Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

ILUZIJA REVIZIJE

Tko to tamo kaže da Račan nije čovjek od riječi? Ili pak da njegova Vlada ne ostvaruje predizborna obećanja? Predsjednik je razvlašćen, parlamentarna smo demokracija, proizvodnja raste, nezaposlenost se smanjuje, miliji smo svijetu, a ako Bog da zdravlja bit će još i bolje, ne samo nama…Tako je to kad sami sebe ocjenjujete. Pa neće nam valjda pričati da je od 3. siječnja još i gore ili o onome što znamo ili na vlastitoj koži osjećamo. Zato je Račan i riječ od čovjeka. Uvijek mi se čini neprimjerenim, da ne kažem i nešto teže, davati prosudbe o vlastitom učinku umjesto drugih, u ovome slučaju birača. A “lokalni” birači “crveni karton” su dodijelili Račanu, Budiši i ostalima iz koalicije, ma što oni htjeli. Sreća im je da su političari, pa sebe još i mogu izvući, a hoće li i narod, vidjet ćemo. U poduzetništvu nema takvih mogućnosti. Tržište te priznaje ili odbacuje, bez obzira je li ono normalno, /ne/uravnoteženo, sivo, čudno!

Nedavno je još jedno predizborno obećanje ostvareno. Donešen je Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije. Stat ćemo mi sad njima na kraj, manjim ili većim lopovima, pretvorbenim meštrima, “tajkunima”, skoro da će se vratiti tvornice radnicima i radnici tvornicama. I onih 40 milijardi kuna iz pretvorbene pljačke. Poručuju zakonodavci, Vlada, pravosuđe…Samo ne znam kako? Jer kad se pročita ta umotvorina ili rukotvorina, a i neovisni ekonomski i pravni stručnjaci u tome su suglasni, ne treba očekivati da će se zakinuti namiriti, a neće biti ništa ni od one “dabogda imao pa nemao…” Prema ovome Zakonu, nije moguć povratak na početak. Što se u pretvorbi dogodilo, pa i protuzakonito u prošlom tisućljeću, pravno je zastarjelo u ovome. Pretvorbeni meštri od formata i njihovi pokrovitelji, manji ili veći tajkuni, “ugledni” građani neka mirno spavaju. Ako su u pretvorbi nešto uništili ili devastirali, nema povratka. Od ničega se ne može napraviti nešto, od krumpira se pravi krumpirača, a od … A ako su nešto i stvorili, opet im nitko ne može ništa. Jer mogu to ovako ili onako uništiti ili nisko prodati, ako se netko odozgo drzne.

Da je htjela ova je vlast mogla lako i brzo riješiti “stršeće” pretvorbene ili privatizacijske radnje i njihove sudionike, bez novih zakona. Ima ih podosta i na krajnjem hrvatskom jugu. Obično se kaže “daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je”. Ali, gle čuda, i koalicija je krvava ispod kože. Sad je posve jasno da ni ova vlast ne kani provesti radikalne gospodarske /ali i sve druge/ reforme, previše je igrača u igri, stari ne odlaze, ali novi dolaze, kolač se ne povećava, ali je od sve više dijelova.

Za provedbu Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije trebala bi se pokrenuti silna državna administracija, tradicionalno spora, nestručna i korumpirana. Ali eto “posla” i novca za nju, u pravi čas, kad je na pomolu bilo njeno kresanje. Koga će i što revidirati? Tisuće propalih poduzeća ili onih u stečaju s vjerojatnim letalnim ishodom. Kakvog li smisla ima “čačkati” po poslovnim carstvima Todorića, Lukšića, Štroka, Rajića i sl. kojima je ona ili ova vlast, svaka na svoj način, omogućila da imaju to što imaju i koja su ipak “na životu”. Uostalom, provedbom revizije i njenim posljedicama došlo bi do potpune pravne nesigurnosti za domaće i inozemne investitore, koje prošlost ne zanima, bila ona čak i dobra.

Ljudi su izgubili svaku nadu “u očekivanju Godota”. Slaba je utjeha da se revizijom neka nepravilnost i otkrije, pa da netko bude i kažnjen. Lijepo bi bilo kad bi vratili novac, pokrenuli proizvodnju, razvitak. Ali mnogim “pretvoriteljima” nije to ni na kraj pameti, neki ovdje odavno već i ne stanuju, a dosta ih je koji već sada uživaju u “plodovima svoga rada” za sebe i daleka neka pokoljenja. U najkraćem, pretvorba je završena priča, a to će skoro biti i privatizacija. Otvarati je znači zabavljati umorni narod i davati mu lažnu nadu do idućih izbora i novih tema. Za takvu zabavu čini se da je ljudima skupa i besplatna ulaznica.

