Rasprava s profesorom Puhovskim ulazi u treći krug. Nakon mojeg teksta Ključevi razvoja, demokracija i tržište kapitala slijedilo je profesorovo reagiranje (Konkurencija?), zatim moj odgovor (Competitio sine qua non) i na posljetku profesorov odgovor Oskudica, su-kob i krematistika.
Na početku trećeg kruga rasprave nije više moguće kvalitetno obuhvatiti sve naše dijaloške rukavce o odnosu konkurencije i solidarnosti, ulozi države, intervencijama središnjih banaka i utjecaju privatnog poduzetništva i tržišnog natjecanja na razvoj demokracije. Stoga ću se u nastavku usredotočiti na glavni problem. Svodi se na to da se zagovaranje tržišnih rješenja ekonomskih problema u pravilu označava kao (neo)liberalizam u negativnom smislu te riječi.
Tom profanom rječju označava se doktrina odnosno politika koja navodno uzdiže individualizam i sebičnost, a ponizuje solidarnost i empatiju (te je sukladno tome navodno posve neosjetljiva na pitanja raspodjele dohotka). Nadalje, riječ (neo)liberalizam najčešće se predstavlja kao naivno uvjerenje da će kroz deregulaciju, liberalizaciju i uzmak države tržište samo po sebi riješiti sve ekonomske i društvene probleme na najbolji mogući način. Nerijetko se označava i kao politika koja kroz proračunsku štednju i druge slične instrumente teži svesti ulogu države na neki hipotetički minimum – moguće čak i na onu minijaturnu mjeru koja je nužna da se međusobno ne pobijemo.
Tako shvaćen liberalizam puka je utvara. Duh koji ne postoji. Kad bi postojao, uistinu bi bio ružan. Valjda je to razlog zbog kojega se vojska istjerivača angažirala ne bi li pospremila duh natrag u svjetiljku.
Cilj ovoga eseja je objasniti zašto se kritičari liberalizma najvećim dijelom bore protiv duhova. Cilj je i upozoriti da takav – površan i pogrešan – odnos prema liberalizmu uzrokuje propuste u primjeni ekonomske politike od kojih bi velika većina građana inače mogla imati velike koristi.
Poduzetništvo, tržište, konkurencija i liberalna demokracija: sukob ili prožimanje?
Privatno poduzetništvo i tržišno natjecanje često se promatraju kao sumnjivi motivi, aktivnosti i mehanizmi. Smatra se da bi, prepušteni sami sebi, ugrozili temelje demokracije i društvenog opstanka.
Uistinu postoje primjeri kada su samonikli poduzetnici postajali oligarsi i vladari ili su dovodili vladare na vlast, ili su na njihov odabir bitno utjecali ne bi li učvrstili svoje interese. Tako je osobito u totalitarnim društvima i nerazvijenim demokracijama. U Ukrajini je aktualan sukob Poroshenka i Kolomoiskya oko naftne kompanije Ukrnafta. Stoga je opravdana skepsa pa i strah od moćnih oligarhija i interesnih skupina koje niču na tržištu i šire svoj utjecaj kroz politiku. Bojimo ih se, jer njihova je težnja dokinuti konkurenciju i ekstrahirati rente, na štetu većine.
Naizgled, opasnost je sveprisutna. Većina poduzetnika, ako se nađu blizu položaja monopoliste, nastojat će takav položaj i steći. Pri tome se neće libiti uporabe političkih sredstava. No, to nije univerzalno, dominantno obilježje poduzetništva i tržišnog natjecanja.
Na svakog velikog poduzetnika ili poduzetničku organizaciju koja pokušava monopolizirati tržište i/ili kontrolirati poluge vlasti, dolazi mnoštvo malih, podređenih poduzetnika i kod njih uposlenih radnika. Njihovi su interesi suprotstavljeni velikima. Oni najčešće poduzimaju sve što je u njihovoj moći ne bi li velike spriječili u njihovom naumu. Na stranu što su takve bitke u kraćim vremenskim razdobljima često neuspješne i frustrirajuće. Za našu je raspravu bitno da se poduzetništvo ne može izjednačiti s moćnim monopolistima i sličnima koji na neki način uspijevaju prisvajati rente. Na tržištima postoje poduzetnici s različitim suprotstavljenim interesima koji se profiliraju prema okolnostima. A one su određene intenzitetom konkurencije.
