
Istina nije ničije vlasništvo, ni pojedinac, ni rasa, ni bilo tko može da na nju polaže neko specijalno pravo. Istina je priroda svih duša. Zapamtimo da je najviša istina uvijek naj-jednostavnija, učinimo je praktičnom, tako da može zalaziti u sve pore ljudskog društva i postati vlasništvo najvišeg intelekta kao i običnog čovječjeg uma, ženinog i djetinjeg istodobno. Sve ove racionalizacije, logike, sve ove barijere metafizike, sve ove teologije i ceremonije, bile su dobre u svoje vlastito vrijeme - ali pokušajmo stvari pojednostavniti i dovesti do zlatnih dana kada će svaki čovjek biti vjernik i STVARNOST u svakom čovjeku biti objekt vjere. /Swami Vivekananda/
Ja ne želim da preobraćam ljude sa jedne organizirane religije ka drugoj, mene ne zanima ni jedna od organiziranih religija, moj interes je za Dhamma - Istinu, učenja svih Prosvjetljenih. Ti moraš doživjeti istinu za sebe. Samo tada to postaje za tebe istina. Inače to je samo istina nekog drugog. /Goenka - učitelj Vipasana meditacije/
Nije potrebno imati pozitivnu religiju. Ono što je važno, jeste biti u harmoniji sa sobom i univerzumom, a ovo je moguće bez pozitivnih i posebnih formulacija riječi. /Johann W. Goethe 1749-1832/
Vrhovni Sud Indije je 1994 donio odluku u vezi religiozne svađe i krvoprolića između hindusa i muslimana zbog džamije u Ayodhya gradu, navodeći odlomke iz učenja Bahai religije o toleranciji i jedinstvu kao primjeru društvene harmonije. “Trajna harmonija između heterogenih zajednica može doći samo kroz priznavanje jedinstva čovječanstva, shvaćajući da razlike koje nas razdvajaju po etničkim i religioznim smjerovima nemaju temelje. Isto kao što nema granica nacrtanih na zemlji između raznih nacija, razlike socijalnih, ekonomskih, etničkih i religioznih identieta nametnute od strane ljudi jesu umjetne, njima su se okoristili samo oni sa određenim interesima. . . Raznolikosti stvorene od Boga imaju beskonačnu vrijednost, dok raznolikosti nametnute od strane čovjeka nemaju supstanciju”.
Samopouzdanje u besmrtnu ljubav može biti dovoljna osnova zemaljskog života - samo savez velikih Religija, koje će se vratiti svom zajedničkom izvoru, može osigurati bratstvo među narodima i budućnost čovječanstva. /Edouard Schure/
Ne osuđuj uvjerenja drugih zato jer se ona razlikuju od tvojih. Oboje možete griješiti. /Dandemis/
I ono u što se čvrsto vjeruje, Bharaddvajo, i to može biti lišeno stvarnosti, isprazno i zabluđujuće, kao što i ono u što se čvrsto ne vjeruje može biti stvarno, tako kako jest, ne drugačije. /Buddha/
Temelj budizma i kršćanstva, kao i ostalih velikih svjetskih religija, jest uvjerenje da nam treba smanjiti vlastitu sebičnost i služiti drugima. /Dalaj Lama/
Dijete treba zaštititi od običaja ili navoda koji potiču rasnu, vjersku ili bilo koju drugu vrstu diskriminacije. Treba ga odgajati u duhu razumijevanja, tolerancije, prijateljstva između naroda, mira i općeg bratstva, te u svijesti da sve njegove snage i nadarenost trebaju služiti čovječanstvu. /Deklaracija UN o Pravima Djeteta/
Mi gledamo unaprijed na vrijeme, kada će moć ljubavi zamijeniti ljubav prema moći. Onda će naš svijet spoznati blagoslov mira. /William Gladstone 1808-1898/
Uvijek postoji velika opasnost da će religija postati izopačena i iskvarena u svrhu lažnih ciljeva, kao što je slučaj za vrijeme rata kada svaka protivnička nacija prostituiše svoju religiju za vojnu propagandu. Bezosjećajno oduševljenje je uvijek štetno za religiju, dok proganjanje odvraća aktivnosti religije za postizanje nekih društvenih ili teoloških namjera. Religija može biti održavana slobodnom od nesvetih svjetovnih saveza samo pomoću: 1. Kritički korektivne filozofije; 2. Slobodom od svih društvenih, ekonomskih i političkih saveza; 3. Kreativnim, utješiteljskim i širenjem ljubavi i bratstva; 4. Naprednim uzdizanjem duhovnog uvida i poštivanjem kosmičkih (univerzalnih) vrijednosti; 5. Sprečavanjem fanati-zma uz kompezaciju znanstvenog mentalnog stava. Revni pobožnjaci, kao grupa, se ne bi trebali brinuti ni za