Ne ulazeći potanko u razloge, od kojih je dosta njih i objektivnih, poput neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, ponavljam opet neracionalnog ustroja lokalne samouprave, pa i Dubrovačko-neretvanske županije u cjelini, malog broja stanovnika, prostornih ograničenja i sl. činjenica je da je došlo do zastoja u provedbi strateških gradskih projekata poput novog gradskog groblja, poduzetničkih zona, nove dubrovačke banke, prometne infrastrukture, pogona za reciklažu komunalnog otpada i da dalje ne nabrajam. Je li u pitanju tzv. kriza drugog mandata, "zamor materijala", pritisak stranog kapitala i interesa, "naša posla", tek tome je tako kako jest, čak mi Grad izgleda sve prije negoli u blagdanskom raspoloženju. Nešto se krupno događa i nije li privatno i kratkoročno posve pokopalo opće i dugoročno? A predlažem da se i preispitaju, pa možda i otklone neki od spomenutih i nespomenutih za Grad i sve nas važnih projekata, jer za njihovu provedbu, ne postoje nikakve pretpostavke ni volja.
Nemojte misliti da se u duši prosječnog čovjeka nešto promijenilo i na ovim prostorima pa i nakon osamostaljenja Lijepe naše. Talozi socijalizma i zabluda da će netko drugi riješiti naše probleme, da je Dubrovnik turistički raj za sva vremena i da će sve doći na svoje, eto to je naša svakidašnjica i sada i tko zna dokad. A Dubrovnik je, ovakav kakav jest, uglavnom sve više izletnički raj i doista vječni raj za oko, ne i za novac. U svemu i svačemu, pa i u turizmu osobito, traži se ne vrijednost za novac, kako sam dosad tvrdio, nego kako neko ispravno reče, vrijednost za vrijeme. A mi nemamo, ma koliko tvrdili suprotno, takve vrijednosti i ponudu da bi i turisti i izletnici, nije svejedno, potrošili svoj novac ovdje za najveći Božji dar čovjeku – vrijeme na zemlji. To što nekolicina nešto profitira u par ljetnih mjeseci i na temelju toga se stvara neka lažna predodžba da stvari nisu baš tako crne ne stoji. A možda je i cijeli problem ta moja okrenutost na temelje budućnosti Grada i perspektiva opstanka, bogatog i sadržajnog življenja na krajnjem hrvatskom jugu, što na jamči ovakva svakidašnjica, struktura i visina domaćeg brutto proizvoda i financijska moć. Ponekad pomislim da zapravo i nemam "mandat" za promišljanje budućnosti, postoje zato izabrani i to još demokratski. Ali onda negdje pročitah, pa i vidjeh i prepoznah da ne moraju baš najbolji biti izabrani, mogu to biti i "naši" i da "brod" ne mora ploviti baš najboljim smjerom, ako je posada demokratski izabrana. Čile se promaknuo u najrazvijeniju južnoameričku državu upravo s diktatorom, nedavno preminulim Augustom Pinochetom, pa sad ti budi pametan. Ima takvih primjera još. Pa i sam sam u ono doba i u onoj državi vodio u ondašnjoj dubrovačkoj općini razvojne poslove i ako sam po sadašnjim "mjerilima" bio nametnut /iako baš i nije bila jednostavna procedura izbora/, čini mi se da sam korisniji bio nego u "demokratskim" uvjetima prethodnog saziva gradske uprave. A reći ću i to, kako god da se shvatilo i kome god drago ili krivo bilo, javni interes je tada bio znatno bolje zastupljen i puno se lakše promicao. Danas je neučinjeno lako braniti, pri čemu je, od vrha do dna, alibi demokratski izbor i većina. Kako Sanader reče "komunistima" u nemoći da odgovori na jasne i razborite upite o nevaljaštinama "njegovih" – "O vama su birači rekli što misle", vraćajući se i u ono doba, a ni riječi o meritumu stvari. To je to! Ipak, ne bih onaj način izbora mijenjao za ovaj. Duši je lakše kad je izabrana odozdo, negoli nametnuta odozgo, a koliko je to za opće dobro, svakome na volju.