Aktualnoj hrvatskoj vlasti jasno je da je unutarnju potporu dobila obećavajući promjene i slamanje pretvorbenog kriminala, a vanjsku za stišavanje nacionalizma. Ono što joj se događalo u ovih godinu i koji mjesec upravo je obratno. Ako se hoće popraviti, a pet je do dvanaest, morala bi prestati vjerovati u moć zakona kao takvih i ući u svijet hrvatske zbilje. Ljudi traže odgovor za /ne/učinjeno, a ne što će se učiniti. Odozdo se slabije vidi, ali svakako bolje čuje. Potrebna je vizija, a ne revizija.Igra je to riječi, ali ako nema vizije, kako može biti revizije. Pa i revizije pretvorbe i privatizacije.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

16. lipnja 2001.

IZVJESNOST NEIZVJESNOSTI

Dubrovnik - Viđenja

Ako je išta izvjesno, to je da je sve neizvjesno. Pa ipak, od ljudskog pamtivijeka, čovjek uvijek teži k izvjesnim, sigurnim, nepromjenljivim…Traže se jamstva, pokrića od religije do politike za miran san ili život, sigurnost u drugome. Strah od nepoznatog, različitog ili novoga ukorijenjen je kod ljudi, negdje manje, negdje više.

Osvrnite se samo na gužve pri natječajima za popunu radnih mjesta u javnim poduzećima, upravi i raznim paradržavnim i sl. službama. Jest da ima i golem broj nezaposlenih /nažalost svakim danom sve više/, ali je danas kod nas postala najveća privilegija raditi u javnom sektoru. Jednostavno, zato jer je tu najsigurnije, nema neizvjesnosti, plaća, kakva – takva redovita je, a može se, ako si vješt i sa strane nešto uhititi. Znam da se kod nekih zapošljavanja angažiraju i sami ministri, a politička moć iscrpljuje se upravo tamo gdje bi trebala biti najmanja. Nisu li političari tu da pridonose stvaranju povoljnijih uvjeta za gospodarstvo, rješavanje problema nezaposlenosti, donekle i socijalnih tenzija? Oni o tome pričaju, ponude i neko, najčešće općenito i neprovodivo rješenje, a kad se svode bilance, obično pred izbore, kažu da se nije moglo više, netko drugi je krivac, to je izvan njihovih moći. Ali o tome nekom drugom prigodom.

Možemo mi pričati što god nas je volja, ali je činjenica da socijalistički duh, sa svemoćnom državom i netržišnom klimom i u našim, dubrovačkim okvirima, stvarno prevladava. To je zapravo najteže nasljeđe tzv. posebnog puta – “samoupravnog socijalizma”, koji je uspostavom neovisne hrvatske države nestao s papira, ali ne i iz životne svakodnevice. U svim je važnijim hrvatskim zakonskim i sl. aktima uveden politički pluralizam, demokracija, slobodno tržište, sve što je važno za djelotvorno, inventivno i prosperitetno gospodarstvo. Jedini je problem što nismo ni na putu takve ekonomije, ne vidim ni male, ako ne i veće pomake. Političari i makroekonomisti cjenkaju se o tome kolika bi stopa rasta bruto domaćeg proizvoda trebala biti, 4, 5, 8 ili 10%. Stopu je lako izračunati, na nisku gospodarsku osnovicu, kakva je sada, svakako mora biti i dvoznamenkasta. Ali kako je dostići, kojim metodama i tehnikama, nema pravog odgovora. On postoji, ali njegovom provedbom suočavamo se sa živim ljudima i tu je problem. Primjerice, poslove tradicionalno neučinkovite državne i paradržavne administracije, uz primjenu nove informacijske tehnologije može daleko bolje i brže obavljati bar 30% činovnika manje. A opet, svi su oni na svojim mjestima i neće to ići lako, ma tko upravljao.