što drugo osim religije, premda svaki takav revni pobo-žnjak, kao pojedinačni građanin, može postati značajan vođa nekog društvenog, ekonomskog ili političkog rekonstruktivnog pokreta. To je posao religije da stvara, podržava i inspirira takvu kosmičku lojalnost kod pojedinanog građanina jer će ga to voditi do postizanja uspjeha u napredovanju svih tih teških ali poželjnih društvenih služenja. . . Institucionalna religija ne može omogućiti inspiraciju i osigurati vodstvo u ovoj nadolazećoj širom-svijeta društvenoj obnovi i ekonomskoj reorganizaciji - jer je na nesreću postala manje ili više organski dio tog društvenog poretka i ekonomskog sistema koji se mora podvrći obnovi. Samo stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može funkcionirati korisno i kreativno u sadašnjoj krizi civilizacije. Institucionalna religija je sada uhvaćena u bezizglednom začaranom krugu. Ona ne može obnoviti društvo bez da prvo sebe obnovi; zato što je tako mnogo integralni dio uspostavljenog poretka, ona sebe ne može obnoviti sve dok društvo ne bude radikalno obnovljeno. Pobožnjaci moraju funkcionirati u društvu, industriji, i politici kao pojedinci, a ne kao grupe, partije ili institucije. Religiozna grupa koja se temelji na takvom funkcioniranju, odvojenom od religioznih aktivnosti, odmah postaje politička partija, ekonomska organizacija, ili društvena institucija. Religiozni kolektivizam mora svoje napore usmjeriti na promicanje religioznih stvari. Religiozni ljudi nemaju veću vrijednost u obvezama društvene obnove od nereligioznih ljudi osim u tome što im je njihova religija prenjela bolji kosmički (op.pr.univerzalni) uvid i dalekovidnost i opskrbila ih sa superiornom društvenom mudrošću koja je nastala od iskrene želje da voli Boga iznad svega i da voli svakog čovjeka kao brata u božanskom kraljevstvu. Idealni društveni poredak je onaj u kojem svaki čovjek voli svoga bližnjega kao što voli samog sebe. Institucionalizirana crkva izgleda da je služila društvu u prošlosti veličanjem uspostavljenog političkog i ekonomskog poretka, ali ona mora ubrzano prestati sa takvim akcijama ako želi opstati. Njen jedini ispravan stav se sastoji u tome da poučava nenasilje, doktrinu mirne evolucije umjesto nasilne revolucije - mir na zemlji i dobru volju među svim ljudima. Moderna religija teško prilagođava svoje stavove prema ubrzanim društvenim promjenama samo zato jer je sebi dopustila da postane tako u potpunosti tradicionalna, dogmatizirana i institucionalizirana. Religija istinskog iskustva ne nailazi na poteškoće da bude ispred svih ovih društve-nih razvitaka i ekonomskih poremećaja, među kojima ona uvijek funkcionira kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni vođa. Istinska religija prenosi iz jednog doba u drugo vrijednu kulturu, i onu mudrost koja je nastala iz iskustva spoznaje Boga i težnje da se bude poput njega. . . Sektaštvo je bolest institucionalne religije, a dogmatizam je porobljavanje duhovne prirode. Daleko je bolje imati religiju bez crkve nego crkvu bez religije. . . Sve istinske religije potiču prijateljstvo ljudi, štite moral, potiču dobrobit susjeda, i podržavaju suštinsko evanđelje svojih odgovarajućih poruka vječnog spasenja. Ali kada religija postane institucija, njena moć za činjenjem dobra je ograničena, dok su mogućnosti za činjenjem zla daleko više umnogostručene. Opasnosti formalizirane religije su: skrućivanje uvjerenja i kristalizacija pretjeranih osjećaja; nagomilavanje sebičnih interesa uz povećanje sekularizacije; sklonost da se standardizira i fosilizira istina; skretanje religije od služenja Boga prema služenju crkvi; sklonost vođa da postanu administratori umjesto ministranti; sklonost da se stvaraju sekte i takmičarske razlike; usposta-vljanje ugnjetavačke crkvene vlasti; stvaranje stava aristokratski "izabranih ljudi"; hrani lažne ideje i uveličava svetost; mehaničko vršenje religije i okamenjenje obožavanja; sklonost da se obožava prošlo, a zanemarivanje sadašnjih potreba; neuspjeh da se usklade religiozne interpretacije sa sadašnjošću; zapletanje sa funk-cijama svjetovnih institucija; to stvara zlu diskriminaciju religioznih kasta; postaje netolerantan sudac ortodoksnog; ne uspijeva zadržati interes pustolovnog duha mladih i postepeno gubi poruku evanđelja vječnog spasenja. Formalna religija sputava ljude u njihovim osobnim duhovnim aktivnostima umjesto da ih oslobađa za više služenje kao graditelje kraljevstva. /THE URANTIA BOOK, - str. 1086-1089/
