Čini mi se, sudeći po svakidašnjim razgovorima, internetskim forumima i nekim osobnim /pri/viđenjima, tu oko mene, a jamačno i puno šire i dalje, kako "količina" destrukcije, negativne energije, pesimizma, zlovolje, zavisti i uopće onoga najgorega kod obične i neobične, "velike" i "male" čeljadi nikad nije bila veća i kako vrijeme teče sve je veća i veća. Tome treba dodati i posvemašnji strah koji je zahvatio ljudske duše, posve svejedno od koga nametnut, uključujući i strah od slobode, drugih i drugačijih, manjina, profita, krupnog kapitala, tržišta, konkurencije...Skoro pa svatko nas trpa u neke svoje "koševe", određuje nam mjesto u okruženju i sve na temelju vanjskih, nipošto ne "unutarnjih" obilježja, obilježava nas ili stigmatizira, ne daju nam "živa" mira, kuriozno nas promatraju s kim to sjedite, što pijete i što jedete i skoro nikada ne s najboljim nakanama ili dobronamjerno. Kao da je nastala neka bjesomučna utrka u svim tim izljevima ničega drugoga nego ljudske bijede i mizerije, očajne što taj svijet ili okruženje nije po njezinoj skici i viziji, u kojoj najčešće nema mjesta za svako ljudsko biće. Ne volim ni skice ni vizije, ni planove ni programe, ma čiji bili. Ne volim ni toliko ofucane izraze poput "sklada", "uljudbe" ili patetičnih poruka o potrebi navodne "duhovne obnove", "vraćanju korijenima ili iskonima", o nedavnoj, a još više davnoj boljoj prošlosti. Ma dajte molim vas, nikad, barem što se materijalnog tiče nije bilo bolje, a moglo bi biti još i bolje da nismo takvi kakvi jesmo, precijenjeni od prvog do zadnjega, više ili manje. A o duhovnom napretku, što je jedna ništa drugo nego apstrakcija, neću ništa dobroga reći, jer svatko malo načitaniji zna kako tu napredak ne donose ni revolucije, ni nove države ni tehnologija. Sve naše više ili manje prikrivene mržnje, licemjerja, ljubomore i jali na svom su mjestu u našim dušama, najčešće gubimo bitke s njima i prepuštamo se ovim ili ovim kolektivima, od političkih do religijskih. Možda su ti kolektivi i dobro zamišljeni, pravno uobličeni ili kanonizirani, ali oni koji ih vode slabo rade svoj posao, svijesno ili nesvjesno. Slabi su ili nikakvi domoljubi oni koji vole svoju naciju ili vjeru, plaćaju poreze vlastitoj državi i pridonose joj koliko mogu i znaju, ako jednako tako ne mrze po naciji ili vjeri drugačiji. Nisu to baš tako ni rijetka razmišljanja, pa i djelovanja. Makar se zna da je većina rjeđenje, ali manjina češće u pravu. To se inače zove pravni pozitivizam, to kad takozvani komunjara govori čistu istinu o nekome ili nečemu, ali samo zbog toga što pripada političkoj ili kakvoj drugoj manjini, naprosto ne može biti u pravu nikada, jer pobjedu iznosi argument većine. Posljedice toga "pravnog pozitivizma", materijalne i duhovne, naravno one negativne ili štetne po opće dobro razvidne su posvuda, ali podosta ih to neće nikad ni priznati. Puno mi je trebalo vremena i iskustva za spoznati da mnogima nije stalo ni do općeg ni osobnog boljitka, ako iza njega stoji ili ga pokreće "njihov", a ne "naš". Ne tako rijetka čeljad nije u stanju prepoznati ni vlastiti interes ni perspektive svojih potomaka odupirući se na sve načine htijućim stvarateljima novih vrijednosti i ulagačima, uključujući "nepoćudne" domaće, a naravno još i puno više strane. Malo kada pristupamo drugima, pa