Nota bene

Kako je već znano, nakon duljih, vjerojatno i političkih kolebanja, nedavno je hrvatska Vlada predvođena SDP-om donijela odluku kojom se dugogodišnja koncesija za izgradnju i upravljanje novom gruškom marinom /na lapadskom dijelu obale/ dodijeljuje poduzetniku Franji Pašaliću, odnosno društvu u njegovom vlasništvu Laguna Trade d.o.o. sa sjedištem u Rogoznici, gdje je izgrađena i jedna od najboljih mediteranskih marina Frapa. Franju Pašaliću valja skinuti kapu dolje za tu marinu, ali za sve ostalo što se tiče koncesije za novu grušku marinu nula bodova. Naime, ponuda Luke Dubrovnik d.d. jedina je bila zakonita, usklađena s uvjetima natječaja i prostornim planom, na neki način i prirodna, jer maritimna obilježja gruške uvale ne mogu podnijeti mega marine kakve zamišlja u svojoj glavi Franjo Pašalić. Riječ je o tome da on naknadno, mimo uvjeta natječaja misli uskladiti svoju viziju s planom uređenja prostora i takvu ponudu trebalo je odmah, na razini odgovarajućeg vladinog Povjerenstva odbaciti. Međutim, to Vlada Zorana Milanovića nije učinila, dodijelila je koncesiju Laguna Tradeu d.o.o. i mora se reći arogantnom i bahatom Franju Pašaliću, čijih čak 12 firmi je financijski i uopće poslovno problematično, uključujući i spomenutu čiji je financijski položaj katastrofalan. S druge strane, dubrovačka Luka Dubrovnik d.d. i po rezultatima poslovanja i financijskom položaju, a i po razvojnom potencijalu, vrlo je solidan poduzetnik, kapač je upustiti se u izgradnju i upravljanje novom gruškom marinom s domaćim ljudima. Autor ovih redaka, poznavajući dobro okolnosti koje su prethodile dodjeli koncesije Laguni Trade d.o.o. otvoreno sumnja u korupciju, ovaj put u režiji SDP-ovih, možda i HNS-ovih ljudi. Postavlja se i pitanje zbog čega bi i ne samo Gružani, nego i svi koji žive i vole Dubrovnik na predstojećim lokalnim izborima dali svoj glas njihovim kandidatima i listama, što su tradicionalno dosad činili, živeći u uvjerenju da su oni drugačiji, bolji ili podnošljiviji od njihovih desnih konkurenata, ako oni ne vode računa o interesima onih koje kane predstavljati. Autoru ovih redova obratili su se brojni Dubrovčani, istini za volju ponajviše Gružani, da nešto napišem o ovome "slučaju" i izrazim njihovo ogorčenje izabranim koncesionarom, ali i posebice činjenicom što to nije Luka Dubrovnik d.d., inače društvo u većinskom vlasništvu Grada Dubrovnika. Ovdje je riječ o jednoj strateškoj i dugoročnoj odluci koja može imati vrlo negativne posljedice za dubrovačku političku ljevicu. I što je najvažnije, da se koncesija dodijelila Luki Dubrovnik d.d. uopće se ne bi moglo prigovoriti da je političke naravi. Naime, činjenice su na strani dubrovačkog poduzetnika, znam o čemu pišem kad pišem i nema tu nikakvog, nazovimo ga lokalpatriotizma, iako mi je Gruž uvijek na srcu i sve što se tiče njega i njegovih stanovnika i onih koji ga vole, razbacanih diljem bijelog svijeta svojom voljom ili nevoljom. Na kraju, spomenut ću da sam gorljivi zastupnik tržišne i konkurentne ekonomije, depolitizacije u gospodarskim i uopće stručnim pitanjima i protivnik podjela na "naše" i "njihove". Ali kad je riječ o nadmetanju u kojemu su konkurenti podjednaki ili čak u kojima je zakon na strani domaćih ili lokalnih, u ovome slučaju Luke Dubrovnik d.d. onda sam za "naše" i ne vidim tu ničega lošega.

Bajro Sarić

Tradicionalni, 6. po redu Bajramski brzopotezni turnir u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Dubrovnika pripao je mladom Andriji Baturini /20/, dubrovačkom Splićaninu, inače članu ŠK "Mornar". On je u jakoj konkurenciji 22 šahista iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Rusije iz 13 kola po švicarskom sustavu prikupio 11 bodova. Toliko je prikupio i FIDE majstor iz Trebinja Milan Miljković, ali je po Bucholzu obračunu Baturina bio nešto uspješniji. Treće mjesto pripalo je Božu Mariću s crnogorske liste s 9.5 bodova, četvrto višestrukom pobjedniku ovoga turnira FIDE majstoru Augustinu Brnasu iz Metkovića, inače dugogodišnjem članu ŠK "Dubrovnik" itd. Spomenuti šahisti dobitnici su novčanih nagrada. Organizacija, suđenje i ozračje na turniru bili su besprijekorni.

Bajro Sarić

Na nedavno održanom otvorenom šahovskom rješavačkom prvenstvo Hrvatske za 2012. u Rijeci pobijedio je FIDE majstor Ivan Bender, član ŠK "Dubrovnik". Prvenstvo je odigrano u dva kola u sastavu tema: dvopotez, tropotez, studija, višepotez, pomoćni mat, samomat, a igrači su imali ukupno 90 minuta na raspolaganju po svakom kolu. Na prvenstvu je nastupilo 10 igrača. Bender je u ukupnom poretku prikupio 48,6 bodova, drugo mjesto je osvojio prošlogodišnji pobjednik Marko Filipović /također bivši član ŠK "Dubrovnik" koji prikupio 48,0 bodova, dok je treće mjesto osvojio Nikola Predrag prikupivši 39,8 bodova. Bila je to očito neizvjesna borba do samog kraja koju je odlučila razlika od samo 0,6 boda. Ivan Bender standardni je član prve ekipe Šahovskog kluba "Dubrovnik" od svojih prvih šahovskih poteza, među prvim je diplomantima tadašnjeg Veleučilišta u Dubrovnik, a prije desetak godina preselio je u Zagreb, gdje stalno živi i radi kao informatičar.