Za mene je religija kvaliteta, a ne organizacija. . . Ako se religioznost proširi po svijetu, religije će nestati. To će biti veliki blagoslov za čovječanstvo kada čovjek jednostavno bude čovjek, kada ne bude ni kršćanin, ni musliman, ni hindus. . . Svatko tko postane religiozna osoba i odbaci kršćanstvo, hinduizam, islam, đainizam, buddhizam - po prvi puta potvrđuje da je on individualan. . . religioznost je cvjetanje tvoga srca. . . To je poruka ljubavi od tebe cijelom kosmosu. Religija se još nije dogodila svijetu. . . /Osho - I TEACH RELIGIOUSNESS NOT RELIGION/
U današnje doba svjedoci smo golemog napretka na području materijalnog razvoja. Kao rezultat ljudski život je postao zamjetno olakšan. Ali, u isto vrijeme smo se uvjerili da materijalni razvoj sam po sebi ne može ispuniti snove čovječanstva. Štoviše, kako materijalni razvoj doseže sve viši stupanj, ponekada uviđamo da stvara različite komplikacije što znači više problema i izazova. Zbog toga mislim da sve velike svjetske religijske tradicije mogu pridonjeti dobrobiti i blagostanju čovječanstva i zadržavaju svoju važnost u današnje doba. Ali, kako su se mnoge od velikih svjetskih religija razvijale tijekom dugog povijesnog razdoblja, posve sam siguran da mnogi vidovi njihovih učenja i tradicije odražavaju potrebe i probleme svojstvene različitim razdobljima i kulturama. Stoga mislim da je važno uvidjeti razliku između onoga što nazivam "srž" i "bit" religijskih učenja i kulturoloških vidova pojedine tradicije. Ono što podrazumjeva "srž" ili "bit" religijskih tradicija jesu osnovne religijske poruke kao što su načela ljubavi, suosjećanja i sl., budući da ta načela uvijek zadržavaju svoju relevantnost i vrijednost bez obzira na razdoblje i okolnosti. . . mislim da je najvažnija zadaća svakog vjernika preispitati sebe, svoj um, i pokušati promjeniti svoje tijelo, govor i um te postupati u skladu s učenjem i načelima religijske tradicije kojoj pripada. To je vrlo bitno. S druge strane, ako vjera i vjerska praksa ostanu samo na razini intelekta, kao što je primjerice poznavanje određenih učenja bez njihove primjene u vlastitom ponašanju i ophođenju s drugima, tada mislim da se čini velika pogreška. Ustvari, ako netko ima određeno znanje o religijskim tradicijama ili učenjima, a unatoč tome njegova savjest i razmišljanje ostaju potpuno netaknuti tim znanjem, onda to može biti iznimno razorno po njega. To može dovesti do situacije u kojoj osoba, zato što ima znanje o religijskim načelima, može iskoristiti religiju u svrhu iskorištavanja i manipulacije. Stoga držim da je nama, kao onima koji vjeru žive, prva odgovor-nost paziti na svoje postupke. . . Stoga ako nismo oprezni i ne koristimo svoju inteligenciju može doći do sukoba prouzročenog različitim religijskim vjerova-njima i kulturama. Zato je vrlo važno razviti stajalište koje uzima u obzir pluralitet religija. Najbolji način suočavanja s takvim izazovom jest ne samo proučavanje knjiga već, što je puno važnije, upoznavanje ljudi iz različitih religijskih tradicija tako da se s njima razmjene iskustva i doživljaji te uči iz njihovog iskustva. Uspostavite li osobni kontakt, bit ćete u mogućnosti cijeniti vrijednost drugih religijskih tradicija. . . Povijest čovječanstva prepuna je tragičnih događaja čiji su uzrok bile vjerske razlike. Čak i dan danas vidimo kako izbijaju sukobi u ime religije, a ljudsko je društvo sve više podijeljeno. Kad bismo prihvatili taj izazov, siguran sam da bismo tada otkrili kako postoji dovoljno velik temelj na kojem možemo izgraditi sklad među različitim religijama i razviti istinsko međusobno poštivanje. . . /Dalaj Lama, iz govora održanog u Londonu 1993./
