Viđenja

Dubrovnik - Viđenja

Nitko razuman ili bar tko nešto zna o ratnom, ali i kriminalnom nasljeđu desetljetne vladavine nije mogao imati iluzije o gospodarskom zaokretu nove koalicijske vlasti. Na kraju, i to su ljudi od krvi i mesa, sa svojim većim ili malim interesima i manama, koncentriranim u stranačkim i sličnim skupinama, potragom za osobnim blagostanjem i javnom uvaženošću. Ali, da će učinak biti ovako mizeran u gospodarskoj zbilji, s daljnjim padom svih realnih ekonomskih kategorija, to je već i previše. Najviše se učinilo tamo gdje je najmanje bolno i gdje dolazi do suprotstavljanja  samo apstraktnim skupinama i interesima – u normativnoj hipertrofiji, od promjene Ustava, zakona do niza manje ili više važnih propisa. I to je ta bilanca nove vlasti. Sve ostalo je isto, od trenda do stvarne moći. Pravi problemi, od nezaposlenosti do kriminala svih vrsta ostaju, pa se čak i gomilaju. Tako je to i našim prostorima od Konavala do Pelješca, ma što mislili…Jednostavno, nema snažne političke, ni bilo kakve druge volje suočit se s gospodarskim problemima, ponuditi i provesti nova, bolja rješenja.

Evo jednog novijeg primjera, iz područja vlasničke pretvorbe. Čitamo tako u raspisu za otkup osnivačkih dionica Luke Dubrovnik da je tamo temeljni kapital procijenjen na 5.936.000 kn, podijeljen na 14.840 redovnih dionica, svaka nominalne vrijednosti 400 kn. A podsjećam da je temeljni kapital razlika između imovine i obveza. Dakle, gruški su dokeri  u proteklih pet desetljeća stvorili novu vrijednost od svega 1.500.000 DEM i pripada im, kroz dionice uz popust svega 750.000 DEM, ako toliko uhite...Od 200 zakonskih pripast će im svega tridesetak stvarnih dionica. Ili tek 15% prava. Nepravda do neba, reklo bi se. Jer zna se, gruška luka vrijedi bar desetak puta više, razvojno gledano. Nekretnine su pripale državi, tako zakoni kažu i tu je ovoj priči kraj.

Ono što bi moglo dovesti do veće konfrontacije, poput revizije i radikalnih rješenja, a u brojnim gospodarskim područjima nema druge, to se novoj vlasti ne čini. Koliko puta čujemo “donošenjem zakona promijenit će se to i to”, a nikada “provedbom zakona doći ćemo do toga i toga”. Važno je donijeti zakon, propis i sl. i misliti da se tako odradio neki dobar posao ili čak izvršilo neko predizborno obećanje. Ma što je obične ljude briga je li na djelu parlamentarna demokracija ili polupredsjednički sustav ako se loše živi. Za neobične ljude, a to su uvijek bili političari ili birokrati, svijet se nalazi na papiru, nikako na zemlji…

Sjećam se još početka 1992. kad sam pisano upozorio ondašnje dubrovačke vlasti da spriječe ili zatraže izuzetak našeg područja od donošenja Uredbe o izmjeni zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. A ta je uredba i njena provedba, bar za ovdašnje gospodarstvo bila pogubna. Jer, prema njoj, onih drugih 50% temeljnog kapitala automatski pripada državi, bez mogućnosti da je otkupe zaposlenici /sada opet radnici/ i postanu većinski vlasnici, što je po meni, njihovo i naše prirodno pravo. Jednostavno, pravo na svoje. A tih 50% znamo kome su i kako pripali, uz dobar dio onoga što su zaposlenici uz popust /do 20.000 DEM/ otkupili i odmah prodali, jer su morali nekako preživjeti. Dosta njih je i odustalo od daljnjeg plaćanja obroka. Jer, dok smo mi spašavali živu glavu od srpskih ili crnogorskih hordi, po Zagrebu su vozači i slični postali tajkuni, znamo poslije i kakvi. A tadašnji lokalni vlastodršci, ne mogavši se oduprijeti stranačkoj stezi i vlastitom interesu ništa nisu učinili da se bar prihvati činjenica da je Dubrovnik još uvijek okupiran i da vlasničku pretvorbu nije moguće ni fizički provesti. Takve opet vidim na stranačkim listama, sa starom i dosadnom pričom. Ne vjerujte im!

