ZORAN MILANOVIĆ

Ispušta li Zoran Milanović konce iz ruku svekolike politike hrvatske Vlade, a ponajviše ekonomske, pitanje je sad? Da se slabo ili nikako ne razumije u ekonomiju, niti ga ona osobito zanima, uostalom kao i sve prethodne hrvatske premijere, to smo uglavnom i znali i odavno i prije dolaska lijeve koalicije, predvođene upravo Zoranom Milanovićem i SDP-om. Ali da ne zna puno toga i o općoj politici, to mi se čini iznenađujućim. Hrvatska je, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, a o razvijenim neću ni riječi, hiperpolitizirana zemlja. Sve se i svatko promatra I prosuđuje kroz političku optiku, ukratko formu, a ne sadržaj i to je jedna velika nesreća kojoj ne vidim kraja, iako mi je početak bio jasan i razumljiv. U čemu je dakle Milanovićev problem ili krivnja? Prvo i najvažnije ni na papiru, nekmoli u zbilji, ne postoji kratak, jasan i konzistentan politički program hrvatske socijaldemokracije. Potom ni jasni ciljevi i prioriteti u svim politikama, osobito u makroekonomskoj, a o ljudima koji provode takvu politiku, koje Milanović sa svojim koalicijskim partnerima "instalira", uglavnom po kriteriju podobnosti, odnosno poslušnosti i tupe koalicijske dosljednosti, također ne mogu reći ništa dobroga. Svi hrvatski parlamentarni, odnosno opći izbori i njihovi rezultati bili su uglavnom izraz nezadovoljstva i protivljenja prethodnim vlastima i politikama, pri čemu su ekonomske teme bile čak i tercijarne, a ne primarne, kako je to u razvijenim demokracijama. Takvi će biti i predstojeći parlamentarni izbori i pobjednici će biti oni, podržani uglavnom neobjektivnim i egzistencijalno, a ne stručno optećenim medijima, koji će uspjeti uvjeriti birače da su dosadašnji nitko i ništa, neovisno kakvi su oni kao pretendenti na vlast. Negativna politička i svaka druga energija, svugdje se širi poput kakve zaraze i nema prijedloga za poboljšanje stvari, stalno se čeka da se poklope sve okolnosti pa da se pokrenemo, što se naravno nikada neće dogoditi niti se ikada dogodilo. Naravno, što je tome tako ne može se sve pripisati, u ovome slučaju Zoranu Milanoviću, a niti bilo kojemu njegovom prethodniku ni njegovom nasljedniku, tko god bio. Milanovićev problem je u tome što je svjesno ili nesvjesno, svejedno, ukazao bezgranično povjerenje svojim suradnicima i nije se miješao u njihove poslove i prijedloge niti to čini se kani.  Svaki premijer ili lider mora biti okružen stručnjacima oko sebe, ta nije nitko sveznalica, mora ih i saslušati. Međutim konačnu ocjenu i stav mora sam donijeti, odvagnuti učinke bilo kakvog zakona, odluke ili rješenja na najveći dio stanovništva, barem 90%, a uvijek će biti takozvanih kolateralnih žrtava i "nitko se nije rodio da bi svima ugodio". Voditi zemlju poput Hrvatske i za Zorana Milanovića čini se kako je pretežak problem. Makar nisam uvjerenja kako i sadašnja desna oporba, predvođena Karamarkom, onakvim kakav jest ima potencijala za pokrenuti reforme i zemlju i narod općenito. Što bi se reklo, kritična masa nezadovoljnika politikom, riječima i djelom lijeve hrvatske Vlade razočarana je, pa čak i ogorčena i svako daljnje odgađanje reformi i smjene neodgovornih i nesposobnih političara, vodi ravno u kaos, čak i remećenje ustavne, političke i sigurnosne stabilnosti zemlje. Ovo je jedno razmišljanje odozdo, iz svakidašnjice i ograđujem se od njega ako su posrijedi neke opće kalkulacije i proračuni koje moj mali, a uostalom i svakome sve u svemu ipak ograničeni mozak ne može dokučiti, a Milanović i aktualni vlastodršci mogu. Inače, najveći problem Hrvatske je što svi oni koji znaju, hoće i nemaju nikakvih zadnjih nakana uglavnom ne mogu proći demokratsku izbornu proceduru, bez obzira na razinu političkih izbora. Da su politički izbori stvar emocija, a ne razuma, odnosno da najčešći puk ipak odlučuje iracionalno, stalno se potvrđuje i na svim razinama, još tamo od Mateše, preko Račana, Sanadera i sada Milanovića i moj je savjet, radi vlastitog mira, ne pojavljujte se na njima ako vas vodi razum, a ne emocije. Ili pak nemate pametnijeg posla i ne znate ništa drugo, a ni takvih nije baš malo. Jer, kako se može dogoditi da oni koji više nikada ne bi trebali "kročiti" na političku i izbornu pozornicu zbog svih nedjela, opet će se pojaviti i opet imaju izglede za povratak u vrhove vlasti. Zapravo i nemaju puno protukandidata, kojega li apsurda. Ili istine kako Lijepa naša zapravo i nema kompetentnu, poštenu i općem dobru okrenutu političku klasu ili elitu, još tamo od osamostaljenja, a i slabi su izgledi da je uskoro iznjedri. Učini mi se kao da imamo neokopan vrt i stalno čekamo da ga netko drugi, a ne mi sami počnemo okopavati, uređivati, misleći da smo teško stečenom, ali sve upitnijom neovisnošću i suverenošću riješili sve osobne i opće brige i da će sve ostalo samo po sebi, po nekom automatizmu doći na svoje mjesto. Doduše, i sam Zoran Milanović nas "tjera" da radimo, "zasućemo rukave" i obećava "krv, znoj i suze", ali ni on ni njegovi nisu se pretrgli da nas probude ne samo iz zimskog, nego cjelogodišnjeg sna, odnosno "daju ruke". Sve u svemu, vladajuća "Kukuriku" koalicija predvođena Zoranom Milanovićem naglasak i prioritet u svojim politikama i djelima daje /pre/raspodjeli realno sve manjeg domaćeg bruto proizvoda, a ne njegovom stvaranju i povećanju i kuda to vodi, razvidno je svakome kome želi biti razvidno.