Jadna nacija i čovjek koji zaboravi stvarnu unutrašnju duhovnu srž religije i mehanički požudno kao smrt zahvaća u vanjske forme i oblike, nikada ih ne napuštajući. Izgubiti vjeru u svoje Samosopstvo - znači izgubiti vjeru u Boga. - Ova filozofija je veoma stara, ona proistječe iz mase stare Arijevske literature poznate pod imenom Vede. To jest, kao i što je bilo srž svih spekulacija i iskustava, analiza, utjelovljeno u masi literature, sakupljeno i odabirano kroz stoljeća. Vedanta ima neke svojstvenosti. Kao prvo ona je savršeno impersonalna, ne duguje svoju originalnost ni jednoj osobi ili proroku, ona ne gradi sebe oko jednog čovjeka kao centra. Ipak ništa ne govori protiv filozofija koje se grade oko nekih osoba. . . Bilo je raznih interpretacija, po meni one su bile napredne otpočevši od dualističkih ili Dvaita završivši sa nedualističkim ili Advaita. - Jedna od najpodmuklijih stvari nam dolazi u obliku osoba koje se ispričavaju za naše grijehe i uče nas specijalnim opravdanjima i oprostima za sve naše krive želje i prohtjeve, i mi mislimo da je njihov ideal jedini kojeg trebamo. Ali to nije tako Vedanta ne uči takve stvari. Aktualno treba dovesti u sklad sa idealnim, sadašnji život treba učiniti-živjeti tako da se podudara sa vječnim. . . - Tako Vedanta govori da religija treba biti realizirana u sadašnjosti. Što za tebe znači postati religiozan, to znači da ćeš početi bez ikakve religije, radi na svom putu i realiziraj stvari, uvidi stvari za sebe i kad si to uradio - samo tada ti sam imaš religiju. Prije toga ti nisi ništa bolji ni gori od ateiste, jer ateista je iskren on govori: "Ja ne znam ništa o tim stvarima". Dok drugi ništa ne znaju, a idu svijetom govoreći: "Mi smo veoma religiozni ljudi". . . - Sljedeće svojstvo Advaita sistema jeste da je od samog početka nedestruktivan. Ovo je druga veličanstvenost-smionost u propovjedanju: "Ne remeti vjeru drugih, čak ni onih koji kroz neznanje prianjaju za niže oblike vjere i obožavanja". To hoće reći ne remeti već pomozi svakom da ide sve više i više, uključujući cijelo čovječanstvo. . . - Širom svijeta dualisti vjeruju u Personalnog Boga koji je čisto antropomorfan, koji je kao vladar u ovom svijetu sa nekima zadovoljan, a sa drugima nije. On je izabrao ljude ili rase koje štiti ili blagosilja. Prirodno da dualisti dolaze do zaključka da Bog ima miljenike i oni se nadaju da su oni jedni od njih. Skoro u svim religijama možemo, naći ideju: "Mi smo Božji miljenici i samo vjerujući kao što to mi i činimo, i ti možeš biti i postati njegov miljenik". Neki dualisti su toliko uskogrudni i misle da je samo nekoliko njih određeno da budu Božji miljenici i da će ih On spasiti, a ostali to mogu pokušavati i opet neće biti primljeni. Ja te pitam da mi pokažeš jednu dualističku religiju koja nema manje ili više ove ekskluzivnosti. Po svojoj prirodi dualističke religije su potaknute da se među sobom svađaju i sukobljavaju, i to su uvijek radili. Kakve koristi ima od toga ako mi u našim molitvama znamo da je Bog Otac svih nas, a u svakodnevnom životu ne smatramo svakog čovjeka kao svog brata? - Ako je potrebno sve mora biti žrtvovano za taj jedan osjećaj - univerzalnosti. . . Ja želim da svatko od nas bude u takvom stanju da čak i u najgorim ljudskim bićima može vidjeti Jastvo, i umjesto da ga osuđuje, da kaže: "Ustaj, o blistavo svjetlo, ustaj ti što uvijek djeluješ savršeno i čisto, ustaj besmrtno i nerođeno, ustaj o, posvudašnji i ispolji svoju istinsku prirodu. Ove male i niske manifestacije ne dolikuju tebi". Ovo je najviša molitva koju uči Advaita. . . naš jedini posao je da ovo znanje pobudimo i kod naših bližnjih. Mi vidimo da su i oni isto čisto Jastvo, samo što to ne znaju, moramo ih poučiti tome, moramo im pomoći da probude svoju beskonačnu prirodu. - Vedanta ne govori o univerzalnom bratstvu, već o univerzalnom jedinstvu. Ja sam isti kao bilo koji drugi čovjek, kao bilo