Kultura

Spektar - Kultura

Jedan zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti se zove skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost, slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo pružiti publici kao gotov proizvod umjetnosti. Glazbu izvode interpretatori, a može ju se reproducirati na dva načina živom izvedbom na licu mjesta, odnosno konkretnim izvođenjem djela pred publikom na koncertu ili nekoj prigodnoj svečanosti i puštanjem prije snimljenog sadržaja s nosača zvuka (CD-a, DVD-a i sl.) preko suvremene elektroničke opreme, kao što su radio, Hi-Fi, i sl.

Sama riječ glazba potječe od slavenskog glas, a riječ muzika od grčkog μουσική τέχνη (mousikē téchnē) - "umjetnost muzâ", od čega se zadržala samo prva riječ μουσική, što je izvedenica od riječi μούσα (mousa), što znači muza. Dalje se svijetom proširio latinski oblik musica, koji je uglavnom opisivao ugodne zvukove. Upravo je takav oblik najčešći u svjetskim jezicima.

Definirati glazbu već je malo teže, a to su pokušavali mnogi, od muzikologa do interpretatora. Uglavnom, za glazbu možamo reći da je umjetnost koja se izražava pjevanim i/ili sviranim tonovima, raznim zvukovima, šumovima i tišinom između njih. Zvukovima i šumovima se koriste ponajviše moderni skladatelji kad žele pobliže glazbeno opisati neki sadržaj. Tišinu pak između tonova čine stanke (pauze).

Uz to što je reproduktivna (izvođačka) umjetnost, glazba spada u fine (lijepe) umjetnosti jer joj je cilj estetika. Kao što film nazivamo sedmom umjetnošću, tako je glazba po tradicionalnoj estetici prva umjetnost (odnosno prva na popisu umjetnosti). Glazba ima i dodirnih točaka s kazalištem, ne samo zato što se prakticira u njemu, već postoji i žanr koje je posuđuje i od jednog i od drugog - mjuzikl. Usko vezan sa svo troje (ali posebno s glazbom) je i ples.

Glazba je uobličeno vrijeme, budući da se može doživjeti samo u tijeku nekog vremena (za razliku od slikarstva koje uobličuje prostor). Zbog toga glazba mora imati ritmičko uređenje svog sirovog materijala - tonova i drugih zvukova. Osim toga, glazbu uređujemo i pomoću melodije (niza tonova raznih visina) i harmonije (istovremenosti raznih visina tonova). Tako ritam, melodija i harmonija postaju osnovni elementi glazbe.

Glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, koje tako postaje izvor zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je ton - dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji neredoviti, čujemo samo šum ili buku - zvukove uglavnom više-manje neugodne ljudskom uhu (iako se i oni koriste u glazbi).

Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Slično i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žice violine i pojačava ton. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješoviti zbor proizvodi frekvencije između otprilike 64 i 1500, a koncertni klavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira zajedno, oni usklađuju svoje instrumente pri čemu je ton A definiran sa 440 Hz-a.

Razvoj je glazbe vezan uz ljudski razvoj, pa je tako i glazba neraskidiva od društvenog okruženja, civilizacijskog i materijalnog razvoja čovjeka. Razdoblja u povijesti glazbe uglavnom odgovaraju razdobljima u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu). O njezinim počecima možemo reći da glazba postoji otkad i čovjek, slično kao i ples.

Imala je veliko značenje u životu primitivnih naroda, još i prije civilizacije, ali ovim se periodom povjesničari glazbe ne bave previše, zanimljivija su im glazbena dostignuća kulturnih naroda Antike. Ipak, muzikolozi su, proučavajući povijesne izvore i upoznajući primitivna plemena, donijekli više zaključaka o glazbi u pretpovijesno vrijeme:

1. Glazba je najprije služila kao magijsko sredstvo, koja je trebala pomoći nekoj radnji (žetvi, braku, uspješnom lovu...). Takva je glazba redovno praćena plesom, a bila je vezana uz religijske ceremonije.

2. Na naprednijem stupnju razvoja, služila je kao sredstvo uzdizanja borbenog duha i rodoljubnih osjećaja.

3. U još kasnijem periodu, kod prve podjele rada, unosila je u njega radost i neki ritam.

Prvi su instrumenti bili frule, drvene ili od kostiju, bubnjevi i udaraljke i, dakako - ljudski glas, najsavršeniji instrument.

O glazbi starog Egipta znamo ponajprije zbog raznih nalaza na području Grčke, s kojom su bili u dodiru, a i značenje glazbene kulture Egipta je baš u tome što grčke teorije vuku korijen iz Egipta. Egipćanima je glazba služila ponajprije za vjerske obrede, a poznavali su harfe, koje su umjetnički izrađivali, flaute i sistrume (vrsta metalnih udaraljki).

U Kini, koja je imala veoma dugu glazbenu tradiciju, glazba je povezivana s filozofijom. Njihov najveći filozof Konfucije je naučavao da "glazba oplođuje klice kreposti koje čovjek nosi u srcu." Dobra je glazba značila red, a loša nered u državi. Pet tonova njihove ljestvice predstaljalo je pet elemenata, a kasnija ljestvica od 12 tonova mjesece u godini. Glazbu su izvodili na velikim ceremonijama, a poznavali su dosta instrumenata.

Indija je također davala važno mjesto glazbi. Smatrali su je božjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom. Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj - bila je pentatonska (od pet tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramo vinu (sa sedam žica i rezonatorom), a cijenili su i zvona. Većinu ovih podataka povjesničari crpe iz religiozno-filozofskih knjiga, veda.

Glazba je u Palestini doživjela procvat u vrijeme Davida i Salomona. Židovima je glazba služila u bogoslužju, ali su posebni jer im nije predstavljala magijsko sredstvo. Nisu se glazbom opijali, već su njome izazivali svečano raspoloženje. Imali su veoma bogat instrumentarij, triangle, rogove, bubnjeve, svirale, harfe, lutnje. Njihovo pjevanje psalama i zborsko pjevanje preuzela je srednjovjekovna katolička glazba.

