Dubrovnik - Viđenja

Ne bi iznenadilo, u kakvom vremenu živimo, da se Jambo, u svom pohodu na Dubrovnik, nije popeo i na sam vrh Petke, a ne tik ispod nje. Taj Stipe Gabrić je čovjek koji izvrsno razumije ovo vrijeme, pa i ove prostore. Prema važećim kriterijima, pa i onim vodećeg teoretičara elita, Vilfreda Pareta, riječ je o Cezaru /Jambu/ krajnjeg hrvatskog juga. Jer, “klasa ljudi koji imaju najviše pokazatelja u svojoj grani djelatnosti je elita”, a to opet, nema nikakve veze s moralnim i sl. aspektima. Dakle, Jambo je “naš” čovjek koji se “snašao”. U “mračnom” dobu  govorilo se “snađi se druže”, a sad u “gluho doba dana” valjda bi trebalo biti “snađi se gospodine”. Moram priznati da je /ne/sreća Gabrićeva u nadimku, jer je pogodan za svakojaki opis naše zbilje, od političke do gospodarske. Jamba, viših ili manjih, užih ili širih, ima dosta i pod dubrovačkim suncem. Zato neka pravi ne pomisli da se tiče samo njega, zapravo najmanje…Za one druge nisam našao prikladan izraz, makar svi dobro znamo tko su oni. A neću reći koji su to, jer je to posao onih koji su samo za to dobro plaćeni. Uostalom, neke je narod izabrao samo zbog toga jer su obećali  da će reći “popu pop, a bobu bob”. Neprimjereno je tu izrijeku pripisivati samo Šuvaru, prihvatili su je mnogi poslije njega, ali nisu se nje držali.

Kako bilo da bilo, ni Jamba ne bi bilo da nema jamboida. A tko su jamboidi? To su oni koji marljivo “krče” puteve do ispod Petke, za svog Cezara, naravno i za sebe. Oni koji u ovome slučaju pripremaju i izdavaju građevinsku dozvolu, posredno ili neposredno. Kakvi su to ljudi, prosudite sami. To što čine Jambo, jamboidi, cezaroidi i ini, samo potvrđuje da se ništa značajnog u stvarnom životu, pa i gospodarskom od 3. siječnja znamenite 2000.  na hrvatskoj zemlji ili u državi nije dogodilo. I neće dok je Račana, Tomca, Tomčića, Budiše…Čudim se HDZ-u da se tolikom silinom bori za povrat vlasti. Ta ozračje se od njegovih vremena uopće nije promijenilo, metode su iste, ponegdje su drugi ljudi, ali stvarna moć je i dalje, ovako ili onako HDZ-ovih korijena ili “struktura”. S time da im je sad još i bolje, jer nikome i ne odgovaraju. “Petokrakoj” /ili Heineken/ koaliciji nameću teme i dileme, odvlačeći je od onoga na čemu će ona pasti, tj. od gospodarskih i socijalnih problema. Bit će to još jedna pobjeda politike nad ekonomijom i tako će to na ovim prostorima trajati desetljećima.

Između ostaloga, koalicija je iznevjerila načelo rotacije, bojeći se revanšističkih optužbi. Dogodila se, kako istaknuti hrvatski socijalni psiholog Mladen Zvonarević kaže “formalna promjena ljudi na vlasti, tzv. horizontalna rotacija /”ringlšpil”/. Naime, pojedinci koji drže određeni položaj povezan s posjedovanjem društvene moći, kada dođe vrijeme njihove rotacije, napuštaju, doduše taj položaj, ali odlaze na drugi položaj na kojem opet raspolažu istom, ili čak većom količinom socijalne moći nego ranije. Na taj je način udovoljeno slovu principa rotacije moći, ali ne i njegovu duhu, te je taj princip zapravo izigran”. Doduše, u našem Gradu, ima pojedinaca koji nikad i nisu bili formalno na položaju, tako da nisu ni mogli otići, ali stvarno su “pri vlasti” već desetljećima. I oni su neka podvrsta jamboida. A dok je tako, Dubrovnik će biti carstvo hipokrizije i raj za mediokritete, zato i jest tu gdje jest i takav kakav jest. Ali, to je priča za neku drugu prigodu.

