Doba u kojem je radikalni antikapitalistički pokret zadobio naizgled neodoljivu snagu iznjedrio je novi književni žanr, detektivsku priču. Ista je generacija Engleza čiji su glasovi doveli doveli laburističku stranku na vlast bila zanesena autorima poput Edgara Wallacea. Jedan od istaknutih britanskih socijalističkih autora, G.D.H. Cole, nije ništa manje istaknut kao autor detektivskih priča. Konzistentan bi marksist detektivsku priču trebao nazvati – možda zajedno s holivudskim stripovima i "umjetnosti" striptiza – artističkom nadgradnjom doba radničkih sindikata i socijalizma. Mnogi su povjesničari, sociolozi i psiholozi pokušali objasniti popularnost toga čudnog žanra. Od svih ispitivanja najdublje je ono profesora W.O. Aydelottea. Profesor Aydelotte ima pravo kada tvrdi da je povijesna vrijednost detektivskih priča u tome što opisuju sanjarenja i time bacaju svjetlo na ljude koji ih čitaju. U pravu je i kada sugerira da se čitatelj poistovjećuje s detektivom i vrlo općenito detektiva čini produženjem svojega ega. Taj je čitatelj frustriran čovjek koji nije ostvario položaj na koji ga je njegova ambicija tjerala. Kao što smo već rekli, on je spreman utješiti se okrivljujući nepravednost kapitalističkog sustava. Nije uspio jer je pošten i poštuje zakon. Njegovi su sretni sunatjecatelji uspjeli jer su nečasni: oni su pribjegli ručnim trikovima na koje on, savjestan i neiskvarljiv, nikada ne bi ni pomišljao. Kada bi ljudi samo znali kako su pokvareni ti arogantni skorojevići! Njihovi zločini nažalost ostaju skriveni te oni uživaju nezasluženi ugled. Ali doći će dan odluke. On će ih sam razotkriti i objelodanit će njihova nedjela. Tipičan je razvoj događaja u detektivskoj priči sljedeći: čovjek koga smatraju uglednim i nesposobnim za kakvo otrcano djelovanje počinio je stravičan zločin. Nitko na njega ne sumnja. Ali pametan detektiv ne može biti prevaren. On zna sve o takvim prijetvornim hipokritima. Prikuplja sveobuhvatnu dokaznu građu za osudu prijestupnika. Zahvaljujući njemu dobra strana konačno pobjeđuje. Razotkrivanje krivca koji se pretvara da je ugledan građanin bila je, s prikrivenom antiburžujskom namjerom, često obrađivana tema i na višim književnim razinama, primjerice u Ibsenovom djelu The Pillars of Society. Detektivska priča pojednostavnjuje radnju i u nju uvodi jeftin lik detektiva koji je pravičan i koji uživa u ponižavanju čovjeka koga su svi smatrali besprijekornim građaninom. Njegov je motiv podsvjesna mržnja prema uspješnoj "buržoaziji". Njegovi su kolege na suprotnoj strani inspektori vladine policije. Oni su preglupi i previše zaokupljeni da bi riješili zagonetku. Katkada se čak implicira i to da su nenamjerno pristrani, da su na strani krivca jer ih se njegova društvena uloga jako dojmila. Detektiv svladava prepreke koje mu je njihova tromost postavila na put. Njegova je pobjeda poraz autoriteta buržujske države koja je postavila takve policajce. Zbog toga je detektivska priča omiljena među ljudima koji pate od frustriranih ambicija. /Postoje naravno i drugi čitatelji detektivskih priča./ Oni danju i noću sanjaju da će se osvetiti uspješnim konkurentima. Sanjaju trenutak kada će njihovog suparnika "odvesti policija s lisičinama oko zglobova". Ta im je zadovoljština pobjedonosno dana na vrhuncu priče u kojoj se sami postovjećuju s detektivom, a uhićenog ubojicu s rivalom koji ih je pretekao.
8. ožujka 2011.
Ludwig von Mises: Antikapitalistički mentalitet