Što se dogodilo u tom razvijenom svijetu ili Europi, kojima hoćemo, pa i možemo pripadati? Zapravo je razbijen onaj strah kojega već spomenuh, prije svega strah od neizvjesnosti. On sputava, čak i dehumanizira čovjeka, čini ga gorim nego bi mogao biti. Slobodno tržište, konkurencija, politički pluralizam proizvode blagostanje /ne uvijek i za svakoga/ ali i neizvjesnost, pa i nepovjerenje. Posljedice su razvidne na svakom koraku, od gospodarskog prosperiteta do nepravdi, koje javnost i država mora ublažiti. U svijetu slobodnog tržišta i političke demokracije niti je “vuk sit, niti su ovce na broju”. Ako negdje i jesu, na vidiku je stagnacija ili nazadovanje, što i povijest potvrđuje.

Kako piše Michael Novak “težnja za sigurnošću neprijateljski se odnosi prema riziku i kreativnosti. U svojoj krajnosti, ona se neprijateljski odnosi čak i prema slobodi. U svijetu nepredvidljive vjerojatnosti, rizike je nemoguće izbjeći pokušajem da se svijet učini predvidljivim i sigurnim. Svaki takav pokušaj zadire u samu srž stvari. On ima paralizirajuće djelovanje na ulaganja, istraživanja, eksperimentalna sondiranja, napredovanje proizvodnosti pa i na sam napredak. Ljudi privrženi sigurnosti suzuju krug vlastite budućnosti.”

To je ono što nam se “događa” ne od jučer, usudio bih se reći još od pada Dubrovačke Republike. Koliko se toga vrijednog, materijalnog, pa i duhovnog stvorilo u posljednjih 200 godina? Ne baš puno! U nekom drugom, ali svakako tržišnom i demokratskom sustavu, u svojoj, hrvatskoj suverenoj državi, s istim ljudima moglo se učiniti mnogostruko više. Povijesne okolnosti i odnos političkih snaga nisu nam bile skloni i taj dio priče treba prepustiti znanosti. Moramo se usmjeriti na buduće mogućnosti, koje su na svu sreću ipak velike.

Vrijedno je učiti se i na iskustvima drugih. Primjerice, “društvo u kojem svi imaju identične prihode nije nužno i pravedno. Izvjesno je da pokušaj da ga se dosegne ima mnoge zle posljedice, neke namjerne, druge nenamjerne. Među namjerne posljedice broji se ograničavanje slobode i širenje državne prinude. Nadalje, pokušaj nametanja jednakosti prihoda premješta žarište ekonomskog zanimanja s proizvodnje na distribuciju. To znači vraćanje na predmoderne ekonomske predodžbe. Takav korak unatrag ima za sigurnu posljedicu pad štednje, ulaganja i proizvodnosti. On nužno dovodi do društva statičnijeg od onog slobodnog. Briga za jednakost šansi konzistentna je s inicijativom i nejednakošću. Briga za jednakost rezultata to nije. Ako se nagrada naprosto dodijeljuje, onda zapravo svi žive kao izdržavane osobe. Među nenamjerne posljedice traganja za jednakošću rezultata spada rast potištenosti i zlovolje. Društvo koje dinamiku, šansu, slobodu i pokretljivost cijeni manje od jednake raspodjele dobara, pothranjuje vatru zavisti koju je po pretpostavci trebalo zapretati” kaže Novak, koji nije naš sugrađanin, ali kao da jest, bar po mojem viđenju Grada danas.

Ako hoćete biti u trendu, onda na svaku, pa i dobronamjernu kritiku, odgovorite znanom “nije važno što, nego tko govori”. Ili, tko je on da nam dijeli ovakve ili onakve lekcije? Što se toga tiče, u trendu nisam, naprotiv. A u ovoj kolumni iznosim osobna viđenja ekonomske zbilje, ponekad nešto i šire. Nipošto lekcije. Nakana mi je tek potaknuti na razmišljanje, pa i drugačiji pristup istoj stvari. Možda se onda nešto i dogodi…

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

5. svibnja 2001.