Kakvu ričetu predlažem za otklon jamboizma? Ono što svaki osrednji poznavatelj naše socijalne zbilje može predložiti. Dakle, ukidanje privilegija, stvarnu podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, vremensko ograničenje moći, odgovornost prema gore i dolje, marginalizacija jamboida…Nije li to utopija ili Sizifov posao? Unatoč svega, treba biti optimist, moguće je, na dugi rok, iako je naš vijek uistinu kratak. Vjerujem da se ipak samo jednom ne živi, jer jamboidi su iznikli iz one “samo jednom se živi”.

Svaka čast Jambu na iskrenosti, rekavši, bar po meni, nešto što najbolje ocrtava ova teška hrvatska vremena. Dakle, priznajući da je investitor građevinskog objekta ispod Petke i da ima urednu građevinsku i lokacijsku dozvolu, mr Stipe Gabrić kaže /pri kraju izgradnje objekta/: “Jesu li nadležne službe pogriješile kod izdavanja građevinske dozvole ja to ne mogu znati. Ne protivim se reviziji građevinske dozvole i poštivat ću zakon i odluke nadležnih županijskih tijela i Ministarstva zaštite okoliša.” “Za divno čudo”, nije rekao kako je dozvolu ishodio, koliko je i kome platio, a jamačno se neće ni vratiti u gabarite, koji zapravo na toj lokaciji i ne postoje, jer je riječ o zaštićenoj prirodi. Izgradnja objekta nastavlja se “sve u šesnaest”, a kako je krenulo, možda ćemo dočekati da nam se mr. Gabrić svima skupa smije s vrha Petke. Recimo, kao Ministarstvu obrane, odakle je i krenuo njegov pohod.

Ne znam koliko je shvatljiva, ali ovo je tek mala priča o tzv. primijenjenoj ekonomiji, ne onoj iz knjiga, nego iz hrvatske svakidašnjice, točnije dubrovačke…Ekonomiji na naš način. Tu su pravila igre i igrači nešto drugačiji od onih koje prihvaća razvijeni svijet, zato nam i ide kako ide, bolje reći ne ide. A i zbog jamboida ne treba čuditi da po jednoj anketi 67% hrvatske mladeži želi zauvijek otići iz Lijepe naše. Kaže se da na mladima svijet ostaje, ali u njegovom djeliću zvanom Hrvatska, čini se, tako neće biti. Barem ne dok je ovako…

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

28. srpnja 2001.

Dubrovnik - Viđenja

Da su korupcija i gospodarski kriminal skoro pa i glavni uzročnici ekonomskog karcinoma i u lijepoj našoj, pa i na njenom krajnjem jugu, vidljivo je i “prostim” okom. Jer, zašto nam hoteli ne vrijede više od jedne kune, zašto je sve tako skupo i golemoj većini nedostupno, ako u cijenu nisu uračunane, posredno i neposredno sve te rabote Kutle, Barača, Jamba, Gucića, ali i njihovih “terenskih” poslušnika i teklića koji se i danas mirno šepure ulicama našeg Grada, koristeći svaku pohlepnu prigodu i pripremajući se temeljito za nove. Osluškuju tu i tamo dah političkog vjetra, ako im je uopće potreban. Vjerujem da im je smješna sva ta borba za lokalnu vlast, jer mnogi od njih stvarno vladaju već desetljećima, ovako ili onako i ne kane sići bez velike nevolje. Smiješno im je i ono moje pisanje o ekonomiji kakva bi trebala biti. Ali ponešto znam i o “stvarnoj” ekonomiji, onoj na naš, “tranzicijski” način, njenom kultu i kulturi i bar napisati da postoji, eto i takva ekonomija, danas i ovdje.