Dakle, konkurencija je u samoj biti poduzetništva. Bez nje poduzetništvo atrofira u rentijerstvo i prestaje biti poduzetništvo. Konkurencija i trud koji ona iziskuje razdvaja poduzetništvo od rentijerstva.
Ako se odnos između tako definiranog poduzetništva odnosno tržišta s jedne strane, i države s druge strane promatra kroz povijest, onda se u temeljima nastanka modernih društava ne može pronaći sukob tržišta (poduzetnika) i države. Nije postojao scenarij u kojemu snažna država prvo nastaje, pa potom „uvodi“ kapitalizam i njemu odgovarajuća pravila igre, a onda racionalnom akcijom disciplinira razularene poduzetnike.
Jer, države ne nastaju u zraku. Ne nastaju ni iz čega, apstraktnom i racionalnom političkom voljom kako su mislili enciklopedisti, pa da se uporabom njihova instrumentarija „uvode“ (dizajniraju) i kontroliraju društveni sustavi. To niti komunistima nije pošlo za rukom. Povijest nudi niz objašnjenja zašto je tako.
Počeci nečega što se danas zove „kapitalizam“ smještaju se u talijanske i hanzeatske gradove zasnovane na tekstilnoj i drvnoj industriji, prometu, graditeljstvu te trgovačkom i pratećem financijskom poduzetništvu. Usporedo su se razvijali prvi oblici predstavničke demokracije.
Hibbert opisuje kako su u Firenci svi muškarci stariji od 30 g. iz obitelji koje su bile članovi gildi mogli biti birani za položaj gonfaloniere (zastavnik pravde), koji je bio prvi među devet jednakih članova gradske uprave (signorie) biranih po gradskim četvrtima. Rotacija se obavljala svaka dva mjeseca nasumičnim izvlačenjem kuglica s imenima iz kožnih vreća, takozvanih bursi. Izvlačenje je bilo javno i mogli su mu nazočiti svi građani Firence. Bez obzira jesu li bili učlanjeni u gilde. Bio je to oživljeni duh atenske demokracije kojoj su se firentinci divili.
Zakulisnom firentinskom politikom dominirale su obitelji Albizzi i Peruzzi. Njihovi najveći konkurenti – Medici – gradili su paralelan utjecaj kroz kreditiranje papinstva te donacije i savezništva s firentinskim poduzetnicima i radnicima koji nisu bili učlanjeni u moćne gilde (Minuto Popolo, ranije Ciompi). Međutim, vodećim je oligarsima smetala narodnjačka politika i bliskost s papinstvom obitelji Medici. Zbog toga je 1433. organizirano montirano suđenje. Cilj bio smaknuti Cosima de Medicia.
Cosimova je moć bila toliko velika da Albizzi i Peruzzi nisu uspjeli ishoditi smaknuće. Cosimo je tek nakratko prognan iz Firence. Već iduće godine, nakon vojnog poraza Firentinaca od Milaneza, pozvan je da se vrati. Sada su Albizzi i Peruzzi prognani. Tako je započeo definitivan uspon obitelji Medici koji se podudara s ključnim godinama talijanske renesanse petnaestoga stoljeća.
Dakle, mehanizmi predstavničke demokracije pojavili su se usporedo s pojavom neovisnih gradova, poduzetništva, trgovine i financija. Pri tome nije postojala neka apstraktna, prethodna država koja je planski, odozgo, dizajnirala i uvela demokratske mehanizme. Demokracija je evoluirala u skladu s odnosima snaga.
Snaga tržišnog natjecanja u tome je imala važnu ulogu. Konkurenciju se kroz gilde i zakulisne utjecaje na politiku nastojalo kontrolirati. No, njena se snaga, poput pritiska u pretis loncu, s tržišta prelila u politiku. Tamo je (kao i u politikama koje nisu bile pod utjecajem tržišnih odnosa) bilo više zaplotnjaštva, montiranih suđenja, prijetnji, progona i ubojstava, nego uređenih pravila igre. Pragmatična savezništva ponekad su dovodila do jačanja skupina slabijega utjecaja (slučaj odnosa Medicia s Minuto Popolo). To je vodilo daljnjoj disperziji moći (čitaj: demokratizaciji).