Bajro Sarić

Teško mi se i prisjetiti turobnije dubrovačke svakidašnjice od ove posljednjih mjeseci, pa možda i godina. Što će tek biti kad se "zahukta" predizborna kampanja ne mogu ni p/r/omisliti, makar nema nikakvog temelja da će biti vedrija i snošljivija, znajući kakvi smo. Lokalni mediji, portali i forumi prepuni su depresije, frustracija, negativne energije, neobjektivnosti i na kraju potpune neprofesionalnosti i nestručnosti. Rečenice kao da su nedovršene, opisuje se, a i to uglavnom blijedo, stvarnost, a ništa se ne predlaže, baš ništa. Običnoj i neobičnoj čeljadi uvijek su neki drugi i drugačiji, država, političari i kakvi-takvi poduzetnici krivi za njihove navodne ili stvarne muke ili jade, nikad ona sama sebi. Izbjegavamo se pogledati u ogledalo, ali vrlo rado zavirivamo u tuđe pjate, skloni smo "dolijevanju ulja na vatru problema", o licemjerju kao konstanti nemam što dodati, jednako kao ni ljubomori i jalu. Naravno, svega toga je uvijek bilo i uvijek će biti, ali je otvoreno pitanje "količine". Teorije urote ili zavjera dostižu vrhunac, što se odnosi i na predrasude, pa i paranoje spram htijućih i drugačijih po nečemu. Živimo i u dobu nikad većeg straha, otvorenog pozivanja na gušenje slobode i demokracije, svakovrsnih podjela i patetičnih prizivanja nekad navodno ljepših vremena sve tamo do Dubrovačke Republike. I navodnog sklada i mjere, potrebe duhovne obnove s čime i ne znam što se hoće reći, ali eto lijepo zvuči. Ma dajte, molim vas. Što se materijalnog tiče nikad nije bilo bolje, a o duhovnom neću. Tu se uglavnom "dnevni red" i ne mijenja otkako je čovjeka i vijeka i posvuda i ne samo u ovome, kako kome Gradu. Mi zapravo imamo žalostan izbor što nam ga nudi ovakva svakidašnjica, doduše i ne od jučer. Ili se povući u sebe, postati "čudak" po nečijim mjerilima ili se utopiti u kolektiv, ovakav ili onakav, prepustiti drugome vlastitu sudbinu, što najčešće i činimo. Skoro sam siguran da s mržnjom nismo rođeni, da mržnju ne nosimo u sebi, nego mrzimo nekoga ili nešto zato što nam je to netko nametnuo, zastrašio nas i odjednom u doskorašnjeg prijatelja vidimo neprijatelja. Sve naše priče, razgovori i razmišljanja i o najbezazlenijim temama, primjerice o penalu u nogometu znaju se izroditi skoro i do fizičkog obračuna i sve kao da završava u politici i ideologiji. Kao da smo posve nenaviknuti na "disonantne tonove" i druga viđenja, "kultura" pričanja o tricama i kučinama, a klevetanja posebice, razvijena je do vrhunca. Volimo fikcije, bijeg od stvarnosti, mrzimo činjenice i realitete. Stalno tvrdimo da smo zaslužili više i bolje ali da nas je netko zakinuo. Vjerujemo u moć države, političara i iracionalno uopće, prepuštamo vlastitu sudbinu drugima, a o vlastitoj precijenjenosti i navodno našoj spasonosnoj misiji više i nema smisla bilo što dodati. Biti samokritičan i skroman, čak i tolerantan najčešće se tumači kao vlastita slabost među najčešćim pukom. Čeljad koja razumije okolnosti mjesta i vremena i u nečemu je koliko-toliko uspjela, dakle oni s jakom emocionalnom inteligencijom izložena je neprekidno "baražnoj vatri", osobito poduzetnici i stvaratelji kakvih-takvih novih vrijednosti. Ostaje samo pitanje je li Dubrovnik i njegova čeljad oduvijek takav bio. Meni se čini da jest, samo što je u proteklim vremenima i političkim sustavima to potiskivano i prikrivano, a kad se "upalilo svijetlo" navodne slobode i demokracije, svo to smeće u nama jednostavno je isplutalo. Glavna je značajka dubrovačko svakidašnjice i njezinih protagonista, obične i neobične čeljadi, moćnijih i manje moćnijih do posve nemoćnih, da svatko zna i priča o onome što se neće, a nitko ne zna i ne zbori o tome što hoće, a da je to što hoće održivo s nekog ljudskog, demokratskog i moralnog aspekta. A ja vam tvrdim da sva ta negativna energija u nama, taj bijes, razočaranje i ta nesklonost za /pre/uzimanje sudbine u vlastitu glavu, ruke i noge nisu nikakvo jamstvo neke bolje i zdravije budućnosti sada pospanog i sve u svemu precijenjenog Dubrovnika i onih koji tu žive i rade, ako rade. Tražiti i ohrabrivati ono najbolje u nama, pozitivno razmišljati i aktivno se postaviti, barem po meni, jedini je put k boljitku goleme većine, nikad svih, da se i tu razumijemo.

Bajro Sarić