Kakva korupcija, kakvo mito, kakvi bakrači! Toga nema kod nas. Lopov si stvarno tek kad se o tome donese pravomoćna sudska odluka. Dotad je sve o.k. A i jest o.k. Ne postoje nikakvi zakonski temelji za procesuiranje /koji težak izraz/ i kažnjavanje spomenutih, i ako im se to kaže ili krivo pogleda, možete samo vi, nipošto oni, završiti na sudu s izvješnošću negativnog ishoda po vas. Hvala Bogu, malen je ovo grad, znamo svi tko je što donio sobom, što sada ima, a znamo i kako je došao do onoga što ima. I možemo samo kričati, jer dokazati se na da ništa ili je pak sve u skladu sa zakonom. Kome to soli pamet državni odvjetnik gospodin Anto Rusković da su oni obavili sve što se njih tiče, tako kaže i policija, i drugi nadležni državni organi. Ako ne mogu, neće ili ne znaju obavljati svoj posao odgovorno i stručno, neka ga napuste jer i tu vrijedi ono - daj materi dite. Što još treba učiniti pa da bi se dokazalo da su jedan i jedan dva. Odnosno, da ona brava u hotelu nije trebala koštati 400 nego 200 DEM. A ova od 200 DEM možda je još i kvalitetnija. Zna se dobro tko je naručio tu bravu, tko je platio, tko je provodio nadzor. Ali, ako je država tu da čuva zakon, a ne moral, ispada da je sve u redu. Pred zakonom se odgovara na zemlji, a za moral pred sobom ili na nebu.

Mi, koji tu i tamo nešto napišemo o silnom gospodarskom kriminalu i njihovim protagonistima, u očima takvih /a dosta njih bili su tzv. unutarnji neprijatelji u onom sustavu/ smo jugonostalgičari, komunjare, crvena banda, autonomaši i sl. To se “pribokava”, zamislite i tako časnom čovjeku kakav je, bar po meni, don Ivan Grubišić. Gdje je tome zapravo kraj i kad će biti prvo što netko govori, a drugo tko govori? Koliko su samo istina rekli dubrovački oriđinali. Pa i pijani političari znaju dati pametne prijedloge, znamo i koji.

A korupciji i svim vrstama gospodarskog kriminala neće se tako lako, a još manje brzo zatvoriti vrata. Nismo mi Italija, gdje politički protivnici Silvija Berlusconija pokreću opsežnu istragu o njegovim kriminalnim rabotama na štetu države kroz vlastitu tvrtku Fininvest u razdoblju od 1989. do 1996. Jer to je prava politička  i demokratska borba. Demokršćani Giulia Andreottija i socijalisti Bettina Craxija naprosto su, zbog korupcije, zbrisani s političke scene.

Kod nas, svi sudionici u korupcijskom lancu međusobno su interesno povezani, čak i ucjenjeni, tako da postoji ravnoteža straha koja se rasprostire od gospodarstva do usudio bih se reći, vrhunske politike. A ravnoteža kao ravnoteža, nije dobra, ne motivira i nije gospodarski produktivna. Znači ona i status quo, a oni koji bi sve to trebali pokrenuti, ne mili im. Ta samo jednom se živi, vlast je prolazna i treba sve njene blagodati iskoristiti. Sada ili nikada. A to sada traje već dugo i potrajat će. I zato je ovoliko siromaštvo, zato njihova djeca imaju, vaša nemaju, zato su oni ugledni, a vi neugledni građani. Malo je danas ljudi koji mogu govoriti “punim plućima” ili u petoj brzini. I autor ovih redaka piše zapravo tek u drugoj brzini, zamislite onda kakva nam je gospodarska zbilja ili demokratsko ozračje.