koja druga životinja - dobra, loša, nikakva. To je jedno tijelo, jedan um, jedna duša kroz sve. Duh nikada ne umire. Kako može umrijeti tijelo? Univerzum je moje tijelo, vidi kako se ono nastavlja, svi umovi su moji, sa svim stopalima Ja hodam, kroz sva usta Ja govorim, u svakome Ja prebivam. . . - Ono što Vede govore nije strašna kombinacija nepomirljivih zakona koji ne opraštaju, nije beskrajni okov uzroka i posljedice, već zakon nad svim zakonima, u i kroz svaki dio materije i energije stoji Jedan: "Pod Čijom komandom vjetar puše, vatra gori, pada kiša i smrt se nadvija nad zemljom". /Swami Vivekananda 1863-1902/
Poistovjećivanje s mislima i emocijama koje prate te misli stvara lažni osjećaj ega nastalog u umu i uvjetovan prošlošću - "malo ja" i njegova priča. To lažno sebstvo nikada nije sretno ili ispunjeno zadugo. Njegovo uobičajeno stanje je stanje nemira, straha, nedostatnosti i neispunjenja. Ono kaže da traži sreću, a ipak neprestano stvara sukobe i nesreću. U stvari, njemu su potrebni sukobi i "neprijatelji" kako bi održavao osjećaj odvojenosti koji osigurava njegov neprekidni opstanak. Pogledajte sve te sukobe među plemenima, narodima i religijama. Njima su potrebni njihovi neprijatelji, jer oni omogućuju osjećaj odvojenosti o kojem ovisi njihov kolektivni egoistični identitet. Lažno sebstvo živi uglavnom preko sjećanja i anticipacije. Prošlost i budućnost su njegove glavne brige. U najboljem slučaju sadašnjost predstavlja sredstvo da se dođe do cilja, odskočnu dasku za budućnost, jer budućnost nudi obećanje ispunjenja, spasenja u bilo kojem obliku. Jedini problem je to što budućnost nikako ne dolazi. Život je uvijek sada. Što god se dogodilo, što god doživljavate, osjećate, mislite, činite, to je uvijek sada. To je sve što postoji. I ako vi neprestano propuštate to sada, opirete mu se, odbijate ga, pokušavate od njega pobjeći, pretvarate ga u sredstvo za postizanje cilja, u tom slučaju vi propuštate bit svoga života i zapeli ste u svijetu snova i slika, koncepata, oznaka, tumačenja prosudbi; sve je to uvjetovani sadržaj vašeg uma za koji vi smatrate da pred-stavlja "vaše sebstvo". I vi ste na taj način isključeni od punine života koja jest "kakvoća" ovog trenutka. Kada niste u skladu s onim što jest, vi niste u skladu sa životom. . . Neki od prvih ljudskih bića kod kojih se javila nova svjesnost u potpunosti, postali su velikim učiteljima čovječanstva, kao što su Buddha, Lao tzu ili Isus, iako su njihova učenja uvelike pogrešno protumačena, posebno kada su se pretvorila u organizirane religije. To su bile prve manifestacije procvata ljudske svijesti. Kasnije su se pojavili i drugi, neki od njih su postali poznati i ugledni učitelji, dok su ostali vjerojatno ostali relativno nepoznati ili možda čak u potpunosti nepriznati. Na periferiji organiziranih religija, s vremena na vrijeme su se javljali određeni pokreti u kojima se manifestirala nova svjesnost. To je omogućilo duhovno buđenje nekim pojedincima unutar tih pokreta. Takvi pokreti su; u kršćanstvu, gnosticizam i srednjovjekovni misticizam; u buddhizmu, zen; u islamu, pokret sufija; u hinduizmu učenje pod nazivom advaita vedanta. Međutim, muškaraca i žena koji su u potpunosti doživjeli prosvjetljenje uvijek je bilo tek nekolicina, na velikoj vremenskoj udaljenosti; rijetki cvjetovi svjesnosti. Donedavno još nije postojala potreba za velikim brojem ljudskih bića koji bi bili probuđeni. Po prvi puta u ljudskoj povijesti, danas transformacija svijesti velikog opsega postaje nužnošću ukoliko čovječanstvo želi preživjeti. Znanost i tehnologija su proširili posljedice disfunkcije ljudskog uma u njegovom neprobuđenom stanju do te mjere da čovječanstvo, a vjerovatno niti naš planet, neće uspjeti preživjeti još sto godina ukoliko ljudska svijest ostane nepromjenjena. . . . evolucija se obično javlja kao odgovor na kriznu situaciju, a mi smo sada suočeni s kriznom situacijom. Upravo zbog toga danas je proces buđenja naše vrste izuzetno ubrzan. Ovo novo duhovno buđenje velikog opsega prvenstveno se javlja ne u granicama organiziranih religija, već van takvih struktura. . . dio buđenja javlja se također i unutar postojećih crkvi i vjerskih institucija u kojima se članovi tih kongregacija ne poistovjećuju sa strogim i isključivim sustavima vjerovanja čija je nesvjesna svrha poticati osjećaj odvajanja o kojem ovisi opstanak struktura egoističnog uma. /Eckhart Tolle/