Zaključit ću o gruškim dokerima. Omogućite im, vi gori, da u redovitom i zakonito provedenom postupku /jer u nekim dubrovačkim primjerima i to je ranijih godina izostalo/ otkupe većinski paket i tako ipak postanu vlasnici, barem svojega rada, ako već ne imovine. Ispravila bi se tako jedna nepravda ili bar ne učinila nova. Za ovo vrijeme nije ni to malo…

Dubrovnik, 13. travnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

Dubrovnik - Viđenja

Pogledajte oko sebe i bit će vam sve jasno. A on ti je stara komunjara, liberal, desničar, ljevičar, fašist, nacionalist,  fundamentalist, udbaš, jugoslaven…Pa onda kameleon, đubre, kriminalac, lopov…Sve to s malo ili ništa dokaza. Politika je idealno područje djelovanja i ponašanja za ne baš mali broj dokazano neuspješnih ljudi, kojekakvih danguba … Tu se i ne pita što si dosad radio, kakav ti je učinak, ako si nešto i obećao, sve se to zaboravlja, neki drugi, a najmanje moralni i egzaktni kriteriji samo u politici prevladavaju. Nema nikakvih bilanci, ako je i lažan sud o nekome općeprihvaćen, ne postavlja se pitanje njegove ispravnosti. Važno je što politika misli da jesi, a ne što stvarno jesi. Primjećujete li da oni što puno pričaju, a malo kažu ili oni “vijugavi” naspram izravnih uvijek bolje prođu.

Politizacija svega i svačega naša je svakodnevica. Kroz političke /ali i politikantske/ i nikakve druge oči sve se mjeri i ništa drugo nije tako važno. Koje novine čitate, u koji café idete, s kim sjedite, ako uopće sjedite, kako se odijevate, o čemu pričate? Za sve to i drugo traži se samo politički odgovor. Kupio sam tako jedan paletun koji mi se svidio, lako sam ga oblačio i ugodno se osjećao u njemu. Ispostavilo se ipak da ima jednu manu – naime, neobične je - zelene boje. Ali, odbacio sam ga, dosadilo mi je odgovarati na već znate kakva pitanja. I sad je, što se paletuna tiče, sve u redu.

Postavlja se pitanje zašto je sve to tako i može li biti nešto drugačije? Ako je povijest učiteljica života, odgovor je jednostavan. Samo kroz politiku loši mogu na vrh, ma tko da je na vlasti i ne znam kakva da je demokracija, pluralizam i sl. A vrh i vlast to je slast, uspon je težak, a pad još teži. Samo je u političkom svijetu važno tko govori, a ne što govori, predodžbe su jače od činjenica, forma od suštine. Provjerite i lako će te se uvjeriti u to. A ako ste štogod i obećali, “kiksali”, glupo rekli ili niste učinili, sve se to u politici tako brzo zaboravi. Sve to jutarnje kiše ili novi dan isperu. Bože moj, čega smo se i koga sve naslušali, a što će nas još snaći.  Jer, izbori stižu…

Puna usta politike, tako i moje u ovoj kolumni. Pokušat ću se u idućim brojevima okrenuti ekonomskim temama, a već sad znam da će to biti jako teško. Ekonomist može reći svoje, ali političar je taj koji bi to trebao provesti. Ekonomija je dosadna i u novije vrijeme egzaktna znanost, struka i praksa. To je suočavanje s istinom, a istina obično nije mila. Ekonomisti moraju rješavati probleme, a političari su tu da ih vješto zaobilaze. Tako je to u društvima s kolektivističkim duhom, slabom demokratskom tradicijom, tržištem u začetku…A ovo hrvatsko društvo još uvijek je tako, unatoč vrijednostima teško izborene državne i nacionalne neovisnosti, demokracije i sl. Možda sve to tako i mora biti, sve je to nekakva tranzicija, pitanje je samo koliko će dugo potrajati…