Boetius i Pitagora, a u sredini je Aritmetika. U Grčkoj je glazba smatrana znanošću kao i matematika, a ovdje se vidi njihova povezanost s brojevima

U  antičkoj Grčkoj država se brinula o razvoju umjetnosti, a u središtu njihove umjetnosti bila je glazba. Takvo zanimanje za umjetnost nastaje iz činjenice da su u Grčkoj tekovine kulture bilo dobro cijelog naroda. Iako je od grčke glazbe sačuvano samo dvanaestak zapisa, o njoj saznajemo iz literature, pa znamo da je glazba imala važnu ulogu u državi i društvu, odgoju omladine i, naravno, mitologiji. Na primjer, Apolon, bog (među ostalim) sunca, dakle sklada i sreće, bio je zaštitnik i bog glazbe. Primjena glazbe kod njih je bila svestrana: pjevali su u zboru lirske pjesme, slavili bogove himnama, a i u drami je glazba imala važnu ulogu. Bilo je doba kad su svi muškarci do tridesete morali primati glazbenu izobrazbu iz državnih glazbenih škola. Postojale su Pitijske igre, glazbeno-umjetnički pandan olimpijskima. Razvili su teoriju glazbe, i imali su ljestvice (silazne), koje su nazive dobijale po pokrajinama: dorska, frigijska i lidijska. Kitari, liri i drugim žičanim instrumentima pripisivali su svojstvo produbljivanja ljudskih osjećaja i unošenja sklada, a puhačkim moć uzbuđivanja i dovođenja u ekstazu.

Kad su Rimljani pokorili Grčku, preuzeli su i njihovu glazbu, instrumente i notno pismo, od ostalih naroda trube, ali tu glazbu nisu dalje unaprjeđivali, pa joj je vrijednost pala. Onoliko glazbenog smisla nisu imali, pa im je glazba služila za uljepšavanje gozbi priredaba i igara, no tu je glazbu sačuvao filozof Boetius u djelu De institutione musica, na kojoj počiva razvitak cjelokupne današnje glazbe.

Glazba srednjeg vijeka poznavala je dva smjera - crkvenu (sakralnu) i narodnu (svjetovnu) glazbu.

Starija sakralna glazba nadovezuje se na židovsku i grčko-rimsku, a preuzela je mnogo i od nekršćanskih naroda, napose istočnjačkih, što je vješto primijenjivala u svojem litrgijskom pjevanju. Važan dio liturgijske glazbe do danas čini gregorijansko pjevanje, jednoglasno i nepromijenjivo crkveno pjevanje. Zbirku takvih misnih napjeva sastavio je i pročistio u suradnji sa svojim benediktincima u knjigu Antifonarij papa Grgur I., te ga možemo nazvati reformatorom liturgijske glazbe[1] Iz Rima se takvo pjevanje proširilo po cijelom kršćanskom svijetu, čemu je pomogao i Karlo Veliki.

Svjetovna glazba je u 12. stoljeću dobila novu vrstu pjesama koju su gajili trubaduri. U njima je najčešće riječ o viteškim vojnim i ljubavnim pothvatima, njihova odanost, poštenje, milosrđe itd. U njemačkoj su takvi pjevači nazivani Minnesängerima, a imali su pravilnike (tabulaturu) po kojem se učila umjetnost. Sve su to bili putujući glazbenici, koje su vlasti i Crkva progonili, ali ih je narod volio, jer su bili veseli, šaljivi i lakoumni, a objedinjavali su mnogo zanimanja u jednom. Znali su svirati devet instrumenata, izmišljati rime, žonglirati, oponašati glasove životinja, čarati s kartama i skakati kroz četiri obruča...

Kao i sve druge umjetnosti, glazba je tada doživjela preporod i označila kraj veza sa srednjim vijekom. Pojavljuje se zanimanje za kulturna dostignuća antike, i težnja da se antika prikaže u preporođenom ruhu. Novost je tiskanje nota - 60 godina nakon Gutenbergova izuma tiska. Glazbu renesanse odlikuju jasan izraz i jednostavni oblici, a u glazbene majstore renesanse ubrajamo Giovannija Luigija Palestrinu, Orlanda di Lassa i Slovenca Jakoba Gallus-Petelina.

Svojevrsnu vezu između srednjeg vijeka i renesanse čini razdoblje gotike. U to je doba instrumentarij povećan: najrašireniji je instrument vielle (njem.: Fiedel), preteča danjašnjih gudačkih instrumenata. Postojale su harfa, lira, lutnja (neizmijenjena do danas), rogovi, frule, zvončići, bubnjevi. Pojavile su se i orgulje (tada nazivane kraljicom instrumenata), te klavikord i čembalo - preteče klavira.

Umjetnički stil baroka, odjek je napretka na području svih znanosti, koje tad poprimaju obrise slične današnjim - astronomija, matematika i fizika doživljavaju procvat, uveden kapitalistički sustav, izlaze prve novine, uvedena pošta, konstruiran globus... Uz sve ovo barok je ipak bio veoma vezan uz Crkvu, točnije proces protureformacije, jer je Crkva htjela privući vjernike raskoši i vanjskim sjajem. Barok se najsnažnije očitovao baš tamo gdje je protureformacija bila najsnažnija - u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Poljskoj.

Najveći majstori baroka su Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel, a poznati su još i Purcell, Couperin, Caccini, Vivaldi, Lully, Schütz. Barok je nakićen, pun ukrasa i krivudavih linija, a glazbi je donio polifoni stil, oznake za dinamiku i tempo, te nove vrste djela (opera, suita, oratorij, kantata i drugi).

U drugoj polovici 18. stoljeća barok prerasta u rokoko, posebno u Francuskoj. Rokoko i početak klasike se u glazbi naziva galantnim stilom, a karakteriziraju ga male, dražesne, vitke forme; hedonistički je i ne toliko formalan. Njegovi važni predstavnici su sinovi J. S. Bacha.

Važno je napomenuti da u ovom periodu barok u glazbi ne odgovara uvijek po godinama baroku u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu), pa je važno posmatrati ih odvojeno.

Novo, veliko razdoblje započeto 1730. Klasično je u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja, a naziva se još i Bečkom klasikom. U ovo vrijeme do najviše je mjere uzdignut sonatni oblik, a usavršeni su simfonija, gudački kvartet i klasična opera.