Bilo je neki dan dosta tužne simbolike pri otvorenju podružnice jedne rastuće banke, Raiffeisen Bank Austria u Dubrovniku. Ta je podružnica otvorena u prostoru ili pred vratima jedne nestajuće,  Dubrovačke banke d.d. To je zapravo priznanje poraza. Neka uđu! Bijaše tu i gradonačelnik Vido Bogdanović, član Nadzornog odbora naše banke, koji je svojedobno govorio da bi trebalo zatvoriti barem tri stotine sudionika “afere Dubrovačka banka”. Nikad nije rekao kojih je to tri stotine i zašto se u njegovom mandatu nagomilalo daljnjih 95 milijuna kuna gubitka, u godini u kojoj je hrvatsko bankarstvo /doduše na tečajnim usklađenjima i zelenaškim kamatama/  doživjelo pravi procvat. Time je završena jedna priča o gospodarskom kriminalu na dubrovački način u kojoj su njeni sudionici prošli bez ogrebotine, a ta, ipak naša banka, kakva jest da jest, tko zna u čijim će rukama završiti i što će uopće biti s njom.

Svakoj, pa i ovoj, demokratski izabranoj vlasti, mora biti temeljni gospodarski cilj povećanje životnog standarda građana. Hrvatski narod i  građani ove zemlje izabrali su ovu vlast ponajviše zbog toga. Sve što se tome suprotstavlja, a to su i korupcija i gospodarski kriminal sa svojim protagonistima svih boja i zastava, treba otkloniti ili točnije svesti u prihvatljive okvire, jer ni razvijenije zemlje tome zlu nikad nisu posve stali u kraj.

Držim uputnim citirati gospodina Vladu Markovca, svjetski priznatog hrvatskog znanstvenika i poslovnog savjetnika koji kaže: Naša javna administracija, privatna poslovodstva i organizirani djelatnici, ako zaista žele ozdravljenje i oživljavanje hrvatskog narodnog gospodarstva dužni su uvesti i provoditi preventivnu borbu protiv korupcije. Ako to ne čine, htjeli ili ne htjeli, postaju sudionici u održavanju korupcijskog zla u našem gospodarstvu i poslovanju. Za organiziranu borbu protiv korupcije na najširoj osnovi moralo bi biti više političke volje i čvrstih moralnih načela, a odgovornost na neaktivnosti nije moguće izbjeći.

Ispod ovoga plavog dubrovačkog neba vrijeme je za silne promjene među onima koji odlučuju ili će odlučivati, za nastup mlade, školovane, neopterećene i neucjenjene generacije, ali i otvaranje puteva onima koji “ne idu tamo gdje je pak /pločica/, nego tamo gdje će pak biti” kako svodi svoje iskustvo Wayne Gretzky, najbolji hokejaš svih vremena. Malo to ima veze s korupcijom, ali puno s budućnošću, do koje nam je, nadam se, ipak itekako stalo.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

14. srpnja 2001.

Dubrovnik - Viđenja

Sve je skupo na ovoj našoj, hrvatskoj zemlji. I hrana, i piće, i metla, i rad. Suvišno je o tome i pisati, svatko to od nas zna ili pak osjeća, ovako ili onako. Jedino je jeftin mozak /i to čini se ljudski/ iz svijeta Ivana Milasa, 2 DEM za 1 kg. Bit će i on skuplji, jer se događa odljev mozgova i doći će do neke neravnoteže. Samo zato će biti skuplji, a nipošto jer se netko predomislio. A opet, kad promislimo kakvi nas mozgovi vode, i oni znaju biti skupi, da skuplji ne mogu biti. Ipak, tamo gdje ni mozak /pa i ljudski/ nije na cijeni, nešto nije u redu, osobito ne u ekonomiji, ali i drugdje. Na ekonomiji doduše sve počiva, ali da nema i svih drugih, ne bi imao tko počivati.