NAJSKUPLJI GRAD

Dubrovnik - Viđenja

Stravične posljedice rušilačkih hordi s istoka i gospodarske krize već desetljeće čini se da su najteže upravo na dubrovačkom području. Lokalne i državne vlasti su se mijenjale, ali ovdje pomaka nabolje skoro da i nema. Štoviše, danas je i gore nego prije tri-četiri godine, unatoč turističkom oporavku. Stečajeva sa “smrtonosnim” ishodom sve je više, a dosta ih se i ne otvara, iako bi po slovu zakona tako trebalo biti. Nezaposlenost svih dobnih skupina ne jenjava, kupovna moć pučanstva i dohodak po stanovniku na vrlo su niskoj razini. Ne vjerujem da taj dohodak premašuje 3.500 USD, a znao je biti i preko 6.000 USD, ne tako davno. Sve je to popraćeno brojnim socijalnim problemima i devijacijama, a i psihološka struktura “prosječne” Dubrovkinje ili Dubrovčanina nešto je posve drukčija u odnosu na predratno doba. Uvjerenja sam da smo danas depresivniji, pesimističniji, pa i zavidniji nego ikad, a nije nas lako ni pokrenuti. A i kako će kad su mnogima “uzori” oni koji su po danu ili noći, svejedno, postali lokalni tajkuni, pa im se i ne mili ona “zrno po zrno – pogača”. Jer, do pogače se i ne mora uvijek zrnima, može se i “prečice”…

Dubrovnik je, eto i najsvježije “crne vijesti” najskuplji hrvatski grad. Tako su ovdje u listopadu minimalni životni troškovi četveročlane obitelji /prehrana, stanovanje, javni prijevoz, higijena i kultura/ čak 6.959 kuna, u Zagrebu 6.319 kuna, u Osijeku 6.632, Rijeci 6.613 i Splitu 6.487 kuna. Ako bi se ovome dodali još i troškovi najma stana /cca 1.700 kuna prosječno/, pa jedan tjednik i dnevni list, bilo bi to još 228 kuna. Kako “skupiti” još za dnevnu kavu, piće i sl. za većinu je umijeće. Osvrnemo li se na dubrovačku svakidašnjicu čini se da je kafića, lijepih i skupih automobila sve više, ne zaostaje se ni za modnim trendovima, ali to, bar po meni, nisu veći postotci. Ako nisam u pravu, za zaključiti je da je naša čeljad izvanredno žilava, umješna i prilagodljiva svim nevoljama. Što bi tek onda bilo da nismo prometno odsječeni, da nam je okruženje koliko-toliko prijateljsko i da Zagreb ima malo drukčiju optiku prema krajnjem hrvatskom jugu!?

Nakon svega što nas je snašlo, od granata do neimaštine, postavlja se i pitanje koje su to političke i socijalne snage, tu među nama, koje mogu vratiti vjeru u bolje danas, naravno i sutra, ukazati na ovdašnje mogućnosti i otvoriti putove dolaska “nekih novih klinaca” u sva područja ljudskog življenja, od ekonomije do kulture. Naravno, na najboljim dubrovačkim tradicijama i sukladno novim europskim i mediteranskim standardima i prilikama. Hvala Bogu ima ih dosta među mladim i školovanim ljudima, ali ritam promjena mora biti znatno brži, učinci vidljiviji i odgovornost za propuste veća.

Ali, moram priznati da i sve navedeno, ako se i dogodi, ipak nije dovoljno da Dubrovnik postane jeftiniji ili da bar ne bude najskuplji hrvatski grad. Bit će potrebno oblikovati posve novi “dubrovački proizvod” s tradicionalnim, ali i suvremenim elementima u svim sastavnicama, s naglaskom na ovdašnje posebnosti koje se mogu skladno uklopiti u hrvatsko tkivo. Znači da je neophodno daleko se brže i kvalitetnije prometno povezati, postati otvoreniji prema inozemnim ulagačima /kad već naši nisu kadri/ na koncesijskim i sl. modelima, postaviti vlastita pravila igre i standarde koje će svi “igrači” biti obvezni poštivati. Jer, Dubrovnik je oduvijek bio nešto posebno i drugo, nešto bolje i lako prepoznatljivo domaćem i stranom svijetu, a to može biti već i danas, sutra još i više.

S ekonomskog stajališta, krajnji hrvatski jug mora postati “regulirano tržište”, ma što to značilo. Višegodišnje gospodarske, prostorne, pa ako hoćete i kulturne devastacije jednostavno treba zaustaviti i spasiti što se spasiti može. Postojeće stvorene potencijale treba obnoviti i prilagoditi ih zahtjevima vremena, za nove, primjerice građevine, mjesta već i nema. Treba nam više zraka, zelenila, cvijeća, šetnica. Ako profitna logika nadomjesti vrijednosnu, a potonja je Dubrovniku na dugi rok jedino ispravna, Malthusov strah da će biti “mjesta samo za stajanje”, bar na ovome djeliću hrvatske zemlje, bit će opravdan. A kako je stajati, prosudite sami…

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"

Dubrovnik, 3. studenoga 2001.