Vašoj prosudbi prepuštam koliko se to odnosi na suvremeno hrvatsko političko ozračje, ali mi se čini vrijednim jedna ocjena Friedricha von Hayeka /vatreni zagovornik slobodnog tržišta/  o “tipičnom Nijemcu” prve polovine prošlog stoljeća. On kaže: “Tipičnom Nijemcu” prema općem mišljenju nedostaje individualna vrlina tolerancije i poštovanja prema drugim pojedincima i njihovim mišljenjima, neovisnosti mišljenja i čestitosti karaktera i spremnosti na obranu vlastitih uvjerenja u sukobu s pretpostavljenim, što Nijemci sami, uglavnom svijesni da im to manjka, zovu Zivilcourage, te osjećaja za slabe i bolesne, zdravog prezira i odbojnosti prema moći, što stvara samo stara tradicija osobnih sloboda. Osim toga, Nijemcima izgleda nedostaje i većina malih, ali važnih osobina koje olakšavaju odnos između ljudi u slobodnom društvu, kao što su ljubaznost i osjećaj za humor, osobna umjerenost, poštovanje odvojenosti i vjerovanje u dobre namjere svoga susjeda…”

Kako prolazi ekonomija i tržište u našim aktualnim političkim borbama? Vrlo slabo i tek kao instrument političke moći. A “moć ima tendenciju da kvari ljude, apsolutna moć kvari apsolutno”, rekao bi lord Acton, tako je to na svim razinama. Ako uđemo u srž političkih borbi danas, zapravo je to borba između dvije opcije, kako to primjećuje Ludwig von Mises: “Na političke borbe se više ne gleda kao na borbe skupina ljudi. One se smatraju ratom dvaju načela, dobrog i lošeg. Načelo dobra utjelovljeno je u velikom božanstvu Državi, materijalizaciji vječne ideje morala, a načelo zla u “strogom individualizmu” sebičnih ljudi. U tom antagonizmu, Država je uvijek u pravu, a pojedinac uvijek u krivu. Država je predstavnik općeg dobra, pravednosti, civilizacije i vrhovne mudrosti. Pojedinac je bijedni vještac, začarana budala. Kad Nijemac kaže “der Staat” /država/ ili kad marksist kaže “društvo” oni su obuzeti strahopoštovanjem. Kako čovjek može biti tako potpuno korumpiran da ustane u pobuni protiv tog Vrhovnog Bitka”.

Možda vam se čine neprimjerenim ova silna citiranja. Ali što čovjek može uopće novoga reći i o politici i o ekonomiji nakon dva tisućljeća. Sve je već nekad i negdje rečeno. Grijanje tople vode nije vrijedno truda i gubljenje je vremena i novca, ako to ne znamo…Pokušat ću u idućim nastavcima dokazati da su jedan i jedan stvarno dva, a ne tek ako se tako dogovorimo, što bi političari, ali i neki “ekonomisti” rekli…

8. travnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

Dubrovnik - Viđenja

Riječ omča je obično usko povezana ili asocira na samoubojstvo. A krediti su ili prezaduženost sve češći uzrok upravo samoubojstva poslovnih ljudi, osobito u Japanu, ali i u drugim razvijenim ekonomijama. Kod nas je to rijetko, štoviše dužnici zasad još uvijek “kolo vode”, vrijedno je razmisliti o tom fenomenu. U negdašnjoj Dubrovačkoj Republici dužnici su bili građani drugog reda, pa čak i proganjani i kažnjavani. I upravo su krediti, ovakvi ili onakvi, uzročnici goleme zaduženosti poduzetnika. Jer, već desetljećima logika polazi od ishođenja kredita, pa ako se uopće dođe do poduzetničke ideje, da ne govorimo o njenoj provedbi. Srećom, posljednjih godina ipak stvari, što se toga tiče, kreću nabolje i po vjerovnike, ali i dužnike.

S kakvom se omčom suočavate kad se odlučite za kredit razvidno je u nekoliko varijacija na istu temu. Primjerice, za kredit od 100.000 kuna na rok od 5 godina uz kamatnu stopu od 10%.