Najveći majstori klasike, bečki klasici, su trojka Haydn – Mozart – Beethoven, s tim da je Beethoven ušao i u romantizam. Drugih je skladatelja bilo mnogo, zanimljiviji su Luigi Boccherini, majstor komorne glazbe, Domenico Cimarossa, najveći zastupnik opere buffa (šaljive opere), Giovanni Battista Pergolesi, autor mnogih opera, te od domaćih skladatelja Ivan Mane Jernović, vjerojatno rođen na brodu ispred Dubrovnika.

Klasikom se nekad smatraju i romantizam i barok, ali to je samo razdoblje od 1730. do 1820. (vidi niže). Pravilniji bi naziv bio ozbiljna glazba, iako ni on nije sasvim primjeren, budući da klasicizam (klasika) ne mora biti ozbiljan, ali je ozbiljan u odnosu na moderne žanrove.

Stil 19. stoljeća, u kojem prevladava fantazija i čuvstvo. Nastaje kao reakcija na neispunjena obećanja Francuske revolucije, nezadovoljan i razočaran, umjetnik se povlači u sebe, u prošlost - većinom srednji vijek. Povlači se i u prirodu, mnoga romantičarska djela veličaju žubor potoka, šuštanje lišća, godišnja doba. Tako se, odlaskom u prirodu - na selo - razvija i zanimanje za folklor, ono narodno. Ovo pak potiče rodoljublje, pa su mnogi romantičari bili borci za prava naroda.

Za romantizam su značajna kraća djela, časovita uzbuđenja; melodija je sad jednostavna, bez skokova, čak priprosta, a sad skokovita, uzbuđena, obijesna. Ono što je nekad bilo neskladno, disonantno, sad se tomu daje prednost, a sve opet zvuči dobro - to je razlog zašto su neki intervali i akordi u nekim razdobljima smatrani disonantnim, a u nekim nisu. Romantizam je veoma bogat ritmičkim i melodijskim elementima, uvijek pronalazi nove interpretacije. Njegovi najveći skladatelji su Schubert, Schumann, Chopin, Wagner, Brahms, Liszt i dr.

Većina stručnjaka se slaže da su osnovni elementi glazbe ton (koji određuje melodiju i harmoniju), ritam (njegove komponente tempo, mjera i artikulacija), dinamika i osobine tona kao što su tembar i tekstura tona.

Pri glazbenoj izvedbi važno je fraziranje, a ono zajedno s tempom i dinamikom daje djelu ljepotu, te u potpunosti ovisi od izvođača. U glazbi postoje i ukrasi, glazbeni ornamenti koji kratkim izmjenama tonova "igraju" oko glavnog tona melodije.

Način bilježenja tonova na papiru nazivamo notacijom, te je ona obično preduvjet praktičnog izvođenja glazbe, te se uči od samog početka učenja glazbe. Notacija se kroz stoljeća razvijala, još od starogrčke notacije. U srednjem vijeku Guido Aretinski je razvio neume kojima se bilježilo gregorijansko pjevanje, a postavio ih je na četiri obojene crte. Od njih su se razvilo koralno notno pismo, u obliku kvadratića, a od njega današnje notno pismo na pet crti crtovlja.

Guido Aretinski je razvio solmizaciju, nazive tonova koje koristimo pri pjevanju, a kasnije je tomu dodana i glazbena abeceda.

Podjela glazbe [uredi]

Glazbu je veoma teško podijeliti i kategorizirati sasvim točno, zbog njene kompleksnosti. Ipak, velike se podjele lako mogu napraviti.

Po tome čime se izvodi, glazbu možemo podijeliti na vokalnu - glazbu koja se pjeva, tj. izvodi pjevanim tonovima; instrumentalnu - glazbu koja se svira, tj. koja se izvodi sviranjem na instrumentu i vokalno-instrumenalnu - kombinaciju obje navedene.

Po naslovu djela glazba može biti programna - umjetnička djela koja imaju određen naslov kojim nam se otkriva glazbeni sadržaj (program). Sva vokalna djela spadaju u ovu vrstu, jer imaju riječi, pa time i naslov.   Apsolutna - glazbena djela koja naslovom ne otkrivaju autorovu zamisao (iako, naravno, i one imaju program). Ovakva djela najčešće nose samo oznake za tempo, oblik kompozicije i sl.: Allegro, Rondo, Presto itd. Postoji i veoma široka podjela glazbe po žanrovima, a rjeđe su podjele povijesna, zavisno od perioda u kojem je glazba nastala, i nacionalnosna, zavisno o nacionalnosti skladatelja. Posve poseban rod je narodna glazba, koja ima i drukčija pravila (najčešće u pjevanju), te koja čini poseban smjer na akademijama. Iz ove glazbe su "posuđivali" najviše romantičari, ali i klasičari, jer je veoma bogata melodijama i ljepotom.

Glazbenici su svi ljudi koji se bave glazbom, a to mogu na mnogo načina:

* Skladatelji pišu glazbena djela; od njih počinje proces glazbe. Ideje nalaze u narodnoj glazbi, svakodnevnom životu ili im jednostavno dolaze "iz glave" - to je kao svaki drugi proces stvaranja umjetnosti. Skladatelji moraju poznavati veoma mnogo stvari - povijest glazbe, oblike kompozicija, harmoniju, zvuk svakog pojedinog instrumenta...

* Interpretatori izvode glazbu: pjevanjem, sviranjem, ili kombinacijom navedenog. Mnogo ih je više od skladatelja, a obično se u već u osnovnoškolskom glazbenom obrazovanju opredjele za određeni instrument, mada poslije mogu učiti nešto drugo. Oni su reproduktivni umjetnici, a tek u suradnji autora i interpretatora se glazbeno djelo ostvaruje u cijelosti. Velika tehnička vještina interpretatora naziva se virtuoznošću, ali uz nju je potrebna i umjetnička vještina. Mogu izvoditi sami (solo) ili u skupinama (ansamblima), koji imaju više vrsta - postoje zborovi, orkestri, manji vokalni ansambli, gudački/puhački/udaraljkaški ansambli, nestandardni, komorni, instrumentalni ansambli...