Danas kao posljedica duhovnog probuđenja koje potiče od 1625 god., i koje je potaklo naglasak na šire, opće obrazovanje i na pobunu protiv klerikalnog (svećeničkog) autoriteta, zračenje iz svijeta duša se mnogo pojačalo i Kraljevstvo Božje postaje sastavni dio ispoljavanja vanjskog svijeta, i to po prvi puta u dugoj, dugoj povijesti čovječanstva. Djelovanje ovog zračenja ili magnetske aure je tako jako, da više ne moramo govoriti u terminima stvaranja kraljevstva ili njegovog ispoljavanja na Zemlji. Ono se već ispoljava, i njegova aura se prožimlje sa mental-nom, astralnom i eteričkom aurom čovječanstva. Potrebno je jedino priznanje, ali (i ovo je faktor na kojeg se mora upozoriti) priznavanje je bilo suspregnuto sve dok se Kraljevstvo Duša ne bude moglo zaštititi od uskogrudnih stavova bilo koje crkve, religije ili organizacije; mnogi će tvrditi (kao što su to uvijek i činili) da prihvaćanje u Božje Kraljevstvo može biti obavljeno samo kroz njihovu određenu separativnu grupu. Kraljevstvo Božje NIJE kršćansko, ili budističko, ili se može pronaći usmjeravanjem na bilo koju svjetsku religiju ili ezoteričnu organizaciju. Ono je jednostavno i jedino ono što tvrdi da jeste; velika i integrirana grupa dušom-prožetih osoba, koje zrače ljubav i duhovna nastojanja, motivirani dobrom voljom. /Alice Bailey - DISCIPLESHIP IN THE NEW AGE, 19447
Istinska univerzalna samorealizacija proilazi iz poistovjećivanja sa univerzalnom stvarnošću i sa konačnim univerzumom energije, uma i duha, povezano sa prostorom i uvjetovano vremenom. /THE URANTIA BOOK, 1955 - str. 1039/
Vjerujem da u stvarnosti znanost nadopunjuje jedno od najvažnijih pitanja kojim se bavi religija, ali moram napomenuti da se to ne odnosi na institucionalnu religiju, već na religiju u njenom generalnom poimanju. /Fritjof Capra - fizičar - - TAO OF PHYSICS/
Prije nego li možemo uistinu živjeti u harmoniji jedni sa drugima i svijetom prirode, morat ćemo izmjeniti svaku nit našeg društvenog ustrojstva, uključujući i način na koji doživljavamo stvarnost. /Murray Bookchin 1921/
Onaj tko je jednom vidio svoje stvarno ja nikada neće mrziti drugog. Nema većeg grijeha od mržnje, nema gore patnje od ostavštine zemalja uprskanih krvlju, a što mržnja neizbježno ostavlja, nema sigurnije posljedice koja sljedi nego da će se ona vratiti onome tko ju je odaslao. . . Mržnja će nestati iz svijeta samo onda kada čovjek nauči da vidi lice svojih bližnjih, ne samo običnim danjim svjetlom, već preobražavajućim svjetlom njihovih božanskih mogućnosti; kada on na njih bude mogao gledati sa poštovanjem koje oni zaslužuju, kao lica bića u čijim srcima boravi suština srodna toj Moći koju ljudi nazivaju Bog. /Paul Brunton 1898-1981 - A SEARCH IN SECRET INDIA, 1934/
Kada razaberemo pravdu, kada prepoznamo istinu, mi ne činimo ništa sami od sebe, već jedino kroz sebe propuštamo njene svijetle zrake. Odnosi duše prema božanskom duhu toliko su čisti da je skrnavljenje tražiti bilo kakvo posredovanje. Kad god je um nezlobiv i božanskoj mudrosti otvoren, starim stvarima ističe vijek - oruđa, učitelji, zapisi, hramovi padaju, on živi sada i upija prošlost i budućnost u svoj čas sadašnji. Sve stvari postaju svete kroz naš odnos prema njima - ova kao i ona. Sve stvari rastaču se u središtu na jedinstveni uzrok i u sveopćem čudu sitna i pojedinačna čuda iščezavaju. Trebalo bi da čovjek nauči da otkriva i motri onaj munjeviti bljesak koji obasjava njegov duh iznutra, prije nego treperavi sjaj nebeskog svoda pjesnika i mudraca. U svakom dijelu genija prepoznajemo naše vlastite odbačene misli: one nam se vraćaju sa izvjesnom tuđom veličanstvenošću, i