Uz mjesečne otplate i jednake anuitete, te složeni obračun, ukupne kamate iznosit će 26.212,39 kuna, a svaki od šezdeset mjesečnih anuiteta 2.103,60 kuna. Ako vam kažu da je jednostavni obračun uz relativnu kamatnu stopu, ukupne kamate iznosit će 27.482,35 kuna, a mjesečni anuitet 2.124,70 kuna.

Drugačiji je rezultat ako su nejednaki anuiteti. Tada će po složenom obračunu kamate biti nešto manje i iznosit će 24.321,13 kuna, koje se mjesečno dodavaju otplati od 1.666,67 kuna i čine opadajući anuitet. Po jednostavnom obračun uz relativnu kamatnu stopu, ukupne kamate iznosit će 25.416,67 kuna također uz opadajući anuitet.

Do promjena dolazi i u slučaju, primjerice tromjesečne otplate. Uz složeni obračun, ukupne kamate iznosit će 27.223,81 kuna, a dvadeset tromjesečnih anuiteta svaki po 6.361,10 kuna. Uz jednostavni obračun, ukupne kamate iznosit će 28.294,33 kune, a tromjesečni anuitet iznosit će 6.414,40 kuna itd.

Savjet za dužnika /zajmoprimca/ je da se opredjeljuje za složeni obračun i veći broj anuiteta, jer će tada kamate biti nešto niže. Ali, treba imati na umu i da, primjerice mjesec, brže prođe od tromjesečja. Jer i vrijeme je novac, što stalno ponavljamo. Inače, postoji veliki broj kreditnih kombinacija, ali se ovdje iznose jednostavne i najčešće. A i bankarsko je licemjerje beskrajno, tek pred gotovim činom /nerijetko i poslije/ i to preračunom, uzimajući u obzir sve troškove kredita, saznate kolika je stvarna, odnosno efektivna kamatna stopa. I veće od onih prethodno proračunanih. Zato oprez.

Općenito, nisu vremena za zaduživanje, bez ljute nevolje. I kod poslovnih kredita /a o njima je ovdje riječ, može i potrošačkim/ izvjesne su buduće obveze temeljem kamata i otplate glavnice, a budući prihodi za pokriće samo njih /ali i drugih troškova/ u najmanju ruku su upitni. Iz iskustva vlastitog, ali i brojnih drugih, znam da su planirani prihodi uvijek manji, a troškovi i obveze veće.

Dovoljno je samo pogledati bilance gdje je vlastiti kapital najčešće 2 do 3%, a obveze 95, nerijetko i 100%. Ako tada mislite da je imovina vaša, varate se /možda i svijesno/, ona je nekoga drugoga /vjerovnika, kreditora/. Načelo po kojemu se “samo jednom živi” najčešće vodi u dužnički sindrom, traume, pa i do one omče. Vjerujte da će sve teže netko drugi plaćati vaše obveze, a nipošto ne davajte u zalog jedini stan ili kuću /čega također ima/. Nastupila su neka druga vremena, bar sa stajališta banaka ili vjerovnika. Dužnici su sve manje dobrodošli, nemojte da i vi budete taj, unatoč svemu.

Ipak, što se ove, moguće i dosadne priče tiče /jer takva je uglavnom ekonomija, sve dok vas ne “mazne” po glavi ili trbuhu/, trebate poštivati potvrđeni redoslijed poduzetničkog pothvata. A to znači najprije ideja, osobno uvjerenje da je ona ispravna, tržište, proračuni i krajnji ishod u najcrnjoj varijanti /s minimalnim prihodima i maksimalnim troškovima i obvezama/.  Ako se ne pokrivate ili ste na granici, stanite tu gdje jeste, može biti još i gore. “Pokrivač” mora biti širi i duži nego i što ste uopće zamislili. Odnosno, prostor za rizik učiniti razumnim. Istini za volju, s više rizika veće su i mogućnosti zarade, ali i potonuća.

