Strašne, visoke i beznadne poslijepotresne valove, kao što znamo, zovemo tsunami. Takvi valovi dostižu visinu i preko 30 metara, a iza sebe ostavljaju samo smrt, pustoš i neki sablazni, reklo bi se, vječni mir. A eto, kao da smo već zaboravili prošlogodišnji azijski tsunami i njegovih preko 150.000 civilnih žrtava, uz sve ostalo. To samo potvrđuje nečuveno ravnodušje prema svim tragedijama i patnjama koje nisu naše, taj zaborav i tu brzinu u kojoj se čini da je naša prolaznost još i kraća.
Kuda mi to zapravo idemo i stanemo li nekad "na loptu", promišljamo li kad o tome? Ili pitanja o vremenu, prostoru, smislu ostavljamo filozofima? Po meni, ni ta, ni bilo koja druga pitanja nisu ničije ekskluzivno pravo i ništa na ovome svijetu nije posve čisto i sve se može sagledavati iz više kantuna i na više načina. Svaka cjelina sastoji se ipak od dijelova. Svaki, pa i najmanji problem ne može se na najbolji način riješiti bez udjela različitih znanja i iskustava.
Vraćam se tsunamiju kojI se u ovim izbornim vremenima ukazao u Dubrovniku. Takva retorika govori najmanje o dvije stvari. Prva je prirodna ljudska želja za vlašću i moći, po svaku cijenu, ne obazirući se koliko je to i u ovim ne lakim vremenima bremenit posao. Ali ne toliko i odgovoran, barem ne na stupnju demokracije i socijalnog morala na kojemu se nalazimo. Druga je da svijet počinje od takvih, pa i da je potop poslije takvih. A činjenica da je svijet davno počeo, a nema ni potopa, unatoč svemu. Ovdje kod nas, možete odgovarati samo za učinjeno, nipošto za neučinjeno. A i svaka nova vlast ili bar njezini odlučni dijelovi vele, pa i prijete metlom, tsunamijem ili koje čime drugim...I da ništa više neće biti isto kao prije...Pa nikad nije niti će ikad biti.
Sada tsunami, ne tako davno bijaše metla. Kaže se, nova metla bolje mete. Prirodi ljudskoj svojstvene su zablude, iluzije i vjera u novo, bolje. Tko to, bar na riječima jamči, taj je u prednosti i to se stalno potvrđuje. Zamislite samo onoga koji će glasačima reći jedino i što je moguće. Prioriteti su nam to i to, za ostalo se strpite. A što je novo, bolje... za svakoga nije isto. Ako ništa drugo, u nekim dušama taj tsunami "lijepo" zvuči. Pa i to je davno potvrđeno, bar u političkim utakmicama da je teško ljude uvjeriti dokazima, ali tvrdnjama svakako. Osobito ako onaj koji tvrdi to čini sa strašću i ako je "potvrđen" ovako ili onako. Dakle, tvrdite, ne dokazujte! Pobjednici su oni koji vjeruju, nipošto koji sumnjaju! Kako u religiji, tako i u politici.
Pa i pored tsunamija, metli i sl. što uvijek izaziva pozornost, osobito ako su izbori kao i ovi bili manje-više dosadni i neinventivni, političari, bez obzira na njihova opredjeljenja, zaslužuju i pohvalu. Ta je čeljad, po mojemu sudu puno demokratičnija i manje tašta od drugih ljudskih skupina. S njima se o njihovim stvarima može razgovarati, pa i kritički promišljati. Za razliku od umjetnika, liječnika, inženjera i drugih ljudi od struke, kojima se /većini/ diže kosa na glavi ako netko pokuša ući u njihov "atar". Takvi vrlo teško shvaćaju ili uopće ne prihvaćaju da niti jedan, baš niti jedan problem nije čisto "stručna" i samo njihova stvar i da je demokracija univerzalna stečevina. Istina je uvijek na sredini ili bar na nekim rubovima, ali nikad baš onakva kakvom je oni zamišljaju. Političari, kakvi jesu da jesu, ipak se znaju dogovoriti, ali za stručnjake i sl. nisam baš siguran. Možda je taj nedostatak kritičnog duha i smisla za bar saslušati, ako već ne i uvažiti drugoga kod tih koji mrze politiku i političare naša posebnost, ali se u svijet globalizacije tako ne ulazi. Sve više sumnjam u stručnost onih koji političare preziru. Čini mi se da je to neki njihov obrambeni gard.
A što se tsunamija tiče ne bojte se ni vi koji odlazite, ni koji ste tu i koji dolazite. Iako je ovo trusno područje i doslovno, tsunami nikako ne može biti veći od 25 centimetara. A oni koji prijete tsunamijem i sličnim, još se nisu spustili na zemlju. Tamo stvari stoje puno drukčije.
15. lipnja 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