* Dirigenti su voditelji većih ansambala - zborova i/ili orkestara, te rjeđe drugih koncertnih skupina. Većina koristi štapić, a pred sobom imaju partituru - notni papir sa zapisanim dionicama svih instrumenata, jednih iznad drugih. Moraju posjedovati veliko glazbeno znanje te dobar sluh, zbog čega postoje mnogi skladatelji-dirigenti.

* Muzikolozi su znanstvenici koji se bave glazbom, odnosno njenim problemima. Veoma široka i važna grana muzikologije je etnomuzikologija, znanost o narodnoj glazbi. Hrvatski je narod iznjedrio dosta zapisivača narodnih popijevki i melodija, kao što su Vinko Žganec, Josip Andrić i Franjo Kuhač.

* Graditelji instrumenata izrađuju glazbene instrumente, ali ne izmišljaju nove dizajne instrumenata. Najpoznatiji klasični graditelj je svakako Antonio Stradivari, a poznate su i obitelji Amati i Guarneri.

* Glazbeni pedagozi su nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama, glazbenim akademijama i drugim konzervatorijima te raznim tečajevima. Osnovna se škola pohađa paralelno sa "običnom" osnovnom, te joj je veoma slična. Srednja glazbena škola također se može pohađati paralelno s nekom drugom srednjom školom, ali to nije obvezno i na to se odlučuju samo neki. Akademija je naziv za visokoobrazovnu ustanovu koji se koristi u glazbenoj, likovnoj i dramskoj umjetnosti.

* Disc Jockeyi (DJ-evi) su ljudi koji puštaju glazbu, bilo u diskotekama, revijama ili jednostavno na radiju i televiziji. Iako se danas ovaj naziv najčešće veže uz modernu elektroničku glazbu, DJ-evi su postojali mnogo prije nje, a i danas većina veoma cijeni stare gramofonske ploče iz 50-ih. Ipak, digitalna glazba i moderni formati čine jednu uobičajenu dimenziju njihovog posla.

Mnogo je primjera o važnosti glazbe i njenoj ulozi u društvu i životu čovjeka. Martin Luther postavljao je glazbu odmah iza teologije, a u prošlosti je glazbena izobrazba bila sasvim uobičajena (za više slojeve društva). Popularnost glazbenih festivala godinama ne jenjava, a Eurovizija proširuje pojam Europe duboko u Aziju. Himna - svečana pjesma - jedan je od osnovnih državnih simbola. Danas se glazba "uvukla" u našu okolinu pa je nekad i ne primjećujemo, jer nas doista okružuje sa svih strana - jednostavni njeni oblici (zvona, sirene, zviždaljke) često su nam neophodni.

Glazbena izvedba ima drukčiju formu u različitim kulturama i miljeima. U Europi i Sjevernoj Americi, dakle u zapadnom, razvijenom svijetu, česta je podjela glazbenih žanrova na visoko- i niskokulturalnu. Visokokulturalne vrste glazbe bile bi klasika s romantizmom i barokom, te moderna klasična glazba. Niskokulturalni žanrovi uključivali bi jazz, blues, soul, country i druge, uz koje publika može piti, plesati, veseliti se... Ovakva podjela postojala je sve do kasnijeg 20. stoljeća, te je kvaliteta glazbe prvo posmatrana kroz to pripada li ona prvoj ili potonjoj grupi, a tek onda po njenoj umjetničkoj vrijednosti. Tako je pravljena razlika između "umjetnosti" i popularnih stilova koji su mogli čuti u barovima i plesnim dvoranama, iako su se muzikolozi kasnije složili da ovakva podjela ne mora nužno određivati kvalitetu glazbe, već je ona proizašla iz drukčijih mišljenja i socijalnih statusa. Dakle, prevaziđeno je mišljenje kako je kvalitetna samo klasika, dok moderni rap, punk, rock umjetnički ne vrijede. Tu je važno napomenuti da čak ni neki kasniji Beethovenovi uradci, ili Stravinskijevi baleti nisu odmah naišli na odobravanje, te su i oni smatrani neprimjerenim - što samo govori da je ponekad potrebno vremena da se nešto prihvati. Ipak, i danas se ponegdje klasika naziva umjetničkim stilom, što je odraz tog vremena.

Glazba ne mora biti izvođena samo na koncertima, danas joj nalazimo mnoge druge primjene.

Odavna su poznati utjecaji glazbe na ljudske osjećaje, pa je i ova grana liječenja davno zaživjela. Prvi je opisao utjecaje glazbe na dušu Al-Farabi (oko 872. - 950.), a u Osmanskom carstvu glazbom su liječene mentalne bolesti. U 17. stoljeću su došli do zaključka da glazba i ples izvrsno pomažu kod melankonije i očaja, a 2006. je dokazan povoljan utjecaj glazbene terapije kod shizofreničara.

Terapija glazbom je proces u kojem terapeut koristi emocionalna, mentalna, socijalna, duhovna i estetska svojstva glazbe kako bi izliječio pacijenta ili poboljšao njegovo zdravlje. Veoma je zahvalna terapija jer je pogodna svim dobnim skupinama, a olakšava mnoge probleme: medicinske smetnje, fizičke hendikepe, poremećaj komunikacije, starenje, zlostavljanje. Koristi se i za poboljšavanje učenja, smanjenje stresa i drugo. Pod terapiju glazbom ne spada puštanje glazbe pri masaži ili drugoj terapiji, iako i tu pomaže opuštanju.

Filmska je glazba koja je skladana posebno za film, a može biti i prije napisana glazba upotrijebljena u filmu (tu ju je važno razlikovati od soundtracka). Njezina je važnost u tome što stvara ugođaj te potpomaže promociju filma. Koristi se jer potiče emocionalnu povezanost s radnjom, a često pomaže karakterizaciji likova. Mnoge filmske skladbe postanu popularne i izvan filmova, te se često ponovno izvode (Tema slavnog Johna Williamsa iz Schindlerove liste i Zvjezdanih ratova; naslovna glazba Maxa Steinera iz filma Prohujalo s vihorom i dr.).