Dopada mi se iskustvo dokazanog poduzetnika, milijardera Leona Richardsona, koji kaže:

“Prvi i najvažniji korak poduzetnika je ustanoviti razlog postojanja novog poduzeća. Poduzetnik mora biti sanjar otvorenih očiju. On mora proučiti tržište, ustvari mnogo tržišta, i pronaći područja gdje mušterije nisu zadovoljne uslugom i žele bolje i više. Možda kupci trenutačno kupuju određeni proizvod i koriste neku uslugu, no, to ne znači da koji drugi proizvod ili uslugu ne bi prihvatili bolje i spremnije kad bi bili na raspolaganju. Činjenica da kupac kupuje određen proizvod znači samo da je to najbolje što poznaje u danom času. To što kupac nije nezadovoljan, još ne znači da je zadovoljan.

Poduzetnik mora biti poput apstraktnog slikara. Umjetnik promatra predmet, kao primjerice vodoskok ili zalazak sunca, i slika ih kakvi bi oni mogli biti, a ne kakvi su u stvarnosti. Svaki jeftini fotoaparat može vjerno preslikati stvarnost pa nema potrebe da to čini i slikar.”

Svakako, nađite vremena i razmislite i o ovome i kreditu.

1. travnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

Dubrovnik - Viđenja

Nekako mi se čini prikladnim podsjetiti na kultnog Paula Coelha za one slične mojoj malenkosti, koji su se od najranijih dana opredjelili za mijenjanje zbilje i koji ne vjeruju što svojim očima ne vide. Ali vremena su takva i tko zna dokad će biti, da su, usudio bih se kazati većini, važnije riječi i predodžbe od golih činjenica ili ljudskog djela. Dakle, važnije je što je netko rekao, negoli što je učinio. Koliko li samo “uglednih” ljudi šeta ovim svijetom, bez ikakvog traga iza sebe.

U tri i pol godine obnašanja dužnosti člana Gradskog poglavarstva Grada Dubrovnika /studeni 2001- travanj 2005./ stekao sam nova, ali ne i iznenađujuća iskustva. A najveće je da za svaki pomak postoje brojne prepreke, od političkih, pravnih, do recimo tako, čisto ljudskih. Ponovno se potvrđuje da i nije svakome baš stalo do brže obnove, razvitka, zapošljavanja, pa ako hoćete i elementarne kulture na našim dubrovačkim prostorima. Učinilo se, pa i pokrenulo dosta toga u odnosu na niz prethodnih godina. Zašto oni prije nisu učinili više izvan je ovoga teksta i nikakvog smisla nema osvrtati se na bližu, pa i nešto daljnju prošlost. Izgleda da je tako moralo biti, jer riječi su opet bile jače od djela. Usput, uvijek mi teško pada činjenica da neka dobra ideja ne prolazi, jer njezin pokretač nije “naš” nego “njihov”, a dosta je toga bilo, a i bit će i u našem Gradu.

Političari bi se, pa i svi oni koji nešto važno vode, morali kloniti ocjena /koje su uvijek visoke/ o svojem radu, “liku” i djelu, to je posao onih koji ih biraju. Suvišno je pitati nekoga od njih kakav mu je učinak, pa neće valjda o sebi loše govoriti i uvijek će naći razloge zašto je baš tako moralo biti. Barem oni koji su već bili na vlasti na predizbornim skupovima trebaju govoriti o onome što su učinili, a što nisu, a nipošto što će učiniti.

A moja je vizija Dubrovnika da on može biti uspješna sinteza materijalnog i duhovnog, mediteranskog, specifično hrvatskog, tolerantnog i otvorenog grada, na najboljim kulturnim i inim tradicijama, pa i onima iz Dubrovačke Republike. Kada tu viziju usporedim sa sadašnjošću, onda mi se čini da smo još dosta daleko od nje. Ali bi svatko, pa i ja prvi, mogao i morao biti brži, aktivniji i pridonijeti skraćivanju tih godina.