Firenca sigurno nije bila demokracija u današnjem smislu riječi: predstavnički cenzus na 30 godina starosti vrijedio je samo za članove gildi; bogatije su obitelji imale robove, mlade djevojke nisu smjele u javnosti pokazivati lica, a demokracija se povremeno nalazila u regresiji. Po povratku u Firencu Cosimo de Medici je u strahu od vanjskog utjecaja prognanih protivnika ukinuo mehanizam nasumičnog odabira i zamijenio ga prijedlozima Odbora za imenovanja. Članstvo u tome Odboru držao je pod čvrstom neformalnom kontrolom.
Unatoč tome, priča o odnosu političke i ekonomske moći u Firenci upućuje na to da se ne može pojednostavljeno tvrditi kako se (korisna) konkurencija može ostvariti samo u okviru prethodno konstituirane snažne države. Povijest upućuje da su poduzetnici kroz natjecanje u ekonomskoj i političkoj areni odigrali bitnu ulogu u konstituiranju i kasnijem mijenjaju modernih političkih mehanizama. Pri tome nisu bili element koji je inherentnom autoritarnošću cijelo vrijeme prijetio demokratskim i slobodarskim težnjama, već su bili i element koji ih je – namjerno ili slučajno - promicao. To je trajno obilježje poduzetništva i tržišnog natjecanja, koje nije nužno ograničeno samo na davna vremena.
Ne govorim - u terminima povijesnog determinizma - da je poduzetništvo i tržišno natjecanje nužno vodilo i da će uvijek voditi razvoju liberalne demokracije. Ta veza vjerojatno postoji, ali ju je veoma teško dokazati. Pogotovo ako je na mikroekonomskoj razini očito kako je moguće da dominantni poduzetnici – tržišni pobjednici – ponekad uspiju u težnji monopoliziranja političke sfere radi obrane statusa quo te tako stvore kronistički savez s političarima i stagnantnu društvenu elitu. No, to im u pravilu uspijeva na kratak rok. Prije ili kasnije slijedi pobuna protiv takvoga stanja potaknuta ili iznutra, od strane gubitnika, ili je rezultat gubitaka na vanjskom planu – međunarodne konkurencije. U svakoj takvoj pobuni pobunjene čine i poduzetnici - oni drugi, koji nisu imali ulaznicu za elitu. Tako je uvijek bilo, jest i bit će.
Dakle, u povijesti – a mislim na povijest Zapada - ima dovoljno epizoda koje opisuju prožimanje razvoja poduzetništva, tržišta i demokracije. Acemoglu i Robinson u tom svjetlu tumače Slavnu revoluciju (engl. Glorious Revolution) u Engleskoj 1688. Tada je na parlament prenesen dio ranijih kraljevskih ovlasti. Ključan je bio prijenos ovlasti nad poreznim zakonima. Iza svega je stajao interes stvaratelja nove vrijednosti (poduzetnika) koji su za uplatu poreza očekivali quid pro quo. Kraljica Elizabeta I je u zamjenu za povećane uplate poreza parlamentu prepustila ovlast nad dodjelom monopolnih prava. Iako se s gledišta interesa većine može činiti upitnim koliko su monopolna prava pod kontrolom parlamenta bolje rješenje od monopolnih prava pod kontrolom krune, u razvojnome smislu ipak se radilo o napretku. Povećan je broj utjecajnih trgovaca neovisnih o kruni, koji su svoje interese realizirali kroz parlament.
Kao i u slučaju Firence dva i pol stoljeća ranije, Engleska potkraj XVII st. nije bila demokracija. U parlamentu su zastupljeni interesi uskog, dominantnog sloja. Međutim, to ne umanjuje važnost opisanih događaja. Riječ je o počecima demokratizacije i modernizacije koji nisu bili zamislivi prije pojave sprege političkih promjena (difuzije moći) i ekonomskog rasta pokrenutog od strane poduzetnika, a ne „države“ koju je tada simbolizirala ekonomski jalova kruna. Prema Ingelhartu i Welzelu, tek su se u takvome novom društvenom ambijentu, obilježenom ekonomskim rastom, pojavile ideje o ljudskom napretku i razvoju potencijala i sposobnosti pojedinaca koje leže u korijenu kasnijih procesa demokratizacije i društvene modernizacije. Hayek je i sam nastanak ideje individualne slobode objašnjavao nus-proizvodom borbi za vlast u Engleskoj u XVII st.