i najbližima, s one njihove bolje ili ljepše strane, gard nam je skoro pa uvijek negativnih obrisa i s tim se barem, osobno, ali i podosta drugih, suočavam "od jutra do sutra", skoro bilo kad i bilo gdje. Nećemo ovo, nećemo ono, e ovaj je onakav, onaj ovakav, a kad smo vrlo blizu odluke da ipak prihvatimo htijućeg, dobronamjernog i pokretljivog, prevlada ono "e ali..." i na kraju ga odbacimo. Dođe tako neki veći koji nam "zada" strah u kosti, prepadne nas i mi slabi, kakva je golema većina i ne samo ovdje kod i oko nas, prepustimo se volji i moćima drugih. Usudio bih se reći kako, primjerice, kod najčešćeg puka, malog i "velikog" mržnja, pa i nekrofilija i nihilizam nisu ugrađeni, nego mu mu je nametnuto od nekoga izvana i tome se oduprijeti ne može. Znam tu po Gradu podosta čeljadi koji do jučer ili prekjučer uopće nisu mrzili svoje dotadašnje prijatelje, poznanike, pa čak i svjetonazorski slične, a onda su se posve okrenuli mržnji prema tim istima. Mržnji za koju nije potreban nikakav unutarnji duševni napor i hrabrost, za razliku od ljubavi za koju je potreban itekakav duševni napor i hrabrost i što je osobina nekolicine. Kako ne bi bio pogrešno shvaćen ili kako ne bi došlo do možebitnog nesporazuma, iako je neshvaćanje i nesporazum temeljno obilježje naše socijalne egzistencije, čini se otkako je čovjeka, ova slika, sve u svemu ljudske slabosti i bijede nije svojstvena samo, nazovimo ga tako dubrovačkom mentalitetu, toga ima u jednakoj, možda i "većoj" količini posvuda, diljem kugle zemaljske. Jedino ću zaključiti da s ovakvim mentalitetom i gardom nema ni slobode, ni demokracije, ni tolerancije i svih blagodati koje one sobom donose. Inače, u svemu tome, u toj "kaljuži" ili močvari imamo jadan izbor. Pobjeći od svega i svačega u sebe ili skloniti se u neki kolektiv, što najčešće i činimo i oslobađamo vlastiti mozak i razum od muka i iskušenja koje traži vjera u sebe i svoje mogućnosti. Nije nipošto dobar, opet barem po meni, ni taj bijeg u sebe ili bijeg od sebe. Najbolja je neka sredina, između vlastite osobnosti i identiteta i realiteta kolektiva. I tako ukloniti onu stalnu rastrganost u duši koja je svojstvena mislećim ljudima. Ta tema "bijega u sebe ili bijega od sebe", kao i uzroci, a ne posljedice onoga što nam se događa moja je stalna opsesija, razvidno je to u ovim kolumnama, a bit će i ubuduće, čak i u knjizi, ako bude snage i zdravlja da je napišem. Jer držim, slabi su izgledi za neku bolju budućnost ako se u "terapiji" ne pođe od uzroka, a ne posljedica. Za takvo što potrebno je i znanje i intelektualna hrabrost i aktivitet, pa i spremnost na osobne poraze, osobito u inače čudljivoj političkoj utakmici u kojoj je jedino važan dojam najčešćeg birača i prosudba o tome kakav ste, a ne što ste. Zbog toga i teška razočaranja izabranim, ali i uvjerenje kako smo mi razočarani navodno puno bolji. Izabrani su posvuda "slika i prilika" onih koji su ih izabrali, ma kakvi bili i tako će biti na ovim prostorima još puno, puno vremena. Oni koji odstupaju "naviše" ili "naniže" po nečemu, koji nisu "preslik" izborne većine i prosjeka, slabih su izgleda za političku i društvenu promociju, a i ne trebaju zbog toga očajavati. Osim ako im je politika jedino zanimanje i jedina nada za vlastitu egzistenciju, a istini za volju i takvih nije baš malo.