A zašto je sve tako skupo? Nije li to cijena slobode, “galofak” kune, teškog nasljeđa, loših navika, malog tržišta ili možda svega pomalo? Svakome na prosudbenu volju. Ali jest činjenica da se na ovim prostorima, bez obzira na sustave, bure i bonace, desetljećima primjenjuje “ekonomija hladovine”. To će reći, bolje zaraditi jednu kunu prodajom jedne litre nečega, negoli kunu i pol prodajom dvije litre /0.75 kuna po litri/…

Prodajom jedne kave od 5 kuna, ostvaruje se marža ili razlika u cijeni cca 3 kune ili 60%. Ako prodamo dvije kave po 5 kuna, ostvarit ćemo zaradu od 6 kuna, opet 60% itd. Ali, ta je kava ipak skupa i ne pije se tako često, ne čine to ni turisti. Posljedica je, mali fizički promet, ali i mala zarada. Zašto kava ne bi bila, primjerice tri kune? Prema teoriji cjenovne elastičnosti, tada bi se potrošnja udvostručila i ostvarili bi promet od 12 kuna. Uz maržu od 50%, opet bi zaradili 6 kuna, s većim prometom i veća zarada itd. Reklo bi se -  “masa će iznijeti”. Tako je u tržišnom gospodarstvu, a mi se, čini se, za njega tek pripremamo. U međuvremenu /tko zna do kada/ u cijene ugrađujemo sve naše probleme i one koji su nam drugi nametnuli. Kava nije dobar primjer, jer se po butigama i uredima pije /i to sve više, bez obzira na cijenu/, hvala Bogu da je tako. Skoro da bi prodavači/ce/ i činovnici poludjeli da kave i kafića nema, jer zbog visokih cijena i malih plaća nemaju što raditi i kome prodavati.

Htjeli mi to ili ne, stekli smo image vrlo skupe zemlje, razvidno je to i u ovoj, kažu normalnoj turističkoj godini. Restorani i butige ne čine se krcatim, mnoge uopće i ne zanimaju. Imaju turisti kod sebe svega toga, jeftinijeg i kvalitetnijeg. Ničim se i ne motiviraju na kupnju ili potrošnju, najmanje cijenom. Stvarno, zašto kava ne bi bila tri kune, ili autobusna karta pet kuna, siguran sam da bi se tada ostvarila i veća zarada, ali i produktivnost, pa i zaposlenost. S kupcem znamo što se događa, ali upitajmo se što je s nama. Filozofija “malo rada – puno hlada” sve manje prolazi, iako će za neke vrijediti i u dalekoj budućnosti. Ali to “pravilo” svakako postaje izuzetak, vidi se to golim okom u gospodarskoj svakodnevici.

Nažalost /ili na sreću/, tržišno gospodarstvo ili ekonomija razmjera ne mogu se nametnuti, ali je zadaća države stvaranje elementarnih pretpostavki za njihovu afirmaciju i razvitak. Država bi, tako i hrvatska, trebala skrbiti o pravnom redu, suzbijati kriminal svake vrste, voditi poticajnu fiskalnu, kreditnu i monetarnu politiku, učiniti transparentnim pristupne putove vlasti i moći. U pojmu slobode sadržana je i ona poduzetnička, a ako nje nema, na djelu su teme o raspodjeli, a ne stvaranju gospodarskog kolača. A o čemu se danas i ovdje najčešće odlučuje i priča, o raspodjeli, nipošto stvaranju. Sastavljaju se računi bez krčmara, a i “pita je skuplja od tepsije”.