Slobodu nam ne daje vlast; izborismo ju njoj usprkos
Između ostaloga zahvaljujući i rezultatima Slavne revolucije, Walter Bagehot će 1867. moći zapisati da je sloboda Engleza posljedica stoljetnog otpora izvršnoj vlasti. Pokretač i dugogodišnji urednik The Economista bio je elitist, ne odveć sklon općem pravu glasa, ali je bitno da je spomenute riječi napisao nakon što je političkom reformom 1832. pravo glasa u Velikoj Britaniji bilo prošireno na oko pola milijuna ljudi, a Francuska i SAD već su se nalazile na putu uvođenja općeg prava glasa za sve odrasle muškarce.
Iako je i to vrijeme daleko iza našeg današnjeg poimanja (liberalne) demokracije, bitno je uočiti da kroz povijest pratimo evoluciju u smjeru koji je određen procesom difuzije moći. Nije riječ o hijerarhijskom procesu „uvođenja“ novih institucija od strane prethodno konstituirane snažne države, već je riječ o istovremenom konstituiranju i prožimanju novih ekonomskih i političkih odnosa. Takav je proces nastavljen i kroz XX stoljeće, te je uključivao sve šire skupine građana.
Demokratizaciju ne treba shvatiti kao ekskluzivni proizvod borbe poduzetnika za svoje interese. I drugi, širi slojevi građanstva utjecali su na promjene. No, za sve skupine vrijedi isto što i za poduzetnike: ponekad će se interesi poklopiti tako da će dati doprinos demokratizaciji, a ponekad će ju (uglavnom privremeno) zakočiti. Ni takozvane mase ni poduzetnici nisu uvijek gurali društva u pravcu demokratizacije, pa se niti jedan društveni sloj ne može označiti kao apriori autoritaran ili demokratičan. Tek, otvorenost institucija i natjecanje na raznim razinama ključni su mehanizmi koji osiguravaju društvenu dinamiku. Oni sami su proizvod tržišne i političke borbe, a i služe osiguranju mogućnosti za stalnu borbu – izazivanje protivnika koje rezultira difuzijom moći. Difuzija moći je rezultat tih procesa, kao što su opisali Rosenberg i Birdzell.
Da li tržište i konkurencija ugrožavaju ili omogućavaju egzistenciju ljudi?
Sljedeća zabluda o liberalizmu, privatnom poduzetništvu i tržišnom natjecanju odnosi se na apokaliptičnu sliku o poraženima u tržišnoj igri. Na njoj tržišni gubitnici metaforički leže na cesti, odbačeni i prezreni od strane pobjednika koji od gubitnika okreću i novčanik i ruku i glavu.
Ova živopisna slika rezultata tržišne igre zamračuje doprinos privatnog poduzetništva i tržišnog natjecanja inovacijama, a ne spominje ni njihovu povezanost sa sve dostupnijim proizvodima i uslugama na tržištu – što omogućava i egzistenciju većine ljudi i ljudski napredak. Na gornjoj metaforičkoj slici vidi se isključivo jedna strana medalje - granice konkurencije kada ona dovede do nečije egzistencijalne ugroze.
Međutim, o čemu ovdje raspravljamo? Zašto se svako zalaganje za liberalna rješenja tumači kao zahtjev za ukidanjem sustava socijalne sigurnosti ili javnog obrazovanja i zdravstva?