DEMOGRAFSKI ŠOK

Dubrovnik - Viđenja

U moru loših vijesti /za nekoga to možda i nisu/ bez većeg odjeka je ona, po meni šokantna. Prema prethodnim podacima Popisa stanovništva 2001. na području bivše općine Dubrovnik /Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovnik, Dubrovačko primorje, Pelješac, isključujući dio sadašnje općine Orebić, Elafitsko otočje i Mljet/ živi 67.779 stanovnika, što je za 5.1% manje u odnosu na 1991. /71.419/! Dakle, ima nas manje 3.610, a podsjetio bih da se u razdoblju od 1971. do 1981. taj broj povećao za 7.136, a od potonje godine do 1991. za daljnjih 5.288. Nisam demograf i njima svakako treba prepustiti potanku znanstvenu analizu uzroka ovakvih kretanja u posljednjem desetljeću, ali su neke stvari posve razvidne.

Negativna demografska bilanca samo je, ali i najteža posljedica onoga što nam se događalo u proteklom desetljeću, od srpsko-crnogorske agresije, socijalnog i gospodarskog kraha, nekih prirodnih nesreća, pa recimo i to – do centralizirane strukture hrvatske države i straha one i ove vlasti od regionalnih posebnosti, osobito onih s dubrovačkim predznakom. To što nas je sve manje cijena je koju je Dubrovnik i njegovo stanovništvo platilo za hrvatsku suverenost i usudio bih se reći da je veća nego u bilo kojim drugim hrvatskim krajevima. Ispostavljen je “demografski račun” koji prethodno ipak nije predujmljen, a kako ide, tko zna i kad će.

Kod nas je to odavno tako. Brojke nas ne mogu probuditi, malo su kome zanimljive, a događaj, makar i beznačajan svraća veću pozornost. Više volim pisati o uzrocima, a ne posljedicama. Nažalost, uzroci ne uzbuđuju, posljedice se pamte.

Što se dogodilo u proteklom desetljeću? Jednostavno, Dubrovnik se ne čini privlačnim za ostanak i život Dubrovčanima, štoviše /jer je tamo još gore/ zanimljiviji je susjednom, pa i udaljenijem hrvatskom pučanstvu. Tzv. migracijski saldo /bilanca iseljenog i useljenog stanovništva/ imat će “ljubičasta” obilježja. Kako Dubrovnik i može biti privlačan kad je skoro nemoguće mladom, darovitom i školovanom čovjeku naći bilo kakav, da ne govorimo o kreativnom i karijernom poslu. Gospodarsko stanje, ali još više struktura djelatnosti nepremostiva su prepreka tome već desetljećima. Nipošto ne potcjenjujući niti jedan posao, ali ako se netko uopće i može zaposliti, to su uglavnom jednostavna radna mjesta. Dovoljno je oko sebe pogledati što rade, primjerice, diplomirani ekonomisti. A koliko ih tek ne radi ništa.

Nije li na ovim prostorima umiranje češće od života, rađanja? Porast nataliteta ničim se ni stimulira, teško je živjeti i bez djece, a nekmoli s njima. A tvrdim da nas u gospodarski i socijalno sređenim uvjetima može i dvostruko više daleko bolje živjeti i ne razmišljati o većem broju djece, odlasku i sl. Dubrovački prirodni i stvoreni potencijali, makar djelomice i devastirani, s mudrim lokalnim vođenjem i snažnijom potporom hrvatske države, blagostanje čine mogućim.

Mišljenja sam da političarima, ali i svima drugima kojima je do renesanse Dubrovnika stalo /ima i onih kojima je najbolje ovako, ali nažalost i takvi odlučuju o našoj sudbini/ demografski šok mora biti prekretnica. Znak za radikalne promjene u svim područjima ljudske djelatnosti ili provedbu “reinženjeringa”, odnosno o istim stvarima na drugačiji, moderniji način promišljati i djelovati. Tko neće ili pak ne može, morao bi odstupiti, dati prigodu drugima koji hoće. Bez straha da će oni promašiti. Jer, što se još može gorega učiniti od postojećeg. Ljudski je griješiti, ali ne činiti ništa, što je tek to?

