Nažalost, naslov je samo želja, ali i potreba, koja se ne može nekim monetarnim aktom ili “dekretom” ostvariti. Kamate su čista tržišna kategorija, što znači da se visina kamatne stope, ovako ili onako, na kraju tržišno oblikuje, neovisno o dnevnim političkim ili socijalnim potrebama. Neki otpisi, reprogrami ili sniženja kamatnih stopa na postojeće ili neke davne kredite, samo je privremenog karaktera, s čime se otklanjaju aktualne posljedice, ali ne i uzroci hrvatskog gospodarskog kolapsa. U troškovnoj strukturi kamate stalno rastu, a nerijetko dostižu i preko 50% ukupnih rashoda. Radi se samo za pokriće kamata, što i nije klasični trošak, barem ne u suvremenim obračunskim sustavima. Neke svježije analize pokazuju da su, krediti koji su se uzimali posljednjih godina, poslužili samo za podmirenje dospijelih kreditnih i drugih financijskih obveza. Realno, kredita kojima se financiraju kapitalna ulaganja u nove tehnologije, proizvodne programe ili razvojne pothvate zapravo i nema! A krediti, barem oni investicijski, upravo i samo zbog toga postoje. Kod nas, krediti se traže za isplatu plaća, podmirenje ranijih obveza, premoštenje tržišnih problema, ali i održavanje nečega što nema nikakve poslovne perspektive. Možda samo obično nesposobne uprave, nekih političkih ljudi i njihovih ambicija. Nema toga posla niti poduzetničkog pothvata koji može podnijeti današnju cijenu kapitala – kamatu. I tu je kraj svakoj priči. Osim, naravno ako imate vlastitog kapitala i spremni ste ga uložiti u neki projekt, s vjerojatnošću da ćete ga upropastiti. Čak i ako ga uložite u banku, moguće je da ga nikad više ne vidite. Što ste radili – ništa, gdje ste bili – nigdje! Tako je to danas i ovdje...
A zašto su kamatne stope previsoke? Jer u godišnjoj kamatnoj stopi od 20, pa i više posto, barem 50% je ugrađeni rizik, uzrokovan nesigurnošću povrata, svakodnevnim poslovnim bankrotima, rizičnom aktivom banke, nepovjerenjem u makroekonomsku politiku i sl. Kamatne stope su na neki način i izraz /ne/povjerenja u makroekonomski sustav, pravnu državu, čak i u vlast. Time sve priče Škegre, Škreba i drugih o gospodarskoj stabilnosti, djelotvornoj makroekonomskoj politici i ostvarenom snu – stabilnoj hrvatskoj nacionalnoj valuti /kuni/ gube na vjerodostojnosti. Jer, gospodarska stabilnost možda i postoji, ali na vrlo niskoj razini /stabilna je i baruština/, ništa se bitno ne događa, osim što se održava nerealno visok tečaj kune. Hrvatska gospodarska i socijalna slika sve je tamnijih boja. Čovjek pomisli da je dostignuto dno, ali ipak nije. Bar da znamo da smo na dnu, valjda bi to značilo da da je nešto loše zaustavljeno. I da se ostvaraju prostori nade. Svaki prosječno obrazovani ekonomist zna da je kamatna stopa glavni pokazatelj zdravlja nacionalnog, tako i hrvatskog gospodarstva. Visoke kamatne stope posljedica su nedostatka kapitala, netržišnog ozračja, makroekonomske nestabilnosti, neracionalnosti ove ili one vrste, prevladavanja politike nad ekonomijom, i to ne neke mudre politike, nego one dnevne, sirove…Apsurdno je, primjerice da je hrvatska kuna već pet godina stabilna i da nema inflacije, da se time hvale oni na vlasti svakodnevno, da je to po svemu sudeći jedan od jačih predizbornih aduta, a da su pri tome kamatne stope nepodnošljivo visoke i ubijaju svaku volju domaćim, ali i inozemnim ulagateljima. Nešto tu nije u redu. Zašto kamate nisu 5 do 7%, što bi bilo sukladno inflacijskoj stopi i uobičajenoj kamatnoj marži? Kamatnom stopom se ne mogu ukloniti sumnje u zdravlje nacionalne ekonomije, tržište i svijet to ne priznaju.
Nemam prijedloga glede kamatnih stopa, osim da općenito moraju biti znatno niže. Naprosto, kamate su, više ili manje tehnička posljedica onoga što se u nacionalnom gospodarstvu događa. Kada se obavi veliko pospremanje hrvatskog gospodarstva, otklone brojne privatizacijske, financijske i sl. deformacije, stvori poticajno makroekonomsko ozračje, na površinu isplivaju prave vrijednosti, politika povuče iz gospodarske sfere, otvori tržište i za inozemni kapital, uklone predrasude o svekolikoj ugroženosti mlade države, vjerojatno će tada i kamatne stope biti niže. Čak i onda, bez iluzija, trošak kapitala na tržištima u nastajanju, poput hrvatskog, bit će uvijek veći negoli na razvijenim tržištima. Na takvim tržištima kapitala je manje i stoga povrat na kapital mora biti veći. Moraju se ukloniti uzroci visokih kamata, a čeprkanje po posljedicama /što nam se sada događa/ zapravo produljava agoniju. Sve je to vremenski dug i bolan proces, koji duboko zadire u prvo stoljeće novoga tisućljeća. A voditi ga mogu samo neki novi, odlučni, poduzetni, ničim opterećeni ljudi, suvremenih vizija, snažne volje…Oni koji neće pričati o problemima, nego i rješavati. Takvih je na ovim našim hrvatskim prostorima uvijek dovoljno bilo i bit će ih. Politika ih mora prepoznati i to je njen jedini posao i mjera uspješnosti.
21. kolovoza 1999.
Bajro Sarić - "Dubrovački list"
