Ima jedna činjenica ili spoznaja koju je razotktrila ova Linićeva porezna represija, a na koju su svi objektivni, nazovimo ih neovisni ekonomisti upozorovali već i desetljećima, a ta je da turizam, osobito djelatnosti smještaja i prehrane uopće nisu profitabilne djelatnosti, nisu zanimljive ni ozbiljnim ulagačima i sve u svemu da je riječ o jednoj velikoj i ne samo ekonomskoj zabludi. Takozvani multiplikator hrvatskog turizma doista je mizeran, profitne marže i stope povrata vrlo su niske, porezna i parafiskalna davanja prešla su i gornju granicu izdržljivosti i da nije bilo porezne evazije /neplaćanja i prikrivanja poreza/ "turistička kuća" odavno bi se i doslovno urušila, a dobrim dijelom važi to i za ostale, osobito proizvodne djelatnosti i poduzetnike. I u ona "mračna" vremena, a i sada, držali su se vlastodršćci one Titove "ne trebamo se zakona kao pijan plota držati", održavajući tako kakav-takav socijalni mir i svoje položaje, čuvajući "naše" i tjerajući "njihove". Na djelu je onda i sada zapravo socijalistička ekonomija i jednako takav mentalitet, tome su nas stalno učili i bogme naučili, tome da naša sudbina nije i ne smije nikako biti u našoj glavi i rukama, nego države i njezinih dužnosnika i službenika od vrha do dna ili nekih nadnaravnih sila. Govorili su nam i tako radili i dalje rade da se strpimo, da će doći bolji dani, da će nam ih oni ili nadnaravna sila donijeti, a ne mi sami, i sve smo to zdušno prihvatili. A onaj koji nije to shvatio i prihvatio, nije ništa drugo nego takozvani komunjara, izdajnik, anarholiberal, agnostik, ateist i što sve ne, iako je pitanje tko je i što je sve to. I ne od danas, nego i odavno biti "in" za ljevičare, ali i desničare znači na stup srama ili linč isporučiti takozvane neoliberale i neoliberalizam, a oni su toliko minorni na ovim prostorima da nikad to nisam zapravo ni shvatio zbog čega. Neka se nitko ne ljuti, ali kapitalizam sa svim svojim sastavnicama, istinska demokracija i politički pluralizam stvarno ne stanuju, iako su nominalno i ustavno tu, među nama. Kako su Ludwig von Mises, Karl Popper i Friedrich Hayek već odavno primijetili, svi socijalisti, komunisti, nacionalisti, konzervativci imaju i ujedinjeni su i stalno "rovare" protiv zajedničkog neprijatelja, a to su /neo/liberalizam i liberali po uvjerenju. Mnogi toga i nisu svjesni, ali hrvatska svakidašnjica to potvrđuje. Liberalizma u Hrvatskoj nikada nije ni bilo, ako pođemo od toga da je riječ o političkom, ekonomskom i moralnom poretku koji počiva na privatnom vlasništvu poslovnih dobara, slobodnom tržištu, političkom pluralizmu i bezuvjetnoj demokraciji, s minimalnom, naravno i neophodnom ulogom države i njezinog, uključivši i represivnog aparata, kako se ne bi takav poredak pretvorio u svekoliku anarhiju. Riječ "neoliberalizam" danas je nešto što ćete na svakom mjestu čuti i odmah, bez razmišljanja osuditi. U vezi s time u zaglušujućim razmjerima i s gnušanjem se spominje takozvani krupni kapital, truli kapitalizam, profit, konzumerizam i sve ono što je praktično pridonijelo da je svijet ipak postao bolji, puno bolji i bogatiji nego što je prije toga "čudovišta" bio, ali nije niti će ikad biti savršen ni po mojoj ni po bilo čijoj drugoj mjeri. Apsurdno je da takozvani lijevi intelektualci, skoro pa svi, za rastući nacionalizam optužuju upravo liberalizam ne znajući ni toliko da je to nemoguća kombinacija. Iako se predstavljaju kao žestoki protivnici nacionalizma, kritikom liberalizma daju ruku desnim nacionalistima i zapravo su na tom važnom mjestu njihovi suradnici. E sad, reći ćete kakve veze zaboga ima turizam i