Nesporazum koji započinje jednostranim prikazom posljedica zalaganja za tržišna rješenja proizlazi iz tri pogrešne ideje. Prvo, pogrešno se misli da liberali žele sve prepustiti tržištu i zanemariti državne institucije. U liberalnoj tradiciji postoji središnja ideja koja se proteže od de Tocquevilla i Milla do Hayeka i Berlina, koja ne ističe slobodu kao apsolutnu vrijednost već naglašava važnost društvenih institucija radi ostvarenja slobode. Berlin piše da sloboda nije samo odsustvo frustracije, nego i odsustvo prepreka za odabire i aktivnosti. Svjestan opačine koncepta „odsustva prepreka“, dodaje da su za negativnu slobodu neophodne djelotvorne institucije koje nisu uperene protiv slobode same, nego protiv totalitarizama odnosno odsustva prepreka za potencijalnog diktatora koji bi slobodu zlorabio. Dakle, ako zaštita tržišnog natjecanja, javno obrazovanje, javno zdravstvo ili pomoć nezaposlenima mogu pomoći gubitnicima u tržišnom natjecanju da ponovo stanu na noge, onda oni pomažu da se ne sužavaju slobodni odabiri pojedinaca. Prema tome, uloga države koja je usmjerena povećanju individualne slobode i odabira nije suprotstavljena načelima liberalizma.
Druga pogrešna ideja javlja se kao odgovor na liberalna zagovaranja efikasnosti javnih i socijalnih ustanova. Istjerivači duhova liberalizma takav zahtjev tumače kao dokaz težnje za likvidacijom države blagostanja. Međutim, većina liberala pri tome samo traži da se pojačaju kontrolni mehanizmi i kriteriji, ne bi li se ista razina javnih usluga proizvela uz manji utrošak novca poreznih obveznika. Odnosno, ne bi li se za isti ulog novca poreznih obveznika dobila veća kvaliteta javnih usluga. Naravno, ako se pokaže potpuni nerazmjer između uloženog i dobivenog, liberali će zahtijevati ukidanje takvog programa trošenja javnog novca. Liberali će tražiti i mogućnost da se poduzetnicima ne priječi nuđenje obrazovnih i zdravstvenih usluga na tržištu. I jedno i drugo će strašno iritirati istjerivače duhova.
Treća pogrešna ideja odnosi se na politiku proračunske štednje. Istjerivači duhova vide ju dijelom (neo)liberalne zavjere koja se uvukla u europske institucije. Grčka je navodno najveća žrtva te zavjere. Problem s tom idejom je dvojak. Prvo, prebacivanje velikih iznosa dugova na sljedeće generacije – o čemu kritičari liberalizma odbijaju razgovor pod barjakom konfuznog kejnezijanizma – zapravo znači da oni kojima zemlju i dugove ostavljamo u naslijeđe nemaju nikakvo „pravo glasa“. Paradoksalno, riječ je o međugeneracijskoj sebičnosti onih koji liberale najčešće optužuju za nedostatak solidarnosti i empatije.
Drugo, politika štednje koja navodno demontira socijalnu državu u EU puka je liberalna utvara. Omjer izdataka fondova socijalne sigurnosti u odnosu na BDP u Europskoj uniji prema podacima Eurostata povećan je u odnosu na početak krize sa 17,7% 2006. na 20% 2013. U najspomijanijoj Grčkoj udjel je povećan s 15,6% 2006. na 17,9% 2013. Zanimljivo, i u Hrvatskoj je došlo do povećanja sa 16,1% na 17%, što znači da za socijalnu sigurnost u postotku BDP-a izdvajamo više nego u prošlom desetljeću, ali manje od Grka. Neki će prigovoriti da treba uzeti u obzir činjenicu da su omjeri rasli dijelom i zbog toga što je BDP pao. To je točno, ali time se ne umanjuje činjenica da su europske zemlje zadnjih godina odlučile veći dio novih vrijednosti usmjeriti na područja društvene solidarnosti. To je logično u kriznim vremenima, ali je i posve iznenađujuće, s obzirom da smo bombardirani informacijama o tome da je u Bruxellesu navodno na djelu neoliberalna urota s ciljem demontaže socijalne države.
Mogu li privatno poduzetništvo i tržišno natjecanje danas osigurati rast i razvoj?
Kontekst rasprave navodi na sljedeće pitanje: ako su privatno poduzetništvo i tržišno natjecanje tako dobre stvari, kako to da je kriza u EU tako dugotrajna, a nezaposlenost visoka?