tako bit ćemo primorani da postiđeno prekupimo našu rođenu misao od drugog. U obrazovanju svakog čovjeka postoji trenutak kada dolazi do ubjeđenja da je zavist neznanje, da je oponašanje samoubistvo: da mora prihvatiti po svaku cijenu, sebe za svoju sudbinu, silni svemir, iako pun dobrote, ni zrno pšenice neće mu prepustiti bez njegovog znoja lica nad onim komadićem zemlje koja mu je udjeljena. Moć koja u njemu počiva nova je u prirodi, i niko osim njega ne zna što sve on može, sve dok to ne pokuša. Mi samo upola izražavamo sebe i čudimo se pred onom božanskom idejom koju svatko od nas predstavlja. Možemo se pouzdati da je ona savršeno odmjerena, pa bi trebalo da je vjerno i pravo dodjeljena, ali Bog ne želi da se njegovo djelo iskaže na kukavicama. . . Uistinu mora da ima nečeg bogolikog u onome tko je odbacio uobičajne ljudske motive i osmjelio se da povjeruje samome sebi kao vrhovnom nadgledniku, veliko mu srce bilo, revno ga služila volja, bistro nek mu je oko, da uzmogne svim žarom samom sebi biti doktrina, društvo, zakon i neka čista namjera u njega bude čvrsta kao gvozdena nužnost u drugih. Razmotri li bilo koji čovjek sadašnje crte onoga što se po svom općem obilježju naziva društvo, uvidjet će iz kojih je razloga ova etika potrebna. Izgleda kao da su srce i žila kucavica čovjeku iščupani, a mi postali malodušne očajničke narikače. Strepimo pred istinom, strepimo pred sudbinom, strepimo pred smrću, i jedno pred drugim. Naše doba ne rađa velike i cjelovite ličnosti. Nedostaju nam ljudi i žene koji bi obnovili život i naše društveno stanje, ali jasno uviđamo da je većina karaktera nenaplativa, da ne može da zadovolji ni vlastite zahtjeve, da ima stremljenja nesrazmjerna njihovoj stvarnoj snazi i da se povija i prosjači danomice. Naše gospodarenje je sirotovanje naše umjetnosti, zanimanja, brakove, religiju nismo slobodno izabrali već je to društvo učinilo za nas. Paradni smo vojnici, bježimo iz surovih bitaka vjere, gdje se kali snaga. Neka stoičar raskrili izvore čovjekovih mogućnosti i kaže ljudima da nisu plačljive vrbe, već da mogu i moraju ostati nepomućene svijesti: da će se sa samopouzdanjem javiti nove moći, da je čovjek ovaploćena riječ, da vida narode, da on mora da se stidi našeg sažaljenja, i da tek od trenutka kada počne da postupa po svojoj volji - zavitlavši zakone, knjige, idolatrije i običaje kroz prozor - prestajemo da ga sažaljevamo i zahvalni smo mu, i poštujemo ga. Takav će čovjek obnoviti čovjekov život u svom sjaju i ljepoti, a njegovo ime će postati drago cijeloj povijesti. Lako je uvidjeti da viši stupanj samodovoljnosti mora izazvati revoluciju u svim poslovima i odnosima ljudi: u njihovoj religiji, obrazova-nju, interesovanjima, načinu življenja, posjedovanju, spekulativnim stavovima. . . Jedino kada čovjek odbaci svu vanjsku podršku i ostane sam, ja ga tada vidim snažnim i nadmoćnim. I tako je oslanjanje na imovinu, uključujući oslanjanje na vlasti koje je štite, nedostatak samodovoljnosti. Ljudi su odvraćali pogled sa sebe i upravljali ga na stvari toliko dugo dok nisu došli dotle da religiozne, obrazovne i građanske institucije cijene kao branitelje imovine, pa osuđuju napade na ove institucije, doživljavajući ih kao napade na imovinu. Oni odmjeravaju svoja uzajamna poštovanja prema tome što tko ima, a ne prema tome što tko jeste. . . Prihvatite mjesto koje vam je božansko proviđenje našlo - društvo vaših istovreme-nika, splet zbivanja. Veliki su ljudi uvijek tako činili, i predavali se geniju svoga doba, prenoseći svoje zapažanje da je njihovo srce jedini oslonac vrijedan apsolut-nog povjerenja, stvarajući golim rukama, vladajući svim svojim bićem. A mi sada-šnji ljudi moramo uzvišena duha prihvatiti istu transcendentalnu sudbinu: mi nismo nemoćni, niti kukavice, nismo bogalji, već vođe, iskupitelji i dobročinitelji: povinuj-mo se stremljenju Svemoćnog, prodirući kroz Kaos i Mrak. /Ralf Waldo Emerson 1803-1882 filozof, vjerovao je u univerzum, kao cjelinu, pod jednim jedinstvenim zakonom/.