Vojna se glazba danas najčešće prakticira na ceremonijama, podizanjima zastava, obljetnicama, postrojavanjima i dr., ali u prošlosti je imala i praktičnu svrhu - u ratnom metežu zvuk trube ili bubnja prenosio je zapovijedi, jer se glazba bolje čula od zapovjednikovog glasa. Vojna glazba je pojednostavljena, njen instrumentarij čine razne vrste bubnjeva te puhači. Obično su - iz praktičnih razloga - svi instrumenti lako prenosivi. Iz vojne glazbe razvila se limena glazba, glazba limenih instrumenata, vojnički ustrojena, a koja se izvodi i na koledžima.

18. rujna 2010.

www.hr.wikipedia.org

Spektar - Kultura

Ako vam je teško, ako vam se snovi ne ostvaruju, ako ne možete dosegnuti ljubav, muškarca ili ženu svoga života, ako vam se sve ovo čini besmislenim, ako ste sputani, depresivni i sve tako, /pro/čitajte sjajnog arapsko-američkog prozaista, pjesnika i slikara Halila Džubrana /1883-1931/ i odmah će vam biti lakše. Džubran, kako piše Esad Duraković, daje valjan odgovor svima onima, a ne zavaravajmo se, to smo skoro svi mi, mrtvi, živi i budući,  koji "nisu ostvarili neke svoje ideale i ciljeve u ovome životu /kao što je ljubav, primjerice/, neka se ne obeshrabruju, jer ovaj život je samo jedna faza vječnog trajanja i ostvarenje tih ideala i ciljeva neizbježno će se ostvariti u nekom drugom životu...". "Suza i osmijeh", nakon "Proroka" najznačajnije je djelo Halila Džubrana, zbirka nečega između eseja i poezije, koje na najbolji način iskazuje umjetnost i filozofiju tog velikog i utjecajnog književnika. U nastavku iz spomenute zbirke izdvajamo poruke Halila Džubrana pod nazivom "Jadni moj prijatelju" /Bajro Sarić/.

"O, ti koji se rođen u postelji bijede, koji si rastao u naručju poniženja, koji si mladost provodio po kućama despotizma, ti što suhi kruh uz uzdahe jedeš, što piješ vodu zamućenu suzama!

O, vojniče osuđen nepravednim ljudskim zakonima da ostaviš dragu, djecu i prijatelje i da odeš u prostore smrti radi pohote koju dužnošć zovu!

O, pjesniče koji živiš kao tuđin u svojoj domovini, stran poznanicima, koji se zadovoljavaš samo mrvicama tinte i papira!

O, zatvoreniče bačen u tamu zbog sitna grijeha koga su preuveličale zablude onih koji zlo zlim vraćaju i koji hoće da nasiljem ispravljaju!

I, ti, jadnice, koju je Bog darovao ljepotom što ju je mladić zapazio pa te zaveo, zlatom te bijede oslobodio te si mu se predala, a onda te zapustio kao žrtvu što drhti u kandžama poniženja i očaja!

Vi ste, dragi moji nemoćnici, svjedoci ljudskih zakona, vi ste nesretnici, a vaša je nesreća posljedica zuluma moćnika, nepravde vladara, nasilja bogataša i sebičnosti roba strasti!

Ne očajavajte, jer iza nasilja ovoga svijeta, iza materijalnosti, za oblacima, iza etera i iza svega ima jedna sila sva u pravdi, sva u samilosti, sva u brižnosti i ljubavi.

Vi ste poput golog, snijegom obrvanog drveća. Doći će proljeće i zelenim, nježnom lišćem će vas odjenuti.

Istina će strgnuti veo suza što vam osmijeh zaklanja.

Ja vas ljubim, braćo, a prezirem vaše ugnjetače."

25. srpnja 2010.

Halil Džubran - "Suza i osmijeh"

Spektar - Kultura

Takozvani kulturni i umjetnički svijet, kulturnjaci i umjetnici, osobito u konzervativnim, provincijalnim i mediokritetskim sredinama, kakvih je bilo, ima i bit će posvuda, uglavnom je sličan. A to znači umišljen, zatvoren, tašt, neprijemčiv za kritiku i suprotstavljen darovitima, htijućima, sposobnima i neprijetvornima. Toga je bilo, ima i bit će i ovdje kod nas,dakle u Gradu i bit ću subjektivan, ne mogu biti drugačiji, sve u svemu nije mi podnošljiv. Prema takvom svijetu, onome koji ne dopušta ni slučajno ulaz nekoga boljega ili drukčijeg opisao je i čuveni austrijski književnik Thomas Bernhard /1931-1989/. Tako u "Wittgensteinovom nećaku" opisuje kako je izgledala priprema i praizvedba njegove drame "Lovačko društvo", što nemilosrdno podsjeća na neku našu, i ne samo kulturnu svakidašnjicu /Bajro Sarić/.