Kakvi god bili da bili, poduzetnici su bolja strana dubrovačkih slika i prilika napuštajuće godine. Za razliku od "kulturnjaka", osobito onih institucionalnih. Silne novce ovaj Grad, točnije porezni obveznici izdvajaju za kulturu i to za onu institucionalnu ili "službenu" i opet će i u idućoj godini. A ima li itko snage i hrabrosti zaviriti u tu Pandorinu kutiju i staviti na dnevni red vrijednosti dubrovačkog kulturnog proizvoda i njegovih sastavnica. Po meni, taj klizi u provincijalizam, pa pogledajte samo repertoar, izvedbe, a nisu tamo čisti ni svi poslovi i sve što vrijedi zapravo je iz alternativnih izvora. Reći ću i to da dosta onih i viših i nižih iz kulturnih institucija najveći dio vremena troše radeći u "fušu", a neki imaju i svoje tvrtke. I onda tko kaže da nisu na tržištu! Gdje je ta dubrovačka svaikidašnjica i tranzicija i tradicija u slikama, glazbi, riječi, gdje su nove "face"? Došli smo i do toga da je i pročelnik i član poglavarstva ista osoba, što jest zakonito, ali i apsurdno. Jedna te ista osoba stvara i provodi kulturnu politiku, a ima toga još!. Ne bojte se dragi moji, niste nimalo primitivni ako se obrušite na nešto što po vama nije dobro, a to dobro plaćate, makar da su to i kulturni djelatnici, visokobrazovani ljudi, umjetnici i sl. Tko to tamo kaže da nema i loših slikara, pisaca, skladatelja, pa i liječnika, ekonomista, odvjetnika, svećenika i sl. Ništa nije tako dobro da ne može biti još bolje i nitko nije nezamjenjiv, a to zasad znaju samo oni koji su na tržištu. A znajte i to da oni koji se stalno "vrte" po medijima ovakvim i onakvim, najčešće u svojemu poslu i nisu najbolji! A upitne su i neke druge strane njihova karaktera. Ali, nema ni novinara koji će im postavljati uhu i mozgu nemila pitanja ili to ne smiju, što je još češće. Recimo, kakvog je odjeka i kakvoće dramski repertoar Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, kakva je koncepcija glazbenih programa i na kraju, koliko to sve košta i koliko to gledatelje, odnosno našu čeljad uopće zanima? Ma sve mi se čini da je sve ovo "ruka ruku mije", sa stalnim "pokrićem" onoga što je stvoreno prije kojih petstotinjak godina i zbog čega nam je, u krajnjem, sada sve skuplje, od stanova pa nadalje...Očito da nisu stari Dubrovčani predvidjeli ovakav scenarij.
A nije dobro ni ono kako Ivan Margaretić tumači razloge svoje neovisnosti i "skoka" na mjesto predsjednika Gradskog vijeća Grada Dubrovnika. Tobože, slaže se s programom vladajućeg HDZ-a i evo mu prigode da u iduće dvije i pol godine osnuje i novu dubrovačku banku, i poduzetničke zone, i pogon za reciklažu otpada i Dom umirovljenika i novo gradsko groblje i barem donekle smanji goleme obveze gradonačelnice. Ma reci čovječe da ti je dosadno "čučati" u oporbi, da želiš biti rado viđen ili viđan, da je život kratak, reci kako jest i sve je u redu. Svi su mi "prebjezi" tako objašnjavali svoje postupke, pošteno i iskreno! Kakav moral, kakva etika, svatko o tome ima svoj sud, a politika bilo gdje i nikada nije imala posla ni s moralom, ni etikom, ni sličnim "tricama i kućinama", zato je i opstala.
Ostadosmo tako u par dana i bez dva iznimna, izvorna dubrovačka umjetnika – Izeta Hajdarhodžića i Đura Pulitike. Svaki na svoj način ugradio je riječju i kistom sebe u temelje onoga prepoznatljivog, osebujnog dubrovačkog identiteta i mentaliteta, onoga koji dramatično brzo nestaje pred naletom materijalnog, pohlepnog i globalnog. A te invencije, volje i energije koje su gospari Izet, Đuro, ali i mnogi drugi prije njih i stoljećima imali da se sačuva taj nesvakidašnji dubrovački duh, baština i tradicija, takvih je sve manje.
I eto, zbog svega navedenoga i nenavedenoga, bar po mojemu viđenju, nije ovo bila dobra godina i pred gradske čelnike, ali i poduzetnike i direktore i ravnatelje i sve nas skupa otvorila je svom silinom niz pitanja povezanih s budućnošću Grada, napose turizma, kulture, identiteta koji traže u brzom i sve bržem vremenu brze i sve brže odgovore. A mogao sam sve ovo i nenapisati, jer meni je ovo bila daleko najbolja godina, ali mi se čini da nisam samo zbog toga na ovome svijetu. A na ovome svijetu za svakoga ima mjesta i koliko će vas val globalnog, pohlepe, nasilja, netolerancije zapljusnuti, ponajviše ovisi o vama. Nešto slično kao Thomasa Bernharda u svojemu "Gubitniku" koji kaže: "Uvijek sam bio u mogućnosti pustiti svoje čuđenje da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograničava ili mi sužava prostor. Tu osobinu Wertheimer /gubitnik, op.a./ nikad, ni u kakvom smislu, nije imao. Ta ja, za razliku od Wertheimera, koji je itekako želio biti Glenn Gould /genijalni pijanist, op.a./, nikad nisam osjetio želju da budem on, već sam uvijek želio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu. Wertheimer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Wertheimer nije bio u stanju vidjeti sama sebe kao nešto jedinstveno, što si svatko može i mora priuštiti ako ne želi pasti u očaj, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kažem i spašen sam...".
Po meni, skoro protekla godina, svom žestinom dovela je u pitanje postavljene razvojne ciljeve i gradske projekte, njihov smisao i realnost. Pokazuje se da su prepreke goleme, od nedostatka kapitala do političke volje, makar da je gradski proračun za iduću godinu dostigao čak 320 milijuna kuna. Ali, držim da je ipak "ziheraški" kako bi Velomišćani rekli za splitski.
Ili ipak važi i za naš lijepi grad, kao i za Lijepu našu, kako kaže kardinal Josip Bozanić da smo u "depresiji, umorni i podijeljeni". Pa ako je i tako, prigoda je u predstojećim blagdanima i godinama za sve suprotno, koju možete, ako hoćete iskoristiti.
20. prosinca 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