Predlažem da nove gradske vlasti, ali i one konavoske, župske, primorske, pelješke i mljetske okupe sve najbolje ljude na gospodarskom i kulturnom planu koji su unatoč svega ostali ovdje, bez “maće”, ali s voljom da demografski šok pretvore u “šok budućnosti”. Nitko od nas ne smije patiti zato što se oni gori ne slažu. Dovoljno je mjesta za sve dobronamjerne pod ovim dubrovačkim suncem. Ne smijemo biti svjedoci svoga vremena, nego njegovi čimbenici. Tada će nas biti i više i nikome neće biti tijesno. Neka nas 2011. bude kao 1991. i to je jednostavna zadaća ili cilj. Od toga se treba polaziti u svim vizijama i to je mjerilo uspjeha ili neuspjeha, uz sve ostalo. Kratko i jasno.

Dubrovnik, 9. lipnja 2001.

Bajro Sarić - "Dubrovačka Republika"

DUBRAVKIN PUT

Dubrovnik - Viđenja

Još od vremena njenog otvaranja, kavana "Dubravka" svojevrsni je znak ne samo dubrovačkog ugostiteljstva, nego i svekolikog društvenog i kulturnog života. A Josip Bersa će u svojim “Dubrovačkim slikama i prilikama”: “Međutim, izvan grada na Brsaljama bude otvorena g. 1836. Birimišina kafana, koja nabrzo postade najomiljelijom u Dubrovniku. To je bio skok u modernost, dostojan latinskog heksametra, pa se nađe i pjesnik za taj posao, naime Luko Didak Sorgo. On je pjeva u latinskoj poslanici Matu Lujovu Zamanji: “Kad se vratiš kući, naći češ novu kafanu, u kojoj možeš dobiti sladoled i čitati novine, i vidjet ćest nasred Brsalja česmu; onud šeću raskošno odjevene gospe i djevojčice, tu fenjeri obješeni o stabla osvjetljuju kao sunce sav taj prizor”...Ona se poznije prozva “Nadvojvodi Maksimilijanu”, ali građani, pa i sami stranci, zovu je “U Birimiše” i kažu: sjediti “Pred Birimišom”…Ona je nabrzo postala prava potreba, naročito u ljetno doba, i neki dubrovački izložak…Ostale kafane, koje su rasle brojem oko polovice vijeka, imale su svaka svoj politički ili društveni značaj; Birimišina bila je vazda bezlična i kozmopolitska, jer njen krasan položaj, širok pred njom prostor, svjež zrak i pogled na more primamljuju svakoga bez razlike…Jutarnji gosti bili su većinom postari gospari, koji su vodili samački život /a tih je onda bilo mnogo/. Oni su nalazili u Birimiše sve, što im je u kući nedostajalo: ljubazno dočekivanje, pažnju, društvo i zdravi zrak….Kafana, kao što i njeni polaznici, nije marila da se nagodi sa zahtjevima vremena; članovi Birimišine loze redali su se u njenoj upravi, a ona dočekivala goste uvijek istim stolicama, na kojima je trebalo paziti, da ne izgubiš ravnotežu, istim orijaškim biljarom sa sve to većim brojem krpeža, istom poslugom, lemunatom, čokolatom i sladoledom. Međutim, da se kafana, ne daj Bože, zatvorila, bio bi Dubrovnik zajaukao, ljuće, negoli kad mu je Francuz Republiku ugušio…”

Možda i previše o “Dubravkinoj” prošlosti, jer se o njenoj sadašnjosti može u svega nekoliko riječi sve smjestiti. Potpun koncepcijski i gospodarski promašaj - ma tko iza njega stajao i kojeg li je uma to djelo! Očito, “nije marilo nagoditi se sa zahtjevima vremena”. Prije stotinjak i više godina, to i nije bilo tako važno, ali danas, eto jest. Jer da nije bilo ove “Dubravke”, ne bi morali prodavati onu, znate već koju “Dubravku”, pored ostaloga. A i inače, nipošto ne bi trebali prodavati nekretnine unutar dubrovačke povijesne jezgre, dio je to našega identiteta i tradicije, kakvi da jesu. Koncesije da, prodaja ne!