"Pri vožnji palo mi je je na pamet kako se ponašao /Paul Wittgenstein, pišćev prijatelj, op.a./ pri takozvanoj praizvedbi mog "Lovačkog društva". Komad je bio, jer Burg je za to stvorio sve pretpostavke, totalni neuspjeh bez primjera, a apsolutno trećerazredni glumci koji su u njemu nastupili nisu ni trena stali iza mog komada, što sam brzo mogao utvrditi, jer ga prvo nisu razumjeli, a drugo sasvim su ga malo cijenili, osim toga u njemu su imali agitirati samo kako manje ili više zbunjena postava što, kao što znam, nije čak ni bila indirektno samo njegova krivnja, nakon što je propao plan da se komad izvede s Paulom Wessely i Brunom Ganzom za koje sam komad napisao. Oboje na kraju nije nastupilo u mom "Lovačkom društvu" jer se ansambl Burga, kako se on ljubazno perverzno naziva, više ili manje zatvoreno branio od nastupa Brune Ganza u Burgtheatru, ne samo iz egzistencijalnog straha, nego jednako i iz egzistencijalne zavisti, budući da je Bruno Ganz, najveći glumac kojega je Švicarska ikad proizvela, cijelom ansamblu Burgheatra natjerao u kosti što bih nazvao umjetnički smrtni strah, taj golemi kazališni genij iz Švicarske, i doista se utvrdila kao žalosna i istodobno odvratna perverznost povijesti kazališta u Beču i još danas u mojoj glavi kao nepopravljiva sramota cijelog njemačkog kazališta činjenica da su glumci u Burgheatru tada u svim okolnostima i svim sredstvima nastojali spriječiti nastup Brune Ganza čak uz podnošenje pismene rezolucije i uz prijetnje direkciji, kao što stoji, pod svaku cijenu i svim sredstvima, i spriječili ga, kao što je poznato, jer u Beču, otkad je kazališta, doista ne odlučuje direktor, nego odlučuju glumci; direktor, osobito Burgtheatra, nema što reći, tamo su uvijek odlučivali takozvani omiljeni glumci Burgheatra; samo su ti omiljeni glumci, koje bez daljnjega možemo nazvati slaboumnima, jer s jedne strane nimalo ne razumiju kazališnu umjetnost, s druge strane se besprimjernom bezobraznošću bave prostitucijom kazališta na štetu kazališta i na štetu publike, moram reći da se burgtheatarska prostitucija već desetljećima, ako ne i stoljećima, isplati i da ona nudi najlošije od svih loših kazališta; od tih takozvanih omiljenih glumaca s njihovim slavnim imenima i njihovim debilnim shvaćanjem kazališta, koji samo totalnim zanemarivanjem glumačkih sredstava i besramnim iskorištavanjem popularnosti takoreći na vrhuncu svoje neumjetnosti, postavljeni jednom od stupidne bečke kazališne publike, posjednu na bijelca popularnosti, desetljećima, većinom do smrti službuju u Burgtheatru. Tog trenutka, kad je nastup Brune Ganza niskošću njegovih bečkih kolega postao svemoguć, povukla se i Paula Wessely, moja prva i jedina generalica iz projekta, i budući da se iz ugovora sklopljenog s Burgtheatrom o "Lovačkom društvu" na najbesmisleniji način nisam više mogao izvući, morao sam pretrpjeti predstavu kao praizvedbu svog komada, o kojoj mogu reći samo da je neukusna, i koja, kako sam već natuknuo, nije bila čak ni dobronamjerna, kao toliko toga i gotovo svega na bečkom Burgtheatru, jer ti apsolutno netalentirani glumci koji su igrali glavne uloge, pobratimili su se u najmanjem otporu s publikom, a niski su baš prema komadu koji igraju i prema autoru kojega izvode, kojega smjesta i bez najmanje skrupula napadaju s leđa kad primijete da publika ne želi ni taj komad ni tog autora, jer ne razumije ni njega ni njegov komad, jer su joj i autor i komad preteški, jer bečki glumci, a prvenstveno takozvani glumci Burgtheatra, ne idu, što bi bilo posve razumljivo, kako to inače rade glumci u Europi, za svog autora i svoj komad, pogotovo ako je uz to nov još neisproban, kao što se kaže, u vatru, nego okreću autoru i njegovu komadu u tren leđa kad primijete da publika nije smjesta oduševljena, što ona vidi i čuje nakon podizanja zastora..."

24. lipnja 2010.

Thomas Bernhard - "Wittgensteinov nećak"

Spektar - Kultura

Jose Saramago, portugalski književnik i nobelovac, umro je na španjolskom Lanzaroteu 18. lipnja 2010. u 88. godini. Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji. Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promjeni niz zanimanja, da bi se tek 1976. posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim portugalskim i jednim od najutjecajnijih europskih pisaca današnjice. Njegova djela prevedena su na preko trideset jezika. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. za roman "Sedam Sunaca i Sedam Mjesečina". /www.hr.wikipedia.org/.

S obzirom na doista buran život, relativno kasan početak bavljenja književnošću i komunističko opredjeljenje, Jose Saramago iznimno je zanimljiva "pojava" suvremene europske književnosti, pa je utoliko i zanimljiv niže preneseni razgovor. /Bajro Sarić/

"Portugalski nobelovac José Saramago ne priznaje kategoriju pripovjedača. “Onaj glas koji prepoznajete kao glas pripovjedača - to sam ja.” Taj glas možda je i najfascinantniji dio njegovih romana, autoritativan glas koji iznosi argumente koji vam otvaraju potpuno nove svjetove i potpuno nove perspektive da bi vam nakon toga jednom rečenicom slomio srce. Saramago na dogovoreni razgovor, zakazan u Fondaciji Saramago, nije kasnio ni sekundu. Mršavi muškarac (86) prvih sat vremena razgovora kao da nije ni bio svjestan dolje potpisane i prevoditelja Bruna Henriquesa. Sasluša pitanja, zagleda se negdje te potpuno mirnim tonom iznese odgovore. Nema stajanja, nema gubljenja koncentracije, nema potrebe za podsjećanje na to koje je pitanje bilo. Kako je razgovor s njemu izuzetno važne politike skrenuo na pitanja o književnosti, ljubavi i smrti, mijenjao se i on.

- Ljevica je izgubila povijesne i ideološke reference, nije našla alternativu za potrebe svijeta. Desnica ideje ne treba, samo moć, jednom kad dođe na vlast, može je imati unedogled jer ima kompletnu mašineriju koja će je podržati - njegov je odgovor na pitanje što misli o tome da Europu preuzimaju desne vlade te nastavlja. - Daleko mi je zanimljiviji razgovor o demokraciji jer ne znam kako možemo govoriti o demokraciji ako izaberemo nedemokratske političare.

Postoji li alternativa demokraciji?

- Ne postoji alternativa demokraciji - barem je ja ne tražim, ali ako Berlusconi dobije izbore, možemo li govoriti o poštovanju demokratskih načela? Trebalo bi smisliti kako da demokracija profunkcionira u svakom smislu, ali čak je i to besmisleno jer znamo da o demokraciji ne možemo zapravo ni govoriti. Pravu moć ima ekonomija, a ekonomska vlast ima vlastita pravila, ili nedostatak njih. Demokracija se svela na to da ljudi ubacuju listiće u kutiju - postali smo ubacivači glasova.

- Kad je ta knjiga izašla u Portugalu, optužili su me da podrivam demokraciju. Optužio me netko s velikom demokratskom odgovornošću kao što je Mario Soares (bivši premijer, povijesni vođa portugalskih socijalista). Nije se sjetio upitati ne podrivamo li demokraciju svaki put kad dajemo legitimitet i onim izborima na koje nije izašla većina građana. Zašto ubacivanje praznog listića ne bi bio demokratski čin? Jeste li ikad vidjeli da su demonstracije, opće zgražanje nad određenim političkim odlukama kao što je sudjelovanje u ratu u Iraku imali učinka? Poruka bi bila daleko jasnija.  

