Taj rat za surovu i sirovu vlast u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, posljedica je izbornih rezultata gdje prevagu odnosi tek jedan ili dva vijećnika, koji su također ljudi i s kojima se nikad ne zna. Drugi, možebitno i prvi uzrok je u najmanju ruku upitan hrvatski županijski sustav u teritorijalnom, funkcionalnom i pravnom smislu. On je prilagođen ponajviše izbornoj križaljci i političkim potrebama, tek toliko da se potvrdi središnja vlast, bez ikakva stvarnog sadržaja što se tiče gospodarstva, kulture ili socijale. Dubrovačko-neretvanska županija za razliku od nekih drugih hrvatskih županija neprirodna je zajednica, s pretjeranom razlikama u razvojnim stupnjevima, tradicijama, prometnim obilježjima, pa ako hoćete i u kulturnim obrascima. Bogatstvo jest u razlikama, ali one u pretjeranoj količini mogu i sputavati. Naše županije zapravo samo posreduju u raspodjeli ionako malog proračunskog novca prema unaprijed utvrđenim potrebama na koje se ne može utjecati. Sve su to zadane veličine i nema slobodnog novca o kojemu se može jednako tako odlučivati. Pa ako već nešto treba, onda neka to bude skupština s par činovnika, tek tako da se tradicija županija održi. O nekim unosnim poslovima ionako odlučuju državni vrhovi bez obzira tko u županiji obnaša vlast. Ponekad se nešto ostavi i za županijske vlasti, ali tek kad se vrhovima ne da time bakćati ili kad se hoće "dokazati" da nas uvažavaju. A treći je razlog ovoga "županijskog rata" činjenica da je život ipak prekratak. Ta zašto bi oni "starili" u opoziciji, kad uz ove ili one "uvjete" mogu biti i u poziciji, faca i vjerovati da o nečemu odlučuju.
Ako se dovoljno brzo ne prilagođavamo tom svijetu globalizacije, europeizacije i bogatstva, ako ni izdaleka dovoljno ne koristimo raspoložive ljudske, prirodne i stvorene resurse i u krajnjem ako nam je dohodak po glavi stanovnika toliko mali, onda je to dobrim dijelom, iako ne i u cjelosti, zbog slabosti vlasti ili zbog straha od promjena. Ako nije tako, a dosta njih uvjerava me da nije tako, da je sve dobro i da slabo vidim, onda stvarno nije važno kakva je vlast.
Ono što mi se čini opasnim u ovim "igrama vlašću" na županijskoj razini, a ima toga i drugdje hrvatskim krajevima je želja za vlašću, ne toliko moći, po svaku cijenu. Jer moć definitivno nije u županiji. I onda se zbraja u koliko je županija na vlasti HDZ sa svojima, u koliko SDP sa svojim i tko je onda stvarni pobjednik nedavnih lokalnih izbora, tko je u porastu, tko u padu i sl. Bitno je da je ta vlast "naša", a ne "njihova", a ne kakva je i tako svake četiri godine. Po meni, to je i temeljni razlog što ne kroćimo u budućnost puno brže, jer svi napori slabe ili čak prestaju kad se sjedne na ili uz vlast. Kao da se ukažu četiri iduće godine u dobroj ili lošoj, ali svakako fotelji i brzo zaborave obećanja, programi...Kad je izborna bura prestala, svi napori svode se na održavanje bonace, tako nekako. Ionako vas u idućim izborima neće mjeriti po učinjenom u dotadašnje četiri godine, nego opet po dojmu. Ima ljudi i vođa koji su stalno miljenici izbornika, a ima i onih koji to nikada neće biti, unatoč svemu. Takvi su i tako je i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Ali, ako policija mora uredovati i unatoč svemu, za ovu je županiju najbolje ponoviti izbore po postojećim pravilima. Dakle, riječ je o pravovremenim, a nipošto ponovljenim ili prijevremenim izborima. Bolje ikakva, nego nikakva vlast, eto to je izgleda to. A meni se sve činilo da nešto što ima smisla treba održati, a što ne, ne. Mislio sam da će se više promišljati o županijama kao takvim, njihovom smislu, potrebi i životnosti. A ono ispada da je najvažnije tko s nekim, a ne čime rukovodi.
Cilj, u ovome slučaju doći na /županijsku/ vlast opravdava sredstva, što potvrđuje da je kod nas još uvijek, a bit će tako još dugo, vrhovno načelo kolektivističke etike. Očito je da se njome ne možemo otrgnuti, vidimo to ovdje, ali i drugdje. S gospodarskog, socijalnog, pa i moralnog stajališta znamo da takva etika nije produktivna. No, to je neka druga priča.
22. listopada 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
