O licemjerju onih koji brane ovakvu privatizaciju, dosta je toga napisano. Tragikomično je optuživati one koji su stvarali hrvatsko bogatstvo, kakvo je da je, da su sukrivci njegove rasprodaje ili razumljivije – tajkunizacije. Kakav izbor imaju u ovim teškim vremenima – zadržati dionice, štoviše još i uredno ih otplaćivati ili ih prodati po ponižavajućim, kažu tržišnim, uvjetima?. Sretan bih bio kada bi ih mogao savjetovati – ne prodajte ih! Jer jednaki su argumenti, život to pokazuje, i za prodaju. Nemam tu pametnog savjeta, o tome me ne pitajte, sve je to prije nego ekonomija. O njoj nešto možda i znam, a o politici ekonomije – ništa!
Što će se dalje dogoditi s ovakvom kuponskom privatizacijom? Već viđeno!!! Znani, a vjerojatno i neki novi tajkuni, doći će do preostalog nacionalnog bogatstva po još nižoj cijeni. Možete zamisliti – vlasnički udjel koji je upisan u sudskom registru u nominalnoj vrijednosti od 100.000 kn, nakon svih ovih transakcija – u nizu slučajeva - slovom i brojem za svega 6 do 10.000 kn. I tu priči nije kraj. Slijedi daljnji promet dionicama privatizacijskih investicijskih fondova, u kojem će jamačno doći do povećanja njihove vrijednosti i mnogi će se opet bogatiti. Neće ti novi ili stari vlasnici ništa pokrenuti, izliječiti, tehnološki inovirati, restrukturirati, ukratko suvremenim tržišnim trendovima prilagoditi bolesno hrvatsko gospodarstvo. Zašto i bi, njima je ovako bolje.
Je li i većini, tek će, vjerujem pošteni i demokratski izbori na državnoj razini pokazati. Jer, Šeks je tu bio jasan – glasujte vi, samo glasujte, a bit će onako kako vrh odluči. O svemu i svačemu! Već je uočljivo, postoje naše i njihove županije. Osim što je hrvatska, valjda smo tu svi suglasni, čija je još ova – Dubrovačko-neretvanska županija? O kakvom se gospodarskom preporodu može i govoriti sa županijskim proračunom od 25 milijuna kuna, posrnulom bankom, okruženjem takvim kakvo je, preprekama ove ili one vrste, ako ih, raspoznajete. Na političkoj razini, hrvatsko se biračko tijelo mora opredijeliti između dvije opcije – je li ovakva hrvatska država najbolje što smo ikada imali, kako kaže Krpina /pozicija/ ili to tek ona mora postati /opozicija/?
Tako stvari danas stoje. Naprosto – činjenice su ružne. A takve nisu svakome uhu mile. Uvrštavam li se ovim osvrtom u popis katastrofičara, nekrofila, nostalgičara i sl?. Napokon, što ja to nudim? Tržište, demokraciju, pravnu i socijalnu državu. Već dva desetljeća. I onda i sada, isti je odgovor – nije još vrijeme! Oni su govorili – urušit će se sustav, ovi – država.
31. ožujka 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