Koja je uloga pisca u osvješćvanju javnosti? Kako reagirate kad vaši kolege na prvo mjesto problema u svijetu stave problem zagađenja okoliša?

- To jest problem koji moramo rješavati. Ali, ako zagađujemo okoliš i uzrokujemo globalno zatopljenje, a usporedo nam, barem tako stručnjaci tvrde, dolazi novo ledeno doba, što mi uopće možemo? Led će, prije ili poslije, doći do Pariza. Briga za okoliš je pomodarska tema, kao takva, normalno, privlači intelektualce, pisce, medije, kao i sve akcije s folklornim predznakom. Budimo pošteni, toliko je površnosti u tim njihovim demonstracijama. Tema okoliša jest bitna, ali ono što me stvarno brine jest da ljudi u Africi umiru od gladi, da ljudi diljem svijeta umiru od izlječivih bolesti, brine me užasna distribucija bogatstva. To su za mene opscene stvari. Dio odgovornosti je na medijima, tako lakomima na teme koje smo spomenuli, tako je lako zakvačiti se na tu udicu - demonstranti za zaštitu okoliša. To je bitan problem. Ali, to je u tolikom nesrazmjeru u odnosu na druge probleme. Što je novo u činjenici da u Africi ljudi umiru od gladi? Svi to znamo, to je općepoznato, nema novoga, nema interesa medija. Što ćeš reći uspavanim gledateljima kad pitaju - a koliko ih je umrlo; 500, 5000 ili, možda, 50.000. Probudit će se gledatelji kad vide slike potresa u Kini ili posljedica tsunamija, ali zato što vole spektakularne slike.

Nitko neće tugovati, nitko neće oplakivati smrt ljudi, pojedinaca. Mediji bi morali postaviti hijerarhiju tema koje bi pokazale više poštovanja prema onome što je relevantno, to bi ih možda prisililo da shvate kako je glavna tema to da diljem svijeta milijuni umiru u opscenim i ponižavajućim uvjetima.

Još ste vjerni ideji marksizma?

- Komunist sam koji uredno plaća članarinu Komunističkoj partiji Porugala.

Koliko je ta ideja danas relevantna?

- Relevantnija nego ikada. Marx je sada više u pravu nego ikad prije jer u punom sjaju možemo vidjeti sve što je predvidio o destruktivnom karakteru kapitalizma. I bit će sve gore. Ako je Marx u pravu, a ja vjerujem da jest, potrebno je vratiti se na njegove tekstove. Ne tretirati ga kao udžbenik za površno čitanje, nego ga pokušati prihvatiti i primijeniti na situacije koje imamo danas.

A što je s pretpostavljanjem kolektiva pojedincu?

- Kapitalizam ne razočarava nikoga jer ne daje nikakva obećanja, komunizam je davao obećanja svima i zato su se ljudi razočarali. I pobunili. Zato mi je teško prihvatiti kako kanibalistički sustav kao što je kapitalizam, pogotovo u svojoj neoliberalnoj verziji, ne izaziva generalni revolt. Vidite li vi u praksi razliku? Kapitalizam nas je sve unificirao, svi smo postali isti. Nitko ne govori da je kapitalizam sveo ljude na strojeve. Neki su to radili i u komunizmu - na okrutan, okrutan način. Ali, kapitalizam je daleko gori, on je taj koji nas je sve sveo na samo jedno - konzumente. U jeziku multinacionalnih kompanija, pisci više nisu autori, nego proizvođači sadržaja. A ako o Camoesu i Shakespeareu govorimo kao o proizvođačima sadržaja - nešto je jako loše.

Spominjete zločine u komunističkim režimima, nije li vas to nikad navelo na preispitivanje ideologije?

- Najbrži i najhitriji odgovor na to pitanje je: a što ćemo s religijom? U Božje ime počinjena su užasna ubojstva, masakri i prema tome smo ravnodušni, prihvatili smo i krenuli dalje kao da se ništa nije dogodilo. Naravno da me brine svaki pokušaj koji ljude tretira kao grupe, a ne individualce. Bilo koji pokušaj toga, bio počinjen u ime Boga, države ili nečega trećeg, jako me brine. Kad bih ignorirao značenje religije i utjecaj koji je izvršila na čovječanstvo, bio bih glupan i idiot. Ateist sam, ne vjerujem u Boga. A potrebna je posebna vrsta religioznosti da bi napravila ateista kao što sam ja. Ne smeta mi ako su ljudi vjernici, ali nije mi jasno kako mogu pristajati uz ono što negira te poruke. Kako se može i dalje pristajati uz kršćanstvo ako znamo da je Crkva proizvela nešto tako monstruozno kao što je inkvizicija. A što je inkvizicija bila nego kriminalna organizacija koja je poruke ljubavi ‘interpretirala’ na posebno okrutan način? Svjestan sam da su komunistički režimi bili odgovorni za iskorištavanje i zločine i duboko se gnušam tih postupaka. Ali vjeran sam prinicipima, a ti principi nikad nisu bili dovedeni u pitanje. Možete me sad pitati znači li to da uime principa prihvaćam i ono što ih negira. Možete me to pitati. Ali, koja je moja opcija - da ni u što ne vjerujem?

- Nikad nisam romantizirao položaj pisca, nikad ne mistificiram čin pisanja kao što neki pisci čine uvjereni da su nešto bolje i više od drugih. Svjestan sam da će što god napišem biti objavljeno. Nije uvijek bilo tako, ali ono što nije bilo objavljeno nije ni to zasluživalo. A kad nisam pisao, nisam pisao jer nisam imao o čemu pisati. Nije to često u karijeri profesionalaca, ali ja, kad završim knjigu, ne znam što dolazi iza toga. Kad nešto napišem, zatvorim vrata i počinjem čekati što će sljedeće doći. Nekad prođu tjedni, nekad mjeseci. Ne brinem se, ideje uvijek dođu. Ali, kad ne dolaze, nema problema, samo osjećam da nemam što raditi, kao da sam nezaposlen.

