Dakle, nitko nije kriv dok mu se to pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže, pa nije to ni Pašalić, ma koliko ga netko mrzio ili volio. Samo u jednoj stvari ili tezi Ivić ne djeluje uvjerljivo. To da nije bio ključna, najmoćnija "figura" hrvatske politike u proteklom desetljeću, dakle u prijelomnom razdoblju ove države, to može "objesiti mačku o rep". Ali i za to je imao i legitimitet i legalitet i volju i znanje i sve je to cijena demokracije, većinske volje i ne baš rijetkih zabluda o našim dobrim i njihovim lošim momcima. A kad je vladao svojom moćnom mrežom poslušnika, kojih je, usput bilo iz svih regija, subregija, brda i dolina, mora i kopna, nitko mu zapravo ništa nije ni mogao, a takvih je uvijek bilo i bit će i ne samo ovdje kod nas. Pa i kad je pao, na onom povijesnom saboru HDZ, to uopće nije bilo tako uvjerljivo i trajno je pitanje što bi bilo da nije bilo Glavaševih "borbaša". Uostalom, svaki narod u svako doba u svakim okolnostima ima vlast kakvu zaslužuje, od najranijih vremena i tko zna dokad. A je li se obogatio ili nije koristeći svoju moć, pa valjda i jest na slobodnom tržištu i slobodnoj državi kakvi su tada bili i oni koji su tada na sve to upozoravali nisu bili ništa drugo nego komunjare, jugonostalgičari i tome sl., barem prema uvjerenju opet tada većinskog izbornika.
Ne čudim se novinarima, medijima i njihovoj "nesnalažljivosti", jer golema većina njih, da ne kažem svi su u službi nečijih i nekih interesa, ta kako bi uopće preživjeli. Ali čudim se predsjedniku Mesiću i njegovoj reakciji na bombe u Pašalićevom dvorištu. To je dvorište nekada bila skoro cijela Hrvatska, a sad je tako malo da nipošto ne zavrijeđuje onako površnu, pa i osvetničku ocjenu. Ne znam tko li samo tako Mesića savjetuje ili je to možda ipak njegov osobni stav. Jer, svako nasilje, bombe i sl. treba odmah i bez bilo kakvog ostatka na svakoj razini osuditi, pa i spram najvećeg neprijatelja, makar da je to i Pašalić. A kakav je lik i djelo žrtve, u ovome slučaju Pašalića i njegove obitelji, pa i njegovih pobočnika, to je predmetom nekih drugih postupaka i rasprava i bombe nikada ne mogu i ne smiju biti povod takvoj vrsti reakcije.
Sve u svemu, za Hrvatsku koja je za neke već u Europi i za one koji europski put podržavaju, politički slom Pašalića i njegovih pristaša svakako je dobra stvar. Utoliko što tako misli o njemu i sličnima ta Europa. Iako baš i nisam uvjeren da je i njegova nešto blaža inačica nije i dandanas prevladavajuća u hrvatskoj politici. Nakon mlake SDP-ove koalicije i povratka HDZ-a sve se pomiće s ajmo rijeti blagog desnog centra na desnicu. Posljedica je to ničeg drugoga nego slabe nacionalne ekonomije, visoke nezaposlenosti, izostanka perspektiva, korupcije, kriminala i "ja tebi, ti meni" politike. Pa i dosta toga Sanaderova Vlada čini mimo svoje volje i izvornih uvjerenja i njemu samo nije nimalo lako, kad je u pitanje neki rad mimo volje uopće. Ponekad mi se učini da imamo državu, ali ne znamo kako bi s njom. Još uvijek je žilavo i razmišljanje da je važno imati svoju državu, bez obzira kakva je, pa čak i za koga je i svaka kritika ne prima se dobronamjerno. A ja tvrdim da golema većina, bez obzira na politička, vjerska i ne znam kakva uvjerenja želi bogatu, stabilnu i vedru Lijepu našu i da sumnje u takva uvjerenja, ničim dokumentirane, odvlače od htijenja i one koji znaju i umiju.
Nešto malo i o Pašaliću kao poduzetniku. Najprije, nije baš svejedno pokucali za kredit na vrata bilo koje banke kada to čini Pašalić ili recimo ja, bez obzira na poduzetničku ideju i njezinu neprijepornu profitabilnu perspektivu i jasno je da nećemo imati jednak tretman. Hrvatskih banaka, kao i koječega drugog do jučer vrijednog, više i nema i tko zna kad će i hoće li ikad više biti. Pitanje je uopće koliko s dugom od 30 milijardi $ ova zemlja uopće i može biti suverena i sva ta servilnost vladajućih prema vani i prijekori unutra ide mi na živce. Međutim, Pašalić ima pravo na slobodnom tržištu kakvo jest tražiti i dobiti ili ishoditi kredit i za kupnju zemljišta i za gradnju vila, jer to su danas na ovome našem tlu najprofitabilniji projekti. Čak i kad se "podmire" i političari, i projektanti i državni službenici i lokalni moćnici. To je naša zbilja, do daljnjega. Kupi i izgradi za 2, prodaj za 3 ili 4 ili 5 tisuća eura po "kvadratu" ili četvornom metru, bez puno muke i za poduzetnika i za banku. Kakva proizvodnja, kakve usluge, kakvo zapošljavanje, kakvo opće, kakva budućnost mladih naraštaja, kakvi "bakrači", kakve "trice i kučine". A da samo podsjetim, poduzetnici, naravno oni uspješni, svugdje na kugli zemaljskoj, pa tako i u djeliću zvanom Hrvatska su oni koji najbolje razumijevaju vrijeme i okolnosti, ponudu i potražnju, nevezano jesu li liječnici opće prakse, ekonomisti ili dojučerašnji vozači ili tko zna što. Znanje i umijeće uspješnog poduzetnika nije ništa manje, naprotiv, nerijetko je i puno veće od nekog diplomanta, doktora znanosti i sl. Jer, taj se suočava s i riješava niz nepoznanica i nepredvidivih situacija i najbolje koristi sve svoje "resurse", uključujući i političku "baštinu", poput Pašalića. A slobodno tržište u hrvatskoj inačici čini i lojalna i nelojalna konkurencija, i bijela i siva ekonomija, i nikad procesuirani živi i mrtvi kriminalci, i politički podobnici, i monopoli i oligopoli i u takvoj se džungli treba snaći i riskirati i svašta podnositi. Napokon, i nije to za svakoga. Čudo zvano tržišna ekonomija, sudeći po reakcijama na bombe i kredite povezane s Pašalićem, a toga je bilo i ima i bit će koliko hoćete i drugdje i u razna vremena, dakle to čudo ovdje još nije ni shvaćeno ni prihvaćeno i običan, a i neobičan čovjek također se svemu tome čudi.
