LUDWIG VON MISES

Vjerojatno ste zamijetili u mojim komentarima kako u određenom kontekstu često citiram velikog austrijskog liberalnog ekonomista, pa i filozofa Ludwiga von Misesa /1881-1973/. Moglo bi se reći da je, recimo u opisu gubitničkog mentaliteta vrlo sličan svom jednako velikom sunarodnjaku, književniku Thomasu Bernhardu /1931-1989/. I Mises je, na svoj način ogorčeni protivnik i nacističkog i socijalističkog svjetonazora, toliko rasprostranjenog baš u vlastitoj domovini, Austriji. Ali i općenito uzevši, svi protivnici u krajnjem kolektivnog i totalitarnog duha i zagovornici individualizma i u novije vrijeme takozvanog neoliberalnog kapitalizma praktično su izopćeni jer taj, nazovimo ga eksperiment navodno nije uspio i eto, kao da se došlo do Marxa i njegovu tvrdnju da će se kapitalizam sam po sebi urušiti. I s hrvatskih ekonomskih i političkih katedra na sva zvona grmi se o zloćudnosti neoliberalnog kapitalizma /kojega uzgred u Hrvatskoj i ne može biti jer kapitalizma, pogotovu još i liberalnog ovdje skoro da nikada nije ni bilo, barem ne u temeljnim sastavnicama/, pogubnoj naravi "profiterizma", agresiji krupnog kapitala i "fukarama" posvuda, od poduzetnika do vlastodržaca. Mises je odavno tvrdio, ali već i nekoliko puta se ispostavilo da su "sve krize u kapitalizmu izazvane suviše labavom monetarnom politikom u prethodnom usponu koja zakonito dovodi do povećanja količine novca i kredita u sustavu daleko iznad realnih vrijednosti" što je i sada, u ovoj globalnoj ekonomskoj recesiji lako dokazati. To za ovaj "opis" Ludwiga von Misesa nije toliko ni bitno, koliko njegova briljantna i neoboriva kritika antikapitalističkog, socijalističkog i birokratskog mentaliteta, svodeći je čak i na vrlo niske razine, svakodnevno ponašanje i djelovanje, nazovimo ih tako običnih ljudi, službenika, profesora, političara i sl. Na sva zvona i stalno se grmi, usudio bih se reći od precijenjenih, a to smo, ne zavaravajmo svi mi, da je liberalizam, individualizam i kapitalizam prošlost, da je Misesova doktrina nepovratno propala, s njom i slobodno tržište i sve tako. Ne treba biti osobito pametan za tvrdnju da je kapitalizam u krizi, ali nešto što je prirodno postavljeno i iza sebe ima tako blistave materijalne i duhovne učinke, pa i temelje nema nikakvih izgleda da se posve uruši i ništa bolje ne može se ponuditi, a da je na "terenu" održivo i tako će biti još dugo, dugo. Možda i nije začuđujuće, s obzirom da smo živjeli u takvom političkom i ekonomskom sustavu, koliko je socijalistički način razmišljanja, pa i djelovanja kod nas rasprostranjen i koliko je velik prijezir prema bogatima, poduzetnicima i uopće uspješnima. Pa i osobno sam bio, ispostavlja se ništa drugo nego zarobljenik takvog "svjetonazora" i uopće uvjerenja da su za našu sudbinu zaduženi neki viši i moćniji, a ne mi sami. A dugo mi je trebalo i za razumjeti zbog čega su neki uspješniji, a neki ne, odnosno "razumjeti okolnosti mjesta i vremena" i ne biti ogorčen na uspješne, barem ne po nekim ekonomskim mjerilima. Mislim da sam se te, ništa drugo nego "bolesti zavisti i jala" ipak izliječio, iako možda ne potpuno. Jasno je kao dan, kao što piše Mises, skoro u svakom slučaju i na svakom mjestu da će manje uspješni ili potpuni gubitnici stvarati prepreke uspješnim, dobitnicima ili onima koji kane to tek postati. "Kako bi se utješio i povratio samopotvrdu, takav je čovjek u potrazi za žrtvenim janjetom. Pokušava se uvjeriti da nije on kriv. Ona je barem jednako sjajan, učinkovit i poduzetan kao i oni koji su ga nadmašili. Nažalost, ovaj naš zao društveni poredak ne dodjeljuje nagrade najzaslužnijima; on kruni nepoštene, beskrupulozne gadove, prevarante, one koji iskorištavaju “grube individualce”. Ono što ga je učinilo neuspješnim njegovo je poštenje. Bio je previše pristojan da bi se služio trikovima kojima njegovi suparnici duguju svoj uspon. Uvjeti u kapitalizmu su takvi da je čovjek primoran birati između vrline i siromaštva s jedne i poroka i bogatstva s druge strane. On je, hvala Bogu, izabrao prvu opciju, a odbio drugu. Ta potraga za žrtvenim janjetom stav je ljudi koji žive u društvenom poretku koji se prema svakome odnosi u skladu s njegovim doprinosima dobrobiti sunarodnjaka i u kojem je svako kovač svoje sreće. U takvom je društvu svaki čije ambicije nisu u potpunosti zadovoljene ljutit na sreću svih onih koji su bolje uspjeli. Luda izražava te osjećaje u kleveti i optužbi. Oni profinjeniji neće se upuštati u osobnu klevetu. Oni sublimiraju svoju mržnju u filozofiju, filozofiju antikapitalizma, kako bi utišali unutarnji glas koji im govori da je njihov neuspjeh u potpunosti njihova krivica. Njihov fanatizam u obrani kritike kapitalizma proizlazi upravo iz toga što se bore protiv vlastite svijesti o tome da je ona pogrešna. Patnja zbog frustrirajućih ambicija svojstvena je ljudima koji žive u društvu jednakosti pred zakonom. Ona nije uzrokovana jednakošću pred zakonom već činjenicom da u društvu jednakosti pred zakonom nejednakost ljudi prema intelektualnim sposobnostima, snazi volje i primjene postaje vidljiva. Jaz između onoga što čovjek jest i što postiže te onoga što sam misli o vlastitim sposobnostima i postignućima nemilosrdno je otkriven. Sanjarenja o “pravednom” svijetu koji bi se prema svakom odnosio prema njihovoj “pravoj vrijednosti” sklonište je svih onih koji pate od nedostatka samopouzdanja." piše Mises i s čime se posve slažem. Svaki poredak koji u sebi nema ugrađene temelje liberalizma, slobodnog tržišta, političke demokracije i slobodnog izbora nužno vodi u ekonomsku bijedu, nacionalizam, kolektivizam i totalitarizam, kako ga god nazvali i licemjerno je tvrditi drugačije. Sve mi je milo što se dokazalo uspješnim i sve mi je sumnjivo što se tek treba dokazati i tu se ostavljaju veliki prostori manipulacije. Ipak, ni Mises ni Bernhard nisu na ovim našim prostorima rado čitani jer su "surovo" precizni i "gađaju nas izravno u meko tkivo". Ne bi ih nikome ni preporučio čitati, jer taman posla, pored svakodnevne "borbe" s drugima, još se boriti i sam sa sobom i živjeti bez zabluda pretežak je teret.