Devet od trideset i jedne države Europske ekonomske zone (Belgija, Njemačka, Luksemburg, Malta, Austrija, Švedska, Velika Britanija, Norveška i Švicarska) već 2013. bilježi više zaposlenih nego prije krize 2008. Isto vrijedi i za SAD. To nije tako loš rezultat s obzirom da je za nama najveća ekonomska kriza nakon one Velike 1929.-1933. (ako ne brojimo ratove). Otvoreno je pitanje nejednakosti u raspodjeli dohotka, no ono se (osim SAD-a i Velike Britanije koje imaju svoje specifičnosti) najvećim dijelom odnosi upravo na države koje unazad nekoliko godina ne uspijevaju izaći iz krize i ostvariti osjetniji ekonomski rast. Stoga treba postaviti pitanje da li neke zemlje – kao i Hrvatska – ne uspijevaju zato što imaju previše ili premalo privatnog poduzetništva i tržišnog natjecanja?
Drugim riječima, jesu li institucije koje podupiru privatno poduzetništvo i tržišno natjecanje sveprisutne i snažne, ili nedovršene i labave? Jesu li naši gospodarski i društveni problemi odraz neuspjeha privatnog poduzetništva i tržišta, ili je riječ o neuspjehu državnih institucija i njihovih političkih kreatora koji nisu shvatili ili željeli shvatiti kakve institucije trebaju graditi da bi osigurali prosperitet za najveći broj ljudi?
O ovim pitanjima do sada nije bilo moguće voditi produktivnu raspravu. Gotovo svako zalaganje za tržišna rješenja etiketirano je kao tupavi neo ili turbo liberalizam. Cijela akademska i intelektualna industrija – čiji se obodi šire daleko izvan Hrvatske pa je lako pronaći stotine referenci uglednih inozemnih autora - izrasla je u proteklih dvadesetak godina na općim mjestima kritike utvare (neo)liberalizma i općem slijepilu prema intervencijskim neuspjesima država.
Danijela Dolenec tu utvaru čak naziva dosljednim liberalizmom, sugerirajući da bi svako odstupanje liberala od kriterija dosljednosti kao što su rezovi i demontaža države blagostanja bilo sumnjivo nedosljedno. Valjda se tako želi sačuvati ekskluzivni politički prostor za nejasnu socijaldemokraciju jer je njen politički identitet ugrožen u temeljima nakon umiranja formativne marksističke ideje o klasnoj borbi rada i kapitala. S obirom da se istjerivača duhova liberalizma namnožilo više od (dosljednih i nedosljednih) liberala, teško da će itko izaći na kraj s tom sveprisutnom intelektualnom, političkom i medijskom silom.
Unatoč tome, kada bilo tko – lijevi, desni, srednji, crveni, crni ili plavi – liberalizira taxi usluge u gradu, pa se potom poveća zaposlenost taksista, a cijene padnu, tada liberalizam, tržište i konkurencija nakratko postaju kurentna politička i medijska roba. Privremeni dopisni liberali niču na svakom političkom uglu, puni su ih podrumi političkih stranaka i struktura makar na jedan dan. Sada će tako biti i s pogrebnim uslugama čija je ponuda konačno izvučena ispod kontrolne šape lokalnih vlasti. A ljudi se još uvijek čude kako je to struja pojeftinila, a u HEP-u svi odjednom postali ljubazni, nakon što je ugrozom HEP-a – našeg nacionalnog blaga - liberalizirana opskrba električnom energijom.
Možda je deplasirano primjerima privoditi ovakvu raspravu kraju. No, namjerno uzimam taj rizik, jer mi je želja na kraju čitatelju skrenuti pažnju na nekoliko ključnih teza:
Prvo, koliko je samo godina moralo proći da se povuku spomenuti jednostavni potezi, usmjereni liberalizaciji nekih tržišta. Hrvatska još uvijek ima ogromnu rezervu da kroz liberalizaciju i otvaranje prostora tržišnom natjecanju poveća životni standard građana.
Drugo, liberalizacija jača konkurenciju, što se u spomenutim primjerima očitovalo kroz dostupnije i jeftinije usluge. Riječ je o mehanizmu koji se aktivira u najvećem broju slučajeva kada se provedu dobre politike na bazi tržišnih rješenja. No, jednako je važno da (probuđena) konkurencija potakne inovacije, ponudu novih proizvoda i kanala prodaje. Upravo to Hrvatskoj nedostaje. Ne zato što je imala previše tržišta i demokracije, nego zato što ih je imala premalo. I pametna država u tome može pomoći.