Tako se s tržištem devedesetih godina prošlog stoljećem i njegovim protagonistima, današnjim tajkunima, nastoje, vjerujem s najboljim nakanama obračunati prof. Ivo Josipović i SDP, zagovarajući i ustavni zakon na tu temu. Ponavljam, pravna regulativa u Hrvatskoj, osobito koja se tiče ekonomije, kaznenih zakona, pa čak i pretvorbena legislativa, posve je korektna. Jedini je problem što nema niti će ikad biti političke volje, bez obzira tko je "gori, a tko doli". Taman posla da se ukradeno vrati! Ta kralo se i u Titovo i u Aleksandrovo doba, i u Francuskoj i u Austrijskoj i Dubrovačkoj Republici i posvuda na ovome svijetu i kad bi se stvari do kraja raščistile veliko je pitanje tko je istinski vlasnik nečega. Slažem se s Hayekom da smo svi mi, kao potrošači ili kupci, zapravo suvlasnici nečega, jer sve to njihovo imanje i bogatstvo, i tvornice i hoteli ne bi vrijedili ni centa. Koliko god pesimistično zvučalo, što se više obračunavamo s prošlošću, ovakvom ili onakvom, gubimo bitku s budućnošću i ne vidim ovome kraja. Kad dublje pomislim, zapravo ne mali broj političara i sličnih, pa i cijela medijska industrija žive od obračuna s prošlosti, pa i u prošlim vremena.
A hoće li ili ne kupiti dionice INE, pita me čeljad, s uvjerenjem da o tome nešto znam. I nađem se uvijek u čudu i u problemima kako na to odgovoriti. Bilo kakve savjete, osim profesionalnih, klonim se davati, ima tome i dulje vremena. Ništa brate nitko i nikoga skoro da i ne sluša, a nekmoli da i učini po savjetu. I ništa nije po mome, ali se dođe na moje, začuđujuće u kratkom vremenu, no ipak prekasno. Što se dionica uopće tiče, njihova se vrijednost utvrđuje na temelju poslovnih perspektiva njihovih izdavatelja /poduzeća, fondova, banaka i sl./. Tu je najmanje važna nečija čak i lijepa prošlost, pa i sadašnjost, važno je ono što je krajnje neizvjesno i rizično, a to je budućnost. Kai Uwe Ricke, glavni direktor Deutsche Telekoma /dakle i HT-a/, "sletio" je jer je taj poslovni div izgubio 1.5 milijun pretplatnika u fiksnoj telefoniji, a u toj vrsti telekomunikacija u novim uvjetima se nisu snašli. "Uzletio" je novi "boss" Rene Obermann i odmah su dionice "skočile" za 2.5%. Znači, dostignuto je dno, i dalje se ne može. A inače vrijednost dionica /pri čemu nominala ne znači ništa/ jako ovisi i o razvojnim potencijalima dioničkih društava, tržišnoj prilagodbi, zdravlju i kreativnosti vrhova, pravnom, ekonomskom i prometnom okruženju, ptičjoj gripi, globalnom zatopljenju ili zahlađenju i sve to ne ni jučer ni danas, nego sutra, prekosutra. Dionica ima veze s poslom, nipošto s nekretninom po sebi. A i o dionici, kao i uopće, nije važno što vi mislite o njoj, to je ekskluzivno pravo kupca ili izbornika. Ako ste srednje ili starije dobi i ne čeka vam se prinos ili dividenda od dionice ili pak razdire neizvjesnost od kapitalnog dobitka /kupnja dionice po nižoj radi prodaje po višoj cijeni/, onda ne kupujte nikakve, pa ni dionice INE. Uživajte u to malo života što vam je preostalo i djecu učite živjeti od rada, a ne vašeg nasljeđa. A ako ste mlađi, kupite, odnosno iskoristite svoje pravo, predmnijevajući pri tome da ste strpljivi i vjerujete da će oni koji se vode načelom "zrno po zrno pogača" doći na svoje. Odluka je na vama, pri kupnji i prodaji dionica, pa i bilo čega drugoga. Tu pomoći nema. A jako je važan, kako se ispostavlja i redoslijed poteza...
15. studenoga 2009.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
