroku i zacijelo nema nimalo licemjerja kada kaže da sve to što čini u Dubrovniku nije racionalno i da to čini za Hrvatsku. Ipak puno ne priča o Dubrovniku, njegovim ljepotama i sl. On radi za Grad, zapošljava ljude, plaća poreze i doprinose i sve to u uvjetima koji nisu nimalo jednostavni. Uopće me ne zanima kako mu to uspijeva, tko je on, tko stoji ispred ili iza njega. Bilo kako bilo, svi ti hoteli ne mogu odavde nikamo otploviti i uvijek će, manje ili više pridonositi boljitku ne baš zanemarivom broju naših sugrađana, njihovih obitelji...Druga je stvar što se meni neke stvari estetski, sadržajno i funkcionalno ne dopadaju u "Štrokovim" hotelima. Ali to je tako, slobodno tržište i profit nemaju nikakve veze, recimo s estetikom, romantikom, klasikom i tome slično.
Pa i pitanje je može li Lijepa naša s obzirom na geopolitičke uvjete, slabu demokratsku tradiciju, navike, kulturno, duhovno, vjersko i svako drugo nasljeđe i narodni mentalitet, dakle može li brže prihvaćati europske standarde i poboljšati ekonomsko stanje i konkurentnost. Pa zapravo je li to istinska volja većine kad se sagledaju načini na koji se to može postići? To je pitanje svih pitanja na koje bi odgovor morali dati i sociolozi, psiholozi, ekonomisti, teolozi, kako ne bi živjeli u nekakvim futurističkim iluzijama, politički uvijek kurentnim, ali sa stajališta zdravog društva i ekonomije ipak štetnim. Možebitno je da mi sve ovo skupa kako je sada i ne želimo, ali zapravo kroz izbore, ponašanje, predrasude, nesklonost za promjene činimo sve da je ovako i nikako drugačije.
Max Weber je zamijetio "kako se čini da je kapitalizam najprije uspio i potom najstalnije napredovao u protestantskim zemljama." Vjerujem da su sada neka druga vremena i da nije u pravu, bar što se Hrvatske tiče. Pa ako nije ni to, dogovorimo se i krenimo u neki naš, hrvatski kapitalizam u kojemu će imati odgovor: To je to...
3. siječnja 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