Treće, važno je uočiti paralelizam između političkog i ekonomskog koncepta difuzije moći (čitaj: demokratizacije). Tržišno natjecanje teži proboju monopolskih barijera i obaranju renti i cijena, širi broj ponuđača i potrošača, te posljedično ujednačava raspodjelu dohotka. Stoga se nalazimo u povijesnom trenutku kada demokratizacija i širenje privatnog poduzetništva i tržišnog natjecanja idu ruku pod ruku.
Četvrto, uloga hrvatskog poduzetništva kroz razna granska udruženja i individualna zalaganja poduzetnika slika je i prilika mještovite uloge privatnog poduzetništva koju sam nastojao objasniti u ovome tekstu. U zadnjih 20-25 godina možemo pratiti otvorena i prikrivena zalaganja za status quo, najčešće od strane onih koji bi – uglavnom na valu neke privilegije dodijeljene od strane vladinih tijela – stekli dobru poziciju. No, isto tako, bilo je i zalaganja za otvaranje tržišta, borbu protiv korupcije i rentijerstva. Poduzetnštvo dakle nije crno-bijeli svijet. Naš dodatni problem leži u nedostatku autentičnosti samonikloga poduzetništva (kapitalizam bez kapitalista). To je post-socijalistički specifikum koji ne vrijedi samo za Hrvatsku.
Peto, ako se netko zalaže za privatno poduzetništvo i tržišno natjecanje, to još uvijek ne znači da je riječ o vjerniku koji smatra da će oni svagda i svuda polučiti najbolji mogući društveni rezultat. Tržišta ponekad ne uspijevaju. Razlog može ležati u političkim pogreškama ili u tome što se neka pitanja alokacije rijetkih resursa jednostavno ne mogu riješiti putem tržišta. Međutim, isticati tu činjenicu kao argument u prilog navodno problematične autoritarne naravi poduzetništva i tržišta ili u prilog teze da su tržišna rješenja promašen koncept regulacije sukoba oko rijetkih resursa, metodološki je promašaj.
Postavlja se pitanje za kraj: kako je moguće da je toliko dugo, praktički nesputan, bujao stav o (neo)liberalizmu kao bauku pohlepe, sebičnosti i korupcije, navodnom antipodu empatije i društvene solidarnosti?
Razlozi su slojeviti. Jedan sigurno leži u tome što su se na liberalizam pozivali i oni koji su provodili politike koje s liberalizmom nisu imale veze, pa su se na nj obrušavali kritičari koji su u tim politikama i njihovim ishodima zamišljali posljedice liberalizma. Drugi razlog leži u objektivnim propustima u primjeni nekih politika koje su u namjeri i dijelu oblikovanja imale makar djelomičan karakter liberalne politike. Početne godine pretvorbe i privatizacije trebalo bi objasniti prvim razlogom.
Među ostalim razlozima ističe se jedan vrlo važan, čija je narav filozofska. Artikulirali su ga Ronald Ingelhrt i Christian Welzel u knjizi Moderniization, Cultural Change and Democracy: The Human Development Sequence. Na stranici 144. su zapisali (prev. V.Š.):
Individualizam i humanizam često se suprotstavljaju u raspravama o građanskim vrijednostima. Takav se pogled zasniva na pogrešnoj pretpostavci o izjednačavanju individualizma s asocijalnim egoizmom. S tog se motrišta zagovara teza o anticivilizacijskim posljedicama individualizma ... Rečeni se pogled može pratiti od antike, kada su epikurejci slavili osobni interes, a stoici dobročinstvo ... No, pogrešno je suprotstavljati individualizam humanizmu. U stvari, individualizam ide ruku pod ruku s humanističkom, a ne s egocentričkom orijentacijom. Nije slučajno da je filozofija humanizma, uobličena u doba renesanse u petnaestom stoljeću, nastala u naprednim gradskim središtima Flandrije i Lombardije u trenutku kada je predindustrijski kapitalizam tim društvima dao izgled obojen s više individualizma nego bilo kojem drugom društvu do toga vremena.
Velimir Šonje - www.banka.hr
12. travnja 2015.