Okvirni proračun pokazuje da bi kavana "Dubravka" s ugostiteljskim i sl. sadržajima trebala ostvarivati godišnji neto-prihod od 7 milijuna kuna, da bi čisti novčani tijek /tzv. cash-flow/ bio jednak nuli ili cca 12 tisuća kuna prosječno dnevno i tako 360 dana u godini i tako šest godina da bi se dostigla točka pokrića. Ako se hoće ostvariti primjerena stopa povrata, od bar 10% godišnje, onda se to može postići s godišnjim neto-prihodom od 10 milijuna kuna ili 27.777 kuna dnevno. Sve pod uvjetom ostvarenja troškovnih standarda za objekte kapaciteta i sadržaja “Dubravke”.

I nije to strašno, puno će ih i tako razmišljati. Vjerojatno i nije, ako se prihvati da je postojeća Kavana "Dubravka" jedna skupo plaćena pogriješka i da je moguće otkloniti. Kako? Temeljitom preinakom i novim, doduše nešto manjim ulaganjima i preobrazbom u sadržaje privlačne za dubrovačku, ali i turističku mladež, recimo u Ragusa Rock Café. Do njega bi se dolazilo sve popularnijim motorkotačima, kojih je ionako na Pilama sve više, a kažu da je to i svjetski trend. Birimišino doba daleko je iza nas, sve je manje gospara, nestali su i “udbaši i jugofili” /kažu česti gosti “Dubravke” druge polovice prošlog stoljeća”/, politika se bati na drugim mjestima, a od besposlenih taksista, slučajnih prolaznika i “loših” turista ne može se “ni krpiti kraj s krajem”. Ako ne može ni tako, možda su u pravu i oni koji su prije same obnove “Dubravke” predlagali jednostavno rješenje – rušenje! I tako tu priču skončati, jednom zauvijek! I Nika Birimišu, poslužnika intendanta Vlaha Kaboge, koji “dade podići naročitu zgradu za novu kafanu”!

Čemu uopće toliko pozornosti kavani "Dubravka" i nije li to prošlo svršeno vrijeme? Za mene taj je “slučaj” paradigma nečega što se ne bi trebalo nikad više ponavljati ili događati. U sređenom gospodarstvu i makroekonomskom ozračju, obično se kreće od ideje k izvedbi. Kod “Dubravke” su “službeni poduzetnici” svih vrsta ocijenili da tu treba krenuti obratno - od izvedbe do ideje. Jer sad smo na početku priče, opet treba otvoriti raspravu na temu “Što s kavanom Dubravka”? Dakle, obnovit ćemo “Dubravku”, učinit ćemo nešto “vrijedno”, netko drugi snosit će posljedice. Ako pogodimo tim bolje, ako promašimo, nikome ništa. Bit će malo grdo dok izvedba traje, ali proći će i to. Stvarno su u pravu, jer se u ovo, za razliku od Birimišina doba, sve tako brzo zaboravlja i prolazi. Za bar 30% više utrošenog novca u obnovu “Dubravke” /a takvih je slučajeva bezbroj u turističkoj i drugoj obnovi Dubrovnika/ i silne gubitke temeljem neostvarenog dobitka po pravoj koncepciji nikome neće pasti ni dlaka kose /ako je ima/. Jer, sve je to u okvirima zakona. A “pravna država je tu da skrbi o zakonitosti, a ne o moralu”, rekao bi Tocqueville. Za miran san – ne treba više. “Molim vas lijepo, u kojoj to državi nema kriminala”, reče jedan istaknuti hrvatski političar i ostade živ. Pa zašto ga ne bi bilo i u našoj, hrvatskoj državi. Pogotovu ako iza njega ili s njim stoje “naši”, a ne “njihovi” ljudi.

Tamo gdje se ne snose nikakve posljedice ili odgovornost ne samo za neučinjeno, nego i učinjeno - pravna, ekonomska ili bar moralna, ružne su gospodarske i svake druge perspektive. Na ovim prostorima odavno je to tako, čak od vremena kada je “ugušena Dubrovačka Republika”. Kad će biti drukčije, zasad se ne zna. Dubrovačke Republike nema već 193 godine, pred naletom vremena, imperatora i političkih odnosa bijaše prevaziđena, ne treba je ni žaliti. Ali bi se nekih njenih gospodarskih, pravnih ili etičkih standarda trebalo s vremena na vrijeme bar podsjetiti…

Dubrovnik, 28. travnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"