Stare metode moraju dati mjesto novim, a konzervativni stavovi moraju biti odbačeni u korist religioznog, psihičkog i fizičkog uvježbavanja i eksperi-menta, naučno primjenjenog, i mistično motiviranog. Kada ja kažem religioznog, ja ne mislim na doktrinalno i teološko učenje. Ja mislim na kultiviranje onih stavova i stanja koja će prizvati stvarnost u čovjeku, dovesti unutrašnjeg duhovnog čovjeka u prednji plan svjesnosti, i tako dovesti do priznavanja Imanentnog Boga. /Alice Bailey/
Upravo naše traganje za savršenstvom izvan sebe uzrokuje našu patnju. . . Kao što sve vode velikih oceana imaju samo jedan okus, okus soli, isto tako sva istinska učenja imaju samo jedan okus, okus oslobođenja. /Buddha/
Religija je samo uzvišeni humanizam sve dok ne postane božanska otkrićem stvarnosti prisustva Boga u osobnom iskustvu. . . Isus ne traži od svojih sljedbenika da vjeruju u njega već radije da vjeruju sa njim. . . Sloboda je samouništavajuća kada je odvojena od materijalne pravde, intelektualnog poštenja, društvene samilosti, moralne dužnosti, i duhovnih vrijednosti. . . Sve istinske religije potiču prijateljstvo ljudi, štite moral, potiču dobrobit susjeda, i podržavaju suštinsko evanđelje svojih odgovarajućih poruka vječnog spasenja. /THE URANTIA BOOK/
To nema veze da li pojedinci ili grupe koji koriste silu sebe identificiraju kao banditima, Mafijom, Crkvom, partijom, vladom, poglavicom, faraonom, kraljem, visokim svećenikom ili predsjednikom. Ako oni potiču nasilje, oni su svi samo obični kriminalci, bez obzira na njihove nazive i pretenzije. /Murray N. Rothbard - FOR A NEW LIBERTY-The Libertarian Manifesto, 1978/
Istina koja oslobađa ljude je najvećim dijelom istina koju ljudi ne žele čuti. /Herbert Agar - A TIME FOR GREATNESS, 1927/
Samo savršen čovjek može da živi među svojim suvremenicima, a da ne prihvati njihove predrasude. On im se prilagođava, ali ne gubi svoju osobnost. Njihovo učenje mu ništa ne donosi. Dopušta njihove težnje, ali im se ne pridružuje. /Chuang Tzu/
Tražiti svoju sreću u tuđoj sreći, svoje dostojanstvo u dostojanstvu svoje okoline, biti slobodan u slobodi drugih to je sva moja vjera. /Mikhail Bakunin/
Dužnost nam je da u čovjeku održimo živom njegovu duhovnu intuiciju. Dužnost nam je da se suprostavimo i sprečavamo svako licemjerje u svakom obliku, bilo religioznom, znanstvenom ili društvenom, te da se iznad svega suprostavimo slijepom vjerovanju, bilo u obliku vjerskog sektaštva ili u obliku vjerovanja u čuda i bilo što natprirodno. Moramo nastojati da steknemo poznavanje svih prirodnih zakona, i štititi to znanje. Treba potaknuti prouča-vanje onih zakona koje današnji ljudi najmanje razumiju, proučavanje takozvanih okultnih znanosti, zasnovanih na pravom poznavanju prirode, a ne kao što je to sada, na praznovjerju zasnovanom na slijepoj vjeri i autoritetima. /Helena P. Blavatsky 1831-1891 - KLJUČ TEOZOFIJE /
Na zemlji se rodilo vrlo malo takvih ljudi koji su bili prosvjetljeni sami po sebi, čija svjetlost nije bila posuđena, koji su se potpuno očitovali u vlastitom sjaju istine. . . potpuni izraz Čovjeka je uočljiv samo u onome tko u sebi samom predstavlja sve ljude svih vremena i zemalja, i čija svjetlost nije bila prelomljena zidovima običajnih razmeđa koja dijele razdoblja, rase i narode. . . . . Sad, kada se približavam kraju svog zemaljskog života, mogu reći da je čistoća života najviša i najistinitija umjetnost. Mnogi mogu usavršiti umjetnost da stvaraju dobru glazbu odnjegovanim glasom, ali umjetnost da se takva glazba proizvede iz sklada čistog života vrlo je rijetka. /Mahatma Gandhi/
28. kolovoza 2009.
www.religion-online.org

Kako piše londonski "Daily Telegraph" čuveni kantautor Bob Dylan, šetajući Long Brenchom u američkoj državi New Jersey, u iznošenoj odjeći kako ga fanovi ne bi prepoznali, privukao je pažnju lokalnih stanovnika koji su ga, nenaviknuti na loše obučene ljude u svom susjedstvu, prijavili policiji. Dylan je, po pričanju lokalnih stanovnika izgledao zapravo neuredno, a djelovao im je i kao čudan čovjek. Policajka koja je došla nakon poziva stanovnika zatražila je od Dylana osobne dokumente, koje on nije imao kod sebe. Kako nije shvatila o kome je riječ, nakon radio provjere policajka ga je odvezla do hotela u kojem je odsjeo kako bi potvrdila njegov identitet. Ova 22-godišnja djevojka je kasnije rekla novinarima da je incident postao glavna tema razgovora u policijskoj postaji. Dodala je da nikada nije slušala Dylanove pjesme i da se najvjerojatnije neće pojaviti na njegovom koncertu u Long Brenchu zbog kojeg je 68-godišnji legendarni kantautor i došao u taj grad.
Međutim, bolji poznavatelji Dylana tvrde da on i jest pomalo zapušten i čudan, po prirodi stvari, što mu ga dođe kao neka vrsta otklona od napasne popularnosti. Postavljaju se bar dva pitanja u ovome "predmetu". Čini li odijelo čovjeka i što je uopće čudan čovjek, zapravo kako taj izgleda? Laka pitanja, ali teški odgovori...
19. kolovoza 2009.
Bajro Sarić