Zar ipak ne postoji razlika između pisanja i drugih poslova?

- Ne, ne postoji razlika. Ne priznajem ono što neki nazivaju ‘užitak i pakao’ kreativnog procesa. Za mene je pisanje posao, posao za koji imam bolje uvjete od drugih. I u svakom sam trenu svjestan da sam udaljen od velikih talenata, velikih pisaca prije mene.

- Najgore što se piscu može dogoditi jest pogrešna rečenica. Želimo reći nešto veličanstveno, a kažemo ono što nismo mislili - puku banalnost. Vjerojatno sam se zaletio i to rekao, ali ja ne prenosim tematske preokupacije iz jedne u drugu knjigu. To je posao; kad završiš jedan zadatak, ideš na drugi. I ta priča s inspiracijom. Možda i postoji nešto što bismo mogli tako nazvati, ali besmisleno je davati tome neko posebno značenje. Ono što mi imamo je mozak. Možemo ga hraniti, čitanjem, kojekavim podražajima, ali svatko na kraju radi ono što može i što mozak odluči. Mozak je za sve odgovoran, a ne mi. 

- Postoji. Do ‘Evanđelja po Isusu Kristu’ pokušavao sam zahvatiti što veći broj ljudi, nakon ‘Ogleda o sljepoći’ počeo sam sužavati. Prije sam birao velike teme. Nakon ‘Ogleda’, u kojem je i dalje puno likova, počeli su me zanimati pojedinci. Za potrebe jednog simpozija u Milanu napisao sam tekst ‘Kip i kamen’. Do ‘Evanđelja’ sam opisivao kipove, njihovu površinu. Nakon ‘Ogleda’ pokušao sam ući u unutrašnjost kipa, dio u kojem kamen ne zna da je kip. Mislim da sam uspio. Želio sam, kao i toliki prije, pronaći odgovor na pitanje što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka.

Zašto se likovi vaših romana lako zaljubljuju?

- Umorile su me knjige u kojima je čin ljubavi prikazan na tako težak i kompliciran način. Pitao sam se zašto bi zaljubljivanje trebalo biti tako komplicirano. Blimunda može pogledati Baltazara (likovi iz romana ‘Sjećanje na samostan’) i pomisliti: Sviđa mi se. Vjerujem u male geste, puno više nego u grandiozan melodramatski naboj. Književnost je prepuna prekrasnih primjera melodramatskih i tragičnih scena, pogledajmo samo Shakespearea. Ali ono što mene dira su male geste - prizor u kojem netko stavi ruke na nečije rame može me rasplakati. Moramo biti spremni, željni da nam se ljubav dogodi... A tu su i hormoni.

- A što drugo? Ne kažem da ljubav nužno vodi u seks, ali su jako povezani.

Jeste li postali sentimentalniji s godinama?

- Ljudi koji stare postaju sentimentalni.

A vi?

- Da, sentimentalniji sam.

Jedan od vaših posljednjih romana tematizira tragiku situacije u kojoj nitko ne umire. Bili ste teško bolesni. Jeste li se bojali?

- Ne bojim se, iako ne znam hoću li se bojati kad smrt stvarno dođe. Možda bih se trebao bojati, ali nisam se bojao. Bio sam ozbiljno bolestan, spasili su me odlični liječnici. Kada sam bio bolestan, kao da sam bio u nekoj vrsti limba, vidio iskrivljenu realnost, nisam bio ni ovdje ni tamo. Smrt je izgledala kao realna mogućnost i ja sam je prihvatio smireno. Ne bez rezignacije. Ostao sam racionalan, malo ljut, ali nisam bio bijesan. Jednostavno je to sa smrti, sad ste tu i onda više niste.

U Lisabonu je postavljena velika izložba o vašem životu. Je li to i simboličko pomirenje, kako je bilo najavljivano?

- Nije pomirenje, nismo mi bili ljubavnici da bismo se mirili. Nismo vratili prstenje ili uvojke kose. Bio sam cenzuriran, vlada me cenzurirala, ali vlada nije Portugal. Čak i kad sam otišao iz Portugala, dolazio sam svaki put kad sam htio, kad su me pozvali i kad sam mislio da je primjereno. Nisam ja bio u lošim odnosima sa svojom zemljom. Imao sam neprijatelja, ali tko ih nema? Političari, koji su svuda u svijetu toliko odvratno licemjerni, jednako su licemjerni i u Portugalu. Kad je za njih prikladno, pokušavaju riješiti stare sukobe, ispraviti pogreške, iako ništa ne rješavaju, pokušali su izgladiti i tu epizodu. I ja sam sudjelovao u toj komediji. No, nekim Portugalcima ne opraštam i nikad im neću oprostiti. Nikad neću oprostiti Anibalu Cavacou Silvi (aktualni predsjednik i premijer u doba cenzure). I još nekima, koje ovom prilikom neću nabrajati, ali unatoč tim ljudima, imam normalne odnose sa svojom zemljom. Potječem iz seljačke obitelji, odgojili su me ljudi koji nisu znali čitati i pisati. U jednom intervjuu rekao sam da volim što je Portugal učinio od mene. Trebao bih biti jako sretan s onim što jesam da bih bio u potpunosti zadovoljan. Ali, ova me zemlja nije spriječila da postignem ono što sam postigao.

Jeste li ikad razmišljali da, kao Kundera, počnete pisati na drugom jeziku?

- Ne znam koji su njegovi motivi, što ga je navelo na tako radikalan i intiman čin. Ne mogu to shvatiti. Može se prekinuti veza s političkim establišmentom, ali ne sa svojim jezikom. Za Kunderu pisanje na francuskom i nije loše jer ga čita više ljudi. Nije više ograničen jezikom. Ja to nisam mogao, nisam mogao prekinuti sa svojim jezikom jer bih ostao bez svoje zemlje. Nikad nisam Španjolsku stavio na mjesto Portugala. Ako se ne koristim materinskim jezikom - tko sam onda ja? Kundera je, izgleda, uspio riješiti taj problem, nisam siguran da bih ja mogao."

22. lipnja 2010.

Adriana Piteša - www.jutarnji.hr