Kao u nekim pravilnim ciklusima, tako već desetljećima, ponovno su se razbuktala pisanja, priče i zanovijetanja o tobožnjem kiču i kičastom u povijesnoj gradskoj jezgri, pa i nešto duže i šire. Davno bijahu ćilimi, rode, čaplje, babuške, pa sad školjke, svijeće, majice, plastika i sl. Ako niste znali, babuška je najprofitabilniji i najprodavaniji "dubrovački" suvenir svih vremena. Sav taj "kič" očito ima stalno prođu i od njega živi ne mali broj ljudi, ovako ili onako, htjeli to mi ili ne. A u međuvremenu se stalno vrte nikad dovršene priče o dubrovačkim suvenirima, dubrovačkoj kuhinji, dubrovačkim butigama i sl. Ali, sve to o kiču i oko njega govori zapravo nešto posve drugo i puno ozbiljnije je prirode.
Naime, potvrđuje da u većini naših duša spava nedemokratski, socijalistički, pa čak i diktatorski mentalitet, koji se, doduše na benigan način budi i kroz rasprave o kiču, lijepom, uljudbi i sl.
Ludwig von Mises piše da bi se "arhitekt veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti kako je njegov jedini cilj da ljudi budu sretniji dajući im ljepše kuće; ti ljudi nisu obrazovani da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro; stručnjak pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. Ali zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, stručnjak. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje vrlo velika razilaženja glede stilova i umjetničkih vrijednosti...Njegov cilj nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Dakle, tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora učiniti sretnim? Moramo priznati kako su neki stručnjaci u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša budalasto u svojoj potrazi za srećom. Ali ne može se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod starateljstvo..."
Ako pokušate pronaći neku vezu između estetike i slobodnog tržišta teško da ćete uspjeti. Tržište, ali i kojekakve potrošačeve potrebe najčešće nisu nimalo lijepi, još manje uljudbeni. To jako dobro shvaćaju svi oni koji prodavaju "kič" po Stradunu, a od njega, ovako ili onako živi velik broj ljudi, zasluženo ili nezasluženo. Uostalom, na području estetike kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva ne postoje apsolutni kriteriji o tom što je lijepo, a što nije. Ako netko nameće nekakva svoja estetska viđenja, ne čini tako ljude sretnijima. Svatko od nas odlučuje o onome što nas čini sretnim i što voli. Mises kaže da "ne činiti sretnim nekoga, tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovu lošem ukusu, ali on će samo odlučivati o njegovom vlastitom zadovoljstvu."
Pa imam i ja neke svoje estetske kriterije i standarde, možda se i poklapaju s vašim, a eto i ne znam što bi s njima. Pitao sam brojne trgovce i ugostitelje zašto ne nude nešto "ljepše", "naše" ili svjetske brandove, a odgovor je uvijek isti – potrošačima ili turistima to ne treba ili imaju drugdje jeftinije. Vjerujem im. Maštao sam i sad maštam i još mi se čini mogućim posve drugi skladni, bogati, izvorni, sadržajni i ne znam kakav Stradun. Neki svjetski putopisci ga tako i doživljavaju, kažu da je to najljepša ulica na svijetu, da je puna krasnih butiga, suvenirnica, kafića, pa sad budi pametan. Ponekad mi se učini da postoje samo dva rješenja – Stradun kao izlog ili muzej ili Stradun ono što sad zapravo jest. A i to sa Stradunom i Dubrovnikom i kičem i "kičem" sve smo to zaslužili. Tako stvari stoje s tržištem i našim gostima, a prirodno je da nam se u glavi motaju neke ljepše slike ili neka druga vremena, bolja ili gora, kako za koga.
A nešto malo i o čestim tezama da su Dubrovnik i mi svi skupa zaslužili više od toga "kiča" svakodnevnog. Pa molim vas, tko je taj koji će reći da nije zaslužio više, daleko više...Prvi ja. Samo je problem što o tome odlučuje slobodno i nesavršeno tržište roba, rada i kapitala. A može se postaviti i pitanje jesmo li i ovoliko zaslužili. Jer, čeljad iz cijeloga svijeta ovdje dolazi i ostavi nešto novca ponajviše zbog onoga što je učinjeno prije kojih pet ili šest stoljeća. Zamislite brojne pametne i vrijedne ljude u mnogim krajevima Lijepe naše koji jedva da i preživljavaju, jer na njihovu nevolju, ljudske karavane tuda ne prolaze, a ni psi ne laju...
Boja, okus i miris tržišta i kupca nešto su posve drugo od naših estetskih, kulturnih, pa i moralnih viđenja. "Arhitektura" iznikla iz tržišta, konkurencije i globalizacije često puta nije ni malo lijepa i po nekim općeprihvaćenim vrijednostima ili standardima. Ona "druga", iznikla u birokratskim, planskim ili socijalističkim glavama puno je ljepša, a možda upravo i zbog toga je nestvarna. Uostalom, i osobno sam dosta godina bio zarobljenik potonje, pa i sad mi ponekad prostruji neko moje viđenje Straduna koje je zapravo suprotno onome što kupci ili gosti traže. Na kraju dođem i do toga da je još i dobro kad taj "kič" prodaje naša čeljad, jer već u nekim drugim hrvatskim krajevima stvari ne stoje tako. Svi ti nesporazumi i upitnost Europske unije proizlaze iz nesavršenosti slobodnog tržišta i globalizacije i njihovih socijalnih posljedica. A opet, da nema slobodne tržišne utakmice, konkurencije, "kiča" i globalizacije sve bi i nama običnim potrošačima bilo puno oskudnije, skuplje i nedostupnije. Kakvi bili da bili čini se da poduzetnici bolje služe potrošačima negoli birokrati ili vlasti građanima. I zato i onome zadnjem poduzetniku kapa dolje! "Onaj tko ne zna služiti građanima, želi njima vladati". A ima li to veze s ovom pričom o kiču i "kiču", prosudite sami...
19. srpnja 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