Kad me ljudi danas pitaju u što bi uložili svoj /obično teško zarađeni/ novac, odgovaram im “miruj, miruj, srce moje…”. Jer, vrijeme još nije. Ali, ljudi kao ljudi, ne vjeruju i uglavnom srljaju. Kao što svatko ne može biti Picasso, tako ni poduzetnik. Vlasnik, čini se ipak može. I zato je, pored ostaloga, sve skupo. S tim da “državni” ili “službeni” poduzetnici nikome ne odgovaraju za svoje promašaje, a oni drugi nepovratno nestaju. Vidi se to po papiru na staklu od butige. A još uvijek se najprije traži kredit, kupac tek na kraju. Pitanje nije zašto, nego kako? Je li važnije kako će turist doći do Dubrovnika ili ipak zašto će uopće doći? Većina je još uvijek uvjerenja da je, recimo, prometna odsječenost Dubrovnika najveći problem i kad se to riješi poteći će med i mlijeko. Ispada da trebamo samo čekati kad će se i ta prometnica dogoditi, a to kao da čeka i sav turistički svijet. Kao da se u turizmu ne događa ništa i kao da to nije prigoda za druga nacionalna gospodarstva. O tome bolje neka stručniji pišu.

Kaže se – zrno po zrno pogača. Ali treba puno zrna i puno dana do pogače. U sadašnjem poimanju poduzetništva, pa i života, prevladavajuća je logika hedonizma, ovozemaljske prolaznosti, simbolike, materijalizma…Zato su tolike cijene, urbani nered, ruralna pustoš, siva ekonomija sve do nestanka uljudbe, kulturne prepoznatljivosti i posebnosti dubrovačkog kraja. Otuda  je i politika kurva, dužnički sindrom, slabo pamćenje, gubitak duha i daha Grada…

Nije li vrijeme za neki drugi pogled i na cijenu i na redoslijed stvari? Vjerujem da jest i da nije kasno. Samo, čuju li se uopće i ovakvi glasovi?

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

6. srpnja 2001.

Dubrovnik - Viđenja

U ono doba, protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja vođene su šire društvene akcije pod nazivom “Ništa nas ne smije iznenaditi” ili NNNI. Akcija je propala, ali naziv je svakako i danas aktualan, više nego ikad.

Doista, ništa nas ne smije iznenaditi u ovoj teškoj hrvatskoj, pa i dubrovačkoj političkoj, gospodarskoj i socijalnoj svakodnevici /ali ne za svakoga/.  Evo, primjerice, neki su dan koalicijski partneri odlučili maknuti gospodina Nevena Jerkovića, direktora Hotela Mlini d.d. jer se očito ne uklapa u neke njihove sheme i račune. Ovdje nije riječ ni o tom čovjeku /kojega površno poznajem/, ni o shemama ni računima, nego tek o još jednom porazu struke, budućnosti i načela. Pobjedi ne neke politike, nego interesne skupine. Toga je u proteklom desetljeću bilo napretek,  vuk čini se ne mijenja ni dlaku, ni ćud. Jednostavno, “krivnja” je gospodina Jerkovića /i niza njemu sličnih/ što je dobro krenuo u onome zbog čega i jest tu – dakle u poslu. Uz to, na umu i djelu mu je bila i budućnost toga jedinog većeg gospodarskog subjekta Župe dubrovačke. Zaboravio je ili nije stigao razmišljati što će o svemu tome reći ova ili ona politička stranka, moćni pojedinci iz sjene i sl. Jer, kome je potonje prvo, a posao drugo, treće ili peto, taj je “in”. Koliko je samo direktora hotela koji nisu ni obnovljeni, ni kavu prodali, a već desetljeće i više uredno primaju visoke plaće i k tome još sole pamet onima koji nešto hoće. Ti se ljudi posve racionalno ponašaju, zašto bi bilo što i pokretali, njima je i ovako više nego dobro, a i onima poviše njih. Kako je narodu – vidimo.