Iluzija je da je, još uvijek u centraliziranoj hrvatskoj državi moguća koncentracija nekakve političke, pa i financijske moći na lokalnoj razini. Pogledajte tko nam “na terenu” oblikuje, primjerice urbanu strukturu Grada, mi prolaznici koji smo tu sada neka, ajmo rijet vlast ili oni koji su po primitivnim shemama došli do imovine sviju nas. Ponekad se zamislim nad sadržajem političkih odluka koje donosimo i njihovim utjecajem na promjenu zbilje ili svakidašnjice i čini mi se da tu “mesa” nerijetko zapravo i nema.

Po mojemu iskustvu /koje je čisto osobno/ Dubrovnik i Dubrovčani nikad nisu bili osobito brzi, sagledavali su problem sa svih aspekata i “umirali” u racionalnosti. Ovdje se uvijek tražilo hlada i bježalo od teških tema i dilema. A oni koji su se, s najboljim nakanama u njih upuštali, nisu dobro prošli. I morali su biti od čvršćeg materijala.  Tek kad su “partili” shvatili smo kakvi su to umni i hrabri ljudi bili. A biti realan i racionalan, dozvolit ćete mi, nije uvijek ni politički ni ekonomski produktivno. Vjerovati da je nešto dostižno što Vam se čini da nije, recept je za uspjeh.

Mudraci kažu za one koji ne govore puno ili čak ništa da su to pametni ljudi, samo mi nije jasno kako tu pamet vide ili osjećaju. A za politiku kažu da je kurva, što bi značilo da smo svi mi političari da oprostite…A čovjek je, Aristotel reče, i političko biće. Znači, svi smo mi i čitav je svijet…Ne reci dvaput…

A u Gradu ima problema koji tisućama godina nisu riješeni i sve se sručilo na ovu, istini za volju i prethodne vlasti. I doista je točno da je u čovjekovom životu 10 godina puno, a u životu naroda skoro pa ništa. Ipak mislim da smo na dobrom putu i da nam treba više, rekao bih one ljudske potpore, pa i od političkih protivnika i običnog puka. Jer većini treba i javni zahod, i Revelin novoga sjaja, zatvoreni bazen, uređena parkirališta, cvijeće, čistoća i nema tu nikakve politike. A mladež se treba zapošljavati, svakome otvarati perspektive.

Držim da je najpreća, pa i najvažnija zadaća svakoga, pa i ovoga poglavarstva oblikovanje duhovno zdravog, poticajnog i stvaralačkog ozračja u Gradu, konstruktivnog i demokratskog sučeljavanja mišljenja, ideja…A to je moguće ostvariti samo djelom, ostvarenim projektima, nipošto riječima, licemjernim “gardom” i sl.

Ali, kako se god uzme, ne očekujte puno od drugoga, pa ni od političara. Neće vas nitko učiniti čovjekom do samoga sebe. Sviđa mi se jedna od brojnih zanimljivih misli utemeljitelja američkog pragmatizma, kažu najmudrijeg Amerikanca svih vremena, R.V. Emersona: “Tko hoće biti čovjek, mora biti nekomformist. Tko želi pobrati lovorike besmrtnosti, ne smije biti osujećen imenom dobrota, nego mora istražit je li to uopće dobrota. Napokon, ništa nije sveto do integriteta vlastitog uma. Razriješi sebe samog, i imat ćeš uz sebe glas cijeloga svijeta.”

Ovo su neka razmišljanja, recimo odozgo. Kad sam razmišljao odozdo, sve mi se činilo mogućim i lakšim. A ako i kad procijenim da je sve to skupa sporo i da je zbilja ipak teško promjenljiva, jednostavno ću otići. Jer tlo pod nogama imam. Hoću poručiti svim političarima i onima koje oni promoviraju, da i oni danas jesu, a već sutra možda i nisu, ili tko bi gori sad je doli i obratno. I nema tu nikakve tragedije ni scena, budući da je politika umijeće mogućeg i morate biti spremni braniti i djelo i nedjelo i u toj političkoj utakmici. Uostalom,  “svijet voli pobjednike”, ma što mi mislili o njima. Ali u tom istom svijetu uvijek je bilo mjesta i za “poražene”. Što bi bilo da smo svi pobjednici, pametni, razumni i sl…

15. studenoga 2005.