liberalizam i kapitalizam i socijalizam i sve tako? Ima itekakve. Nema ni zdrave ekonomije, ni zdravog turizma, ni zdravog društva ni zdrave države na zasadima dokazano neuspješnih političkih, ekonomskih i moralnih poredaka, a to su i socijalizam i komunizam i državni kapitalizam, a to je nešto što se u Hrvatskoj zbiva još od osamostaljenja i ne prestaje. Dobro se zna da niti jedna nacionalna ekonomija, pa ni hrvatska, kakve god resurse imala, koji su uvijek ograničeni, ne zaboravimo ni to, ne može svoje gospodarstvo, pa i mentalitet, temeljiti isključivo na jednoj tako nestabilnoj, niskoprofitabilnoj i sve konkurentnijoj djelatnosti kao što je turizam. Možemo se mi ovdje u najljepšem gradu na svijetu, kako se često zna reći i na "čičimak popeti", ali turističku sezonu od pet mjeseci prometnuti u turističku godinu od dvanaest mjeseci u sve konkurentnijem okruženju nikad nećemo dostići. Klimatski čimbenik, dakle sunce i more bit će uvijek naš glavni turistički adut, a sve ostalo, nesumnjivo vrijedno, poput kulturno-povijesne baštine i prirodnih ljepota ne može promijeniti spomenuti, rekao bih čak i zakon. Ekonomski problem turizma je što su za izgradnju, razvoj i konkurentnost ponude u globalnim razmjerima potrebna golema ulaganja u turističku infrastrukturu, sadržaje i marketing koja ne donose investitorima, odnosno "trulim kapitalistima" atraktivan profit. Do hrvatskih turističkih čimbenika, pa i poduzetnika kao da ne dopire spoznaja o snažnom padu kupovne moći "turističke nomadi" diljem svijeta, sve manje se iz kućnog proračuna izdvaja za turizam i putovanja i za sve manje novca traži se sve više. Ako to mi nismo u stanju, bit će konkurencija. Hrvatska je turistima preskupa, tako i Dubrovnik, ne dobivaju gosti vrijednost za novac, "value for money". A niti im poduzetnici, ma koliko i sposobni bili mogu ponuditi jer su im velika porezna davanja, ulazni troškovi i kamate i u tome vidim golem problem. I točno je to, ne zavaravajmo se, kad bi turistički poduzetnici i obrtnici plaćali sve poreze i dodatna davanja po postojećim stopama, mnogi bi i propali, što je najgore. A točno je i to da se porezi i dodatna davanja moraju plaćati, bez iznimki, pravna, odnosno uređena država mora biti. Ne mogu u uređenoj državi hotelijeri zapošljavati puno manji broj radnika i tako smanjivati troškove osoblja protivno kategornim uvjetima i trebalo bi im automatski smanjivati i broj zvijezdica. A opet oni ne mogu naći računicu bez takvog ponašanja i poslovanja i tome ne vidim kraja. Završit ću ovu, možda pomalo i zbrčkanu kolumnu osobnim viđenjem prema kojemu barem Dubrovnik i ovdašnji turizam, ali i koješta drugo moraju promijeniti "gard", shvatiti i prihvatiti da je brand, kao i svaka druga roba potrošna, da se mora zanavljati i inovirati, prilagođavati, puno brže i racionalnije reagirati, od vrha do dna. Reći ću i to da se pričama i hajkama na tobožnje domaće izdajnike, plaćenike, prodane duše koje se toliko proširiše i sve se odnose na naše sugrađane neće postići ništa dobroga, naprotiv. Budite sigurni da će to netko treći iskoristiti na vašu i našu štetu. Ne moramo se slagati ni razmišljati isto, nije to ni poželjno, ali neki minimum međusobnog povjerenja i vjere u dobre namjere ipak mora biti. Za boljitak onih koji dolaze iza nas i perspektive ipak moguće i boljeg Grada. Nitko pobjedu ideje ili poduzetničkog pothvata nekoga drugoga ili drugačijeg ne bi trebao shvatiti i prihvatiti kao vlastiti poraz, ovdje mjesta ima za svakoga dobronamjernog, barem po meni i držim svojom obvezom tako nešto reći, ma koliko možda i bio svjestan malog dosega takve poruke.