Nažalost, i na ovim našim dubrovačkim prostorima ili krajnjem hrvatskom jugu, sve vam se može oprostiti, ali uspjeh ne. Pa čak ni pokušaj za uspjeti u nečemu. Posve je razvidno da su političke stranke čiste interesne skupine, s manje ili više vješto napravljenom ideološkom, retoričkom, nacionalnom i sl. maskom. Koliko sam puta čuo: Znam ja njega, dobar je, nije loš, ali nije naš. A ovo je naša zemlja ili domovina, i u njoj ćemo raditi što je nas volja, pa i na njezinu /i našu/ štetu!!! Bolje mi ovakvi, nego oni onakvi. Po meni, veliku je istinu rekla jedna gospođa iz dubrovačkog puka, na našoj radio postaji u onoj blijedoj predizbornoj kampanji. Za pohvaliti je njenu iskrenost, rekavši za gradonačelnika Bogdanovića da nije bogzna što učinio u svom mandatu, ma je naš /ili njezin Vido/ i kao takav treba ostati. Ne znam koliko ljudi jednako tako misli, ali držim da ih nije malo, sudeći po izbornim rezultatima i poslijeizbornoj kombinatorici. Cijela zbilja može stati ponekad u dvije, tri riječi, možda u krivo vrijeme, ali na pravom mjestu…

Računaju li na šire, prije svega gospodarske posljedice svojih odluka postavljeni članovi nadzornih ili upravnih odbora? U slučaju Hotela Mlini d.d. /ali i drugdje/ već se mjere novčanim štetama, koje će podmiriti njihovi vlasnici – a to smo mi, porezni obveznici, nipošto apstraktna država. I nikome ništa, idemo dalje…Nije problem što su članovi navedenih tijela “predstavnici” političkih stranaka, uostalom čovjek je i političko biće. Ali račun za stručno neznanje ne može se ispostavljati /u krajnjem/ narodu, pa i hrvatskom. Usput, vlasnicima /ma koji oni bili i to baš nije uvijek važno/ direktor polaže račune koji se svode na financijske učinke upravljanja povjerenim resursima, a ne pripada li taj nama, njima i sl. Tako je to u tržišnom gospodarstvu, a ono je i hrvatska temeljna politička, gospodarska i socijalna odrednica. Međutim, to isto tržište najveći je neprijatelj nesposobnima, onima s  predrasudama, sivim eminencijama i dokazano neuspješnima. A ti su, zasad u daleko većem broju i što je još važnije, dobro su raspoređeni. Kad se njihov interes ili položaj ugrozi, tope se političke, stranačke, pa i nacionalne razlike i zapravo svi izbori, imenovanja i sl. postaju farsa. Oni koji to prepoznavaju i pokušavaju nešto promijeniti, moraju biti od malo čvršćeg materijala, dostojanstva i morala i unaprijed se pripremiti i za najgore. Tko je tu dobitnik, a tko gubitnik, stvar je osobne prosudbe i savjesti, ali je pogubno kad pojedinačno preplavi opće. Tada se ima siromašno društvo s nešto bogatih pojedinaca, opisano od dosta umjetničkih duša, s “perspektivom” svekolikog kraha…

Ljudi su najveće ovozemaljsko, pa i gospodarsko bogatstvo, nerijetko se to zaboravlja. Onih stručnih i voljnih za gospodarske promjene i boljitak i ovdje, kod nas je malo. Među mladeži ih je vjerojatno podosta, ali stariji ih sputavaju, ne priznavajući ni prirodne, ni tržišne zakone. Što će biti s onima koji su se dokazali kao poslovno neuspješni, ali privatno promućurni, to je ono o čemu ovdašnji službeni i kavanski političari skrbe. Kako se odnose prema onima koji su u nečemu uspjeli ili iskazuju volju za opću dobrobit /razumije se da se time ne mogu lišiti i osobne/ vidimo svakodnevno. Dok ne bude obratno, veći gospodarski pomaci samo su lijep san onima kojima je do njih stalo. Naime, ne treba zaboraviti da nije malo i onih kojima nije do općeg boljitka, a takvi nerijetko i odlučuju.

Na kraju, možda je ono NNNI poruka za sva vremena i sve ljude, samo su dvojbene njene posljedice…

23. lipnja 2001.

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"